U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Tekst koji slijedi nije samo priča o njihovoj simbolici, već, stavljajući ih u kontekst vremena u kojem su nastali, nudi sažeti prikaz povijesti svake nacije i nacionalne države kao konstrukcija modernog doba.
Kratak je put od Velike župe do ''nasljednika'' Rimskog Carstva
Nadimak srpske nogometne reprezentacije, Orlovi, inspiriran je dvoglavim orlom s državnog grba. Poveznica između dvoglavog orla i Srbije može se pratiti još od druge polovice kada su ga u svom grbu počeli koristiti članovi obitelji Nemanjić, vladarske dinastije srednjovjekovne Srbije (1168. - 1371.). Velika župa Srbija, s jezgrom između rijeka Drine i Ibar, povisila se u rang kraljevstva početkom 13. st. kada je episkop Srpske pravoslavne crkve sv. Sava okrunio svog starijeg brata Stefana. Ubrzo će zatim i pod Savinim vodstvom Crkva postići autokefalnost, odnosno postati crkveno nezavisni član pravoslavnog zajedništva.
Grb s križem i četiri grčka slova β pojavio se prvi put sredinom 14. st. u vrijeme kralja Dušana Nemanjića (vl.1331. - 1355.). Kao takav, preuzet je iz grba bizantske carske obitelji Paleolog gdje je β predstavljao početno slovo slogana ''Car Careva caruje nad carevima“ (βασιλεὺς βασιλέων, βασιλεύων βασιλευόντων), iliti kako je samo Isus iznad svih zemaljskih vladara. Dušan ga je počeo koristiti u kontekstu teritorijalnog proširenja svoje vlasti na gotovo cijeli Balkanski poluotok i istovremenog zalaska moći pravoslavnog Bizanta, smatrajući sebe i svoju državu njenim nasljednikom. Istovremeno, Dušan je uzeo i titulu ''cara Srba i Grka''.
Naravno, kao i kod svih srednjovjekovnih država, tako i ona nije bila u etničkom smislu ''srpska'' već je samo označavala teritorij gdje se u određenom razdoblju protezala nečija vlast. ''Dušanovo carstvo'' brzo se raspalo poslije njegove smrti kada je na scenu nastupilo više lokalnih, međusobno često zaraćenih velikaša. Krajem 14. i početkom 15. st. država slabi pod naletima Osmanlija te konačno biva ugašena padom Smedereva (1459.). Od tada pa sve do prve polovice 19. st. na području južno od Dunava i Save bit će organiziran Smederevski sandžak, sa sjedištem u bivšoj ugarskoj utvrdi Beogradu. Općenito granice osmanskih pašaluka i sandžaka nisu pratile stare granice država na čijim su područjima organizirani.
Hajduci organizatori nove države
Početak 19. st. u Smederevskom sandžaku bit će obilježen s dva hajdučka ustanka (1804. - 1815.) protiv osmanske vlasti. Iako poraženi, ustanci su ubrzo utjecali na Portu da dopusti formiranje Srbije kao autonomne kneževine unutar Osmanskog Carstva. Uočljivo je kako se grb s križem i četiri β počeo prikazivati među znakovljem ustanika da bi zatim u novonastaloj kneževini Srbiji on zauzeo središnje mjesto na državnom grbu čime se željelo ukazati na neprekinuti kontinuitet između suvremene i srednjovjekovne Srbije. Kao i u dotadašnjoj povijesti područja južno od Dunava i Save, pravoslavno patrijarhalno društvo nastavilo je živjeti u okvirima orijentalne despocije koju karakterizira uska povezanost države i Crkve te neograničena vlast države (despota). Samo što je sada ta despocijska vlast bila domaća.
