Autor teksta je jedan od osnivača srpske Demokratske stranke i nekoć bliski suradnik pokojnog premijera Srbije Zorana Đinđića.
U NEDJELJU 12. ožujka bit će obilježena dvadeseta godišnjica ubojstva nekadašnjeg premijera Srbije, dr. Zorana Đinđića. Ovaj esej nema za cilj baviti se poznatim činjenicama koje se recikliraju povodom svake godišnjice nacionalne tragedije ni da zapomaže i nariče nad sudbinom prijatelja.
Sam Zoran bi se narugao takvom pristupu.
Ovo je samo pokušaj da se u nekoliko točaka, makar simbolično, pozabavimo onim što se sa Zoranovom ličnošću i nasljeđem dogodilo nakon atentata, a nije se smjelo dogoditi, kao i onim što se još uvijek nije dogodilo, a moralo je.
Prejake karte na kockarskom stolu povijesti
U špilu narodnih vođa na koje smo se sami kladili, premijer se pridružio Hajduku (Karađorđu Petroviću), Knjazu (Mihajlu Obrenoviću) i Kralju (Aleksandru Obrenoviću).
Ovaj "poker" lidera koje smo sahranili od 1817. do 2003. za naše patriote i dalje predstavlja prejake karte na kockarskom stolu povijesti.
Oni će u tim surovim ubojstvima pokušavati amnestirati "naše ljude" nalazeći otiske prstiju stranih Službi i magično mijenjajući povijesne činjenice za još poneku u nizu teorija zavjere od kojih su, navodno, satkane srpska prošlost i sadašnjost.
Jeftina podmetačina
Uvođenje famoznog "trećeg metka" u vezi s ubojstvom premijera bilo je tipičan pokušaj podvale smišljen u laboratorijima "antihaške Srbije".
Namjera je jasna: da se sve relativizira i omete istraga ubojstva, amnestiraju izvršitelji, sakriju nalogodavci i, naravno, uvedu strane Službe kao pravi kreatori i izvršitelji zločina.
Ova jeftina podmetačina, inspirirana inače sjajnim filmom Olivera Stonea JFK, upotpunjena je i zapaprena dnevničkim zapisima pokojnog "Oca Nacije" Dobrice Ćosića. Ćosić je svojevremeno ustvrdio kako je Đinđić u mjesecima prije ubojstva promijenio stav prema Europi zbog Kosova, prešao na stranu srpskih patriota i time motivirao Zapad da mu, kao svom nelojalnom agentu, skine glavu. Domaćinski podmuklo, kako je već znao, on mu je podijelio komplimente za "političku pamet u uviđanju neuspjeha svoje politike".
No to mu je bilo malo.
Mutikaša iz Velike Drenove
Prepričavajući svoj posljednji susret s Đinđićem, Ćosić ga je sa sigurne vremenske distance i bez svjedoka preveo na svoju stranu, ustvrdivši kako mu je Đinđić rekao da se "u Srbiji demokracija više ne može dokazivati izdajom nacionalnih interesa", stavljajući mu tako u ruke oružje kojim je ubijen, da liči na samoubojstvo. Isporučujući nam ga kao Rembrandtovog Bludnog sina, koji se u pokajničkoj završnici vraća pod skute Oca (Nacije), Ćosić nam je priredio scenu u kojoj Zoran sam sebe proglašava grešnikom, a on mu, ispovjednički mirno i jezuitski staloženo, samo pruža priliku za to.
Pisac nam nudi ga na tacni, posthumno, kao izdajnika na osnovu vlastitog priznanja (takva priznanja je Dobričina Partija najviše voljela), pritom ga razrješujući krivice koju je sam potvrdio (to opet Crkva najviše voli). Ovaj falsificirani portret iskusnog i namazanog konvertita, koji je često mijenjao "vjeru za večeru", nešto je pred čim pristojan čovjek može samo zanijemjeti.
