RUKOMETNA reprezentacija Srbije je s velikim očekivanjima stigla na Euro u Njemačku. Tjednima su srpski mediji pumpali atmosferu, najavljivale su se velike stvari, čak i napad na medalje. Dogodio se podbačaj i zadnje mjesto u skupini u konkurenciji Mađarske, Islanda i Crne Gore.
Za komentar debakla srpskog rukometa na Euru nazvali smo igračku legendu srpskog rukometa i bivšeg izbornika Srbije Nenada Peruničića. Za one mlađe koji možda ne znaju kakav je Peruničić bio igrač, reći ćemo da je riječ o vjerojatno najboljem svjetskom šuteru devedesetih.
Ogroman, jak kao medvjed s razornom desnicom, Peruničić je imponirao na parketu, dojam je bio da može zabiti kad god to odluči, a svatko tko je u Hrvatskoj u to vrijeme pratio rukomet, plašio se gorostasa kojem su posebna inspiracija bili hrvatski klubovi i hrvatska reprezentacija.
U finalu Lige prvaka 1995. gotovo sam je u dresu Elgorriage pobijedio Zagreb, a kao član SR Jugoslavije dva je puta razbio Hrvatsku na velikim natjecanjima – na EP-u 1996. u Sevilli i na SP-u u Egiptu 1999.
Srbija je na ovaj Euro kao i svaki put stigla s velikim ambicijama, a onda se, kao i svaki put, dogodio raspad i završila je zadnja u skupini. Zašto?
Ne znam što bih rekao osim da mi je jako žao. Otkako sam se povukao s pozicije izbornika, ne želim se previše miješati u rad ljudi u reprezentaciji i davati neke komentare. Ovakve stvari doživljavam jako emotivno, a to za trenera nikad nije dobro. Našao sam svoj neki mir izvan rukometa, tako da ne bih želio ulaziti u detalje i secirati ovaj podbačaj, ali mogu reći da mi je jako krivo jer je dobar dio ove reprezentacije radio i sa mnom. Znam te momke i zato mi je najviše žao.
Slažem se da smo na turnir otišli s ogromnom euforijom, ali problem je što ta euforija nije imala pokriće. U redu, odigralo se nekoliko dobrih utakmica u posljednje vrijeme, ali jedno su takve utakmice, a drugo su natjecanja kao što su svjetska i europska prvenstva.
Da bi euforija imala pokriće, trebaš imati pozadinu iza sebe koja ju opravdava. Moraš imati konstantnost rezultata, uspjehe, moraš biti stalno konkurentan i prisutan u vrhu. Nas godinama nema nigdje i mi sebi dopuštamo da najavljujemo medalje i čuda. Ne ide to tako.
Rekao bih da bolujemo od tipičnog balkanskog mentaliteta, da iz ničega stvaramo euforiju i bez realnog pokrića najavljujemo velike stvari. I to radimo iz godine u godinu, a onda se nečemu čudimo. Također, ono što me malo muči u ovih tri i pol godine otkako je na klupu došao Gerona je činjenica da nikad nije jasno definiran cilj koji reprezentacija treba ostvariti. Ne znamo je li to osmo mjesto, peto, medalja... Po meni, to je pogreška.
Slično je i u Hrvatskoj.
Naravno, zato sam i spomenuo taj balkanski mentalitet. Međutim, postoji jedna velika razlika između Hrvatske i Srbije. Hrvatska rukometna javnost navikla je na medalje, na zlata, na srebra, stalno je bila u samom vrhu i onda se dogodio svojevrstan šok kad se zaredalo nekoliko lošijih nastupa. A mi smo u šoku, a godinama nas nema nigdje. Tu leži jedna velika razlika između našeg i vašeg rukometa.
Neosporno je da ova Hrvatska ima kvalitetu, ali jednako tako je i jasno kao dan da to više nije klasa kao što je bila za vrijeme Balića, Metličića i Džombe. Nekad se možda najbolje u miru i tišini spremati za neko natjecanje, bez euforije i velikih očekivanja, pa onda iz trećeg plana napraviti veliku stvar. Sjetimo se naše reprezentacije u košarci na SP-u u rujnu. Došli su osakaćeni, razbijeni, bez pola ekipe i stigli su do finala. Možda je baš to recept za uspjeh?
