Divinizacija kapitalistâ
Još je jedan sveti zadatak stvaranje "poduzetničkog društva". Društva u kojem će se svi klanjati "poduzetnicima" (tj. "poslodavcima", tj. kapitalistima) kao, navodno, najvrjednijem i pogonskom dijelu društva. No tu se ne biraju, kao što bi se moglo pomisliti, nekakvi iznimni poduzetnici-inovatori (kakvih je realno jako malo). Bilo kakav kapitalist je dobar. Pa nas tako medijski napisi suptilno navode na klanjanje npr. uvoznicima kompjuterâ, vlasnicima zaštitarskih firmi, striptiz-barova ili kladionicâ jer je to sve sveti privatni sektor, dok se istodobno potiče na prezir "parazitâ" u javnom sektoru, koje čine npr., među ostalima, tete u vrtiću, učiteljice, medicinske sestre ili kardiokirurzi te se pokušava stvoriti umjetan razdor između radnikâ u privatnom i javnom sektoru. Tako se s jedne strane glorificira ljude koji se često bave sumnjivim ili banalnim poslovima, od kojih su neki do bogatstva došli na još sumnjiviji način, dok se s druge strane pljuje po ljudima koji nas liječe i koji nam podučavaju djecu.
Demonizacija "parazitâ"
Rezultat takve ideologije je onda i zaključak da je npr. učiteljica u javnoj školi, koja podučava djecu običnih ljudi, "parazit", dok učiteljica koja podučava zlatnu mladež, sinove i kćeri tajkunâ, to nije (iako je, jasno, i ona tek malo bolja od smeća jer ipak nije poduzetnica). Isto tako, "parazit" je i doktor u javnoj bolnici, koji jednako liječi sve bolesnike imali oni novaca ili ne, jer dobiva plaću iz proračuna, dok doktor koji radi taj isti posao u nekoj privatnoj bolnici, ali liječi samo bogate koji si privatno zdravstvo mogu priuštiti, to nije. Čistačica koja radi u javnoj školi ili bolnici je "parazit" jer dobiva plaću iz proračuna, ali ne i autsorsana čistačica, koja bi radila taj isti posao samo za manje novca i uz lošije radne uvjete. A ni slučajno parazit ne bi bio kapitalist koji bi imao firmu u kojoj bi autsorsana čistačica radila i koji bi uredno pobirao profit opet iz državnog proračuna – znajući kako Hrvatska funkcionira i znajući kako je autsorsanje završilo npr. u SAD-u ili Kanadi, to bi na kraju državu izišlo još i skuplje, a ne treba biti jako domišljat da bi se zaključilo da će "poduzetnici" povezani s trenutnom vlasti zacijelo imati "najpovoljnije" ponude na javnim natječajima.
Dakako, svi rečeni "paraziti" iz javnog sektora više ne bi bili "paraziti" kada bi se sve te bolnice, škole, vrtići itd. privatizirali i kad bi time dobili blagoslov svetog i nepogrešivog "tržišta" (istog onog zbog kojeg trenutno pola svijeta ima isto imovine koliko i 85 najbogatijih ljudi na svijetu). Te bi se privatizacije po mogućnosti odvijale onako kako se to radilo u zadnjih četvrt stoljeća, tako da se vlasništvo nad poduzećem/institucijom praktički besplatno preda umreženom privatnom vlasniku, koji bi onda radnicima mogao dati manje plaće, pola ih otpustiti, a profit trpati sebi u džep. Tu je na djelu vrlo zanimljiva ideologija. Ako radiš u javnom sektoru, npr. kao učitelj ili čistač, i obavljaš posao koji je u interesu društva (bilo da je riječ o podučavanju djece ili o čišćenju ulicâ), onda si "parazit". Ako pak radiš isti taj posao, ali istodobno imaš iznad sebe i posrednika, kapitalista, za kojega ćeš crnčiti i koji će ti oduzimati najveći dio vrijednosti koju stvoriš svojim radom, e onda više nisi "parazit" (iako si i onda, zapravo, nitko i ništa u odnosu prema njegovoj visosti "poslodavcu").
