Foto:Shutterstock
LJILJA VOKIĆ odlazi u mirovinu. Ne bih se uopće osvrtao na tu vijest da na naslovnici Večernjeg nije popraćenja strahotnom izvjavom koju je tom prigodom izrekla, a pero novinara ovjekovječilo:
Prije svega, država niti jednom studentu nije platila ništa. Obrazovanje djece i mladeži plaćaju porezni obveznici. Mehanika financiranja njihovog obrazovanja otprilike je ovakva:
Produktivan radnik ili tvrtka (porezni obveznik), a to su oni subjekti koji rade profitabilne poslove od kojih društvo ima mjerljivu korist (mjerljivu kroz ekonomske pokazatelje ali i kroz subjektivan osjećaj blagostanja), pod prijetnjom prisile, koju nad njima provode u tu svrhu stvorene institucije države (porezna uprava i inspekcija, policija itd.), uplaćuju dio svojeg zasluženog osobnog dohotka ili dobiti u državni proračun. Tim novcem potom gospodari vlast na način koji sama smatra primjerenim, što gđa. Vokić sasvim sigurno zna jer je sama bila dio vlasti. U ovom slučaju jednim dijelom novca kojeg oporezuje produktivnom sloju građana financira obrazovanje djece i mladeži.
S obzirom da se ovo društvo sastoji, usuđujem se reći, većinom od neproduktivnih građana i gomile gubitaških tvrtki koji se redom financiraju od proračunskih transfera po sistemu: produktivan radnik (ili profitabilna tvrtka)>proračun>neproduktivan radnik (ili tvrtka gubitaš), mogu zaključiti da se prijedlog gđe. Vokić može odnositi samo na onaj neproduktivni dio građana, jer doista dobar dio pučanstva uživa u besplatnom školovanju koje plaća produktivni sloj. Taj produktivni sloj je manjina. Pa ako je to prijedlog, da se na plaćanje prisile oni koji su se školovali na tuđi račun, oni kojima roditelji kroz porez NISU platili školovanje jer i sami žive od proračunskih transfera, tada mora da se gđa. Vokić obraća samo tom neproduktivnom dijelu građana. Jedino u tom slučaju nitko ne bi mogao prigovoriti konzistentnosti prijedloga. Jer kakav bi to bio način tražiti od djece čije obrazovanje su roditelji platili kroz porez da još jednom plate taj trošak.
Ova izjava mogla bi se istovremeno shvatiti i kao priznanje iznad opisane podjele i kao poziv onom sloju građana koji živi od proračunskih transfera da podmiri troškove obrazovanja svoje djece. No čemu stati na tome? Tu je i zdravstvo, tu je kultura, tu su ceste i brojne druge stvari koje za njih također plaćaju porezni obveznici s druge strane proračuna.
Ipak bojim se da gđa. Vokić ni u jednom trenutku nije pomislila da u ovom društvu postoji takva vrsta podjele među građanima, da jedni financiraju, a drugi troše. Ali to je tako. I s obzirom da je u citiranoj izjavi predložila jednu strahotnu vrstu represije mogu samo zaključiti u skladu s time da će ta represija, ako bude zakonom blagoslovljena, biti usmjerena jedino prema onima koji su I TRENUTNO žrtve represije, a to je produktivni sloj građana. To znači da je vjerojatnije da ćemo ipak prije vidjeti produktivne građane kako još jednom plaćaju ono što su platiti nego one koji žive od proračunskih transfera kako sami podmiruju taj i sve druge troškove koje stvaraju.
Na izjavu u kojoj nakon svega kaže: “Ne volim nametanja bilo koje vrste, ne volim stegu” i ja nakon svega jednostavno nemam što reći. Također, što ako u Hrvatskoj za njih posla ne bude, što je sasvim opravdana pretpostavka s obzirom na okolnosti? Što će vlast onda učiniti sa svojim novopečenim robovima? Tu se represija koju predlaže gđa. Vokić savršeno sljubljuje sa Mrsićevom “garancijom za mlade“. Nema sumnje da i lijevi i desni vlastohlepci imaju dobrog znanja kako od jednog friško diplomiranog doktora medicine načiniti lojalnog birokrata.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala