Screenshot: Youtube
INTERVJU čija je tema bila novi papa Franjo, Indexu je dao prof. dr.sc. Ivan Markešić, sociolog religije i leksikograf.
Profesore Markešiću, kako komentirate izbor argentinskog kardinala Jorge Maria Bergoglia za novoga papu? Čime se, po Vama, rukovodilo Vijeće kardinala birajući upravo njega?
Teško je, gotovo nemoguće točno reći čime su se uistinu vodili kardinali kod izbora novoga pape. Katolički vjernici reći će da je taj izbor plod djelovanja Duha Svetoga. I tu se mora stati!
No, gledajući sa strane, moglo bi se navesti nekoliko razloga upravo za izbor za papu jednoga redovnika, posebno isusovca. Istina, to je za mnoge predstavljalo uistinu veliko iznenađenje. Međutim, za bolje poznavatelje vatikanskih prilika, taj izbor i nije bio težak, ponajprije stoga što su mnogi od kardinala-izbornika sadašnjega papu već znali s posljednjih konklava kada je, opet prema tim izvorima, bio najveći "protivnik" Papi Benediktu XV Možda su ga izabrali baš zbog toga što on nije bio Ratzingerov "izbor". Naime, prema iskazu Ratzingerova brata Georga, danog njemačkome listu Die Welt odmah nakon izbora pape Franje, izbor Argentinca za papu za njega je bilo veliko iznenađenje, jer u razgovoru njih dvojice braće Ratzingera nikada nije spominjano ime ovoga argentinskog kardinala.
Naravno, moguće je da su se kardinali pri izboru Pape Franje vodili mišlju da će stanje u Crkvi na najbolji način moći urediti netko tko dolazi "izvan zidina" Grada Vatikana, dakle netko tko ne poznaje osoblje Rimske kurije, nego netko tko će snagom službe koju obnaša tražiti - po načelu redovničke poslušnosti - da svaka od kongregacija i svaki njezin član izvršava svoj dio posla. Ovdje se, čini se, neće tražiti tek puko "provjetravanje učmale vatikanske kurije", što se sazivanjem I vatikanskog sabora namjeravalo učiniti, nego će se željeti da se, sljedeći primjer Isusa Nazarećanina, izvrši i provede ono toliko potrebno "istjerivanje trgovaca iz hrama".
Također, moguće je da su se kardinali vodili i činjenicom da će Papa Franjo svojim dosadašnjim, kršćanskim vrijednostima oprimjerenim načinom života postati onaj prijeko potrebni "okidač" koji će, da budem sasvim iskren, "natjerati" mnoge pripadnike kleričke crkve na promjenu vlastitoga načina života, onaj "okidač" koji će biti poticaj za promjenu Crkve iz srednjovjekovnoga feudalnog u stanje okrenutosti siromašnima i onima koji su na rubu društvenoga života, posebice zlostavljanim ženama, samohranim roditeljima, razvedenima, nezaposlenim i koja neće biti, kao u Republici Hrvatskoj, na usluzi samo jednoj Partiji nego svim svojim vjernicima, ali i drugim građanima, bez obzira kojim političkim strankama oni pripadali.
Također, moguće je da su se kardinali vodili i činjenicom da je osoba koja je u stanju voditi dijalog s drugima i drukčijima i koja se ne umara u traženju i pronalaženju najprimjerenijeg modela suživota kršćana sa suvremenim svijetom, prikladna u ovome vremenu – ostajući vjerna tradicionalnim načelima kršćanske vjere – voditi kormilo Katoličke crkve.
Moguće je da su se pri izboru ovoga pape kardinali vodili i činjenicom rapidnoga pada ugleda institucije Katoličke crkve ne samo među kršćanima katolicima nego u svijetu uopće, i to ponajprije zbog kršćanskome nauku neprimjerenog načina života njezinih službenika pa je postojala prijeka potreba vraćanja povjerenja u Crkvu. A povjerenje se ne vraća bogatstvom, titulama, sjajem i grimizom, nego primjerom vlastitoga života. Naime, europska kršćanske crkve, među njima i Katolička crkva, suočene su sa sve brojnijim napuštanjem svojih članova. Jer, sve je više onih koji kažu: religija - da, Bog - da, ali Crkva - ne.
Njegov inauguracijski nastup bio je promišljen i pun simboličkih poruka. Od toga da je odabrao ime sveca koji je govorio jezikom Evanđelja, a ne teologije, do toga da se tijekom predstavljanja niti jednom nije nazvao papom, već je o sebi govorio kao o biskupu. Očito ponovo imamo papu kojemu je komunikacija važna. Kako tumačite njegove poruke?
Prvi dojam koji je ostavio, barem se meni tako činilo, bilo je njegovo vidno iznenađenje tolikim brojem ljudi koji su došli nazočiti izboru pape. Koliko sam primijetio bio je izuzetno neugodno iznenađen tim medijskim spektaklom koji je za tu prigodu bila pripremila Rimska kurija, a sve da bi se vanjskim sjajem i medijskom pompom prikrilo mnoge probleme Katoličke crkve. Da bi taj pridošli svijet spriječio u skandiranju "Frančesko, Frančesko", kao što je na istome mjestu bilo skandiranja u ranijim prigodama, pa i pri odlasku u stanje emeritusa Pape Benedikta XV, on ih je svojim jednostavnim stilom natjerao na šutnju: zatražio je od njih da se mole. I kad je opet na kraju vidio da ne odlaze s Trga, nego da bi mu i dalje željeli skandirati, ne želeći ih povrijediti, od svojih suradnika ponovno je zatražio mikrofon i svima zaželio laku noć.
Istina, puno je simbolike u njegovu nastupu. Bude li njegovo ime - njegov program, onda se treba nadati da će, poput sv. Franje Asiškoga, tražiti i provesti duhovnu obnovu Katoličke crkvu, zalagati se za očuvanje prirodnoga okoliša, zbog čega su ga već neki prozvali i "Zeleni Papa". Bude li, pak, što je za mene i glavni razlog da je uzeo ime Franjo , slijedio svoga subrata, suutemeljitelja isusovačkoga reda, sv. Franju Ksaverskoga, uz sv. Pavla jednoga od najvećih misionara Katoličke crkve, dat će veliko značenje misijskom djelovanju Crkve, odnosno inkulturaciji kršćanstva u druge svjetske kulture. Ako sv. Franjo Ksaverski nije uspio ući u Kinu gdje je kanio propovijedati kršćanstvo, možda će ovome skromnome isusovcu uspjeti uspostaviti dijalog s današnjim komunističkim kineskim vlastima o mnogim stvarima, pa i o "dvojnosti" Katoličke crkve u Kin Također, svojim prvim nastupom sasvim jasno je pokazao da mu nije do ceremonija, nego do stjecanja povjerenja u službu koju počinje obnašati i u instituciju na čijem čelu se nalazi – u Katoličku crkvu. Bilo je dovoljno samo nekoliko minuta da svi komentatori ostanu zatečeni snagom kao i moći koju sa sobom donosi poniznost čovjeka koji obnaša najvišu crkvenu vlast, njegova jednostavnost u nastupu i pristupu onima kojima se obraća. Papa ih nije omalovažavao, nije ih odbacio, prihvatio ih je onakvima kakvi jesu i uputio ih što im je, po redovničkom načelu, činit A to je: ora et labora: moli i rad
Dalje, stekao se dojam da je ono što je želio postići – uistinu i postigao: ljudi su mu povjerovali. Prihvatili su da ima pravo tražiti od drugih, a to znači i od njih samih, da žive životom kojim on živi, a taj život je u nasljedovanju Isusa Nazarećanina. Dakle, pokazao se onakvim kakav jest – ponizan i odlučan, hrabar i dosljedan, ne dajući ni jednoga trenutka naslutiti da će odustati od zacrtanih planova, da će posustati i poplašiti se odgovornosti u donošenju važnih odluka. Nadam se da se u ovoj svojoj ocjeni neću prevarit
Biografski podaci o novome papi govore kao o izrazito skromnome svećeniku koji sam kuha, živi u malom stanu i koristi se javnim prijevozom. Znači li to da će se moćna Vatikanska kurija naći na udaru redovničkog načina života? Hoće li Kurija tome pružati otpor?
