Foto: Twitter, YouTube, LiveLeak
DOK SVIJET sa strepnjom gleda na događaje u Iraku i Siriji, gdje džihadisti Islamske države unatoč međunarodnim intervencijama sve više jačaju i napreduju, u medijima i na društvenim mrežama ovih se dana ponovno aktualizirala tema naoružavanja pripadnika IS-a.
> Brutalna smaknuća u Iraku vrše se i hrvatskim oružjem?
> Hrvatske puške u rukama iračkih terorista: "Zašto hrvatsko oružje? Bilo ga je lako nabaviti"
Iako hrvatske vlasti odlučno demantiraju naoružavanje IS-a, poreći se ne može da je u ruke džihadista došla veća količina hrvatskog oružja, o čemu se već u nekoliko navrata pisalo proteklih mjeseci. Raketni bacači M79 (popularna Osa) i RPG-22, ručni bacači granata RBG-6, bestrzajni topovi M60, ali i oružje novije hrvatske proizvodnje - snajper Elmech EM-992 i pištolj HS-9, uočeni su tijekom proteklih mjeseci u džihadističkom arsenalu.
Put hrvatskog oružja do ruku IS-a
Koliko je hrvatskog oružja završilo na crnim tržištima nemoguće je procijeniti. No, bez sumnje, u rukama džihadista završile su velike količine oružja kojeg je Hrvatska nepromišljeno poslala sirijskim pobunjenicima, ali i onog koje je donirano iračkim Kurdima, a koje su pripadnici IS-a preoteli u borbama.
Vlada je početkom 2013. godine demantirala prodaju oružja sirijskim pobunjenicima, ali se pokazalo da je ono došlo do njih putem posrednika. Prema dokumentu koji otkriva sve podatke o izvozu oružja u 2012., u kojem na popisu nije bilo Sirije, Vlada je veliku količinu oružja prodala Jordanu - u tu je državu Hrvatska izvezla oružje u vrijednosti 6,8 milijuna američkih dolara. U Jordan je te godine izvezeno 380 komada bacača granata (modelu RBG-6 koji proizvodi riječka tvrtka Metallic), streljiva u vrijednosti 4,8 milijuna dolara te 4.800 rabljenih kalašnjikova, a oružje je zatim proslijeđeno u Siriju. Predsjednik Ivo Josipović je tad, nakon što je otkriveno da je oružje preko Jordana poslano sirijskim pobunjenicima, Vladu branio govoreći kako Hrvatska ne može kontrolirati gdje će njeno oružje nakon prodaje završiti, odnosno kome će biti preprodano.
Hrvatska Vlada je prije nekoliko mjeseci pokušala demantirati i naoružavanje iračkih Kurda. Premijer Zoran Milanović se tad branio kako "nije riječ o oružju za Kurde" već je "Hrvatska udovoljila zahtjevu SAD-a i darovala SAD-u oružje iz zaliha Hrvatske vojske". No, američko Ministarstvo obrane javno je objavilo kako je Hrvatska jedna od sedam država koje su kurdskim snagama u Iraku poslale hitno potrebno oružje i opremu.
Igor Tabak: Mnogi veliki "igrači" su mirno gledali jačanje Islamske države dokle god im se ponašanje glavnine IS-a iole uklapalo u željenu situaciju u Siriji
O prijetnji koju predstavlja Islamska država te činjenici da su džihadisti naoružani i hrvatskim oružjem, razgovarali smo s hrvatskim vojnim analitičarem i stručnjakom za sigurnost Igorom Tabakom.
Gledajući dosadašnji napredak Islamske države, kolika je realna šansa da militanti IS-a postanu prijetnja globalnoj sigurnosti, odnosno da se borbe s područja Iraka i Sirije prošire?
Pa, prilično je jasno da se je već do sada to sukobljavanje proširilo na Libanon, a njegovi neposredni odjeci i na ulice turskih gradova. Vjerojatnost da IS bude intenzivnija prijetnja globalnoj sigurnosti je prilično velika. Ako ništa drugo, velik će se broj zemalja morati suočiti s povratkom raznih dragovoljaca iz ovoga sukoba - što je, recimo, i nakon okončanja rata protiv SSSR u Afganistanu bio velik problem.
Je li se međunarodna zajednica trebala više angažirati u sprječavanju jačanja snaga IS-a i je li se ovako snažno napredovanje moglo obuzdati nekim pravovremenim potezima koje se propustilo poduzeti?
