NA današnji dan prije 91 godine atentatom u beogradskoj Narodnoj skupštini eskalirala je višegodišnja kriza u Kraljevini SHS.
Tog 20. lipnja 1928. godine u parlamentu tadašnje države ustrijeljeni su vođe HSS-a, glavne hrvatske stranke iz tog vremena: Stjepan i Pavle Radić, Đuro Basariček, Ivan Pernar i Ivan Granđa.
Na njih je pucao zastupnik srpskih radikala Puniša Račić, koji je potom nesmetano pobjegao. U pomoć ranjenim zastupnicima odmah su dotrčali neki zastupnici koji su po struci bili liječnici. Prvi je umro Đuro Basariček, dvadesetak minuta nakon atentata. Odmah po dolasku u bolnicu umro je i Pavle Radić.
Stjepan Radić umro je za mjesec i pol
Stjepan Radić preživio je atentat i u srpnju je prebačen u Zagreb na liječenje. No od posljedica atentata umro je početkom kolovoza u Zagrebu.
Odmah nakon atentata u Hrvatskoj su počeli masovni prosvjedi, a u Zagrebu se okupilo sto tisuća ljudi. Dugogodišnja srpska hegemonija ovim je atentatom dobila i fizički oblik, a nategnuti međunacionalni odnosi u Kraljevini SHS još će se dodatno naelektrizirati. Sprovod Stjepana Radića pretvoren je u veliki narodni skup protiv beogradskog režima.
Kralj Aleksandar velike će nemire nakon atentata iskoristiti da proglasi diktaturu. Šestog siječnja 1929. godine proglašena je takozvana Šestojanuarska diktatura, a parlament je ukinut. Aleksandar je tvrdio da između njega i naroda ne može biti posrednika, no prava je istina bila da je kralju odgovarala neograničena vlast. Ukinuta su brojna društva s nacionalnim predznakom, pa čak i kralju odana Orjuna, Organizacija jugoslavenskih nacionalista.
Punišu Račića ubili partizani
Naravno, otvorena diktatura nije riješila nacionalne probleme, samo ih je nakratko pospremila pod tepih. Kako tridesete budu odmicale, tako će nagomilani problemi opet dolaziti u prvi plan. Proglašenjem Banovine Hrvatske pokušalo se riješiti nezadovoljstvo Hrvata, ali već je bilo kasno. Drugi svjetski rat se bližio i bilo je jasno da će Kraljevina Jugoslavija, koja je tako nazvana 1929. godine, nestati u plamenu.
Sam Aleksandar stradao je još 1934. godine, ubijen je u atentatu u Francuskoj koji su izvele ustaše i pripadnici makedonskog VMRO-a. Nakon Radićeve smrti politiku HSS-a nastavili su Vladko Maček i Svetozar Pribičević, dugogodišnji vođa hrvatskih Srba i zagovornik unitarizma koji je sredinom dvadesetih godina napravio velik obrat shvativši da Srbi u Hrvatskoj neće nikada dobro živjeti ako i Hrvati ne budu dobro živjeli.
Puniša Račić dobio je 20 godina zatvora, ali bio je sve samo ne zatvoren u ćeliji. Imao je na raspolaganju cijeli jedan kat zgrade i bio je pod nikakvim nadzorom. Sredinom 1941. godine jednostavno se preselio u Beograd. No ulaskom partizana u grad 1944. godine upravo će on biti jedna od prvih meta i žrtava. Osuđen je na smrt od partizanskih vlasti i pogubljen.