Hrvatska je tako u Portugal stigla na mala vrata, kao zadnja u Europi, da bi na kraju najprije uzela svjetsko, a onda i olimpijsko zlato.
Upravo o tome pričam. Bili ste zadnji u Švedskoj, a onda ste pomeli sve za samo godinu dana. Svaka vam čast na tome, ali ruku na srce, to je bila generacija za pamćenje. Ipak, kad se sjetim da su Nijemci prošli u polufinale umjesto nas zbog jednog postignutog gola u razlici golova, plače mi se.
No, to je sport. Hrvatska je to zlato zaslužila je jer je dominirala u svakom aspektu. Bila je najjača individualno, timski, u svakom pogledu bila je to vanserijska ekipa. Mi smo se sad nadali da možemo napraviti možda ne to poput Hrvatske, ali očekivali smo neki rezultat.
Ljudi u Srbiji i dalje vole rukomet, unatoč silnim razočaranjima. Zato smo se možda i previše nadali, jer nam je dosta tih neuspjeha. Žao mi je, jer sam mislio da je ta generacija napokon sazrela, momci su zajedno četiri, pet godina, ali eto....
Neki srpski mediji su pred početak Eura pisali kako je hrvatski rukomet u raspadu i da je Srbija sila za Hrvatsku. Jesu li možda takvi naslovi bili prevelik teret za igrače Srbije?
Moguće. Upravo o tome i pričam. Netko suštinski razumije sport i postulate sporta, a netko zbog svojih interesa nerealno pumpa atmosferu. No, ne smatram da je to bio razlog neuspjeha. Pravi igrač treba biti imun na takve gluposti. Jasno je da je u današnje vrijeme nemoguće izbjeći takve stvari, mediji se ne mogu ograničiti, ali sportaši moraju prihvatiti da će svatko imati neko mišljenje o njima i na to se ne smiju obazirati.
Sve je u glavi. To je slično kritici. Nekoga će kritika potaknuti da se popravi, da radi više, da bude bolji. S druge strane, ima igrača koje jedna ružna riječ potpuno izbaci iz takta i postanu neupotrebljivi. Sve je to individualno, ali kvaliteta se očituje i na način da se možeš oduprijeti atmosferi oko sebe.
Koliko može ova Hrvatska?
Jako mi je teško reći. Nakon što ste razbili Španjolsku, svatko je mislio da je to opet ona stara Hrvatska. Međutim, Austrija je izbacila Španjolce i tih 10 razlike može biti mač s dvije oštrice. Pitanje je sad je li Hrvatska toliko jaka ili je Španjolska slaba.
Hrvatska nije među najvećim favoritima, to je očito, ali Perkovac ima odličnu ekipu s puno mladih igrača koji imaju bogatstvo i privilegiju da ih vodi jedan Domagoj Duvnjak. Nakon Španjolske, Hrvatska je s pravom poletjela, ali Austrija ju je spustila na zemlju. Nema više slabih ekipa, svi znaju igrati rukomet. Farski otoci su pokazali da su se naslonili na dansku školu, Portugal je nedavno imao najbolju mladu reprezentaciju svijeta, tu je sve bolja Nizozemska... Bit će jako zanimljivo do kraja.
Budućnost srpskog rukometa?
Ne znam, baš ne znam. Možda bi se trebalo resetirati pa od nule krenuti. Tko zna, budemo li radili u tišini, u miru, bez ludih očekivanja, možda jednom izbacimo generaciju koja će značiti nešto u svjetskom rukometu. Nikako mi nije jasno da jedan remi u prvom kolu može tako poremetiti ekipu.
Pa što ako je remi, ako je samo bod? Idemo dalje. Naša realnost je da će proći još jako puno vremena dok opet ne postanemo konkurentni. Najvažnije to da ako budemo osmi ili deseti na svijetu, da to prihvatimo kao fenomenalan rezultat i da se prestanemo vraćati na stara vremena. Upravo to vraćanje u prošlost kad smo bili pri vrhu nas je i koštalo.