Što se dogodilo Andriji Baliću?

Foto: Hrvoje Jelavić, Tino Jurić/Pixsell

SVAKE godine tisuće klinaca u Hrvatskoj upisuju se u nogometne akademije. Svatko započinje iz ljubavi prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu i svatko od njih ima snove da zaigra za svoj dječački klub, a onda i na najvećim pozornicama. Nogometni dječački snovi svuda su slični.

Naravno da je jako malen broj djece koja uspiju ostvariti te snove. Većina onih koji krenu na nogometni put otpadne već na prvoj prepreci, kada se prelazi iz dječjeg neorganiziranog nogometa u pionire, jer jednostavno nije dovoljno talentirana. Nakon toga velik broj djece otpadne jer nisu spremna na žrtve koje budući profesionalni sportaš mora podnijeti da bi uspio.

Do kadetskog uzrasta najbolji u generaciji već su filtrirani kroz najuspješnije akademije u Hrvatskoj, ali i kampove nogometnog saveza. Najveći talenti pozivaju se u reprezentaciju i ako se nalazite među dvadesetak odabrane djece u svojoj generaciji, imate neku šansu da postanete profesionalac.

I od tih najboljih u generaciji većina neće napraviti karijere iznad niželigaškog nogometa jer je konkurencija jednostavno nemilosrdna. Neki od njih imaju nesreću da se ozljede u formativnim godinama, neki jednostavno pronađu neku drugu strast u životu, a neki naprave niz pogrešnih odluka zbog vanjskih utjecaja preambicioznih roditelja ili agenata.

Kroz sve ove filtere probije se mali broj djece koja uspiju dogurati do seniorskog sastava ozbiljnih prvoligaških momčadi, a kada su te momčadi u Hrvatskoj Hajduk ili Dinamo, svjetla pozornice posebno su sjajna. Očekivanja navijača od novog "čuda od djeteta", posebno kada klub ne živi svoje najljepše dane, ogromna su. Neke taj pritisak slomi, a neki odmah pokažu da pripadaju na teren s "velikim dečkima" te rade razliku od najmlađe dobi.

Andrija Balić prošao je sve ove filtere, debitirao za Hajduk prije punoljetnosti, zabijao za klub protiv Dinama i u europskim utakmicama te se činilo da mu je samo nebo granica. Nakon spektakularnog ulaska u seniorsku karijeru pojavio se Udinese, koji je za njega platio tri milijuna eura i sve je sugeriralo da ćemo Andriju uskoro gledati na najvećoj sceni i u dresu seniorske reprezentacije.

Ali to se nije dogodilo. Balić danas ima 26 godina, odavno više nije dijete i ovaj tjedan postao je novi igrač Zrinjskog kao veliko pojačanje za natjecanje u skupinama Konferencijske lige. Umjesto sanjane La Lige ili Premier lige, Balić će svoje umijeće pokazivati na terenima susjedne Premijer lige. Kako se to dogodilo?

Čudo od djeteta

Balić je svoj seniorski debi za Hajduk upisao kada je imao 16 godina i 8 mjeseci. Prvu priliku dao mu je Igor Tudor u utakmici protiv Splita na Poljudu u travnju 2014. godine. Hajduk je upisao pobjedu, a Balić svojih prvih 15 minuta seniorskog nogometa. Do kraja te sezone Balić je nastupio još jednu minutu protiv Dinama u zadnjem kolu, u utakmici koja ostaje zabilježena u povijesti jer ju je sudac Ivan Bebek prekinuo prije kraja, sukladno uputama saveza, zbog vrijeđanja Mamića i HNS-a. Da, i te stvari su se događale u hrvatskom nogometu. Neka se više nikad ne ponove.

Već to ljeto Hajduk je dobio ponudu iz Engleske za svog dragulja, a klub je bio u financijskim problemima te ga je neambiciozni predsjednik Marin Brbić htio prodati za jedva milijun eura, kako se tada pisalo. Obitelj je taj transfer odbila, a Andrija je do prosinca igrao u drugoj momčadi, gdje je skupljao iskustvo na trećeligaškim terenima. Ostaje zapamćen incident iz studenog, mjesec dana prije povratka u prvu momčad, kada je u Šibeniku isključen nakon svađe s tribinama, zbog čega je na kraju utakmice izbila i tučnjava.

Igor Tudor ga u prosincu vraća u prvu momčad te je Balić u preostale dvije prvenstvene utakmice ulazio s klupe, a u drugoj utakmici protiv Istre upisao je i prvu asistenciju. Do tog trenutka se u prvom sastavu već bio ustalio i Nikola Vlašić pa je Hajduk imao dva klinca koji su imali velik pritisak da prvo svojim igrama odmah pomognu klubu, a potom i budućim transferima donesu neophodan novac za spas od financijskih problema.

Klub je na polusezoni napustio trener Tudor, a na klupu je sjeo legendarni Stanko Poklepović, koji se nije libio gurnuti ključ momčadi u ruke Vlašiću i Baliću. U proljetnom dijelu prvenstva Balić je dobivao sve više prilika, a onda je došla utakmica koja ga je lansirala u orbitu. Derbi protiv Dinama u ožujku 2015. trener Špaco najavio je ovako: "Prvo ćemo ih začepit pa onda odčepit." I Andrija ih je odčepio. Zabio je lijep gol u 74. minuti za vodstvo Bijelih i njegova zvijezda zasjala je punim sjajem. Do kraja utakmice Dinamo je uspio izjednačiti, ali glavna priča dana bio je "mali Pirlo".

Oči ćaćine

Sve je za Balića u tim trenucima izgledalo idealno. Kao maloljetnik već je bio zvijezda hrvatskog nogometa s ogromnim očekivanjima, a na ljeto se sve nastavilo u tom ritmu. Njegov već treći trener u Hajduku Damir Burić imao je povjerenje u njega i Balić je bio važan faktor u kvalifikacijama za Europa ligu. Vrhunac se dogodio u susretu trećeg pretkola protiv norveškog Strømsgodseta, kada je Andrija na užarenom Poljudu primio jednu odbijenu loptu na prsa, pustio da lagano padne ispred njega i onda iz voleja s 20 metara proparao mrežu gostiju.

U očima mnogih to je bilo to. Balić je naglo odrastao, postao jedan od ključnih igrača splitskog kluba i budućnost je bila blistava. Ali tada dolazi do nevjerojatnog obrata i incidenta koji ga prati i danas iako nije ništa krivo napravio. Hajduk je u play-offu igrao kod kuće protiv Slovan Libereca, od kojeg je prethodno poražen u gostima, i već nakon 23 minute primio gol, što je značilo da mora do kraja zabiti barem tri kako bi prošao dalje.

Burić je odlučio izvaditi Balića iz igre u 34. minuti utakmice, što nije nimalo dobro sjelo njegovom ocu, koji je odlučio iskaliti svoj bijes bacivši mobitel s tribine prema klupi Hajduka. I tu je prvi put krenulo po zlu s Andrijinom karijerom. On je na terenu davao svoj maksimum, igrao dobro, ali njegov otac, koji je dolazio na utakmice u dresu s natpisom Oči ćaćine, postavio se iznad njega i kluba te svojim potezom uništio svu pozitivu koju je Andrija stvorio svojim igrama. Navijači nisu potez oca mogli odvojiti od lika i djela igrača, a Andrija je bio debelo premlad da bi mogao išta napraviti po tom pitanju. Teško je kada te u probleme uvede vlastita obitelj, koja bi trebala biti glavni životni oslonac.

Igrao je Andrija i nakon toga za Hajduk, ali to više nije bilo to. Radnje drugih osoba opteretile su njegova leđa i samo se čekao rastanak s klubom, koji se i dogodio u veljači 2016. godine, kada je na vrata Poljuda pokucao Udinese i iskrcao tri milijuna eura za njegov potpis. Balić je dosta kasnije izjavio da tada nije htio otići i da su se događale brojne stvari o kojima nije htio detaljnije pričati, ali ostaje vrlo snažan dojam da se njega najmanje pitalo o svemu i da je svojim odlaskom trebao zadovoljiti prvenstveno tuđe ambicije. Činjenica da je on tada bio dijete očito nikoga oko njega nije zamarala i bačen je u vatru surovog profesionalizma valjda najgore moguće lige za razvoj mladih igrača.

Italija je bila najgore odredište za iskorak u karijeri

Serie A se nebrojeno puta pokazala kao groblje karijera mladih hrvatskih igrača, a Balićeva priča nije znatno drukčija. Po dolasku u Udinese odmah je priključen prvoj momčadi, ali do kraja sezone nije zaigrao ni minutu iako je svaku utakmicu bio na klupi. Ni iduće sezone nije dobio priliku te je nešto malo igrao u Primaveri, a cijelu sezonu proveo je na klupi prve momčadi koja je imala ogromne probleme i htjela izbjeći borbu za ostanak. Kada je ostanak bio osiguran, Balić je napokon dobio priliku zaigrati u posljednje četiri utakmice sezone, a zabio je i svoj prvijenac u zadnjem kolu protiv Intera u jednoj raritetnoj utakmici jer su golove, uz njega, zabila još dva Hrvata – Perišić i Brozović.

Iduće sezone Balić se ponovno mučio da dođe do minutaže, a kada je klupu preuzeo Massimo Oddo, došao je do prave prilike. U drugom dijelu sezone, na proljeće 2018. godine, Balić je igrao redovito i činilo se da će pobijediti "talijansko prokletstvo" i postati relevantan igrač u Serie A. Krajem sezone na klupu Udinesea sjeo je Igor Tudor i uvjeti za Balića nisu mogli biti bolji. Tudor ga je koristio u svojih prvih nekoliko utakmica u klubu, a onda je Balića zadesio treći problem u karijeri (nakon oca i samog odlaska u Italiju) za koji ponovno nije bio kriv – ozljeda koljena.

Besmislene posudbe

Dok se Balić oporavljao od ozljede, propuštao je pripreme, a klub je već odavno bio napustio i Tudor. Možda je malo i žurio s povratkom na travnjak pa je imao i nekoliko manjih ozljeda koje bi ga izbacile iz ritma te je u prvoj polusezoni do kraja 2018. godine skupio samo 23 minute u četiri nastupa u Serie A. Udinese je rotirao trenere kao na traci i za Balića je najpametnije bilo otići na posudbu u klub u kojem može dobiti potrebnu minutažu.

Izbor kluba bio je katastrofalan. Balić je drugi dio sezone 2018./19. proveo u Nizozemskoj, u Fortuni Sittard, što je bila potpuna suprotnost nogometu koji je učio u prethodne tri godine karijere. Posudba je trebala služiti tome da Andrija skupi minute kako bi se vratio u Udinese spreman participirati u prvoj momčadi na ozbiljnoj razini.

Zato je potpuno nejasno iz kojeg razloga ga je Udinese poslao u Nizozemsku. Balić je ondje igrao, ali igrao je trkački nogomet s hrpom golova na svakoj utakmici i minimalnim taktičkim okvirima, što je i sam izjavio u kasnijem intervjuu. U Udinama se igrao potpuno drukčiji nogomet s velikim naglaskom na taktici te je proljeće u Nizozemskoj za njega bilo bačeno vrijeme u kontekstu njegovog povratka.

Na početku iduće sezone poslan je u Perugiu, gdje je tada trener bio njegov obožavatelj Oddo, što je imalo smisla na papiru, ali Serie B nakon Nizozemske ponovno je bila prevelika promjena. Balić se tu jednostavno izgubio, Udinese se od njega potpuno ohladio te na zimu 2020. godine, usred koronakrize, odlazi na posudbu u slovačku Dunajsku Stredu, koja će ga na kraju sezone otkupiti za 350.000 eura. Bio je tada Balić blizu povratka u Hajduk, ali je ta kombinacija propala zajedno s transfer-politikom i radom Marija Stanića i Ivana Kepčije, koji su ubrzo i napustili klub.

Slovačka renesansa i ponovna ozljeda

Odlazak u Slovačku bio je pun pogodak, barem na neko vrijeme. Balić je redovito igrao, i to važnu ulogu u klubu koji se borio za sam vrh. U ligi koja se slabo prati u Hrvatskoj dobio je priliku oživiti svoju karijeru kao još uvijek vrlo mlad igrač i iskoristio ju je na najbolji način.

U dvije godine nastupio je 63 puta u dresu Dunajske Strede upisavši 12 golova i 8 asistencija, a igrao je u svojoj omiljenoj ulozi osmice koja kontrolira zbivanja na terenu. Lopta je stalno bila kod njega, a on je to svojoj momčadi vraćao odličnim igrama. Balić je nedavno izjavio da je početkom 2022. godine imao ponudu jednog neimenovanog kluba u koji je trebao otići na ljeto, ali ponovno mu se sudbina ispriječila.

Kao i svaki put u njegovoj karijeri, Balić je sve radio ispravno. Igrao je dobro, živio profesionalno, ali ponovno ga je zaustavila ozljeda. U travnju 2022. ozlijedio je leđa, a činilo se da bi se trebao brzo vratiti na teren. No situacija mu se stalno komplicirala pa punih 329 dana nije kročio na teren. Dunajska Streda poslala ga je na posudbu u Bansku Bystricu, gdje je proveo završnicu prošle sezone, a jasno je klubu dao do znanja da ne namjerava produljiti ugovor koji mu je s Dunajskom Stredom istjecao na kraju prošle sezone.

Odigrao je dobru polusezonu na posudbi i ovo ljeto postao slobodan igrač. Otvoreno se nudio Hajduku, koji na to nije zagrizao te je na kraju Balić potpisao ugovor sa Zrinjskim, gdje bi trebao biti jedan od glavnih igrača i nositelj ekipe ako se sve bude razvijalo prema očekivanjima.

Balić ništa nije pogriješio, a opet nije uspio

I tako smo došli do sadašnje situacije. Dok njegov vršnjak Nikola Vlašić igra važnu ulogu u Italiji i hrvatskoj reprezentaciji, Balić s 26 godina traži novi put u Bosni i Hercegovini. Još nije kasno da Andrija ispuni svoj potencijal, ali za to bi se trebalo poklopiti mnogo stvari. Prije svega morao bi ostati zdrav, a nominacija za neku jaču ligu doći će mu samo ako u Zrinjskom bude dominirao i ako bude u konkurenciji za najboljeg igrača Premijer lige.

Ako se to ne dogodi, jako je teško očekivati da ćemo Andriju ponovno gledati na najvećim pozornicama te će njegov potencijal ostati neispunjen. A kao što vidimo iz njegove priče, on sam praktički nije napravio ništa pogrešno, što može biti velika pouka za mladiće koji sada krče svoj put na raznim akademijama.

Možete napraviti sve kako treba, biti talentirani, profesionalno i predano trenirati, sportski živjeti, podnijeti sve potrebne žrtve, a karijera vam se svejedno možda neće razviti u očekivanom smjeru. Balić je imao jako puno nesreće i vanjskih faktora koji su ga doveli do toga da sada nije igrač u najboljim europskim ligama, za što je bio predodređen svojim talentom.

No Andrija je imao i dozu sreće u nesreći jer ga ozljede nisu napale prije nego što je ostvario odlazak u Udinese, gdje je ipak zaradio određen novac i stekao status zbog kojeg može uvijek pronaći klub i nakon dugih pauza. Brojni igrači nisu dobili priliku za tako nešto i zbog toga je uvijek važno imati i plan B ako se nogometna karijera ne ostvari.

Balić sada ima priliku pokazati da još nije za otpis i da njegove najbolje utakmice tek dolaze, ali to će biti jako teško. Ako ga napokon zaobiđu ozljede, sve je na njemu i "mali Pirlo" možda se bude vratio u punoj snazi. Ako se to ne dogodi, uvijek će imati golove protiv Dinama i Strømsgodseta. 

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.