OVE JE srijede u 82. godini preminuo Stjepan Lamza, jedan od najvećih Dinamovih nogometaša u povijesti. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, prenosimo priču Bože Šimleše iz Plavog vjesnika iz 1970. godine, koji je s Lamzom napravio intervju nekoliko godina nakon pada s balkona koji mu je promijenio karijeru.
IMA TRENUTAKA koji vječno žive u nama, a ima ih koji žive i poslije nas. I uvijek izbacuju na nemirnu površinu prolaznosti svoje istinske junake, dostojne da ih otmemo trenutku zaborava, da ih ponesemo u sebi. A ljudima trebaju istinski junaci. Zato ih i imaju.
Tko se ne sjeća one nezaboravne večeri na usplamtjelom maksimirskom stadionu, onih dugih minuta strepnje, iščekivanja, onoga iskrenog iznenađenja na licima plavih momaka i plave armije, zatečene vulkanom oduševljenja i trenucima nezaborava.
Samouvjereni Nijemci došli su da potvrde velikih 3:0 izvojevanih na svom terenu, došli su ustvari kao na usputnu stanicu za finale Kupa velesajamskih gradova. Ali su zaustavljeni. Oboreni na leđa, morali su priznati pobjedu boljega, morali su primiti velikih, čistih kao suza 4:0. Kao i uvijek: među velikima nađe se još veći.
Bila je to večer Stjepana Lamze, darovana plavoj boji, u nasljedstvo generacijama. To se ne može zaboraviti.
I dok se slavlje još stišavalo, a krupni naslovi isticali veliku igru plave desetke, menadžeri, zabljesnuti poemom plavog ansambla u režiji i glavnoj ulozi fenomenalnog Štefa, vrtjeli su u džepovima upravo nevjerojatno debele snopove novčanica - sve je zatekla i duboko pogodila vijest u svim listovima: Stjepan Lamza teško nastradao!
Prošlo je od tada dosta vremena, a o njemu čujemo pokoju šturu informaciju, tek da se spomene. Uz njegovo ime u posljednje vrijeme sretali smo razne zavrzlame, često izmišljene, puste ugovore, "izlete" u inozemstvo, u Rijeku, tužbe, povlačenja i sl. Što se zapravo događa s "nestašnim dečkom" našeg nogometa, kako živi, čime je trenutno zaokupljen, što namjerava?
"Je, je, tam stanuje i Guco, Čera, Fačo... To vam je ona velika zgrada, vidite!"
Pratila nas je čitava mala armija Lamzinih prijatelja. Ali u stanu nije bilo nikoga. Doznali smo da je sa ženom kod punice. Krenuli smo u Rudešku.
Veliko dijete
"Je, je, on vam je pravo veliko dijete. On svakom vjeruje... Nogomet voli više od svega. Takvog sam ga upoznala i samo takvog ga znam. Previše je vjerovao ljudima i... i zato je propao... Ali opet će on zaigrati. Sve je tome podredio... on živi za to", raspričala se supruga Božena, a mala Lidija, petogodišnja kćerkica, živa slika svog oca, skakutala je oko stola.
"Ma pustite je... što ona zna kakav sam ja. Da je znala, ne bi ni pošla za mene."
Nježno ju je gurnuo i kavalirski, kao nekada, ponudio i pripalio cigaretu.
"Sada sam pod ugovorom sa Zagrebom četiri godine, kauzalno šest mjeseci... Nisam dobio ni dinara, a nisam ni tražio. Lijepo su me primili i pružili mi šansu. Divni su to dečki. Vukas me primio i postupa sa mnom kao čovjek."
"Tužbu ste povukli?"
"Da. Protiv Dinama prekidam svaku tužbu i vjerujem da će sve ispasti dobro. Smatram da je Risnjak kriv... Ne mogu vam ništa konkretnije reći. Za jedan mjesec mnogo toga će se saznati. Navratite... A ima toga dosta... čitav roman..."
"Znaš kako su te posjećivali kad je bilo teško", primijeti supruga.
"Bilo je svašta. Iz tiska se moglo zaključiti kako je Lamza kriv za sve, kako je nepošten, a Dinamo fer. Vjerujte, bilo je užasno. U tom periodu prvi put sam posumnjao u ljude a... to je grozno. Osjećao sam se kao odbačen, nekorisna igračka. Vjerovao sam u ljude i... to me upropastilo."
"Sjećate se nesreće, zar ne?"
"Kako da se ne sjećam! Istina, bio sam popio malo više nego što treba, ali sam znao što se oko mene zbiva... razumijete... nisam bio pijan. Bio sam zaključan... da, da, namjerno... i automatski lišen slobode (uzdahnuo je). A što se odvijalo dalje, bolje da ne pišete. Dosta ako kažem da sam posumnjao u ljude... Ne. Ne u Dinamo. Igrači nisu krivi. Uprava, uprava se ponijela prema meni... ma bolje je da o tome zasad ne govorim. Vjerujem da će sve biti u redu.
"A duga je to priča... i još traje. Zato na kraju... čujte (široko se nasmijao) i: Dinama se ne mogu odreći. Volio sam plavu boju, volim je i nadalje. I publiku neobično cijenim. Ona me istinski bodrila i davala mi podršku. Eto, za to se isplati živjeti. A devet godina nije malo. To je dio života. Čudni su vam ljudi, čudni.
A čujte, bilo je u upravi ljudi koji su me razumjeli, pomagali. Posebno bih spomenuo bivšeg predsjednika Dinama Ivana Šibla. O njemu sve najbolje. A bilo je tu, i još ih ima... ljudi... A što ćete kad dvojica-trojica zamute sve..."
Mladenački izlet
"Zašto ste s Perušićem pobjegli u Njemačku?"
"Da. Bilo je to 1964. Pa sad... zašto sam pobjegao? Pa bio sam mlad, neiskusan i naivan. Odlučio je trenutak. Mislite, materijalna strana? Ne, to mi nikada nije bilo najvažnije. Ja sam volio igrati i to se ne može ničim platiti... A možda bi bilo bolje da sam ostao?! Ljudi su me primili lijepo, bili su pošteni. Dobro smo se smjestili i bili bismo izvrsno plaćeni.
Tada mi je žena rodila.
Kad nas je bio novinar Pero Zlatar i razgovarali smo o svemu. Uvjeti su bili više nego dobri. Ali morao sam godinu dana pauzirati, a to Lamza nije mogao pa da su plaćali još onoliko... Pa i nostalgija za Špicom, prijateljima, Zagrebom... A čujte, bio sam mlad i... Ali sam se vratio."
"Kad Vam je bilo najteže?"
"Najteže mi je bilo kad su me u Dinamu nakon povrede proglasili zdravim. Rekli su da simuliram, da na lak način hoću zaraditi novac. Automatski sam prestao dobivati premije i godinu i pol živio i hranio obitelj s 54.000 mjesečno. Dospio sam na ulicu.
Horvat se prema meni odnosio kao prema početniku, kao da sam stranac. Mijenjao mi je mjesta u ekipi kao da nije znao što igram, kao da nisam devet godina u Dinamu. Pa znate da bih igrao da sam mogao. Neka Horvat i svi ostali znaju da Lamza, ako ne voli više Dinamo od njih, onda sigurno voli isto toliko koliko i oni."
"Često se govori o Vašem nesportskom životu?"
"A čujte, priča se svašta. No ja najbolje znam što i koliko mogu popiti. Mogu reći da mi liječnik na obaveznim pregledima nikada nije predbacio da mnogo pijem, da nešto kvarim. A on je za mene najmjerodavniji. To je ono kad vas uzmu na zub, onda je gotovo... Da se ne volim napiti, to ne kažem, ali znam, pogotovo danas, koliko smijem."
Dobar je čovjek to veliko dijete. Zašto da mu ne vjerujemo? E pa sretno, Stjepane!