VELIČINU Dražena Petrovića teško je opisati. Od njegove smrti prošlo je 27 godina, a mnogi će reći kako je njegovom smrću simbolično umrla i hrvatska košarka. Nijedan drugi sportaš nije dosegao status koji u Hrvatskoj ima Dražen Petrović, ali za to nije zaslužna isključivo njegova košarkaška kvaliteta.
On nije bio samo briljantan košarkaš, on je svojom predanošću postavio granice za teški rad i fanatizam. Njegov citat o 5 posto talenta i 95 posto rada nije popularan samo u Hrvatskoj i ne koriste ga samo sportaši. Dražen je u Europi, a posebno u Hrvatskoj, čovjek koji je nadrastao košarku.
Šokantna smrt u najboljim igračkim godinama zauvijek će nas ostaviti s pitanjem što bi sve postigao da nije tragično skončao na njemačkoj autocesti, a pobjednička aura s kojom je otišao od njega je napravila nacionalnog junaka, legendu, mit. Zbog toga nema nimalo sumnje kako je Dražen najveći hrvatski košarkaš, a vjerojatno i sportaš, u povijesti.
Ali se zato sasvim opravdano može postaviti pitanje je li Dražen bio najbolji hrvatski košarkaš u povijesti. Gledamo li isključivo košarkaške kvalitete i uspjehe, Toni Kukoč apsolutno ima mjesto u toj raspravi.
Odgovor na pitanje tko je od njih bio bolji košarkaš u javnom se prostoru uglavnom izbjegava, a odgovori su neutralni. To je shvatljivo zbog osjetljivosti teme, ali je iracionalno smatrati kako kritička analiza Draženove igre i usporedba s Kukočem može oduzeti išta Draženovoj veličini.
Ovim tekstom odlučili smo prihvatiti taj intrigantni zadatak i dati odgovor na pitanje koje mnogi postavljaju, ali samo rijetki odgovaraju sagledavajući činjenice, a ne emociju.
Kako bismo utvrdili tko je od njih bio bolji košarkaš, odlučili smo analizirati njihove karijere kroz što više parametara, podijelili smo ih na europsku i američku fazu, posebno se osvrnuli na uspjehe s reprezentacijama, pobrojili im trofeje i pregledali dostupne statistike. Pokušali smo razlučiti tko je imao kakve igračke kvalitete i kako je utjecao na svoje momčadi te koliko je bilo moguće graditi momčad oko svakog od njih, a za procjenu smo pitali i stručnjake koji su bili vezani za njihove karijere.
Igračke karakteristike
Ako je Dražen bio europski Michael Jordan, Kukoč je bio europski Magic Johnson. Usporedbe njih dvojice mogu se jako dobro preslikati na današnje usporedbe Jordana i LeBrona Jamesa. Jednostavno, bili su drukčiji tipovi igrača i drukčiji karakteri. Draženova prvenstvena zadaća i preokupacija bila je zabiti koš, kako god zna. Kukočeva je bila pronaći najbolje rješenje za momčad, neovisno o tome tko će ubaciti loptu kroz obruč.
Dražen je bio jedan od najubojitijih strojeva za koševe svih vremena i cijelu je karijeru izgradio baš na toj osobini. Mogao je igrati i playmakera, što je svojedobno i činio u reprezentaciji, ali Kukoč je bio prirodni playmaker s pozicije krila, koji je mogao biti i ubojit strijelac.
Petrović je, dakako, bio bolji šuter od Kukoča, jedan od najboljih u povijesti, što dokazuje i 43,7 posto trica koje je ubacio u četiri godine NBA karijere, što ga i dalje po postotku drži na visokom petom mjestu svih vremena.
Obojica su bili kreativni, ali Draženova se kreativnost više pokazivala u načinima kako zabiti koš te u atraktivnim dodavanjima izvedenima prvenstveno zbog atrakcije. Kukoč je posjedovao funkcionalniju kreativnost, bolje se snalazio u naizgled bezizlaznim situacijama i imao vrhunski pregled igre pa je bez problema pronalazio slobodne suigrače i na drugom kraju terena.
Kukoč je bio bolji skakač, u čemu mu je pomogla fizička građa, odnosno 12 cm viška u visini. Ni jedan ni drugi nisu bili poznati kao obrambeni igrači, štoviše, Dražena obrana uopće nije zanimala dok u NBA ligi nije shvatio da ne može ostati na parketu ako je ne igra. Kukoč se u tom segmentu nešto bolje prilagodio. I na fizikalijama su obojica počela ozbiljno raditi tek nakon dolaska u Ameriku, jer bi bez snage u NBA ligi začas izgorjeli, posebno Kukoč koji je uglavnom igrao poziciju krilnog centra.