Iz iskaza katoličkih svećenika i teologa koje smo slušali tijekom trajanja procedure njegova izbora i nakon toga stekao se dojam da je Rimska kurija neka "država u državi", da su tamo neke službe i u njima službenici koje "ni sam dragi Bog" nije u stanju kontrolirati, a kamoli papa. Ako je to tako, ni jedan od tamošnjih birokrata neće htjeti mijenjati svoje navike, učinit će sve da ostane kako je bilo i prije. Jer, administracija je, a to mi u Hrvatskoj jako dobro znamo, nešto što se ne mijenja tako lako. Stoga će to biti teško učinit Ipak, ostane li na distanci s njima, uspjet će u tome, i to veoma brzo. Iz straha za vlastitu poziciju ljudi su spremni mijenjati sve, pa i sami sebe. I to moranje na promjenu smatrat će voljom Božjom. Jer, kod redovnika vrijedi pravilo: riječ starješine, riječ je Božja.
Papa Franjo potomak je talijanske radničke obitelji iz Argentine. Iako je kritizirao Teologiju oslobođenja koja govori o crkvi siromašnih, spominje se i kao onaj koji pokušao uspostaviti dijalog između sljedbenika te teologije i njihovih najtvrđih kritičara u Crkvi. Hoće li on biti "Papa izmiritelj"?
Svatko od nas u svoje svakodnevno djelovanje unosi svoju osobnost, svoje osjećaje, svoje strahove i svoja nadanja, ali i svoje obiteljsko iskustvo. Pa tako i Franjo u svoje svećeničko, biskupsko i kardinalsko djelovanje unio je svoje obiteljsko, radničkim iskustvom obilježeno nasljeđe. Istina, kritizirao je predstavnike Teologije oslobođenja i predstavnike iz nje izrasle Teologije revolucije, ali ne na način da ih je zbog toga osuđivao ili pak proklinjao, kako su to mnogi zahtijevali, nego je uvijek tražio način kako ukazati na pozivne strane te nove kršćanske teološke misli XX. stoljeća, one misli koja se okreće najsiromašnijima, obespravljenima, bez obzira što su se teolozi oslobođenja u svojim promišljanjima koristili mnogim Marxovim socijalnim idejama. Dakle, Papa Franjo nije prihvaćao sve postavke Teologije oslobođenja, ali isto tako nije ni osuđivao ona njezina načela na kojima počiva kršćanstvo kao religija, a to su pravednost, solidarnost, ljubav prema bližnjima, prema siromašnima, obespravljenima. A, takvima su se upravo obraćali teolozi oslobođenja na čelu s redovnikom, franjevcem Leonardom Boffom. Ne zaboravimo da su mnogi od Papine subraće, isusovaca, pobijeni, i to za oltarom, tijekom trajanja sv. mise, jer su davali podršku siromašnim i obespravljenim ljudima južnoameričkih zemalja i jer su im čuvali nadu u promjenu nasilnih, korumpiranih i izrabljivanjem opsjednutih režima. Zapravo, služio se logikom kojom se Vatikan koristio u slučaju optužaba na račun svećeničkog udruženja "Dobri pastir" koje su u Bosni i Hercegovini nakon Prvog svjetskog rata utemeljili i vodili bosanski franjevci. Kao što nam je poznato, Vatikan to udruženje nikada nije odobrio, ali ga nikada nije službeno ni zabranio, pa je ono od tada djeluje sve do danas, a što je mnogim "gorljivim" hrvatskim katolicima i dalje kost u grlu.
Kao kardinal, Jorge Maria Bergoglia žestoko je kritizirao odluku argentinske vlade da dopusti homoseksualne brakove, a bio je i poznat po vrlo konzervativnim stajalištima kada su u pitanju prava na abortus i eutanaziju. Znači li to da se pozicija Crkve oko tih pitanja neće mijenjati?
Točno! Kad je riječ o tim stvarima, pozicija Katoličke crkve neće se mijenjati. Dakle, takve promjene i ne treba od njega očekivat Ako bi to kojim slučajem i (u)činio, bilo bi to protiv temeljnih načela kršćanskoga nauka. No, unatoč svemu tome, on ipak osobe koje žive u homoseksualnim brakovima nije proklinjao niti tražio njihovu ekskomunikaciju iz Crkve, nego se uvijek zalagao da imaju i nađu svoje mjesto u društvu i da ih zbog njihova načina života ne treba progoniti.
Potrebno je stoga istaknuti da je njegov stav prema životu pozitivan. Dakle, Papa Franjo želi promovirati kulturu života, kulturu prokreacije, rađanja, novoga života, čistoga okoliša, a ne kulturu smrti (homoseksualni brakovi ne daju novi život) kao ni kulturu abortusa i eutanazije, kulturu u kojoj si pojedinac uzima za sebe "božansko pravo" odlučivati o ljudskome životu, o njegovu početku i njegovu kraju.
Hoće li, po Vašemu mišljenju, Papa Franjo unutar Crkve otvoriti raspravu o celibatu, ili barem poduzeti konkretnije korake protiv pedofilije u njezinim redovima?
Ni ovaj papa neće moći izbjeći govor o temama koje ste naveli u Vašemu pitanju. Njih je teško, zapravo nemoguće "riješiti" u jednome papinskom mandatu. Iako je u Katoličkoj crkvi održavanje celibata "disciplinsko", a ne dogmatsko pitanje, do promjene stava o celibatu zacijelo neće doći, barem u skorije vrijeme. Hoće li se tražiti neko prijelazno rješenje, teško je reći. Naravno da novi papa neće moći izbjeći ni govor o mogućnosti ređenja već oženjenih muškaraca, i to stoga što, kad je Europa u pitanju, postoji manjak svećenika što je opet posljedica manjka svećeničkih zvanja. No, budući se Katolička crkva širi u neeuropska područja, moguć je sada očekivati obrnuti smjer kretanja: do sada su Europljani išli evangelizirati Afrikance, Indijce, Južnoamerikance, a sada će svećenici iz tih zemalja dolaziti u Europu, i već dolaze, da bi evangelizirali Europljane. Nije Papa Franjo u svome nastupnom govorom uzalud kazao da je potrebno evangelizirati Rim, a to znači da je potrebno evangelizirati, odnosno rekristijanizirati veoma religioznu, ali zacijelo postkršćansku Europu. Kada je, pak, riječ o pedofiliji, mislim da on neće ni moći, sve kad bi i htio, zaustaviti već započetu borbu protiv pedofilije unutar Katoličke crkve, iako je nikada neće biti moguće u cijelosti iskorijeniti
Što Vi smatrate najvećim izazovima novoga pape?
Mislim da najveći izazov pred kojim se nalazi novi papa je kako vratiti povjerenje u Crkvu kao instituciju, u njezine službe, u njezin nauk, kako Isusov evanđeoski nauk posredovati suvremenome čovjeku kojemu i drugi vjerozakoni i svjetonazori nude modele osmišljavanja svakodnevnoga života.
Osim toga, veliki izazov bit će kako animirati svjetske moćnike da se smanji siromaštvo zemalja Trećega svijeta, da se zaustave ratovi i time izazvane patnje nedužnih civila, da se svijet uredi prema načelima pravde i pravednosti, da svaki čovjek, bez obzira na ispovijedani vjerozakon, može živjeti životom dostojnim čovjeka i umrijeti smrću također dostojnom čovjeka. Pred novim papom su izazovi što ih sa sobom donose druge svjetske religije kao što su islam, hinduizam i budizam, ali i novi religijski pokret Istina, Papa Franjo, bude li slijedio sv. Franju Asiškoga, uspjet će veoma lako uspostaviti dijalog s islamom, ali i s drugim religijama i svjetonazorima, a bude li slijedio svoga subrata, sv. Franju Ksaverskoga, tražit će modele kako posredovati kršćanstvo narodima sasvim drukčijih kulturnih navika i stilova života. Istina, pred njim je velika zadaća, odnosno ostvarenje sna mnogih dosadašnjih papa – posjet Ruskoj pravoslavnoj crkvi. A, tu su i izazovi suvremenoga svijeta kao agnosticizam, ateizam, religijski relativizam itd., ali ne kao pošasti suvremenoga svijeta protiv kojih se treba boriti, nego kao jednakovrijedne danosti naše civilizacije s kojima je potrebno dijalogizirati.
Imate li Vi, možda, kakvu poruku u povodu izbora novoga pape?
Da. Hvala Vam na tome pitanju. Želio bih ovom prigodom svojim bivšim studentima Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu čestitati izbor za papu subrata njihovih učitelja. A to znači da bih se želio nadati da će se isusovci sada konačno uspjeti izboriti u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji da se kao alternativa Vjeronauku u srednjim i osnovnim školama uvede predmet Religijska kultura, dakle onaj predmet za koji se studenti FFDI-ja pripremaju tijekom cijeloga svog studija, a za što sam se cijelo vrijeme javno, istina uzalud, zalagao. Naravno, u ovome slučaju na potezu je Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta Republike Hrvatske. Od njega ovisi mnogo toga. Zacijelo, konačna odluka.