"PAZI, snajper!". Upozorenja ovakvog sadržaja, od kojih svaku normalnu osobu obuzima jeza, tih su godina u Sarajevu bili dio svakodnevnog života.
Srpska opsada Sarajeva, odmah će vas informirati Wikipedia ako se počnete interesirati za ovu natuknicu, najduža je u povijesti modernog ratovanja. Tri puta duža od Staljingrada, godinu dana duža od Lenjingrada.
Žitelji Sarajeva pod granatama i snajperskim hicima živjeli su 1395 dana. U opsadi Sarajeva iščezlo je 11.541 života. Među njima više od 1500 djece.
Opsada je trajala od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. Te stravične obljetnice Sarajlije će se u petak, na Dan grada, sjetiti već dvadeseti put. Okruglih 20 godina prošlo je otkad su kao prve žrtve snajpera pale Suada Dilberović i Olga Sučić.
A rane, da parafraziramo poznatu repliku iz još poznatijeg komšinskog filma, nikako da zacijele.
Vjerovali su u Jugoslaviju
Rane su duboke jer nisu ostale samo na sarajevskim fasadama i pločnicima. Priča o tragediji Sarajeva ne završava čak ni na mrtvim civilima. Među žrtvama opsade je i "duša" olimpijskog grada.
Dovoljno se samo prisjetiti televizijskih snimki koje su stigle iz glavnog bosanskog grada tog 5. aprila, prije točno 20 godina. Rat u Sarajevu nije počeo okršajem suprotstavljenih snaga, počeo je mirnim prosvjedom.
Između 50.000 i 100.000 ljudi, muslimana, Hrvata i Srba; muškaraca, žena i djece; jednom riječju Sarajlija okupilo se u mirovnoj povorci. Iznad njihovih glava vijorile su se jugoslavenske zastave, u njihovim rukama bile su fotografije Josipa Broza Tita.
Iako je to bio početak 1992. godine, iako je rat u Hrvatskoj već bjesnio, stanovnici Sarajeva i dalje su vjerovali u Jugoslaviju. Valjda još samo oni.
Oružja su utihnula, a podjele preživjele
Vjerovali su, zapisao je reporter francuskog Le Mondea Remy Ourdan, koji je u Sarajevu proveo gotovo čitave devedesete, "da će se nacionalizmi, srpski i ostali, zaustaviti na vratima multietničkog, tolerantnog Sarajeva".
Slične refleksije u prikladnom komentaru povodom 20. obljetnice početka opsade iznosi i švicarski Neue Zuercher Zeitung:
"Ne, u Sarajevu neće biti rata. Već stoljećima ovdje žive različite nacije, često u istoj kući, za istim stolom. Građani nikada neće pucati jedni na druge. Ovdje je spremnost na kompromis veća nego bilo gdje drugdje. Ovo su mišljenje u veljači 1992. godine dijelili gotovo svi sugovornici u Sarajevu: Bošnjaci, Srbi i Hrvati. I inozemni novinari su dijelili ove nade iako je već tada bilo mnogo znakova da će rat, koji je počeo u Hrvatskoj, uskoro prijeći granice i doći u višenacionalnu BiH".
Prije 20 godina Sarajlije su, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, stajali rame uz rame i prosvjedovali protiv ratnog ludila. Tog zajedništva više nema. Sarajevo je danas većinom muslimanski grad, Srbi i Hrvati povukli su se u "svoje" dijelove BiH ili izbjegli u inozemstvo.
"U vrlo depresivnoj atmosferi, usprkos energičnosti nekih, grad se sprema obilježiti 6. april i dvadesetu godišnjicu od početka rata. Za mnoge, on nije nikad istinski ni završio jer su oružja utihnula, a podjele preživjele", primjećuje Ourdan.