Najveća razlika između njih dvojice bila je u mentalnom sklopu. Dok je Dražen bio nemilosrdni ubojica i prirodni vođa na terenu, Kukoč je bio puno povučeniji i flegmatičniji, pa i neambiciozniji.
Ali obojica su bili izuzetno hladnokrvni egzekutori. Iako je Dražen, posebno u ranoj fazi karijere, promašio pregršt važnih šuteva, imao je nevjerojatnu mirnoću s linije slobodnih bacanja, što je pokazivao kad je trebalo donijeti naslov Šibenki, pobijediti svoju Cibonu u dresu Real Madrida ili uvesti Hrvatsku u finale Olimpijskih igara. Kukoč je svoj "clutch" gen najviše pokazivao u svojoj prvoj NBA sezoni, kad je sa zvukom sirene odlučio čak četiri utakmice, a zabio je i cijeli niz važnih trica u završnicama, iako to nikad nije bila njegova glavna zadaća.
Zbog svega toga može se zaključiti da je Petrović svakako bio bolji strijelac koji je najbolje funkcionirao kao prva violina svoje momčadi, dok je Kukoč bio svestraniji igrač koji se mogao prilagoditi svakoj ulozi i situaciji. Zbog toga u ovoj kategoriji prednost ide njemu.
Trofeji
Uspoređujemo li njihovu uspješnost koja se mjeri kroz timske i individualne trofeje, oni moraju biti podijeljeni u tri skupine: one osvojene u Europi, nacionalnoj vrsti i one osvojene u NBA-u.
Dražen je osvojio naslov prvaka Jugoslavije s Cibonom i tri nacionalna kupa, dok mu je povijesni naslov sa Šibenkom oduzet za zelenim stolom. Cibonu je dvaput odveo i do naslova prvaka Europe te je s njom osvojio Kup pobjednika Kupova. U Realu je osvojio španjolski kup i Kup pobjednika kupova.
S druge strane, Kukoč je bio glavni igrač i službeno najbolje europske momčadi svih vremena. S Jugoplastikom je osvojio dva kupa, četiri prvenstva Jugoslavije i tri Kupa prvaka. Prije nego li je otišao u NBA, s Benettonom je osvojio talijansko prvenstvo i kup. Obojica su bili glavni igrači povijesno dominantnih i bitnih europskih momčadi i njihove europske karijere su u potpunosti usporedive. Na tragu toga je i činjenica da je Dražen četiri puta proglašen najboljim igračem Europe, a Kukoč pet puta (triput nakon Draženove smrti).
U nacionalnoj vrsti su veliki dio trofeja osvojili igrajući zajedno. Tako su osvojili srebra na Olimpijskim igrama ’88. i ’92., zlato na Svjetskom prvenstvu ’90., zlato na Europskom prvenstvu godinu dana ranije i broncu '87. Dražen je bez Tonijeve pomoći osvojio broncu na Olimpijskim igrama ’84. i na Svjetskom prvenstvu '86., dok je Kukoč osvojio europsko zlato '91. te s Hrvatskom svjetsku broncu ’94. i europsku broncu '95. bez Dražena u svojoj momčadi.
Treba napomenuti kako je Dražen u reprezentaciju Jugoslavije stigao u trenutku u kojem se odvijala svojevrsna smjena generacija i bilo je upitno kako će izgledati njezina budućnost, a upravo se on isprofilirao kao ključan igrač. Zlatno doba jugoslavenske reprezentativne košarke počinje malo kasnije, dolaskom Kukoča i drugih na scenu, u trenutku kada je Dražen bio u najboljim igračkim godinama.
Po svim ostalim bitnim i manje bitnim individualnim nagradama prilično su izjednačeni, ali ono što daje jasnu pobjedu Kukoču u ovom segmentu je NBA karijera. Tri naslova s Chicago Bullsima, nagrada za najboljeg šestog igrača lige puno su više od Draženovog uvrštenja u treću postavu najboljih igrača lige. Kad se saberu svi timski i individualni trofeji, kao i njihov značaj, Kukoč ima prednost nad Draženom.
Statistika
Postoji ona stara izreka da je statistika kao bikini - otkriva puno, ali ne baš sve. Pa ipak, statistika je neizbježan dio košarke, ni jedan sport se toliko ne veže uz nju, a pogotovo u današnje doba mnogima je dovoljno pogledati statistiku igrača i stvoriti sliku o njegovoj kvaliteti. No košarkaša se ne može gledati samo kroz brojke.
Dodatni problem u statističkoj usporedbi Petrovića i Kukoča je i činjenica da su sve potrebne brojke dostupne samo za njihove NBA karijere i donekle u reprezentaciji. Lako je provjeriti koliko je tko zabio koševa u finalima europskih kupova, ali za ostale faze natjecanja i za ostale statističke kategorije na internetu nema zbirnih podataka. O brojkama iz Jugolige ne treba ni maštati, njih se može obrađivati samo listajući novine iz 80-ih i ručno zbrajajući postignute koševe na svakom susretu, a ni to nije sasvim pouzdana metoda jer je znalo biti odstupanja u brojkama u različitim medijima. Naravno, i u tom bi slučaju dostupni bili samo koševi, što opet ne može dati pouzdanu sliku jer samo oni nikako ne mogu prikazati Kukočevu svestranost.
Zadržat ćemo se, dakle, na onome što znamo, a to je da je Dražen u četiri godine u Ciboni imao prosjeke od 37,7 koševa u domaćem prvenstvu i 33,8 u europskim natjecanjima, prema Wikipediji, što su danas nezamislive brojke. Igrao je sedam finala europskih kupova (dva Kupa prvaka, dva Kupa pobjednika kupova i tri Kupa Radivoja Koraća, od kojih prva dva sa Šibenkom). Sva tri Kupa Koraća je izgubio, a u Kupu prvaka i Kupu kupova redovito je pobjeđivao i pritom u prosjeku postizao 37 poena, a Caserti je u dresu Reala zabio nevjerojatna 62 koša. U svih sedam europskih finala imao je 28,7 koševa u prosjeku. Kukoč je u svoja četiri finala Kupa prvaka (tri pobjede s Jugoplastikom i poraz s Benettonom) postizao, u usporedbi s Petrovićem, skromnih 15 koševa, prema statistikama na španjolskom Linguasportu.
S reprezentacijom je Dražen igrao na 10 velikih natjecanja - devet s Jugoslavijom i na Olimpijskim igrama u Barceloni s Hrvatskom. Na njima je u prosjeku postizao 22 koša, a osim na prva dva, samo je na SP-u 1990. imao prosjek manji od 20 poena. Najbolji je bio na EP-u 1989. kad je zabijao okruglih 30 koševa u prosjeku, prema Fibinim statistikama.
Kukoč je pak igrao na 11 velikih natjecanja, od kojih pet s Hrvatskom, uz prosjek od 11,8 koševa. Najefikasniji je bio na EP-u 1991., na kojem Dražen nije igrao, kad je postizao 19 u prosjeku. Koševi su jedina statistička kategorija koju je Fiba arhivirala s velikih natjecanja u 80-ima, izuzev Olimpijskih igara, pa tako nepotpune podatke nema smisla uspoređivati, ali jasno je da je Kukoč imao osjetno više i skokova i asistencija kroz karijeru.
Brojke iz NBA lige su potpuno dostupne i usporedive, ali njihova je manjkavost velika razlika u trajanju Draženove i Tonijeve američke karijere. Gledajući konačni učinak, Kukoč je u 13 sezona imao prosjeke od 11,6 koševa, 4,2 skoka i 3,7 asistencija u 846 utakmica. Petrović je imao 15,4 koša, 2,3 skoka i 2,4 asistencije u 290 utakmica.
Kao strijelac, Dražen je u posljednje dvije sezone, kad se ustalio u ulozi glavnog igrača Netsa, prosječno zabijao 21,4 koša, što je za Kukoča zauvijek ostao nedostižan domet. Njegova statistički najbolja sezona bila je 1999., nakon raspada šampionske generacije Bullsa, kad je bilježio 18,8 koševa, 7,0 skokova i 5,3 dodavanja. U završnici sezone 2000./2001., nakon trejda iz Philadelphije u Atlantu, imao je prosjek od 19,7 koševa, ali na malom uzorku od tek 17 utakmica.
Svoje najbolje igračke dane Kukoč je proveo u Bullsima osvajajući tri uzastopna naslova prvaka u ulozi važnog, ali nipošto glavnog igrača kakvu je Petrović imao u Netsima. U te tri godine je imao prosjeke od 13,2 koša, 4,3 skoka i 4,0 asistencije.
Za idealnu statističku usporedbu ove dvojice definitivno nema dovoljno podataka, a posebno nekih naprednih statistika kojima se danas u NBA ligi može analizirati svaki detalj. One bi nedvojbeno Kukoču dale prednost zbog svestranosti, ali kako se većina usporedivih statistika svodi na koševe, koji su bili Draženov forte, u ovoj kategoriji prednost ide njemu.
Reprezentacija
Dražen se pojavio na sceni kad je jugoslavenska, ali i europska košarka prolazila značajnu krizu. Velike zvijezde su bile na zalazu, novih nije bilo na vidiku. A onda se pojavio on. Europska košarka do tada nikad nešto slično nije vidjela i Dražen je ekspresno brzo postao fenomen u europskim okvirima. Za razliku od Tonija Kukoča koji je bio prvi među jednakima Novog vala jugoslavenske košarke stvorenog u Bormiju 1987., Dražen je bio sam, stigao je na scenu ranije, a Kukoč je bio predvodnik čitavog jednog pokreta koji je redefinirao košarku, ne samo na prostorima bivše države. Premda je bio fenomenalan, Dražen Petrović s reprezentacijom nije osvojio ni jedno zlato sve dok nije stasao Toni Kukoč i ostatak Bijelih Harlemovaca iz Bormija, kako ih je slikovito opisao slavni talijanski novinar Gazette dello Sport Enrico Campana.
Tek tada je uslijedila nevjerojatna dominacija i nepodnošljiva lakoća uništavanja protivnika. Dražen je u dresu reprezentacije doživio dva debakla na Eurobasketima 1983. kad je Jugoslavija bila tek sedma i dvije godine kasnije kad je osvojeno slabašno peto mjesto. Također, Dražen je bio na parketu u polufinalu najbizarnije utakmice u povijesti košarke, kad je na SP-u u Madridu 1986. Jugoslavija prosula +9 protiv Sovjeta 46 sekundi do kraja.
Dražen je prvo reprezentativno zlato osvojio na Eurobasketu u Zagrebu 1989. kad su uz njega ključni igrači bili Kukoč, Rađa i Divac. Galisova Grčka ostala je zamrznuta na -21, a moglo je biti i 50 razlike da je trebalo. Isto kao i u finalu SP-a iduće godine u Buenos Airesu. ZND nije imao nikakve šanse. Posljednje zlato prije raspada Jugoslavija je osvojila na EP-u u Rimu 1991. Dražen tada nije bio u momčadi, a Kukoč je bio MVP turnira.
Što se tiče reprezentacije Hrvatske, nezahvalno je govoriti što bi bilo kad bi bilo. Dražen je poginuo nakon samo jednog zajedničkog nastupa s Kukočem u dresu Hrvatske kad je u Barceloni osvojeno olimpijsko srebro. Ne možemo znati bi li reprezentacija s njima dvojicom nastavila trofejni niz koji je imala bivša reprezentacija, ali činjenica je da bez Dražena Hrvatska nikad više nije igrala neko veliko finale. Osvojene su tri bronce zaredom i to je bilo to. 25 godina bez medalje.
Nakon laganog poraza od Litve u polufinalu EP-a 1995. kolale su priče da je stigla naredba da se utakmica izgubi, kako u finalu Hrvatska ne bi slučajno izgubila od SRJ. Istina ili budalaština, danas je manje bitno, ali jasno je da Dražen nikad ne bi dopustio da se takva priča proširi. Kao i što nikad ne bi dozvolio da nakon blamaže na Igrama u Atlanti cijela krivnja padne na leđa Arijana Komazeca (što nam je u jednom intervjuu potvrdio Dino Rađa) kojega su neki ljudi iz kruga vlasti optužili za sabotažu nacionalne momčadi. Da je trebalo, Dražen bi bio taj koji bi podmetnuo leđa i svu krivicu preuzeo na sebe. Jer je bio takav karakter.
Kad povučemo reprezentativnu crtu, skupa su bili najbolji na svijetu, a jedan bez drugog podjednako daleko od vrha.
Klupska karijera u Europi
Draženova klupska karijera bila je fantastična, impozantna i dojmljiva. Na Draženov pogon Cibona je osvojila dva uzastopna naslova prvaka Europe i jedan Kup kupova. S Realom je uzeo Kup kupova, a u finalu je protiv Caserte velikog Oscara Schmidta zabio čak 62 poena. Međutim, ako ju usporedimo s onom Tonija Kukoča, vidjet ćemo da je splitski čarobnjak bio dosta uspješniji od šibenskog killera. Petrović je nakon tragične smrti postao mit, legenda i u proteklih 27 godina stvorila se fama da je bio rođeni pobjednik koji nije mogao izgubiti utakmicu. To nije točno.
Kukoč nije bio takav ubojica, ali igrao je košarku za hedoniste, a s Jugoplastikom je uzeo četiri naslova prvaka zaredom i tri naslova prvaka Europe u nizu. Godine 1991., kad su momčad napustili kapetan Duško Ivanović, Dino Rađa, Goran Sobin te tvorac i službeno najbolje europske momčadi svih vremena Božo Maljković, Splićane su svi prežalili. U prvenstvu je prednost davana Partizanu s Paspaljom, Đorđevićem, Danilovićem i Pecarskim, a u Europi apsolutni favorit je bila Maljkovićeva Barca. Jugoplastika je neviđenom dominacijom pomela sve na svim frontovima, uključujući taj strašni Partizan, koji je iduće sezone bez Paspalja osvojio naslov prvaka Europe. Jugoplastika je u te tri utakmice razvalila rivala, točnije, to je napravio Toni Kukoč kojem je na kraju posljednje, treće utakmice cijela dvorana u Novom Beogradu priredila ovacije. U finalu Kupa prvaka u Parizu Kukoč je uzeo i treći naslov prvaka Europe i bio je, naravno, MVP.
Kukoč u svojoj europskoj klupskoj karijeri nikad nije izgubio utakmicu koju nije smio. Čak ni ono finale Eurolige 1993. U dresu Benettona igrao je za svoju četvrtu europsku krunu protiv Maljkovićevog Limogesa. Kukoč je bezveznu talijansku momčad sam doveo do naslova prvaka Italije, a onda i u finale Eurolige. Limoges Jure Zdovca i jednog od najboljih Amerikanaca koji su ikad igrali u Europi, Michaela Younga, bio je spretniji i sretniji i u dramatičnoj je završnici uzeo naslov. Toni Kukoč bio je MVP F4-a.
S druge strane, Dražen je izgubio previše važnih utakmica i finala. Vjerovali ili ne, samo je jednom bio prvak države u kojoj je igrao. Neki će tvrditi dva puta, no titula 1983. ipak je za zelenim stolom otišla u vitrine kluba iz Sarajeva. S Cibonom je osvojio naslov 1985. i to je bilo to. Zadar 1986., Zvezda 1987. i Partizan 1988. šokirali su Cibonu. Sva tri puta Cibona i Dražen su bili favoriti i imali su prednost domaćeg terena i sva tri puta ispadali su doslovce na jedan koš. Sva tri puta Cibona je gubila od različitog rivala i padala je u ključnim trenucima.
Iste sezone Dražen je igrao protiv Reala i finale Kupa Radivoja Koraća i opet je ostao praznih ruku. Kraljevi su slavili u obje utakmice i uzeli titulu. Dražen je iduće sezone otišao u Real Madrid, ne u Baskoniju ili Estudiantes, nego u Real, najtrofejniji klub u povijesti europske košarke. U Madridu je Dražen osvojio Kup pobjednika kupova i Kup Španjolske. Prvenstvo je pripalo Barceloni. Također, kao igrač Šibenke, istina, tada još kao klinac, izgubio je dva uzastopna finala Kupa Koraća od francuskog Limogesa 1982. i 1983.
NBA
Usporedba NBA karijere Dražena i Tonija nije poštena iz jednostavnog razloga što je jedan u najjačoj ligi svijeta proveo samo četiri, a drugi čak 13 godina. No te četiri Draženove godine dovoljno su reprezentativne da se mogu shvatiti kao realan uzorak.
Obojica su u NBA ligu draftirana kao 21-godišnjaci. Obojica su čekala tri godine da zaista odu u Ameriku. Obojica su karijeru završila u NBA ligi, makar je vrlo nezahvalno nagađati gdje bi Petrović igrao s 35 godina da ih je doživio. I obojica mogu svoju NBA eru podijeliti na dva dijela - Dražen na Portland i New Jersey, a Kukoč na Chicago i ostale klubove, ili još preciznije - na vrijeme prije i poslije Michaela Jordana.
Draženu je u dolasku svakako bilo teže. Iako je i prije njega bilo Europljana, onih koji su ostavili značajan trag, poput Nijemca Detlefa Schrempfa ili Nizozemca Rika Smitsa, oni su prethodno bili na američkim sveučilištima i puno su dulje bili dio njihova košarkaškog sustava. Oni koji su prije Petrovića stigli direktno iz Europe, poput Bugarina Georgija Glučkova i Španjolca Fernanda Martina, vratili su se nakon samo jedne godine. Dražen je uz Srbe Vladu Divca i Žarka Paspalja, Litvanca Šarunasa Marčiulionisa i Ukrajinca Aleksandra Volkova bio član prvog pravog vala Europljana koji su Amerikancima zaista pokazali vrijednost košarke Starog kontinenta. Konkretno, Dražen, Divac i Marčiulionis bili su trojac koji je svim ostalim Europljanima otvorio vrata NBA svijeta, pa tako i Kukoču.
Na početku svojeg NBA puta Dražen nije imao puno prostora u Portlandu jer je hijerarhijski bio iza zvijezda Clydea Drexlera i Terryja Portera, ali i Dannyja Aingea, koji je iste godine stigao iz Bostona kao dvostruki NBA prvak. No nakon trejda u New Jersey godinu i pol kasnije, pronašao je klub u kojem može pokazati što sve zna. U obje pune sezone s Netsima bio je njihov najbolji strijelac i igrač, a 1992./1993. prema svim kriterijima je trebao nastupiti na All-Star utakmici. Utješilo ga je uvrštenje u treću petorku lige, u koju je ušao kao prvi Europljanin u povijesti. Ukratko, u jakoj momčadi s kojom je započeo NBA put, a koja je u njegovoj prvoj sezoni igrala finale, nije se snašao, ali je radio na sebi i bio spreman za situaciju u kojoj će dobiti priliku. A kad ju je dobio, pokazao je koliko je dobar.