Kombinacija boja srpske opreme, crveni dres, plave hlačice i bijele štucne, izvedena su iz nacionalne trobojnice prvi put predstavljene nakon Sretenjskog ustava iz 1835. godine, donesenom radi suzbijanja samovolje kneza Miloša Obrenovića. Zanimljivo je da je prvobitna zastava bila horizontalna crveno-bijelo-plava trobojnica po uzoru na revolucionarnu Francusku, s obzirom na to da je sam ustav odražavao širok spektar za to vrijeme veoma slobodoumnih ideja: nezavisnost sudstva, građanske slobode, slobodu kretanja i naseljavanja, ukidanje ropstva i feudalnih odnosa, kao i podjelu vlasti između kneza i vlade. Međutim, zastava se morala promijeniti na pritisak pravoslavne Rusije koja je u postnapoleonskom razdoblju bila jedan od stupova konzervativnih ideja, a i sam ustav je ubrzo morao biti ukinut s obzirom na to da je označen kao revolucionarni čin.
Politika poricanja nacionalnih identiteta
Samo konstruiranje srpske nacije je u Srbiji tijekom 19. st. provedeno bez većih poteškoća jer u narodu nije bilo većih razlika - pod Osmanlijama su svi bili raja, a pripadali su istoj vjeri i govorili istim jezikom. Najvažniju je ulogu u konstruiranju srpskog nacionalnog identiteta – kako u Srbiji, tako i među južnoslavenskim pravoslavnim stanovništvom izvan nje - imala Srpska pravoslavna crkva. Ona je ostala kao jedina preživjela institucija iz nestale srednjovjekovne Srbije, a time i nositelj njene tradicije: njegovala je srpsku državnu tradiciju, slavila srpske vladare uključene u red svetaca istočne Crkve i kolokvijalno rabila srpsko ime za pravoslavnu crkvu, a to se ime prenijelo na vjeru i njene pripadnike. Na njeno poistovjećivanje srpstva s pravoslavljem sigurno je utjecalo i duboko ukorijenjeno shvaćanje društvene zajednice kao miljea, shvaćanje naslijeđeno iz višestoljetnog života u osmanskom svijetu, prema kojem društvenu zajednicu tvore pristaše iste religije.
Kao i svi drugi europski nacionalni ideolozi, i određeni su srpski politički krugovi razvili ideju o stvaranju svoje Velike države na temelju vlastite interpretacije povijesnih, etničkih i državnih prava. Štoviše, u tajnosti je napisan i program Načertanije (1844). Okolnosti u kojem je on nastao bile su raspad Osmanskog Carstva i borba za njegovo nasljeđe. Budući da je osmišljen u početnoj fazi konstruiranja nacija u Europi, velikosrpski plan iz Načertanija se trebao ostvariti promicanjem i konstruiranjem srpskog identiteta, dok će svoje nasilne interpretacije dobiti tek tijekom 20. st. Pansrbizam je bio nacionalistička politika dehumanizacije, odnosno poricanja nacionalnog identiteta ''Drugih'' radi stvaranja homogenosti. ''Znanstveno'' se tvrdilo se da su svi pravoslavci (Makedonci, Crnogorci) Srbi, da su bosanski muslimani poislamljeni pravoslavci, dakle Srbi, hrvatski katolici su pokatoličeni ili pounijaćeni pravoslavci, i opet Srbi.
Mitovi o Kosovskoj bitci imaju središnje mjesto u konstruiranju srpske nacije
Mnogi i danas vjeruju kako slova ''β'' zapravo predstavljaju ćirilična slova ''C'' (S na latinici) i izreku ''Samo Sloga Srbina Spašava''. Krilatica je nastala u drugoj polovici 19. st. te je ubrzo bila prihvaćena u narodu kao poslovica. (Ne) sloga je jedan od temeljnih elemenata mitova o Kosovu, osobito lika i djela Vuka Brankovića čija ''izdaja'' služi kao opravdanje za poraz te kao takav služi kao primjer upozorenja suvremenicima da se trebaju držati skupa ako žele opstati. Mitovi ili ''Narodne legende'', a za nekog neupitne istine, o bitci na Kosovu polju (1389.) protiv Osmanlija stvorile su unutrašnje moralno-nacionalno jedinstvo cijelog naroda. Ne ulazeći u (ne)vjerodostojnost povijesnih činjenica vezanih za samu bitku, važnije je spomenuti kako ona sadrži elemente potrebne za izgradnju i održavanje srpskog nacionalnog identiteta: herojstvo i vječno pamćenje, mučeništvo i žrtvu za vjeru i slobodu, sjećanje na zlatno doba, uzroke njegovog nestanka u vidu nesloge, propast kao pouku, gajenje osvetničkog duha prema Drugom (muslimanima) itd. Poraz se prezentira kao rezultat Lazarovog odabira u zamjenu za kraljevstvo nebesko i time postaje mnogo prihvatljiviji. Porazom se ujedno ističe i da je Srbija, kao bedem europske kulture, svjesno žrtvovala sebe u ime spasa kršćanskog svijeta.
Priče su fleksibilne do te mjere da će se za njima tijekom cijelog 19. te pogotovo 20. st. posezati prilikom svake nove političke krize i ratova u svrhu mobiliziranja naroda, ovisno o konkretnoj situaciji i političkim ciljevima kojima se težilo. Povijest je postajala sve više legendom, a legenda prelazila sve više u kosti, u meso, u krv i duh naroda te se kao takva već i prije 19. st. nalazila u ''sjećanjima'' srpskog seljačkog stanovništva na osmanskom području i onog što se selilo iz njega.
Svjetska urota protiv Srbije koja svemu odolijeva
Današnja himna Srbije, poznata po svojim početnim riječima ''Bože pravde'', prvotno je izvedena kao pjesma u kazališnoj predstavi (1872.) u čast Milanu I. Obrenović, knezu i kralju (vl.1868. - 1901.) i zvala se ''Bože spasi kneza/kralja Milana'', a ubrzo nakon toga postat će i himnom Srbije. Sami stihovi imaju snažan religijski pečat s obzirom na to da su srpski konstruktori nacije – kao uostalom i brojni drugi europski i svjetski primjeri – njegovali tradiciju o Srbima kao Božjem izabranom narodu.
Nakon što je na Berlinskom kongresu (1878.) uspjela dobiti potpunu samostalnost od Osmanlija, Srbija je ubrzo postala i kraljevina 1882. na čijem će se prijestolju naći obitelj Obrenović. S potpunim političkim osamostaljivanjem rastu i pretenzije Srbije prema susjednim teritorijima prilikom čega se ona uživjela u ulogu Pijemonta (kraljevine koja je ujedinila ''Talijane'') među Južnim Slavenima. Zbog potrebe dovršenja stvaranja nacionalne države nova će generacija političara, u drugoj polovici 19. st., opet iznova postaviti pitanje: tko spada u Srbe, odnosno tko su ti ljudi koje bi jednom dovršena srpska nacionalna država trebala obuhvatiti. Naravno, i njeni su se nacionalni konstruktori u kontekstu povijesnih i državnih prava pozivali na zlatno doba nekadašnjeg Dušanovog ''Carstva''. Međutim, ta se ideja izjalovila prvenstveno zbog stvaranja samostalne Grčke, da bi konačno propala nakon stvaranja samostalne Bugarske 1878. na njenim istočnim granicama.
Nove su okolnosti usmjerile vanjsku politiku Srbije prema širenju u smjeru zapada - odnosno k Bosni i Hercegovini i ostalim južnoslavenskim dijelovima Austro-Ugarske (Dalmaciji, Dubrovniku, Slavoniji, južnoj Ugarskoj (Vojvodini). Ovog su se puta srpski nacionalni konstruktori pozivali na etničko pravo. Vjerska teorija o poistovjećivanju srpstva s pravoslavljem nadopunila se lingvističkom teorijom jezikoslovca Vuka Karadžića o izjednačavanju srpstva sa štokavskim jezikom iz sredine 19. st. U vremenu kada nisu postojale nacije već su se ljudi identificirali prema selu, mjestu, regiji u kojoj žive, ili pak religiji kojoj pripadaju, Vukova teorija bila je tek jedna od brojnih različitih koncepcija određivanja pojedine nacije među Južnim Slavenima, pri čemu je on samo slijedio učenja pojedinih uglednih slavista, ali i europskih intelektualaca koji su izjednačavali jezik i naciju. Slijedom toga takva je vizija pripadnosti srpskoj naciji automatski značila i poricanje drugih nacionalnih identiteta stanovništva ciljanog područja, a rezultat je bio i poticanje uvjerenja da su Srbi najbrojniji narod u ovom dijelu Europe. Srpska je elita konstantno stvarala osjećaj ''ugroženosti Srba'' izvan tadašnje Srbije, s istovremenim promoviranje gotovo paranoičnog načina gledanja svijeta kao ''urote protiv Srbije koja svemu odolijeva''.