Nažalost, kulisa kojom je ovaj mutikaša iz Velike Drenove prekrio i falsificirao pravi portret jednog genijalnog političara i filozofa danas funkcionira maltene kao "službena verzija" Đinđićevog života i smrti.
Ljudi koji su osobno poznavali Zorana i s njim dijelili civilizacijska stanovišta - suvremeni kulturni model življenja i promišljanja, urbani kodeks postmodernog i postindustrijskog svijeta, kao i jasnu, čvrstu etiku postholokaustovskog doba, znaju na koliko je dijametralno suprotnim vrijednosnim pozicijama bio doktor filozofije u odnosu na Ćosića i njegovu komesarsku bratiju.
Tamo gdje je Dobrica nadnesen nad kartama Velike Srbije i Veličanstvene Rusije "pisao": moć, povijesti, ratovi, hegemonija, Zoran je "pamtio": ljudska prava, decentralizacija, ekonomija, suočavanje s prošlošću. Nažalost, autentičnih i poštenih aktera i svjedoka je ovdje sve manje, jedni su otišli, a drugi pate od političke demencije.
"Ako moraš progutati žabu, progutaj je odmah i izaberi najveću"
Mi preživjeli suborci i sudionici pamtimo furioznu osobu koja, ne samo zbog one naše "kasno Marko na Kosovo stiže", dobro je znala da su kašnjenje, odlaganje, sporost, lijenost, odsustvo vizije, koji su kod nas devedesetih metastazirali i danas su u terminalnoj fazi, samo oblici bagateliziranja najvrednijeg resursa - Vremena, koje je u eri interneta i drugih oblika ekstremnih i brzih komunikacija strateški nadmašilo značaj i ulogu Prostora kao zemljanog znaka.
"Ako moraš progutati žabu, progutaj je odmah i izaberi najveću", "spavat ćete kada odete u penziju", kao i priča o preskakanju tri stepenice samo su neke od mnogobrojnih, dnevnih, tipično filozofskih minijatura kojima je on okruženju nametao svoj politički tempo.
Za njega, kao odgovornog političkog lidera i intelektualca svoga doba, Kosovo nikad nije bilo alibi za očuvanje nama tako svojstvenog centralističkog tipa vlasti i ukidanje autonomija, čime je raspad Jugoslavije i Srbije i započeo, ni alibi za nacionalne zajmove, piramidalne banke, inflacije i ratove...
Njemu nisu "padale rolete" na spomen "Svete Srpske Zemlje", "Srca Srbije", "najskuplje srpske riječi" (recite nam cijenu pa da vidimo hoćemo li je platiti?). On je znao da iza tih opasnih parola nema čvrstog tla i da su one povez na očima nacije koja hoda ka provaliji. Kosovo je za njega bilo PROBLEM koji što prije i po svaku cijenu treba riješiti kako bi se deblokirala budućnost zajednice, koja je od devedesetih već ionako bila načeta te djelomično potrošena i opljačkana neoprostivim i fatalnim "kreditiranjem" bliže, a pogotovo daleke slavne prošlosti.
Bio je notorni politički pragmatik
Zoran nije imao podršku u osamnaestočlanoj koaliciji za punu lustraciju, što će se s današnjeg gledišta pokazati fatalnim za budućnost države. Odustajanje od lustracije, koja bi se prije svega odnosila na zločinačke političke organizacije devedesetih, među kojima je bila i Služba sigurnosti, nije mu sačuvalo glavu. Naprotiv. Šarmantno, šmekerski cinično i duhovito "pravdajući" odbacivanje suštinske, temeljne lustracije, znao je u polušali reći "ako otvorimo dosjee, morat ćemo zatvoriti Crkvu", pokušavajući slikovito dočarati koliko je lustracija u Srbiji nemoguća misija.
