MNOGI su Dinamovi navijači svoju ljutnju zbog subotnjeg neuspjeha u kvalifikacijama za Ligu prvaka na atenskoj OPAP Areni usmjerili na Domagoja Vidu, hrvatskog reprezentativca u redovima grčkog prvaka AEK-a. Strijelac pogotka za konačnih 2:2 u Ateni, kojim je Dinamo ostao bez Lige prvaka i preusmjeren je u doigravanje za Europsku ligu, prije više od deset godina relativno je kratko igrao za maksimirski klub.
Prigovori na Vidin račun praćeni su ogavnim uvredama
Zbog toga je u mnogim navijačkim glavama očito trebao ostati posebno privržen Dinamu do kraja karijere. Svaki prosječni nogometni fan odmah nakon sportskog neuspjeha potražit će krivce i opravdanja. S obzirom na to da ni nama samima često nije lako priznati da nismo posebno pametni, sposobni i lijepi, tako ni naš klub ili nacionalna reprezentacija uglavnom ne gube utakmice zato što nisu u stanju postići dovoljan broj golova.
Obično postoji vanjski faktor, taj famozni krivac za poraz, najčešće sudac, a u spomenutoj utakmici navijačko nezadovoljstvo usmjereno je na Domagoja Vidu.
Ili se uopće nije trebao naći u poziciji da zabije gol nakon promašenog kaznenog udarca svog suigrača. Ili je trebao namjerno promašiti. Ili je sudac trebao poništiti njegov pogodak zbog toga što je istekla minimalna sudačka nadoknada (iako pravila nogometne igre jasno kažu da sudac može produžiti nadoknadu, ali ne i skratiti). Ili nije smio pokazati ni minimum radosti što je svom sadašnjem klubu donio sportsko čudo nakon praktički izgubljene utakmice.
Sve su to bili prigovori na Vidin račun nakon utakmice. Naravno, praćeni ogavnim uvredama. Jedan poznati hrvatski glumac čak ga je javno nazvao kretenom zato što se navodno radovao postignutom pogotku, iako se to na snimkama ne vidi. Podsjetimo, Domagoj Vida za hrvatsku reprezentaciju igra već punih 13 godina.
Vida nije rođen u Zagrebu, nego u Našicama
Debitirao je 23. svibnja 2010. protiv Walesa u Gradskom vrtu i dosad je skupio 101 nastup. Kao jedan od samo desetorice nogometaša koji imaju najmanje 100 nastupa za reprezentaciju, Vida je nesumnjivo velikan hrvatskog nogometa i sigurno ne zaslužuje uvrede zbog profesionalno i beskompromisno odrađene utakmice u Ateni.
Vida je u zagrebačkom Dinamu proveo tek nešto više od 18 mjeseci. Došao je u lipnju 2011. iz Bayer Leverkusena i otišao u siječnju 2013. u kijevski Dinamo. U Maksimiru je skupio 75 nastupa.
Nije ponikao u Dinamu, nego u Jedinstvu iz Donjeg Miholjca (kao i tata Rudika, u dresu Belišća treći strijelac HNL-a 1993./1994. nakon Vlaovića i Cvitanovića); nije rođen u Zagrebu nego u Našicama; igrački je sazrio u Gradskom vrtu; do reprezentacije nije došao u dresu Dinama, nego Bayera; najbolji ugovor u karijeri sasvim sigurno nije dobio u Maksimiru; duže nego u zagrebačkom Dinamu zadržao se u njegovom kijevskom imenjaku, Osijeku i Bešiktašu - i zaista nema poseban razlog davati hrvatskom prvaku bilo kakav popust ili gajiti neke posebne osjećaje.
Pa što da je Vida i proslavio gol?
Čak i da je burno proslavio pogodak na OPAP Areni, što je u tome tako tragično i nedopustivo? Odakle nam pravo da mu zamjeramo zato što je učinio upravo ono što očekujemo od svakog hrvatskog nogometaša? Da zabije i da s navijačima podijeli sreću što je zabio!
Objektivnost i navijanje nikad nisu išli ruku pod ruku i razumljivi su nezadovoljstvo i subjektivno traženje opravdanja među Dinamovim fanovima. Međutim, kao i obično, razloge neuspjeha u Ateni treba tražiti na modroj strani.
Možda na klupi, možda na terenu, a možda i u grčkim zatvorima. Da se uzvrat igrao na Maksimiru, prema prvotnom rasporedu, u normalnom ozračju i protiv nefanatiziranog suparnika, možda bi se Dinamo danas pripremao za sljedeću stepenicu prema Ligi prvaka.