IZABRALI smo deset hrvatskih sportaša koji su obilježili desetljeće na izmaku. Naravno, takav je izbor uvijek subjektivan i plod je isključivo naših impresija o uspjesima hrvatskog sporta u proteklih deset godina. Nije bilo lako odlučiti, jer na ovom popisu zaslužila su se naći još mnoga imena. No, između ostalog vodili smo se činjenicom da neki od njih još mogu i trebaju doći do svog zenita. Darijo Srna i Ivica Kostelić, primjerice.
Dekada je bila plodna, neke momente bit će vjerojatno nemoguće ponoviti..
Skromni i uvijek nasmiješeni nogometaš, osim zbog ovih osobina, postao je obožavan od Hrvatske preko Monte Carla do Glasgowa zbog toga što se na terenu pretvara u manijakalno požrtvovnog radnika čiji napori za suigrače i momčad graniče s autodestrukcijom.
Napadač neugasle energije koji uklizava, vraća se u obranu, a po loptu se izvlači sve do centra, postao je idol navijača gdje god da je igrao, a njegov životni put (od Pazina, preko francuskih niželigaša i automehaničarske radionice do šampionskog Monaca) podatan je za ekranizaciju.
Proteklo desetljeće obilježio je sjajnim nastupom u sezoni 2003/04, kada je u utakmici Lige prvaka protiv Deportiva (8:3) postigao četiri gola i tako pomogao Monacu da dođe do finala LP, koje je izgubio od Mourinhovog Porta.
Zahvaljujući njegovom pobjednosnom golu u Ljubljani, Hrvatska je otišla na Euro u Portugalu, gdje je Pršo zabio gol Francuskoj. Sljedeća godina bila je također uspješna: prelaskom u Rangers predvodio je momčad do škotske duple krune, ali je postalo sve očitije kako mu problemi s koljenima otežavaju karijeru.
Iza njega je bila još jedna uspješna kampanja s reprezentacijom, ona za SP 2006, ali kao i ostatak Kranjčarove selekcije, u Njemačkoj nije ostvario zapaženiji nastup iako se itekako trudio. Njegova koljena su izdržala još jednu sezonu u Glasgowu nakon koje se odlučio na mirovinu i pohađanje HNS-ove trenerske akademije.
Još jedan sportaš čija životna i sportska priča zvuči kao bajka koja usprkos tragičnim dionicama ima sretan završetak, obilježio je proteklo desetljeće: dovoljno je reći kako se svi teniski stručnjaci slažu da je najveći uspjeh hrvatskog momčadskog tenisa - osvajanje Davis Cupa 2005., upravo njegova najveća zasluga.
Prvi turnir (Lyon) osvojio je 2001.a na Olimpijskim Igrama u Ateni 2004. u paru s Marijem Ančićom donosi Hrvatskoj broncu. Sljedeće godine osvojio je dva turnira i na još šest došao do finala što mu je omogućilo i nastup na Masters kupu u Šangaju.
Kruna te godine, ali i karijere, dolazi u Davis Cupu kada su padali SAD, Rumunjska, Rusija i Slovačka.
Ljubičić je u desetljeću na izmaku osvojio devet ATP turnira.
Sljedeća na popisu bajkovitih uspješnica, svakako je priča Gorana Ivaniševića iz ljeta gospodnjeg 2001. Goran je na Wimbledon stigao uništenog ramena, kao 125. igrač svijeta, a pozivnicu je dobio jedino zahvaljujući tome što je tri puta bio finalist na turniru.
Onda je redom rušio Moyu, Roddicka, Safina, Henmana i u finalu Raftera u pet setova (6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7) i tako postao jedini tenisač u povijesti koji je osvojio Grand Slam turnir kao nositelj wildcarda i najlošije rankirani tenisač koji je osvojio Wimbledon.
Iste godine se privremeno umirovio zbog još jedne operacije ramena, a od tenisa se definitvno oprostio 2004. nakon poraza u 3. kolu Wimbledona.
Davis Cup reprezentaciju je pratio trijumfalne 2005. kao moralna potpora. Iako nije odigrao nijedan meč, njegovo ime je ugravirano na "salatari" zajedno sa Ljubičićevim, Ančićevim, Karlovićevim i Pilićevim.
Obzirom da je reprezentativnu karijeru započeo tek 2005, iza Mihe je fantastično uspješna "petoljetka", ako već ne desetljeće.
Na SP u Montrealu '05 osvojio je četvrto mjesto, a sljedeće godine s Jugom je postao prvak Europe, a narednih godina dodao je još i europski Superkup i nekoliko državnih prvenstava i kupova.
Najveći uspjeh mu je svakako titula svjetskog prvaka iz Melbournea 2007. Zahvaljujući sjajnim igrama na SP, Europska plivačka organizacija (LEN) proglasila ga je najboljim europskim vaterpolistom za tu godinu.
Iako je u desetljeće za koje svodimo račune ušla kao suverena vladarica svjetske juniorske konkurencije i 17-godišnja sudionica Olimpijskih Igara, malo tko je mogao slutiti da će Blanka 2010. dočekati kao dvostruka svjetska (2007, 2009) i europska prvakinja (2008) u skoku u vis, dvostruka pobjednica Svjetskog kupa (2007, 2008), a njene pobjede na mitinzima Zlatne lige i Grand prixa "više nitko ni ne broji".
Napomenimo kako je Blanka do ovih fascinantnih rezultata došla nakon što joj je 2004. odstranjena štitnjača i to zbog stresa. Blanka se naime, osim protiv velikih suparnica (Friedrich, Slesarjenko, Hellebaut) moraka boriti i s ništa manjim očekivanjima javnosti, jer nakon Janičinog odlaska, ona je najveća sportska heroina nacije.
Blanka već nekoliko godina ima veliki, najveći cilj; "poletjeti" tamo gdje je od žena uspjelo samo Stefki Kostadinovoj. Ona je prije 22 godine u Rimu preskočila 209 centimetara, a Blanka joj se opasno približila - pobjedom na ovogodišnjem "Hanžeku" s preskočenih 208, ostvarila je drugi najbolji rezultat svih vremena.
Osvojio se sve što se može osvojiti: olimpijski je (2004), svjetski (2003) prvak s reprezentacijom Hrvatske, a 2003. i 2006. proglašen je najboljim rukometašem svijeta. Dva puta je osvojio srebro na svjetskom (2005, 2009.) a jednom na europskom prvenstvu (2008.). Najboljim sportašem hrvatske proglašen je 2007. a smatra ga se jednim od najbolji rukometaša svih vremena.
Koliko je Balić veliki i značajan za hrvatski sport, govori i to što je na otvorenju Olimpijskih igara u Pekingu nosio hrvatsku zastavu uime svih naših sportaša.
U posljednjih šest godina nema velikog rukometnog natjecanja na kojem nije u idealnoj momčadi prvenstva, iako je ovaj virtuoz rukometne igre (prozvan "rukometni Ronaldinho") uvijek izložen brutalnim startovima suparničkih igrača, koji čak ni silom ne uspijevaju obuzdati Ivanovu plemenitost i imaginaciju u igri, premda on sam, posebno u ključnim utakmicama, više vremena provodi ležeći na parketu, nego stojeći na nogama.
Na klupskom planu, Balićeve "nulte" obilježilo je igranje za tri kluba: Metković (2001-04), španjolski Portland San Antonio (2004-08) i prošlogdišnji povratak u Hrvatsku, točnije Zagreb.
Dok se o kontroverzama oko njegovog "odbijanja" igranja za reprezentaciju i previše pisalo, ovdje ćemo se ograničiti na Vujčićeve brojne sportske uspjehe u proteklom desetljeću, ostvarene igranjem za neke od najjačih europskih klubova.
Nakon prelaska u Maccabi odmah je posuđen Asvelu, u kojem je jedan od najzaslužnijih za osvajanje prvenstva francuske nakon 21 godine bez naslova.
U šest godina igranja za Maccabi (2002-08) postaje jedna od legendi kluba i idol navijača: klub predvodi do tri naslova prvaka Izraela, dva kupa i što je posebno bitno, dvije titule europskog prvaka (2004. i 2005.)
Prvi je igrač koji je u povijesti Eurolige ostvario triple-double: u studenom 2005. je protiv Prokoma upisao 11 poena, 12 skokova i 11 asistencija.
Iz Tel Aviva je prije prošle sezone prešao u Olympiacos gdje je ostvario još jedan povijesni uspjeh - postao je tek peti igrač od kad je Eurolige kojem je to uspjelo. Na nesreću Cibone, 12 koševa kojima je došao do tog uspjeha, ubacio je upravo u pobjedi "Djece Pireja" nad "Vukovima".
Mirko Filipović obilježio je desetljeće kao najbolji hrvatski majstor borilačkih vještina. Uspješno se borio u K-1, Pride, Dream i UFC kategorijama. Najveći uspjeh polučio je u Pride-u, kojeg je osvojio 2006. godine. Prije naslova "Pride FC 2006 Openweight Grand Prix Champion", početkom desetljeća dvaput je bio drugi u K-1 World Grand Prix-u (1999., 2000).
Osim toga, bio je prvak i u Full Contactu (IKBF World Heavyweight Full Contact Champion). Sve je Hrvate razveseljavao zanimljivim borbama, a postao je vrlo poznat po ubojitom visokom udarcu lijevom nogom (high-kick). Još i danas u svijetu borilačkih većina zna se tko je u pitanju kad se kaže: "Udarac desnom - bolnica, udarac lijevom - groblje".
Iako se povratkom UFC nije uspio izboriti za finalne borbe, Cro Cop ostaje najveći hrvatski majstor borilačkih vještina u desetljeću. Tijekom tih godina aktivirao se i politički, bio je zastupnik u Saboru.
Zoran Primorac uspješan je stolnotenisač već više od 20 godina i jedan od rijetkih Europljana koji konstantno odolijeva konkurenciji s Istoka. Od uspjeha u ovom desetljeću izdvojit ćemo srebro na Europskom prvenstvu 2000. u Bremenu te bronce na EP u Zagrebu '02. i Aarhusu '05. U Beogradu je '07. osvojio srebro za Hrvatsku u ekipnoj konkurenciji (zajedno s Rokom Tošićem, Andrejem Gaćinom i Tanom Ruiwuom).
Janica Kostelić je jedna od najboljih skijašica u povijesti iako se se sa samo 24 godine zbog ozljeda povukla iz skijanja. Na ZOI u Salt Lake Cityju ostvarila je nevjerojatan uspjeh - tri zlatne medalje (slalom, veleslalom i kombinacija) i srebro (superveleslalom).
Četiri godine kasnije u Torinu uzela je još jedno zlato i srebro te je jedina skijašica koja je osvojila četiri zlatne medalje na Olimpijskim igrama i tri zlata na jednoj Olimpijadi. Tri puta (2001.,2003. i 2006.) je osvojila Svjetski kup, a 2006. je pobjeđivala u svih pet disciplina u Svjetskom kupu. Stoga nije pretjerano reći da je Janica Kostelić najbolja hrvatska sportašica u povijesti.