Video: Zvonko Alač / Dea Redžić / Tomislav Brdjanović / Damir Horvatović
Arhivske snimke: HRT
13.5.1990. godine nogometna utakmica koja nikad nije odigrana ušla je u povijest. Dinamo je ugostio Crvenu zvezdu na Maksimiru, dan nakon prvih višestranačkih izbora i nekoliko dana prije nego što će doći do preustroja JNA. Raspadala se Jugoslavija, a događaji s Maksimira najavili su Domovinski rat. On ipak nije počeo 13. svibnja na Maksimiru, iako ga danas mnogi obilježavaju kao početak rata za nezavisnu Hrvatsku. To nije bila posljednja utakmica Dinama i Zvezde jer je odigrano cijelo prvenstvo, ali zbog nacionalističkih ispada te orgijanja policije koja je štitila sistem, a ne ljude, maksimirska makljaža između Delija, Bad Blue Boysa i pendreka vlasti proglašena je početkom Domovinskog rata.
Satima prije utakmice počele su tučnjave između Bad Blue Boysa i Delija na ulicama Zagreba, a najveći sukob dogodio se na stadionu između navijača, ali i navijača i tadašnje milicije. Ovim tekstom Index započinje prisjećanje na dan koji je prije 30 godina promijenio život akterima s terena i neke od njih pretvorio u legende.
Boban: Ja nisam simbol. Svi oni ljudi koji su se tog dana branili su simboli
Najviše se pamti udarac Zvonimira Bobana, tada 21-godišnjeg kapetana Dinama, koljenom u pripadnika Milicijske postaje Dubrava Refika Ahmetovića.
"Ljudi govore, Boban je udario policajca, ali to je izvučeno iz konteksta. Policajac je tukao mladog dečka i ja to nisam mogao gledati. Od tada se nikada nisam potukao", rekao je Boban desetljećima kasnije, sve više se ograđujući od simbola otpora koji je tim činom postao.
"Ne ja, ne moj udarac. Svi oni ljudi koji su se tog dana branili su simboli. To je bio ustanak svih. Ali ja sam bio Boban, Dinamova desetka, to je bila razlika. Mnogi tvrde da sam riskirao više nego ostali. To nije istina. Riskirao sam možda svoju karijeru, ali u onom kontekstu, to ne znači ništa", objasnio je.
Prve i posljednje snimke osnivača Boysa o mitskom datumu
Uz dužno poštovanje Bobanu, ne smijemo zaboraviti jedinog igrača koji se, osim Bobana i pokojnog trenera Dinama Josipa Kužea, vratio na stampedo milicije i navijača koji je trajao na terenu Maksimira kako bi zaštitio BBB-e od pendreka koji su plavi drugovi isukali samo na plave navijače.
Da, Boban je udario milicajca, ali je Vjekoslav Škrinjar dobio pendrek po bubrezima. Razgovarali smo s njim o tom trenutku, a prije osam godina jedini smo snimili priču veterana Bad Blue Boysa o kultnom datumu. U njihovim prostorijama u Heinzelovoj ulici pred Indexovu kameru prvi put nakon mitskih nereda eminentni Boysi iz tog vremena do u detalje su opisali događaje na nikad odigranoj utakmici koja je promijenila tijek povijesti.
Boyse je u tom razgovoru predvodio Vladimir Galoić, u navijačkim krugovima neusporedivo poznatiji kao Dugi s Kozjaka, osnivač Bad Blue Boysa 1986. i jedan od vođa te skupine. Preminuo je prije šest godina i ovo su jedine snimke u kojima taj ratni dragovoljac i navijač, kojeg su poštovali pripadnici protivničkih navijačkih skupina, priča o jednoj od svojih najvećih bitaka. Do smrti je bio aktivan u Klubu navijača veterana BBB-a i kao pripadnik stare škole nije se slagao s bojkotom utakmica Dinama zbog sukoba navijača i Zdravka Mamića.
Pred Indexovom kamerom Dugi je do u detalje sa svojim suborcima opisao kako je tekla ta nedjelja, od samog jutra i "zagrijavanja" s navijačima Zvezde, koji su imali nesreću da dolaze neorganizirano u Zagreb, preko kaosa koji je uslijedio na terenu i tribinama, pa do ništa manje dramatičnih okolnosti pod kojima je milicija evakuirala Delije iz Zagreba, a vojska pucnjevima iz vatrenog oružja spriječila Boyse da prodru do tribine s Delijama.
Navijači koji su u duši to i ostali, iako su u trenutku našeg razgovora imali dva desetljeća više i nešto kose manje, otkrili su je li im žao što na Maksimiru to dana nije došlo do pravog obračuna između navijača Dinama i Zvezde, jer osim što su brojni zvezdaši iscipelarili par dinamovaca ispod semafora na jugu, između BBB-a i Delija tog dana na stadionu nije bilo ni fizičkog kontakta, a kamoli žestokog, ravnopravnog fajta.
Boyse nije zavaralo što je kasniji ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan na utakmici bio u svojstvu službenog predstavnika gostiju. Nisu dvojili da je upravo on naredio nerede, a otkrili su nam i kojim se pseudonimom koristio u to vrijeme.
Svaka čast Bobanu, ali najveći junak je bio Kujtim Shala
Dugi i njegovi suborci istaknuli su tom prilikom ulogu među navijačima neprežaljenog kosovskog fajtera Kujtima Shale, a isto je za Index kazao i Vjeko Škrinjar. Junak Shala na terenima bivše države s Dinamom je prolazio pakao zbog svoje nacionalnosti, a nedavno je za Index ispričao samo jedan detalj:
"Pogrešno se smatra da smo naslov izgubili 13.5. i zbog neodigrane utakmice sa Zvezdom na Maksimiru koja je završila 0:3 bez borbe. To se dogodilo ranije, na utakmici u Sarajevu, koja je umalo prerasla u masakr i o kojoj se ne zna dovoljno pa bi htio to istaknuti. Na toj utakmici bio sam također meta protivničkih divljačkih startova i provokacija na nacionalnoj osnovi. Kulminiralo je kada me igrač Sarajeva, čini mi se Raičković, pozvao: 'Kujtime!' Okrenuo sam se i on me opalio glavom u glavu i onesvijestio. Iduće što se sjećam nakon toga je kako se budim na travi okružen s nekoliko suigrača koji me šamaraju i polijevaju vodom kako bih došao svijesti. Tek tada sam poludio i krenuo osvetiti se ovome koji me tako mučki nokautirao, a za to nije dobio nikakvu kaznu. Došao sam do njega, ali je među nas stao sudac Petrović, na što je njega u glavu pogodila boca kole. Navijači Sarajeva gađali su mene, a pogodili suca. On se, naravno, srušio, a utakmica je prekinuta. Uslijedila je drama u tunelu Koševa. Mene, koji sam zadnji izašao s terena, dočekalo je i okružilo desetak igrača Sarajeva. Bio sam jedini protiv njih, uz mene je bio još samo legendarni Dinamov maser Joža Čačković. Snašao sam se tako da sam od njega uzeo škare kojima je rezao zavoj za moju bandažu i tim škarama krenuo na igrače Sarajeva. To se jedva smirilo i kako se na kraju završi? Mene, koji sam nekažnjeno napadnut i onesviješten, suspendiraju, a Dinamo, koji je prvo dobio utakmicu 3:0 bez borbe, na kraju je morao igrati novi meč u Sarajevu kako taj klub ne bi ispao iz lige."
Mnogi igrači Dinama, unatoč gore opisanim scenama, nisu razmišljali da je sve to uvod u krvavi rat. Vjeko Škrinjar je tek dvadeset i kusur godina kasnije, kad je vidio razvoj događaja na prostoru bivše države, počeo razmišljati o režiranom scenariju, kako je i istaknuo u razgovoru za Index.