IS nije neka elementarna nepogoda, koja je nastala i stasala u vakuumu. Dio međunarodne zajednice se aktivno angažirao na nastanku i jačanju ove organizacije, dok su mnogi veliki "igrači" ovakav razvoj situacije mirno gledali - dokle god im se ponašanje glavnine IS-a iole uklapalo u željenu situaciju u Siriji. Naravno da se tu moglo svašta poduzeti, budući da nastojanja radikalnih islamista nisu nova, a ni njihovo djelovanje nije od jučer. Ipak, prvenstveno je pitanje tu - način na koji su se te grupe donedavno bolje uklapale u taktičku razinu politike koja se posljednjih godina vodila prema prostoru "islamističkog proljeća" na Mediteranu.
Koji je u ovom trenutku najidealniji i "najbezbolniji" način smirenja sukoba i neutralizacije militantske prijetnje?
Teško da se tu radi o pokretu protiv kojeg postoje "idealni" ili "bezbolni" načini smirivanja. Do sada se radikalni islamizam u većini svojih formi pokazao relativno nemilosrdnim protivnikom, koji ne pristaje na trajnije kompromise, te ne zazire od krvoprolića i širih razmjera. Ujedno, riječ je o borbeno vještom protivniku izuzetne terenske fleksibilnosti - što je dodatan problem, ne samo za smirivanje, nego i za borbeno suzbijanje.
Kolika je vjerojatnost da se, unatoč angažmanu međunarodne koalicije protiv IS-a, u Iraku i Siriji ponove masakri poput Srebrenice ili Vukovara, na što upozorava UN?
Kako stvari sada stoje - ta je vjerojatnost realna i velika. Nedvojbeno je da ne sudjeluju svi članovi američke koalicije protiv IS jednako aktivno u tom poduhvatu, dok ima i zemalja koje su u tim organizacijskim naporima ostale i sasvim po strani. Time IS i usprkos gubicima zadržava određenu podršku i krug faktičnih saveznika. Sve dok je situacija takva, a broj pojedinačnih zračnih napada zapravo simboličan - može se očekivati i daljnje napredovanje boraca IS. A kada se to napredovanje pretoči u osvajanje većih, a za islamiste neprijateljskih naselja - vjerojatno će osvajanju slijediti i pokolji. Nažalost, tu je u pitanju vođenje "totalnoga rata", što je vojna koncepcija s kojom međunarodna zajednica i inače ima velikih problema.
Kako komentirate nedavnu izjavu koju je dao Noam Chomsky, koji kaže kako je "Islamsku državu stvorilo američko udaranje maljem po krhkom iračkom društvu"?
Nedvojbeno je da je današnji IS potekao iz Iraka, iz doba tamošnjega rata protiv osvajača iz SAD-a. No, i ondje je tadašnja ta organizacija bila fokus okupljanja međunarodnih dragovoljaca te pripadnika "plutajućih" boraca posvećenih međunarodnome "svetom ratu". Pojava takvih boraca je fenomen koji gledamo posljednjih tridesetak godina, i tu nije velika razlika je li riječ o Afganistanu, BiH, Čečeniji, Iraku, Siriji ili Somaliji. Riječ je o fenomenu koji se nadovezao na otpor Iračana, a onda i na građanski rat u Iraku - da bi onda te sukobe i nadrastao, prebacivanjem svoga težišta u Siriju (gdje su takvi borci duže bili dobrodošli dio šire koalicije za rušenje al-Assada s vlasti u Damasku).
Na društvenim mrežama i u medijima su se ponovno aktualizirale fotografije militanata s hrvatskim oružjem. Koji su najvjerojatniji scenariji dolaska pripadnika IS-a u posjed hrvatskog oružja i je li Hrvatska ikako mogla to spriječiti?
Hrvatska se prilično nepromišljeno uplela u sukobe u Siriji. Danas je nedvojbeno da se hrvatsko oružje prodavalo u te krajeve, namjerno zatvarajući oči pred velikom vjerojatnošću da bi ono tamo lako moglo završiti i u rukama grupa koje ni nama kao društvu ne žele ništa dobra. To je bio težak propust državne i vanjske politike RH, kojeg se moglo spriječiti jačim osloncem na analitičko praćenje događanja u toj regiji, te izradom ozbiljnijih procjena raznih scenarija događanja drugačijih od onoga za kojeg je RH baš željela da se dogodi. Tu posebno zabrinjava je i svojevrstan demokratski deficit kojeg je ta vojno-trgovačka avantura proizvela u samoj Hrvatskoj - gdje se u pokušaju skrivanja vjerojatnih daljnjih transfera ovakvoga tipa, za javnost zatvorilo donedavno otvorene preglede godišnjeg trgovanja oružjem i vojnom opremom, jednako kao što se tajnom proglasilo i kompletnu tematiku Hrvatskog sudjelovanja u naporima SAD po pitanju borbe protiv organizacije "Islamska država".