Tko kome daje posao?
Postavljanjem "poduzetničkog duha" na pijedestal se opravdava smanjenje troškova za javni sektor (uključujući i zdravstvo, školstvo, socijalu itd.) i općenito radničkih prava za onaj dio društva (većinu) koji nije dovoljno "poduzetan" (znači ima druge interese, nema početnog kapitala, nema taticu koji će ga malo pogurnuti i sl.) pa mora raditi za nekog drugog. Drugi je, svjestan ili nesvjestan, razlog promicanja "ideologije poduzetništva" davanje legitimiteta statusu quo, a samim time i povratno davanje legitimiteta tranzicijskim kriminalcima poput Todorića, koje se u pristojnom društvu naziva "poduzetnicima" ili, uz tek lagašnu dozu lažne kritike, eventualno "kontroverznima". Kada se govori o "poduzetničkoj klimi", osim što stvaranje iste podrazumijeva npr. manje plaće i manja prava za radnike te pogodovanje krupnom kapitalu, moramo također biti svjesni i toga da ona podrazumijeva i konačno prihvaćanje maksime "ko je jamio, jamio". Odbacivanje "socijalističkog mentaliteta" i prihvaćanje novog kapitalističkog načina razmišljanja, dakle, podrazumijeva i svjesno zatvaranje očiju pred očitim lopovlukom i svjesno susprezanje nevjerice kada je riječ o porijeklu bogatstva naših novih Glembaya. "Ne pitaj za prvi milijun", kako u trenucima iskrenosti kažu i neki od naših novopečenih "uglednika".
Ideologija je, kao i obično, sadržana već u samom jeziku. Već i sâm naziv "poduzetnik" zvuči vrlo gordo, a njegova česta istoznačnica (premda se ti termini ne poklapaju uvijek) "poslodavac" u sebi sadrži čitavu jednu ekonomsku filozofiju. Iz samoga naziva proizlazi da "poslodavci" daju posao radnicima iako je zapravo obrnuto – premda u stvarnosti "poslodavci" najčešće započinju neki biznis i osiguravaju početni kapital (osim ako se ne radi o privatizaciji ili sl.), pravi su poslodavci tu zapravo radnici. Naime, kapitalist bez radnikâ ne može postojati (ako je "sam svoj majstor" tj. radi sâm bez radnikâ, onda po definiciji nije kapitalist), dok radnici bez kapitalista mogu itekako poslovati. Uzmimo primjer nekog internetskog portala – portal ne može postojati ako ima samo vlasnika a bez novinarâ i tehničke podrške. No portal bi mogao postojati bez tog vlasnika ali s novinarima i tehničkom podrškom (koji bi npr. mogli poslove koje eventualno obavlja vlasnik/kapitalist povjeriti nekom radniku, koji bi primao plaću kao i svi drugi i bio vlasnik portala zajedno sa svim drugima). Dakle, to da vlasnik poduzeća/kapitalist radnicima "daje posao" je mit, kao što je mit i da su u robovlasništvu robovlasnici "davali" robovima smještaj i hranu (jer se u oba slučaja "davanje", naime, masno naplaćuje). Stvar je samo u tome da trenutno živimo u sistemu u kojem se takav vid pokretanja poslova preferira iako to nije nipošto nužno – npr. u nekom drugačijem ekonomskom sistemu bi se moglo preferirati da poslove pokreću kooperative (više radnikâ zajedno udruženih pod istim uvjetima), lokalne zajednice, država itd.