Kao notorni politički pragmatik pokušao je pridobiti Crkvu uvodeći vjeronauk u škole i snažno ubrzavajući dovršenje Hrama Svetog Save, čija je izgradnja u godini Zoranovog ubojstva navršila sto godina. Kako mu se Crkva odužila, najilustrativnije je sažeto u riječima Vladike Amfilohija Radovića izrečenima u skandaloznom, ali iskrenom govoru na odru ubijenog premijera: "U momentu najdubljeg poniženja svog naroda Ti si na obrenovićki način pružio ruku pomirenja Europi i svijetu...", što bi u prijevodu značilo "tako ti i treba".
Đinđić je znao da gubitak ili okupacija dijela državnog teritorija - koji su de facto proizašli iz Miloševićeve kapitulacije nakon bombardiranja, nazvane "Kumanovski sporazum", kao i iz Rezolucije 1244 UN-a, kojom je verificirana i legalizirana agresija NATO-a u proljeće 1999. - ne moraju biti trajne kategorije, pogotovo jer je iznutra poznavao iskustvo Njemačke i rasplet s padom Berlinskog zida.
Bio je siguran da se u povijesnom kontinuitetu, bez nepodnošljivog tereta Kosova na leđima svakog rođenog, ali i nerođenog stanovnika Srbije, svi gubici mogu višestruko kompenzirati stvaralačkim potencijalima koje građani Srbije mogu realizirati i ponuditi, prije svega, u areni europske ekonomije, kulture, znanosti i sporta. U to je duboko vjerovao.
5. listopad nije donio ono čemu su se mnogi nadali
Iako 5. listopad nije donio ono čemu su se mnogi nadali, ipak su se u 21. stoljeću dogodile i neke lijepe i velike stvari koje Srbija ne pamti, a bile bi melem za Zoranovu dušu da je danas među nama.
Rast IT industrije, čiji izvozni rezultati posljednjih godina dostižu i nadmašuju sve tradicionalne izvozne grane srpske privrede, kao i nezapamćen razvoj vinarske industrije u posljednjih par desetljeća, prije svega u pogledu visoke kvalitete proizvoda i broja vinarija, samo su potvrdili Đinđićeve vizije, strateška opredjeljenja i vjeru u domaću pamet.
Anegdota vezana za srednju Mljekarsku školu u Pirotu, koja je uz slovensku školu u Kranju bila jedna od dvije stručne škole u bivšoj Jugoslaviji, pokazala je gdje on vidi autentične razvojne šanse privrede.
On je razumio da će ulazak razorene Srbije u surovu arenu globalnog kapitalizma dovesti do nestanka i utapanja naslijeđenih socijalističkih, industrijskih kompleksa i identiteta u mnogo snažnije globalne brendove. Razumio je taj nemilosrdni mehanizam, ali nije u njemu obavezno vidio nešto loše.
Istovremeno je želio da nove šanse potražimo i u razvoju neindustrijskog sektora: proizvodnji originalne, tradicionalne delikatesne hrane, kojom bismo mogli sačuvati i unaprijediti svoje originalne brendove te u čvrstoj vezi s planinskim i banjskim turizmom razvijati zemlju na potpuno drugačiji način. Sloveniju i njemački Baden-Württemberg, gdje je doktorirao, vidio je kao uzore u ovoj nakani.
"Srbija na dobrom putu"
Na prvu godišnjicu vlade čiji je bio premijer, Zoran je početkom 2002. odlučio krenuti u kampanju obilaska zemlje, koju i danas pamtimo pod nazivom "Srbija na dobrom putu". Preuzimajući vlast, vrlo brzo je shvatio da građani slabo razumiju njegove namjere i ideju modernizacije te da je nužno da obiđe najveće gradove i općine kako bi u direktnom razgovoru "dešifrirao" svoju politiku.
Pirot, kao jedna od dvadeset najvećih općina, bio je na popisu turneje. Sjećam se da me je pozvala šefica njegovog kabineta: "Pozdravio te Zoran. Pita gdje da dođe u Pirot a da to ne budu Tigar ili Prvi maj." Bio sam pomalo zatečen, imajući u vidu da su svi srpski premijeri i ministri desetljećima unazad posjećivali ova "dva privredna giganta".
Želio je poslati drugačiju poruku
Odmah sam razumio da Zoran želi poslati drugačiju poruku i simbolički nametnuti jednu novu paradigmu razvoja. Tako smo došli do Mljekarske škole, koja nije samo nacionalna kadrovska baza već i baštinik i zaštitnik jednog od najpoznatijih srpskih jestivih brendova - pirotskog kačkavalja. Đinđić ne samo da je posjetio Mljekarsku školu nego je smislio, obećao i odmah krenuo u prikupljanje novca za formiranje i izgradnju jedinstvene Akademije mlijeka i hrane u Pirotu.
Ubijen je godinu dana kasnije, a idejni projekt Akademije skuplja prašinu negdje u ladicama onih koji više vole raditi za druge nego čuvati i razvijati ono što imaju.
Druga anegdota je s beogradskog Trga Republike, iz hladne noći u studenom 1995., nekoliko dana prije Daytona i nekoliko mjeseci poslije Oluje. Već je pao mrak kada smo napustili stranku na Terazijama i krenuli prema Studentskom trgu, gdje je s obitelji tada živio. Kod Konja su nam razdragano prišli mladić i djevojka i od Zorana zatražili autogram. Rekli su da su izbjeglice iz Hrvatske, iz Gospića. Na pitanje kako su se snašli u Srbiji odgovorili su da nastavljaju raditi ono što su već radili u Lici - organizaciju zabava i klupskih nastupa.
"Evo, sad baš radimo jednu zabavu za JUL (to je bila stranka Miloševićeve supruge Mire Marković koja je nakon izgubljenih ratova trebala preuzeti vođenje "mirnodopske" politike od iskompromitiranog Miloševićevog SPS-a)", pohvališe se. "Za JUL?!" začudio se Zoran i pitao žele li tako zahvaliti mudroj politici porodice Slobodana Miloševića, koja ih je ostavila bez doma i zavičaja. Oni su odgovorili da ih politika ne zanima i da oni "SAMO RADE SVOJ POSAO".
Profesor filozofije, ono što je po mom dubokom uvjerenju Đinđić iznad svega oduvijek i bio, upitao ih je tada smatraju li da je arhitekt koji je projektirao plinske komore i dušegupke u Auschwitzu samo radio svoj posao ili će prije biti da je ratni zločinac. Ipak im je dao autogram, da zapamte riječi. Bio sam ponosan i uzbuđen što hodam s čovjekom takvih moralnih nazora. Na putu do kuće kao obaveznu literaturu preporučio mi je katarzično štivo Karla Jaspersa Pitanje krivice, koje će prvi put biti štampano na srpskom jeziku pet godina kasnije.
Kakva bi Srbija bila da je preživio?
Na kraju, s dvadesetogodišnje distance, uzimajući u obzir kakav je Zoran bio i što nam se nakon njega desilo, nije na odmet zamisliti Srbiju kakva bi možda bila da je preživio 12. ožujak 2003. To svakako nije ova Srbija zombiranih rusofila koji daju žmigavac za odlazak na Zapad, a skreću na istok jer ih "srce vuče", izazivajući tako masovne prometne nesreće i havarije na autoputu u budućnost.
To je svakako ona Srbija u kojoj bi sve prepreke prema euroatlantskim integracijama bile uklonjene i koja bi u procesima integracija stigla bar do nivoa na kojima su danas Rumunija i Bugarska. Srbija iz koje bi se odlazilo, naravno, ali i u nju vraćalo, zemlja iz koje se ne bi bježalo s kartom u jednom pravcu.
To je ona domovina za koju se jedino ima smisla boriti, Srbija premijera Zorana Đinđića, a ne Vladike Nikolaja Velimirovića.
Sve mimo toga je ono što danas živimo - samo još jedna kosovska predstava o izdajnicima i rodoljubima, u zaključanom kazalištu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala