GORICA je u nedjelju u 8. kolu SuperSport HNL-a senzacionalno pobijedila Hajduk 2:1 iako je do same završnice gubila 1:0. Momčad Dinka Jeličića prvo je izjednačila preko Štigleca u 87. minuti, da bi šokirala Hajduk u drugoj minuti sudačke nadoknade golom Jurića.
Velika je to pobjeda momčadi koju je krajem kolovoza, nakon što je Željko Sopić otišao u Rijeku, preuzeo Dinko Jeličić. Hrvatski stručnjak došao je u fokus ne samo hrvatske nego i svjetske javnosti nakon što je u travnju preuzeo Al Nassr u kojem je vodio ni manje ni više nego Cristiana Ronalda.
U intervjuu za Index je dva dana nakon pobjede protiv Hajduka govorio o HNL-u, jednoj momčadi koju se podcjenjuje, skautingu igrača te ludoj epizodi u Arabiji gdje je surađivao s jednim od najvećih nogometaša svih vremena.
Kakvi su dojmovi nakon velike pobjede protiv Hajduka?
Naravno da ovaj rezultat daje vjetar u leđa i u cijelom konceptu rada i brzini adaptacije momčadi na mene. Ne smijem biti nezadovoljan apsolutno ni s čime. Takav rezultat ti uvijek donese i pozitivnu atmosferu i lakše je onda nešto stvarati. Pobijediti ovakav Hajduk u utakmici u kojoj smo parirali i nametnuli se, to mi je čak možda i draže od samog rezultata iako, naravno, rezultat je super.
Ima tu još sto stvari na kojima moramo raditi i nadograđivati ih. Protiv Rudeša smo imali oko 35 posto posjeda, a protiv Hajduka više od pedeset. To je, recimo, veliki napredak i to protiv neusporedivo jačeg protivnika. To je dobar temelj za rad. Takve pobjede ti donose ogroman impuls samopouzdanja i sigurno da će nam omogućiti da lakše dođemo do nekog napretka.
No, moram naglasiti da je pobjeda protiv Hajduka jednim dijelom i produkt onoga iz prošle sezone kad im je Željko Sopić ugradio taj instinkt da u bezizlaznoj situaciji, a Gorica je u jednom trenutku bila 11 bodova u minusu, okrenu priču, iščupaju se i naprave nešto dobro. Taj rast samopouzdanja se dijelom vuče i iz toga što se događalo prošle sezone i to se vidjelo na utakmici s Hajdukom.
Ti golovi koje smo zabili nisu pali iz neke naše igre, kao što nije bio ni njihov, ali se vidjela želja kod igrača. Nedostaje nama još u završnici neki kvalitetniji pas i još neke stvari, ali dobro, to će doći. Sad je sve super, kao, ja sam pogodio s izmjenama, ali da nismo zabili to što smo zabili onda bi bilo: "Joj, nisi li mogao ranije zamjene raditi?" Tako je to u nogometu.
Rudeš se zasad čini kao najveći kandidat za ispadanje. Omogućava li vam to komforniji rad i više prostora za neke nove stvari u igri koje možete isprobavati, a da se ne tresete stalno za prvoligaški status?
Generalno da, ali ja Rudeš ne bih otpisao. Da, ne izgledaju najbolje, ali poznavajući mentalitet ljudi koji rade u Rudešu, ja sam uvjeren da se oni neće predati. Postoji zimski prijelazni rok, dovest će neke igrače, a već su i sad doveli i bit će oni bolji. U teškoj su situaciji i to konkretno nama donosi privid da smo sigurni.
S druge strane, to može biti jako opasno. Stalno se priča da Rudeš sigurno ispada i da mi drugi nemamo razloga za brigu. Stvari se preko noći mogu okrenuti, sjetimo se Gorice prošle sezone. Imala je Gorica kvalitetnije igrače, ali ih je isto dovela tijekom sezone, pojačala se i na kraju se spasila.
No, sigurno da zasad imamo više prostora da radimo na nekoj nadogradnji igre, čak i po cijeni da u nekim utakmicama pati rezultat, ali da dugoročno dobijemo nešto novo. Nije da nam gori pod nogama i situacija je komfornija, ali ponavljam - samo prividno.
Je li prevelika razlika između prve i druge lige?
Da. Dobar je potez što je smanjen broj klubova u drugoj ligi i to će sigurno pomoći. Smatram da nije trebalo ukinuti B momčadi prvoligaša jer je to uvijek dobar poligon za mlade igrače. Povlači se ta teza kako da se onda regulira regularnost lige, ali to se može s nekim pravilima odraditi.
U Španjolskoj to normalno funkcionira. Tamo neki klubovi imaju B, C, pa čak i D momčadi u nižim rangovima natjecanja i najnormalnije se natječu. Tu se onda radi nadogradnja i mlade igrače pripremaju kroz takav sustav za prve momčadi. Mislim da će sve više mladih igrača iz naših najjačih klubova uvidjeti da je igranje u drugoj ligi dobro za njihov razvoj, ali trebat će vremena.
Kako vidite borbu za titulu u HNL-u?
Hajduk je s ova dva kiksa kompromitirao situaciju i poljuljao si atmosferu, a znamo kakav je dolje mentalitet i koliko je tanka linija između euforije i tragedije. Treneru, stožeru i igračima nije lako nositi taj teret i to se vidjelo svih ovih godina unazad.
Sad je krenulo drvlje i kamenje prema njima, ali mislim da je Hajduk ove sezone u prijelaznom roku napravio dobar posao. Dovodio je dobre i kvalitetne igrače i to ciljano. Hajduk je sad uzdrman, ali više nego ikad je kandidat za titulu.
Dinamo je bio u problemima čitavu ovu godinu, mijenjali su se i uprava i treneri, ali sad se stabilizirao. Dolazak Ademija je sam po sebi dovoljno jaka poruka svima. Dinamo je i dalje najveći kandidat za titulu, ali bit će jako neizvjesno do samoga kraja.
No, ne smije se u čitavoj toj priči zanemariti Rijeku. Oni meni izgledaju jako dobro, pogotovo u ofenzivnoj liniji. Imaju odličnoga golmana, stabilni su u obrani i vezi i krase je ta fenomenalna mladost i energija. Sve to sad je nadograđeno dolaskom Marka Pjace koji se budi i Rijeka je legitimni kandidat u borbi za titulu i to ne kao neki "dark horse".
Nije tako izgledala preko ljeta, ali pojave se Ivanović, Janković, Fruk i Pašalić. Postavlja se pitanje zašto su ti igrači promakli Dinamu i Hajduku, a nisu Rijeci koja je očito napravila dobar skauting. Čim su počeli igrati se vidjelo koliki je potencijal te momčadi i dok ju je vodio Jakirović i sad kad je vodi Sopić.
Spomenuli ste skauting. Radili ste u Alavesu koji ima sjajno posložen skauting, kako iz te pozicije komentirate poteze Hajduka i Dinama koji su se u ovom prijelaznom roku dosta okrenuli strancima, a možda su tu kvalitetu imali i u vlastitom dvorištu?
Sve to treba gledati malo šire. Možemo pričati o kvaliteti Bernauera ili Kaneka, ali činjenica je da tko god u HNL-u danas prodaje Dinamu igrača, cifre su od dva do pet milijuna eura. Čini mi se da nova Dinamova uprava ne namjerava stalno toliko plaćati igrače iz domaće lige i onda je logično da pokušavaju vani naći jeftinije igrače.
Kritizira se puno Bernauera, Kaneka i Mihajličenka. Ja osobno mislim da nisu to tako loši igrači kako ih se prikazuje. Treba i njima vremena za adaptaciju, treba im utakmica, a ipak su došli za puno manje novca nego što je koštao, recimo, Stojković. Pa bolje da ispadne da oni nisu pojačanja, a nisu plaćeni, nego da nekoga puno platiš, a pokaže se kao promašaj.
Smatram da Dinamo i drugi veliki klubovi moraju prvenstveno gledati igrače iz ovog bazena kao što su Pašalić, koji je i reprezentativac, te ostali. O novim Dinamovim igračima pričajmo za šest mjeseci pa ćemo onda vidjeti jesu li promašaji ili nisu.
Što se tiče Hajduka, igrač poput Odjidja-Ofoea je ozbiljan nogometaš. On energetski i fizički nije na potrebnom nivou i ako je zbog toga dovođen, onda je promašaj. Ali ako je doveden kao plemeniti vezni igrač koji ti može dati dodatnu kvalitetu, onda se to drukčije gleda.
Hoću reći da se mora jasno znati na koji način netko traži igrače i što točno u momčadi od njih očekuje. Ne nose svi igrači isto. Ivan Rakitić nikad nije imao velike kapacitete, ali ima kompjutor u glavi i sve drugo je njime kompenzirao.
Ne slažem se da Hajduk ne koristi svoje mlade igrače. Tu su Sigur, Pukštas, Vušković, dao je Leko šansu i Čuiću i Brajkoviću. Rijetko koji klub u seniorskoj momčadi ima tri standardna juniora u prvoj momčadi. Ne može se očekivati da će ih biti šest ili sedam.
Da skratim, ja bih uvijek radio skauting doma, po nižim ligama, jer tamo ima dobrih igrača i velikih potencijala. Onda bih tražio igrače našeg porijekla koji igraju vani po nižim ligama jer i njih ima. Može se, samo je pitanje kako se slaže skauting, a tu mislim da hrvatski klubovi jako kasne za Europom.
Kako tu funkcionira u Alavesu, koji ima razgranatu mrežu po čitavoj Europi?
Tamo je sustav posložen potpuno. Kad sam ja bio tamo, treneri iz akademije su imali obvezu svaki vikend pogledati jednu do dvije utakmice kategorija koje oni vode. To im je služilo i kao priprema za budući susret s tim momčadima, ali i kao skautiranje potencijalno zanimljivih igrača.
I sad ako imate deset trenera u akademiji i svaki od njih pogleda jednu utakmicu, to je jako puno skautiranih igrača kroz čitavu sezonu. I to samo pričamo o trenerima, a ne o skautima koji su svaki specijalizirani za jedno područje. Alaves od toga živi, da nađe mlade igrače i proda ih za puno novca.
Postoje razni modeli skautinga. Jedan od njih je ovaj "moneyball" u Brentfordu, Midtyjllandu i sličnim klubovima. Postoje i tradicionalniji modeli, ali bitno je da imaš barem neki sustav koji ima glavu i rep. Kod nas se to svodi na na pozive "Imam ti jednog malog". Onda ti klinci odu u Dinamo i Hajduk, pa Rijeku i Osijek i to je to.
Prije Gorice ste bili u Al Nassru. Kako ste tamo završili?
Oni su mene kontaktirali i godinu dana ranije kad sam trebao ići s Ivicom Olićem u CSKA, to je bilo sve gotovo i dogovoreno. Spakirao sam kofere, ali onda se Ivica razišao s klubom i to je propalo. U međuvremenu su me zvali iz Al Nassra da dođem raditi u klub, ali se nismo dogovorili.
Nakon sedam, osam mjeseci je predsjednik kluba opet pitao sportskog direktora Gorana Vučevića za mene, on me kontaktirao i onda sam došao jer mi se svidio projekt, a i dobili smo mogućnost da složimo čitavu trenersku strukturu, što nije nebitno.
Napravili smo jako dobar posao sa svim hrvatskim trenerima koji su došli i koji su ostvarivali sjajne rezultate u svim kategorijama. Kad je otišao Rudy Garcia, Vučević je predložio mene za glavnog trenera prve momčadi.
Gazde kluba su prihvatile prijedlog s obzirom na to da smo moji suradnici i ja jako dobro poznavali i klub i okolnosti oko kluba i tako sam dobio šansu da vodim prvu ekipu. Onda je tu nastala sva medijska ludnica. Naravno, ne zbog mene, nego zbog Cristiana Ronalda kojeg sam dobio priliku trenirati.
Kakav je Cristiano Ronaldo?
Ma, odličan. On je nevjerojatni profesionalac koji apsolutno ništa u svojoj karijeri ne prepušta slučaju. Brine o najmanjim detaljima što se tiče prehrane, oporavka, doziranja treninga i svega drugoga. Nema kalkulacija, svaki trening radi na maksimumu.
Na jednom treningu su imali dionicu na kojoj su istrčavali sprinteve. Imali su GPS i on je trčao 33.1 kilometar na sat. Kad je došao do nas, pitao je: "Jesam li trčao 33 na sat?" Toliko dobro poznaje svoje tijelo.
Netko drugi bi se u njegovim godinama vukao po treninzima i radio na sedamdeset posto, ali kod njega to nije opcija. Na svakom koraku se vidi ta njegova fokusiranost i predanost radu, na kraju krajeva zato toliko dugo traje.
Kad skine majicu, izgleda kao David od Michelangela, savršeno tijelo. No, nije sve samo oko njega. On je kohezivni faktor u svlačionici i sve oko sebe tjera da budu bolji. Bio je nevjerojatan prema domaćim igračima kojima nije želio stvoriti dojam da je on iznad njih.
Želio je stvoriti dobru atmosferu jer smo se borili za titulu. Njegovu razinu kompetitivnosti teško je uopće riječima objasniti. I ne očajava. Kad se ne pobijedi, brzo izanalizira sve, zatvara tu stranicu i ide dalje. Ako smo dali sve od sebe - odlično, idemo dalje. Ako nismo, analizira se zašto nismo i onda se ide dalje. Njegov pristup prema nogometu je optimalan i to projicira na sve oko sebe.
Kakav je imao odnos s vama? Je li vas gledao podcjenjivački s obzirom na to da ste puno manje trenersko ime od likova koji su njega vodili?
Ni u jednom trenutku. Dapače, od prvog trenutka je pokazao veliku podršku. Obavio sam sastanak s njim kad sam došao, rekao sam mu što su po meni problemi u momčadi, gdje njega vidim i on je to sve saslušao i prihvatio.
On je meni također rekao što je smatrao problemom prije nego što sam ja došao. Sve te kritike su bile konstruktivne, osobito u vezi taktike, što se pokazalo da je bio u pravu. Imali smo sjajnu komunikaciju i kliknuli smo na prvu.
Vidio je da imam neku ideju i stil i bio je podrška do samoga kraja. Šteta što nismo ništa osvojili, ali zaista nismo imali sreće. Neke utakmice smo nesretno kiksali i nažalost nisu uspjeli. Svi u klubu su željeli da ostanemo ako osvojimo titulu, a u protivnom bismo se vratili na pozicije na kojima smo bili.
Kakav je Ronaldo u odnosu s mladim i domaćim igračima?
Bilo je zanimljivo promatrati njegove reakcije prema mladim igračima koje sam ja poznavao iz U-19 momčadi, a neki od njih su i trenirali i igrali u prvoj. On dođe do nekog od njih, govori mu neke detalje, savjetuje ga i ne moram vam reći što to znači tim klincima od 18 ili 19 godina.
To je radio i sa svim ostalim igračima u momčadi. Pozove ih na stranu, popriča malo s njima, kaže im što na utakmici moraju bolje ili drukčije i tu se vidi njegova ljudska strana. On je Hollywood, to je ludilo oko njega kakvo si vi ne možete zamisliti. Nisam siguran bih li ja mogao živjeti takav život, na stranu sve benefite koje taj život nosi.
On se ne može maknuti bez tjelohranitelja i bez da ga okruži sto ljudi. I onda kad vidite taj segment njegove ljudskosti s tim igračima, dobijete potpuno drukčiji dojam o njemu od onoga koji je iskonstruiran u medijima.
Da, njegov govor tijela nekad odaje dojam da je arogantan i bahat, ali to sve proizlazi iz te njegove kompetitivnosti. Barem sam ja to tako vidio u ova dva mjeseca. U ovako osobnoj komunikaciji je bio zaista super.
Nema tu nekog previše osobnog odnosa jer sam ja glavni trener momčadi. Moram držati distancu, moram se brinuti o cijeloj momčadi i moram imati isti respekt prema njemu i prema 25. igraču u momčadi. Kad smo se razilazili, rekao mi je da u klubu mogu dobiti njegov broj ako ga nešto trebam i siguran sam da ćemo, kad se ponovno sretnemo, sjesti i popričati.
Bilo je jako lijepo raditi s takvom jednom veličinom, ali najviše iz samog nogometnog aspekta. Kad vi vidite što on radi na treninzima i kako radi, to je nevjerojatno. I to vrijedi i za druge zvijezde u momčadi, poput Andersona Talisce. Svi ti dečki su vrlo lagani za komunikaciju ako vide da imaš normalan odnos s njima. Sve u svemu, super iskustvo.
Kako vidite ovu ludnicu oko saudijske lige i tih megatransfera?
To je šira društveno-politička priča u koju ne bih toliko ulazio jer se time toliko ne bavim. Mogu samo reći da je ovo još jedan napor Saudijaca da se sve više otvore prema van. Kroz sport traže afirmaciju u svijetu, a kroz nogomet je to najlakše. Financije im nisu apsolutno nikakav problem.
Ne bih ulazio u priče o ljudskim pravima, ali malo po malo se to sve mijenja. Eto, prije dvije godine žene nisu mogle voziti i ići na stadione, a sad mogu. I to su znaci da popuštaju te stroge vjerske znakove. Strašno puno ulažu i u turizam, ima tamo regija koje su me baš oduševile.
Kakav je život bio u Arabiji?
Nama je bilo sjajno jer je bilo desetak nas Hrvata i mi smo živjeli u tim zatvorenim naseljima u kojima imaš apsolutno sve što ti treba. Restorani, dućani, sportski tereni, sve. Grad je također lijep, ima se svašta vidjeti, ali dominiraju šoping-centri jer je preko dana manje-više nemoguće biti vani.
Vidite li Svjetsko prvenstvo u skoroj budućnosti u Saudijskoj Arabiji i što mislite o inicijativi da se njihovom prvaku dopusti igranje kvalifikacija za Ligu prvaka?
Što se Svjetskog prvenstva tiče, oni su ozbiljni kandidati za SP 2030. s Grčkom i Egiptom. Ja sam čak i bio na tim seminarima s obzirom na svoju funkciju u Al Nassru, morao sam jer je to njihov savez organizirao.
Siguran sam da će napraviti sve da dobiju tu organizaciju. Njima je cilj dignuti ligu na nivo europskih najjačih liga i zato dovode sve te igrače. Što se Lige prvaka tiče, Čeferin je i sam rekao da nema šanse da se to dogodi i sumnjam da će se dogoditi.
Nikad ne reci nikad, ali mislim da je to jako teško izvesti koliko god će oni nastaviti dovoditi svjetske zvijezde. Nije to ni loše, da imamo još jedno tržište da se diže još jedna liga jer će to i mobilizirati Europu da se trgne i da nastoji biti još bolja.
Ipak, unatoč svom novcu i ulaganjima, u Europi odavno postoje akademije koje sustavno rade desetljećima te tradicija koja se ne može samo tako izbrisati i to će uvijek imati težinu i vrijednost. Saudijci se mogu približiti i doći na tu razinu, ali teško da će je preskočiti.
Kakvi su saudijski nogometaši i generalno saudijski nogomet?
Dosta zaostaju za Europom iako napreduju. Puno ulažu u infrastrukturu i u strane trenere. Kad sam ja vodio U-19 momčad, mislim da nijedan protivnički trener nije bio Saudijac ili možda jedan ili dva. Problem je što im nije nogomet još strukturiran, ali i to se mijenja jer su doveli Francuze u savez koji im sad to razvijaju.
Tu imaju veliki prostor za napredak, kao i u mentalitetu rada iako tu imaju puno veći potencijal od zemalja u okruženju jer ih a) ima puno više i b) ima i dosta siromašnih ljudi i onda klinci vide izlaz kroz nogomet i samim time je veći bazen igrača.
Inače su potpuno ludi za nogometom. Stadioni su puni, neki imaju i do osamdeset tisuća mjesta. Kad je derbi s Al Hilalom, to su koreografije kao u Europi, gori sve. Sat i pol prije početka utakmice zna sve biti krcato na stadionu i oko njega. I onda kad Cristiano Ronaldo izađe iz autobusa, onda je kaos.
Ja mislim da je Al Nassr već isplatio ono što je platio za Ronalda. Skočila su TV prava jer najednom cijeli svijet gleda saudijsku ligu, skočile su cijene karata, dresovi se prodaju neusporedivo više. Sve su oni tu uračunali u tu priču.
Koliko je realan bio dolazak Luke Modrića?
Modrić je Al Nassru bio prvi pick, čak i prije nego što je Ronaldo došao. Modrić je pregovarao s njima duže vrijeme, jako su ga željeli i bio je u igri sve dok nije produžio s Realom koji mu je bio prioritet. Mene nije iznenadila njegova odluka da odbije sve te milijune ako uzmemo u obzir kako je njegov život posložen, kako živi, kakva mu je karijera i koji su mu prioriteti.
Kako Modrić trenira i kako se brine o sebi, siguran sam da mu ovo neće biti zadnja sezona u karijeri jer on može još dugo trajati. Imat će on još ponuda i bit će prostora da možda potpiše takav neki ugovor.