Nakaradna ideologija i nakaradno društvo
Živimo u zemlji u kojem živi 280 multimilijunaša, koji su do bogatstva došli u privatizacijskoj pljački (koliko god neki među nama gurali glavu u pijesak), dok istodobno realno pola milijuna ljudi nema posla, a kopanje po kontejnerima je mnogima svakodnevica. Živimo u društvu u kojoj je smisao čitave ekonomske aktivnosti profit manjine a ne dobrobit i razvoj čitavog društva. U društvu u kojem je sve, sve više i više, podređeno profitu multimilijunaške oligarhije, koja se, među ostalima, slavi u "kultu poduzetništva" o kojem smo govorili. Na oltaru tržišta će se pritom žrtvovati apsolutno sve – i pravo na zdravlje, i pravo na obrazovanje, i pravo nad krov nad glavom…
Dakako, kada se govori o kultu entrepeneurâ (što je naziv kojim je notornom Tomi Horvatinčiću 2010. krotko tepao Jutarnji list, bilten krupnog kapitala), zaboravlja se spomenuti da se ne tako davno i bez njih nekako živjelo. Bez ikakve želje za upadanjem u bilo kakvu nostalgiju, treba se ipak sjetiti da smo od 1945. do 1990. sasvim uspješno živjeli s vrlo malo privatnog sektora – a zamislite, i tad su postojali i vrtići i škole i bolnice i fakulteti i svi ostali "paraziti". Dapače, 1986. je npr. realni BDP bio za 7,1% viši nego 2013, a dominantan je bio društveni sektor (dok se onaj privatni svodio uglavnom na male obrte, restorane, kafiće i sl., od kojih se mnogi nisu ni mogli smatrati kapitalističkima jer nisu imali radnikâ ili je bila riječ o obiteljskom poslu itd.). Isto se tako zaboravlja da od države i kapitalisti dobivaju različite subvencije, olakšice, poticaje itd., ali, zanimljivo, nitko, recimo, Coca-Colu ne naziva parazitom kada se to dogodi.
Radnici, kapitalisti i poduzetnici
Radnika hrvatski Zakon o radu definira ovako: "Radnik-ca (…) je fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca”. "Poslodavca” (tj. kapitalista) pak definira ovako: "Poslodavac (…) je fizička ili pravna osoba koja zapošljava radnika i za koju radnik u radnom odnosu obavlja određene poslove”. Riječ je o definicijama koje pogađaju bit i koje su mogle biti i doslovno prepisana od samog Marxa.
Promatramo li stvar iz ideološke perspektive, kapitalist je kapitalist. Realpolitički gledano oni, dakako, nisu isti. U našem slučaju svakako treba razlikovati one kapitaliste (među kojima su i svi krupni kapitalisti) koji su do svojih poduzeća došli na različite mutne načine u privatizaciji i one koji su svoje firme sami pokrenuli. Naravno, oni koji su otvarali nove biznise nisu nikako izuzeti od mogućnosti političkog pogodovanja i korupcije. Ne trebamo se tu vraćati do vrlo "poduzetne" (ne uvijek i uspješne) Tuđmanove djece i unukâ. Dovoljno se sjetiti npr. pogodovanja M SAN grupi (kojoj je vlasnik bivši general Damir Krstičević, a suosnivač sadašnji ministar Fred Matić), a u konačnici imamo i sjajan recentan primjer s čuvenim poštenim poduzetnikom Brankom Šegonom.
Iako je politički i ekonomski značaj sitnog poduzetništva, gledano u širem okviru, marginalan, sitni kapitalisti su često, ne samo danas kod nas nego i u povijesti, najbojovniji ideolozi kapitalizma, koji rogobore protiv porezâ, radničkih prava, žestoko se zalažu za zaštitu privatnog vlasništva (iako time idu na ruku tajkunima koji su do svog imetka došli kroz pljačkašku privatizaciju, dok male poduzetnike koji do svojih poduzeća nisu došli privatizacijom teško da itko spominje u sličnom kontekstu) itd. Samim time, oni, iako su neki od njih nominalno protiv "ortačkog kapitalizma" (a time onda navodno i privatizacijskih tajkuna), zapravo služe kao ideološki oslonac krupnom kapitalu. U strahu za svoje vlasništvo (iako ono realno nije ni pod kakvom ugrozom) sitni kapitalisti brane i tajkunsko "ko je jamio, jamio". Nije stoga čudno ni što je upravo sitna buržoazija (vlasnici malih privatnih trgovina, sitni poduzetnici i sl.) jedan od glavnih nosilaca uspjeha neofašističke radikalno desne Zlatne zore u Grčkoj, koja, kao i druge ekstremno desne opcije, u konačnici nudi zaštitu statusa quo u trenucima društvenog rasapa i predrevolucionarnim situacijama.
Koga država podupire?
Pravi poduzetnici, inovatori i izumitelji su potrebni u svakom društvu. Ne samo u našem trenutnom, kapitalističkom, nego i u nekom teoretskom budućem postkapitalističkom društvu. Takvi su ljudi rijetki, a oni koji se najčešće predstavljaju kao nekakvi inovatori i vizionari to često zapravo nisu. Kao što je npr. slučaj kod Stevea Jobsa, čiji se genij zapravo sastojao od toga što je znao vrlo vješto iskoristiti i privlačno marketinški upakirati već postojeću tehnologiju, nastalu kroz istraživanja koja je financirala država. Čak kad se takvi i jave (a u Hrvatskoj možemo svako malo vidjeti medijsko izvještavanje o nekoj novoj domaćoj inovaciji) i čak i kad postoji mogućnost da bi se na temelju takvih izuma mogla pokrenuti proizvodnja, zaposliti ljudi itd., oni najčešće ne dobiju nikakvu pomoć države.
Normalno bi društvo umjesto pogodovanja ratnim profiterima, privatizacijskim pljačkašima, uvoznicima i trgovcima, trebalo istaknutim pojedincima s dobrim idejama omogućiti da ih ostvare kako bi čitavo društvo što više profitiralo od toga. Da smo društvo kakvo nismo, trebalo bi skupiti sredstva da se u suradnji s takvim inovatorima, kada se pojave, pokrene proizvodnja i zaposli ljude. Za to se primjeri mogu tražiti i u okviru povijesti kapitalističkih zemalja – npr. u Južnoj Koreji, gdje je državna intervencija itekako imala svoje prste u nastanku divova poput Samsunga i visokotehnološkog industrijskog razvoja. Umjesto toga se rijetke dobre ideje ostavljaju na milost i nemilost tržištu, sreći i individualnoj dosjetljivosti i vještinama, a ekonomska politika kakva se provodi, umjesto pokretanja npr. proizvodne visokotehnološke industrije, preferira politiku deindustrijalizacije, privatizacije profitabilnih kompanija kao što su INA, HT ili Croatia osiguranje, i davanje poticajâ multinacionalkama kao što je Coca-Cola ili privatizacijskim korporacijama kao što je Agrokor.
Osim toga, treba se zapitati (naravno, retorički) i zašto država subvencionira i potiče uglavnom samo kapitalističko poduzetništvo? Zašto je model koji se (izravno ili neizravno) potiče onaj u kojem imamo samo jednog vlasnika poduzeća, koji će onda nužno gledati, zbog inherentne logike kapitalizma ali i strukturnog položaja naše periferne ekonomije, kako što više ostaviti sebi, a što manje dati radnicima i društvu preko porezâ? Zašto se ne bi npr. poticale kooperative u kojima će svi radnici istodobno biti i vlasnici i gdje se onda može očekivati da će biti puno zadovoljniji, da neće sami sebe zakidati za doprinose i da neće sami sebi kršiti radnička prava i sl.? Odgovor je, naravno, jasan. Tu nema nikakvih tehničkih prepreka, ali ideološki to jednostavno ne prolazi (iako je jasno da kooperative same po sebi ne mogu promijeniti čitav sistem). Makar formalno nema preprekâ za osnivanje kooperativâ (zadrugâ), to nije nešto što se u trenutnom društvu smatra najpoželjnijom opcijom.
Korupcija
Pojednostavljene tvrdnje moralizatorske "ljevice” o pohlepi poslodavaca koja je uzrok nepoštivanja radničkih prava, malih plaća, isplata na crno, neuplate doprinosâ i sl. nisu dobro polazište za raspravu. Individualna pohlepa pojedinog kapitalista na sistemskoj razini nije bitna. Kapitalist/poduzetnik ne stišće svoje radnike (u okvirima realnih mogućnosti, jasno) zato što je loša osoba, nego zato što ga tržište i kompeticija na to prisiljavaju. Porive tu ne treba tražiti u individualnoj psihologiji pojedinca nego u neizbježnosti sistemskih pritisaka. Ako vlasnik neke firme dâ veću plaću radniku od one koju mu je prisiljen dati zbog tržišnih razloga, on će u najvećem broju slučajeva ubrzo propasti jer to drugi, pametniji, kapitalist neće učiniti i pobijedit će ga u tržišnoj utakmici.
Isto tako, to što npr. i naši sitni kapitalisti isplaćuju na crno, ne plaćaju u potpunosti poreze, uzimaju radnike na studentske ugovore, ne isplaćuju sve doprinose, traže veze i dealove s državom i sl., nije samo posljedica ni balkanskog mentaliteta ni njihove individualne pohlepe. Proces obrtanja kapitala je vrlo često riskantan, dugotrajan i naporan. Ako je privatni profit cilj biznisa – a jest – jasno je da dosta onih koji se u to upuštaju neće imati previše skrupulâ (znaju li da ih neće uloviti). Kako kaže sociolog Michael R. Krätke u svom recentnom tekstu: "Korupcija, mito, crni fondovi, organizirana prevara i falsifikacija knjigovodstva uobičajene su poslovne prakse – ne samo (…) u zemljama u razvoju i zemljama u usponu (…)". Tako su, recimo, posljednjih godina pokrenute istrage zbog prevare i manipulacije protiv 18 do 30 poduzeća na njemačkoj burzi. Pod sumnjom za korupciju stoje i divovi njemačke izvozne industrije kao Volkswagen, BMW i Siemens. Iz našeg se pak iskustva možemo sjetiti, recimo, američkog Bechtela u Hrvatskoj ili aferâ finske Patrije u Sloveniji i kod nas (iako skandinavske zemlje na svom unutrašnjem planu slove kao najmanje korumpirane).
Pritisak je pogotovo velik u perifernim kapitalističkim ekonomijama kao što je naša. Koliko god to možda "moralizatorskim ljevičarima" zvučalo svetogrdno, poduzetnici ne kukaju bezveze kada govore da se "u Hrvatskoj ne može poslovati". To u mnogim slučajevima uopće nije daleko od istine, a posljedica toga su često i sve dotične nepravilnosti (varanje radnikâ, države, neuplaćivanje doprinosâ, isplata dijela plaće na crno, različite manipulacije i sl.).
Poduzetnici, država i kontradikcije
Kapitalisti govore o prevelikim državnim nametima zbog kojih je nemoguće raditi. Istina je da nameti i propisi otežavaju rad kapitalistima. Naravno da bi im bilo lakše raditi kada ne bi bilo propisanog minimalca, kada se ne bi morali uplaćivati doprinosi za zdravstveno i mirovinsko, kada ne bi bilo plaćenih pauza, godišnjih i porodiljskih (mnoge od tih stvari se, doduše, i danas krše) itd. Također, realna je i ljutnja na korumpiranu države, gdje se previše para troši na korupciju i pogodovanje odabranim kapitalistima i privilegijama političke kaste, dok se one koji nisu uvezani ili su se nekom zamjerili podvrgava pretjerano rigidnim provjerama.
S druge strane, iako se socijalna država (zdravstvo, školstvo, socijalna izdavanja itd.) sve više smanjuje (što je posljedice polagane ali konstantne neoliberalne politike privatizacije, liberalizacije i deregulacije, za koju će apologeti kapitala naivno govoriti da je nema samo zato što sve nije do kraja privatizirano, liberalizirano i deregulirano preko noći), njezini su troškovi i dalje realno veliki, a ukidanje svega toga je politički neizvedivo (ponajprije zato što većina ljudi to, opravdano, ne želi). Stoga kod državnih nameta postoji kontradikcija jer oni odjednom pokrivaju i političko-ekonomsku korupciju (koja onima koji od nje profitiraju odgovara iz vlastitih političkih i materijalnih interesa), ali i socijalnu državu (koja politici i kapitalu ne odgovara, ali je se nemoguće u cjelini i preko noći riješiti zbog pritiska i očekivanja odozdo).
Razlozi za tako visoke namete i poreze – koji su, što se rijetko napominje, u velikoj mjeri regresivni jer npr. visoka stopa PDV-a zahvaća najviše obične ljude (budući da isti PDV na kupljeno u dućanu plaća i siromah i bogataš) – leže i u činjenici da država bez njih, u situaciji uništene proizvodnje i izvoza (što je posljedica ekonomske politike nametnute i vanjskim ali i unutrašnjim oligarhijskim interesima), ne može preživjeti i financirati i sebe i svoje dugove u koje je prisiljena ući. A bez opstanka državnog aparata nema ni opstanka političke klase na vrhu. Stoga je država običnom čovjeku odjednom i prijatelj (jer je zasad prisiljena osiguravati kakav-takav opstanak socijalne države) i neprijatelj (jer se kroz nju perpetuiraju korumpirane političke i ekonomske elite, čiji je interes suprotan interesima većine, kao što se kroz državu reproducira i sama logika po kojoj sistem funkcionira).
Strukturni problemi
Jasno, kapitalisti sve gledaju iz svoje perspektive i smatraju da bi se situacija trebala rješavati tako da se nameti, porezi i radnička prava smanjuju (što bi se dijelom omogućilo npr. novim ZOR-om). Njihov klasni položaj im ne dopušta (osim u rijetkim slučajevima) pogled izvan okvirâ postojećeg sustava i uviđanje sistemske naravi problema. Naime, u uvjetima perifernog kapitalizma (na otvorenom tržištu s puno razvijenijim zapadnoevropskim zemljama, s bankama u stranom privatnom vlasništvu kojima se ne isplati financirati našu riskantnu domaću proizvodnju nego osobno zaduživanje kojim podupiru sestrinska poduzeća iz svojih matičnih zemalja, i s kompradorskom političkom elitom koja ponajprije služi kao servis stranog kapitala) ni ne može drugačije biti. Kapitalisti stvarno bez varanja u dosta slučajeva ni ne mogu drugačije opstati. Oslanjanje na državu je u mnogim slučajevima nužnost, a ne posljedica manjkavosti individualnih karaktera. Korupciju, osim same naravi kapitalističkog načina proizvodnje, generira i takva strukturna pozicija našeg kapitalizma i naše kapitalističke klase, kao što politički klijentelizam (branitelji u preranim penzijama, stranački politički namještenici, poduzetnici u dealu s određenim strankama itd.) proizlazi uvelike i iz same naravi kapitalističkog parlamentarizma i urušavanja socijalne države (npr. braniteljska penzija u zamjenu za glas za HDZ onima koji su zatekli zatvorenu tvornicu nakon povratka s ratišta) i zaposlenosti (jer su se radna mjesta morala zatvarati da bi novopečeni krupni kapitalisti mogli strpati pare u svoje džepove). Dakle, situaciju kakvu danas imamo (nepoštivanje radničkih prava, teško poslovanje poduzetnikâ, korupcija, klijentelizam, urušavanje socijalne države itd.) nije posljedica naših karakternih mana, neciviliziranosti, zlih namjera i pohlepe, nego strukturnih obilježja naše periferne kapitalističke ekonomije u kojoj stvari teško da mogu bitno drugačije funkcionirati, pogotovo u trenucima zaoštrenosti zbog svjetske krize (kojoj se kraj ne nazire), osim na razini trenutnog životarenja.
Privatni sektor je kriv?
Linićevo i Grčićevo krivljenje privatnog sektora da ne investira dovoljno je istodobno iz milijun razloga komično ali i ideološki vrlo simptomatično. Iz Hrvatske udruge kapitalistâ (HUP) su potpuno u pravu kada im odgovaraju da će ulagati kada im se to bude isplatilo. Smiješno je i naivno očekivati od kapitalistâ da će investirati i nešto pokretati iz nekakvih općenitih ciljeva kao što su razvoj zemlje, rast zaposlenosti, povećanje proizvodnje i sl. Kapitalist će investirati kada može očekivati svoj vlastiti profit i to je to.
No to ti, dakako, može stvarati praktične probleme kada si na vlasti u perifernoj kapitalističkoj zemlji i želiš na vlasti i ostati, a ekonomska ti se "strategija" svodi na čekanje (!) stranih ulaganja (kojih neće biti, niti bi previše pomogla i da ih bude) i čekanje da se neki privatni poduzetnik sjeti možda nešto napraviti (u, iz navedenih razloga, nemogućim uvjetima).
Ideološka ti klima zabranjuje da država sama išta konkretno pokrene (npr. u Jugoslaviji je vlast, kakva god bila, morala otvarati tvornice i poduzeća – to se od njih očekivalo, koliko god to danas nevjerojatno izgledalo) i osuđen si na to da čekaš (!) da se nešto dogodi jer, kako i sama vlast pravovjerno često ponavlja, samo "privatni sektor može pokrenuti ekonomiju". I onda u očaju da ćeš izgubiti na sljedećim izborima upadaš u smiješna moralistička prozivanja privatnog sektora. A stvari su jednostavno onakve kakve jedino i mogu biti kada ti rast (koji, čak i kad bismo ga imali, ne znači nužno i rast životnog standarda za većinu), razvoj i zaposlenost ovise o kaotičnosti tržišta i potezima privatnih poduzetnika koji gledaju ne cjelinu i opće interese nego samo svoj uski kratkoročni privatni profit.
Što da se radi?
Izlaska nema u polovičnim rješenjima koja ne vide sistem kao takav, u kojem god smjeru takva polovična rješenja vukla. Probleme našeg perifernog kapitalizma ne može popraviti naivno "socijalno osviješteno" inzistiranje na poštovanju zakonâ i radničkih prava i voluntaristička želja da socijalna država opstane. Isto tako, strukturne probleme neće riješiti ni tvrde prokapitalističke želje da se smanje porezi, nameti i radnička prava. To sve može dovesti do malih promjena u odnosu snaga u društvenim konfliktima, ali strukturne probleme neće riješiti. Kontradikcije naše pozicije u kontinentalnom i globalnom ekonomsko-političkom sistemu se mogu početi rješavati samo radikalnim zaokretom prema potpuno drugačijim ekonomskim politikama i razmišljanjem out of the box, čega trenutno nema ni u naznakama. S dodatkom da Hrvatska tu, kao mala zemlja, nikad neće ovisiti sama o sebi. (Jasno, drugo je moguće "rješenje" radikalni zaokret prema puno autoritarnijem, još hijerarhiziranijem i još nejednakijem društvu, koje bi rečene kontradikcije bar donekle moglo srediti i u korist kapitala, a ne većine društva, ali na takvim se "rješenjima" ovdje nećemo zadržavati). No dok se tu nešto ne promijeni (ako se uopće ikad promijeni), možda je ipak donekle korisno i bar otprilike razumjeti realnu situaciju, umjesto da se zadržavamo na moralističkom voluntarizmu centrističke "ljevice" ili naivnim tlapnjama sitne buržoazije o slobodnom tržištu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala