"OVU MEDALJU nisam osvojio ni za Bugarsku niti za Hrvatsku, nego za sebe, svoju obitelj i svoje prijatelje", izjavio je Nikolaj Pešalov nakon osvojenog zlata na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. godine.
Hrvatska se ovih dana digla na noge povodom vijesti da je taj isti Pešalov ostao bez ikakvih prihoda, nema posao i teško preživljava s obitelji u svojoj Bugarskoj. Instiktivno se probudio osjećaj obaveze prema sportašu kojeg je Hrvatska prije jednog desetljeća za 50 tisuća dolara "kupila" od Bugarske.
Na taj način bugarskom je dizaču utega omogućila nastup - i osvajanje medalja - na dvjema Olimpijskim igrama, a nacionalnu riznicu medalja obogatila jednim olimpijskim zlatom i broncom. Doduše, tadašnji predsjednik Olimpijskog odbora Antun Vrdoljak protivio se ideji da Pešalov nosi hrvatsku zastavu na otvaranju Igara ("Ne budimo smiješni, kome stranac nosi zastavu"), ali zauzvrat je bugarski dizač utega dobio stan u Splitu.
Ipak, Pešalov nije u njemu ostao, već se vratio u rodnu Bugarsku, gdje sada, po riječima bivšeg trenera, "zbog niza razloga" muku muči s egzistencijom, a čak i prijeti prodajom olimpijskim medalja na internetu. Milan Bandić - a tko drugi? - odmah se oglasio upozorenjem da "Hrvatska ne bi smjela zaboravljati svoje velikane ni na jednom području, a posebice na sportskom gdje pobjede ovise isključivo o talentu i upornosti". Sportski djelatnici već pozivaju na obvezu Hrvatske da nekako pomogne Pešalovu kao bivšem olimpijcu, iako je od samog početka imala najmanje veze s njegovim sportskim uspjehom.
Od samog početka bio je to brak iz koristi. Hrvatska je dobila (ili točnije, kupila) sportaša koji će joj donijeti olimpijske medalje (jednu od dvije u Sydneyu), a Pešalov dobio državu koja će mu omogućiti da uopće nastupi na Olimpijskim igrama. Bugarin je dobio rezervnu domovinu, a Hrvatska rezervnog olimpijca. Pešalovu su pripale medalje i stan, a Hrvatskoj ostala svijetla uspomena.
Naravno da Pešalov nije to činio zbog Hrvatske, već prvenstveno zbog "sebe, svoje obitelji i prijatelja". Ima li stoga Hrvatska moralnu ili bilo kakvu obavezu da pomogne svom bivšem "kupljenom" olimpijcu?
Zapravo, kad već spominjemo Pešalova, možemo i postaviti načelno pitanje ima li država uopće obaveze prema sportašima koji su nekada nastupali u nacionalnom dresu? Nitko, pa tako ni Pešalov, ne počinju se baviti sportom u interesu nacije i države. (Osim ako ne govorimo o totalitarnim društvima.) I sve što postignu u sportu, postignu radi "sebe, svoje obitelji i prijatelja". Ostanu im medalje i slava. Ako usput nešto naplate, dobro. Ako ne, ostaje im da se nakon završetka karijere pobrinu za sebe.
Nikolaj Pešalov nema škole, nema specifičnih znanja od kojih bi mogao živjeti, može eventualno biti trener. Ili dizati nešto teško. Ali čini se da ništa od toga trenutno ne radi. I zbog toga jedva preživljava. Ali opet, je li to hrvatski problem?
Teško. Zahvalnost je jedno, obaveza nešto sasvim drugo. Hrvatska je Pešalovu pružila ono što mu je trebalo, odlazak na Olimpijske igre. I za to mu se odužila stanom kojeg bivši olimpijac ne koristi. I što bi više od toga trebala? "Političari su me grlili kad se trebalo slikati s medaljama. Poslije su zaboravili na obećanja", žali se danas Pešalov, očito zaboravljajući kako je svima razglasio kako je medalje osvajao za sebe, svoju obitelj i prijatelje, a ne za političare, države, nacije.
I zašto misli da mu ti političari, države i nacije danas nešto duguju? Nije se zbog njih počeo baviti sportom, niti je za njih osvajao medalje, pa zašto bi oni sada brinuli o njegovoj egzistenciji? To je bio njegov privatni izbor, a najmanje hrvatski nacionalni interes. Uostalom, njegova sudbina daleko je od sudbine sportaša s ovih prostora koji su završavali kao prognanici i izbjeglice, kao prodavači na tržnici ili inventar na šanku.
U državi koja ne vodi brigu ni o svojim mladim i starim, školovanim i neškolovanim, bolesnima i socijalno ugroženim građanima, iluzorno je očekivati da će voditi brigu o "rent-a-olimpijcu" iz daleke Bugarske. Zlato ipak nije vječno.