Baš zahvaljujući Draženu, Kukoč nije imao tih dječjih bolesti kad je došao u Chicago Bullse i već u drugoj sezoni bio je njihov drugi najbolji strijelac prije povratka Michaela Jordana. Bullsi nisu mogli biti "njegova" momčad, kao što su Netsi bili Draženova, ali je apsolutno dokazao svoju vrijednost kao jedan od najvažnijih igrača ekipe koja je osvojila tri uzastopna naslova prvaka. Usput je 1996. zaslužio nagradu za najboljeg šestog igrača lige, jer iako je ulazio s klupe, njegova je vrijednost i važnost bila starterska.
Raspadom šampionske generacije Kukoč je ostao glavna zvijezda novih Bullsa, bio je njihov prvi strijelac, skakač i asistent, ali svojom igrom nije uspio pomoći momčadi da ostvari više od mizernih 13 pobjeda iz 50 utakmica. U Philadelphiji je ponovno uglavnom ulazio s klupe, ali je u prvoj sezoni bio drugi strijelac iza nedodirljivog Allena Iversona, a u drugoj je trejdan u Atlantu za Dikembea Mutomba jer je Sixersima trebao jaki centar za borbu protiv Shaquillea O'Neala u finalu. U slabim Hawksima do kraja sezone zabijao je 19,7 koševa po utakmici, ali je u drugoj izgubio mjesto u petorci. Karijeru je završio u Bucksima, koje je odabrao jer je Milwaukee blizu Highland Parka u kojem živi, u pravilu ulazeći s klupe.
Kukoč se u NBA ligi dokazao kao vrhunski timski igrač i imao je dugu i respektabilnu karijeru. Ali za razliku od Dražena, nikad nije pokazao da može voditi momčad kao prva zvijezda jer su i Bullsi i Hawksi s njim u toj ulozi bili užasni. Doduše, treba napomenuti i da je Toni u tu ulogu dospio kad je već zagazio u tridesete i kad je već počeo padati.
Za razliku od Dražena, koji je prije smrti razmatrao ponude Knicksa i Rocketsa, finalista predstojeće sezone, Kukoč pred kraj karijere nije bio ambiciozan, što pokazuje činjenica da je za posljednji klub odabrao Buckse zbog blizine kuće, umjesto ekipe u kojoj može biti važniji ili s kojom se može boriti za novi naslov prvaka.
Naposljetku bi najpoštenije bilo usporediti Petrovićevu karijeru s Kukočeve prve četiri sezone. Ionako su ih odigrali u istoj dobi, od 25. do 29. godine. U tom bismo slučaju mogli zaključiti da je Dražen išao u krajnosti s dvije slabe i dvije izvrsne sezone, dok je Toni imao puno konstantniju ulogu i niz vrlo dobrih sezona, a skoro sve uspjehe postigao je baš u tim godinama. Izabran je u drugu petorku rookieja, osvojio je nagradu za najboljeg šestog igrača lige i dva od tri naslova prvaka. Petrovićeva jedina konkretna ostavština je uvrštenje u treću petorku lige 1993. Nepravedno ili ne, zbog toga prednost ide Kukoču.
Utjecaj na momčad
Statistika, trofeji i igračke kvalitete nisu dovoljni parametri da bi dali odgovor na to tko je bio bolji igrač. Potrebno je njihove kvalitete staviti u kontekst utjecaja na suigrače i mogućnosti da se oko njihove vještine gradi momčad.
Dražen i Toni bili su različiti tip igrača, ali vjerojatno najveća razlika između njih je u načinu na koji su utjecali na suigrače. Dražen je profilom bio najbliže što smo vidjeli europskom Jordanu. Bio je čovjek koji ne odustaje, koji bi za pobjedu dao baš sve, a njegova strast, kao i kod većine velikih igrača, nekad je graničila s patologijom. I vrlo često je od suigrača tražio da budu baš takvi. Rađina priča o tome kako se Dražen izderao na njega u posljednjoj utakmici sjajno opisuje tu Draženovu crtu.
Pred Draženom jednostavno nije bilo skrivanja. Kada su u ekipi imali tipa koji trenira dnevno po osam sati i koji nakon svake utakmice ostane ispaliti tristo šuteva, suigrači su osjećali dužnost pokazati barem dio takve volje. Draženov pobjednički duh mogao je nekad iritirati suigrače, ali ih je vrlo često gurao naprijed.
Kukoč je bio sasvim drugačiji tip (prije svega) osobe. Nije imao Draženov ubilački instinkt, ali je stilom igre uvijek činio suigrače boljima i nastojao je iskoristiti njihove pune kapacitete. Pojavom i karizmom možda nije zračio kao Dražen (niti je imao toliki utjecaj na suparnike), ali je u svakoj situaciji na terenu znao donijeti odluku koja će njegove suigrače dovesti u bolju poziciju. Dražen je bio kapetan, Kukoč je bio vođa iz sjene. Dražena su suigrači slijedili jer je bio sjajan i jer su morali. Kukoča su suigrači slijedili jer je bio sjajan i jer su vjerovali da će uz njega biti najbolje verzije sebe samih.
Obojica su dokazala da mogu, na bitno različit način, svojim stilom igre i vođenja suigrača stvarati šampionske momčadi u Europi. U NBA-u je priča drugačija, iako su obojica u velikoj mjeri ostali igrači iz svojih europskih dana. Dražen je nakon dvije sezone postao alfa mužjak u Netsima. I premda ta ekipa nije bila naročito uspješna, dokazivao je da može i hoće svakom "stati na crtu". Kukoč je, s druge strane, svoje brojke, značaj, pa i popularnost žrtvovao za dobrobit momčadi. U godinama u kojima je mogao biti veća zvijezda u nekoj drugoj momčadi, ostao je u Bullsima za koje je radio sve – razigravao, branio i pogađao bitne šuteve.
Upravo je Kukočeva najveća vrlina, svestranost, razlog zbog kojeg se oko njega teško mogla sagraditi šampionska momčad. U svemu je bio odličan, ali nije imao jednu specijalnost na kojoj se mogla bazirati igra. On nije u NBA-u mogao biti motor, već je oko sebe morao imati specifične suigrače koje će svojom kvalitetom dignuti na viši nivo. Upitno je u kojoj mjeri bi Kukočev stil igre izvan Jacksonovog „trokut napada“ i bez Jordana i Pippena donosio pobjede na toj razini. Nakon odlaska Jordana, Bullsi su postali najgora momčad lige, a u četiri od šest posljednjih sezona u NBA ligi njegova momčad nije imala pozitivan omjer.
Netsi su u tri sezone prije Draženovog dolaska jednom bili predzadnja, a dvaput zadnja momčad Istoka. On je bio netko tko uvijek može „izmisliti“ 20 poena po utakmici i čovjek koji može sam vući momčad kada joj ne ide. Osim što je bio sjajan šuter, njegova ključna karakteristika bila je činjenica da si je mogao sam izraditi šut. Kukoč je na terenu radio više stvari, ali je Dražen u šutu i napadačkom potencijalu bio sama elita lige.
Najtočniji odgovor na pitanje tko je više utjecao na momčad i činio ju boljom bio bi onaj da to ovisi o momčadi. U sređenim sustavima s dobrim suigračima, Kukoč je onaj koji je košarkaškim genijem mogao dati dimenziju više momčadi. U ekipama koje trebaju prvu napadačku violinu i čovjeka na kojem će bazirati svoju igru, Dražen je bio nenadmašiv.
Riječ stručnjaka
Neven Spahija, bivši hrvatski izbornik i jedini hrvatski trener s NBA angažmanom, bio je od djetinjstva najbolji Draženov prijatelj. Skupa su odrasli u Šibeniku i zajedno su zavoljeli košarku. Spahija izuzetno cijeni Kukoča, ali za njega nema dvojbe tko je najbolji.
''Dražen i Toni su veliki košarkaši, najbolje od najboljeg što je hrvatska košarka dala. Kazao bih da su dva neponovljiva košarkaška giganta. Ipak, prednost dajem Draženu.
Trofeji su u kolektivnom sportu važni, ali nisu presudni kad se odlučuje tko je bolji košarkaš. Toni je osvojio više, ali činjenica je da je u NBA ligi osvajao titule igrajući uz fantastične igrače te uz najboljeg igrača svih vremena, Michaela Jordana. Njegov doprinos je u tim trofejima bio enorman, ali nije bio presudan. Bila je to Jordanova i Pippenova momčad'', rekao nam je Spahija i dodao kako je Dražen igrao u momčadima u kojima je upravo on bio ključ i glavna zvijezda:
"S druge strane, Dražen u karijeri uza sebe nikad nije imao velike zvijezde. Zapravo, on je bio taj koji je vukao svoje ekipe i bio je ključni faktor svake momčadi za koju je igrao. Bio je igrač koji je skoro svaku utakmicu išao do 40 poena i deset asistencija, što bi po današnjem tumačenju što je sve asistencija bio na 20. Dražen je bio lider svake ekipe, pa i one koju najviše volimo – hrvatske reprezentacije'', dodao je.
Spahija se slaže s tezom da je Draženovom smrću polako počela umirati i hrvatska košarka.
''Draženovim tragičnim odlaskom reprezentacija se polako gasila i do danas se nije prestala gasiti. Svi veliki hrvatski košarkaši su nakon Draženove smrti nastavili igrati za reprezentaciju, ali nitko od njih joj nije vratio stari sjaj niti se nametnuo kao lider. Dražen je bio taj koji je natjerao NBA da promijeni stav o europskim košarkašima. Izabran je i u treću petorku lige, što je za ono vrijeme bila fantastična stvar. Da nije bilo te tragedije, siguran sam da bi potpisao za New York Knickse i s njima bi napadao titulu. Ponovno kao lider momčadi. Na našu žalost, Dražen nije uspio do kraja ispričati svoju priču i siguran sam da bi ona bila neusporedivo bogatija trofejima i individualnim priznanjima. Zbog svega ovoga što sam naveo mislim da je Dražen ispred Tonija, ne umanjujući Kukočevu vrijednost i sve ono što je u bogatoj karijeri napravio'', objasnio je Neven Spahija.
Zoran Slavnić, play i jedan od ključnih igrača zlatne generacije jugoslavenske košarke sedamdesetih, imao je sreću da na noge podigne i košarkaški odgoji Dražena i Kukoča. Slavnić je u smiraj svoje igračke karijere 1979. stigao u Šibenik i bio je trener-igrač momčadi u kojoj je zatekao nevjerojatno nadarenog klinca od 14,5 godina. Odmah ga je gurnuo u vatru. Šest godina kasnije došao je u Split spašavati tadašnju Jugoplastiku, koja se spašavala od ispadanja i za koju su igrali juniori Kukoč i Rađa. Baš kao što je Draženu dao lopte s nepunih 15 godina, tako je šansu dao i dvojcu koji će u godinama koje slijede zaluditi košarkaški svijet. Slavnić nam je rekao kako mu je teško odlučiti tko je bolji, jer su obojica košarkaški genijalci, ali da malu prednost ipak daje Draženu.
"Jako mi se teško odlučiti jer obojicu sam na neki način odgojio i obojica su čudesni košarkaši. Novinari su me više puta pitali da navedem najbolju jugoslavensku petorku svih vremena. Uvijek sam imao isti odgovor: Gjergja, Kićanović i Ćosić su mi sigurni, a novinarima bih rekao da ostale dvije pozicije sami dodaju. Ja bih stavio Dražena na dvojku i Kukoča na četvorku'', kazao nam je Moka pa je dodao:
''Dražen je u Kući slavnih, zasluženo, ali mi je nevjerojatno da Toni još nije. Dina volim kao svoje dijete, ali apsurd je da je on primljen prije Tonija. Nevjerojatno. Kukoč je bio veći talent od Dražena, bio je hodajuća atrakcija i igrač koji je svaki napad mogao od koša do koša zakucati. Dražen je bio fanatik, u pozitivnom smislu bezobraznik s golemim mudima. Bio je ubojica. Tonija su obožavali svi, i vlastiti navijači i protivnici. Bio je krasan dečko, kreativan, simpatičan i pun ljudskih vrlina. U Bullsima je dao veliki doprinos osvajanju tri naslova prvaka. Dražen je pak bio drugačiji tip. Brutalno hrabar i luđački ambiciozan. Od malih nogu NBA liga mu je bila opsesija. Uvijek sam govorio da će u životu uspjeti samo onaj tko od početka ima velike snove. Onaj tko se zadovoljava s malim, uvijek će ostati mali'', kazao je Slavnić pa je objasnio zašto ipak bira Dražena ispred Tonija:
''Draženova najveća mana bilo je njegovo ponašanje. U Šibeniku sam mu govorio da mora raditi na tome da ga voli cijeli svijet, a ne samo njegov Šibenik ili kasnije Zagreb. Dražen je dijelio ljude i protiv toga nemam ništa. Bio je strašno nalik Michaelu Jordanu. Naravno, ne uzimam ovdje igračku vrijednost jer se nitko ne može uspoređivati s njegovim veličanstvom Mikeom. Dražen je imao taj mentalni sklop i tu crtu rođenog lidera i pobjednika. Zato, ako se već moram odlučiti, biram Dražena.
Dražena poznajem u duploj funkciji, i kao suigrača i kao igrača kojeg sam trenirao. Rušio je rekorde. Zabijao je 50, 60. Ali te brojke ne bi ništa značile da nisu nosile pobjede. Dražen je upravo to radio. Takvih ljudi je jako malo u kolektivnim sportovima. Dražen se rijetko služio trikovima. Znao se i on nekad poslužiti sitnim prljavštinama, ali uglavnom mu nije trebalo jer je znao jednu ključnu stvar. Bio je klasični ubojica i ubio bi svog direktnog protivnika za pobjedu. Ta je odlika presudan jezičac na vagi između njih dvojice jer su u pitanju zaista samo nijanse'', smatra Zoran Slavnić.