IAKO već 29 godina ne zna za medalju s velikih natjecanja, iako se posljednjih pet godina srozala na razinu da je šamaraju Finci, Šveđani i Poljaci te da mora igrati nekakve pretkvalifikacije protiv Irske i Luksemburga, hrvatska košarka ima neuništiv kontinuitet kidanja živaca svakome tko još nije odustao od nje.
Gotovo svako natjecanje završavala je bizarnim porazima u prvoj eliminacijskoj utakmici, od Turske 2001. preko Španjolske 2005., Litve 2007., Slovenije 2009., Srbije 2010. nadalje, do Finske u dva navrata posljednjih godina. Tako je malo nedostajalo da se na popis doda i Dominikanska Republika.
Nakon što su u samo nekoliko sekundi primili šest poena - trica Pene, izgubljena lopta Smitha i njegov prekršaj na Monteru za tri bacanja - koji navijač s iskustvom nije bio uvjeren da će Mario Hezonja promašiti barem jedno od dva slobodna? A kad se Duarteova lopta za produžetak odbila od table prema obruču, tko je nije unaprijed vidio kako prolazi kroz mrežicu?
Košarkaški PTSP u Hrvatskoj možda nije priznat kao medicinski poremećaj, ali to ga ne čini ništa manje stvarnim. Simptomi uslijed stresa i frustracija zbog izvedbi košarkaške reprezentacije kroz godine uključivali su gubitak/čupanje kose, razbijanje televizora, ovisnosti o sredstvima za smirenje i generalno skraćivanje životnog vijeka.
Zato hvala izborniku Josipu Sesaru, kapetanu Dariju Šariću, nezaustavljivom Ivici Zupcu, hladnokrvnom kad je bilo najpotrebnije Mariju Hezonji, pa i Amerikancu Jaleenu Smithu iako se umalo iz junaka pretvorio u tragičara. Hvala im svima što nam, osim očito neizbježnog kidanja živaca, nisu priuštili nove traume i zdravstvene tegobe.
Živciranje je možda vječna konstanta, mazohistički perpetuum mobile hrvatske košarke, ali pobjede u utakmicama poput ove s Dominikanskom Republikom definitivno nisu. Zato je ovaj ishod još jedan dokaz da se ide u smjeru izlječenja.
Od Irske i Luksemburga do jedne utakmice od Igara u godinu dana
Iako na papiru ovo izgleda kao tijesna pobjeda protiv egzotičnog protivnika, Dominikanci to definitivno nisu. Možda bez Townsa i Delgada nemaju odgovor pod koševima na Zupca (29 poena, 10/10 iz igre, devet skokova) i Šarića (14 poena), ali njihova bekovska linija toliko je atletski moćnija od naše da je svaka njihova odluka da krenu u prodor stvarala opasnost, bilo da završavaju sami ili dodavanjem centru nakon picka.
Njihova agresivna obrana u nastavku doslovno je izbacila na klupu obojicu naših playmakera, koji su se s takvim tipom protivnika rijetko susretali, pa je završnicu na jedinici odigrao Jaleen Smith, koji se prometnuo u junaka u zadnjoj četvrtini s velikih 10 poena od svojih 14, ali se s dvije vezane pogreške u zadnjim sekundama skoro pretvorio u tragičara.
Ali gotovo svi igrači iz drugog plana kvalitetno su odigrali svoje role i dali ofenzivni impuls kad je trebalo, od Nakićevog prodora uz osnovnu liniju, preko dva Brankovićeva ubačaja nakon ofenzivnog skoka, do snalažljivog polaganja Matea Drežnjaka, koje je zateklo dominikansku obranu, i zakucavanja istog igrača za plus sedam u zadnjoj minuti.
Naposljetku se može reći da je Hrvatska imala sreće što je mladi Montero imao očajnu šutersku večer (1/11 iz igre), ali i kod nas je napadački opet ostao dužan Mario Hezonja, koji se ovaj put zaustavio na 12 poena uz skromnih 4/12 iz igre.
Najvažnije je da je Hrvatska jednu ovakvu utakmicu, kakve je kroz povijest najčešće gubila, ovako ili onako privela kraju s viškom poena na semaforu, što je golem impuls pozitivnoj priči koju je prošlog ljeta Josip Sesar počeo pisati s ovom skupinom. Da su izgubili, javnost bi opet samo odmahnula rukom i proglasila ih vječnim luzerima zbog poraza od zemlje koju ne mogu ni pronaći na karti.
Poanta je da je reprezentacija koja je prije samo godinu dana igrala protiv Irske i Luksemburga da bi stekla pravo na kvalifikacije za Eurobasket, koju većina nije mogla zamisliti ni na ovom turniru kad se lani zaputila na pretkvalifikacije u Istanbul, sad samo jednu utakmicu udaljena od Olimpijskih igara. Bez obzira na umjetnički dojam, to je već veliki uspjeh.
Novo živciranje večeras
I da si ne lažemo, Grčka će biti kudikamo veći problem od svega s čim se ova momčad dosad susrela. S Giannisom Antetokounmpom na čelu Grci imaju dovoljno snage i visine da se nose sa Zupcem i Šarićem, koji su u središtu gotovo svakog hrvatskog napada te će prvi put na ovom turniru osjetiti pravi otpor u reketu. Zato će za čudo biti potrebna vrhunska partija Marija Hezonje, koji je u Pireju još nije pružio.
Uoči turnira kao najveća grčka slabost isticao se izostanak Sloukasa kao njihova najopasnijeg šutera, ali domaćini su jučer protiv Slovenije zabili 14 trica iz 34 pokušaja i vanjski šut im definitivno nije mana.
Moćna momčad, puna dvorana, pa i suci - FIBA bi sigurno radije na Igrama vidjela Giannisa, kad već ne može Dončića, nego Šarića - čini se da je previše argumenata protiv Hrvatske u finalu.
Iako bi bilo razumno reći da je Hrvatska u Pireju već napravila više od očekivanja, jer finale su "trebale" igrati Grčka i Slovenija, jasno je da Sesarova momčad neće igrati rasterećeno i samozadovoljno jer je došla na turnir s vjerom da će otići u Pariz, ma koliko nemoguće to djelovalo. Zato će tako večeras i igrati, zato ćemo se svi mi opet živcirati. Pa tko zna, možda, kao i sinoć, još jednom nekako dobije utakmicu koju bi neka druga generacija izgubila.