Proaustrijski raspoložene Obrenoviće su poslije krvave urote 1903. godine zamijenili protuaustrijski Karađorđevići. Otada će srpski vrh poticati i podržavati protuhabsburške elemente u Austro-Ugarskoj (osobito u BiH), što će u konačnici dovesti do stvaranja povoda za izbijanjem Prvog svjetskog rata.
Svi Srbi (i oni koje Srbi smatraju Srbima) konačno u jednoj državi
Nakon završetka Prvog svjetskog rata (1914. - 1918.) ujedinjenjem Kraljevine Srbije, Crne Gore i južnoslavenskih područja iz propale Austro-Ugarske Monarhije nastala je nova jugoslavenska država na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđević. Nadimak nogometne reprezentacije monarhističke Jugoslavije bio je ''Beli orlovi'', koji Srbi ponekad koriste i za svoju današnju reprezentaciju jer je drže njenom legitimnom nasljednicom. Razlog leži u priči oko SP-a u Montevideu na kojem je ona postigla veliki uspjeh doguravši do polufinala.
Kao nikad prije i poslije, nju su u tom trenutku činili samo srpski igrači budući da su Hrvati bojkotirali nastup u reprezentaciji iz političkih razloga. Sam nadimak bio je izveden iz državnog grba na dresu – dvoglavi orao sa središnjim štitom u kojem su bili grbovi Srbije, Hrvatske i Slovenije.
Srpskim je političarima u srcu prije svega ležao kontinuitet srpske države. Stoga je jasno da oni nisu htjeli ništa manje od političke, gospodarske i kulturne hegemonije unutar nove države. Srbija je, pak, u Jugoslaviju ušla kao samostalna država koja se našla na pobjedničkoj strani u Prvom svjetskom ratu s velikom podrškom Francuske i ostalih međunarodnih činitelja, a sami Srbi su u njoj bili najmnogoljudnija nacija, osobito ako se uzme u obzir da su tadašnje vlasti službeno još i Makedonce, Crnogorce i dio bosanskohercegovačkih muslimana ubrajali među ''Srbe''.
U novoj se državi nastojalo stvoriti jugoslavenstvo kao zajednički identitet Srba, Hrvata i Slovenaca, kao što se to svojevremeno učinilo s Nijemcima, Španjolcima, Rusima i brojnim drugim nacijama. Ipak, ono nije bio moguće jer je konstruiranje i srpskog, i hrvatskog, i slovenskog nacionalnog identiteta kod stanovništva uglavnom bilo dovršeno i prije stvaranja zajedničke države. Tako da je forsiranje jugoslavenstva samo pogodovalo bujanju određenih nacionalizama, a sve će kulminirati krvavim sukobima najprije tijekom Drugog svjetskog rata, a zatim i poslije pada socijalističke Jugoslavije u devedesetim godinama 20. st. Upravo su za brojno hrvatsko, muslimansko i kosovsko stanovništvo u negativnom i bolnom sjećanju ostale četničke paravojne postrojbe Beli orlovi zbog kojih je taj naziv postao kompromitiran te kao takav manje korišten u nogometnom kontekstu.
Duh 19. stoljeća ne popušta
Pjesma "Bože pravde" je prvi put nakon monarhističke Jugoslavije postala službena himna Srbije tek početkom 21. st. Međutim, za razliku od originalne izvedbe, stihovi su morali biti prilagođeni suvremenim političkim prilikama. Tako su stihovi "srpskog kralja, Bože spasi'' promijenjeni u ''Bože spasi, Bože brani'', a pojam "srpskog kralja'' u ''srpske zemlje''. Potonje se ne odnose na regije sadašnje Srbije, već na, u srpskim političkim i društvenim krugovima ukorijenjeno mišljenje kako je Srbija devedesetih godina 20. st. i početkom 21. st. ''izgubila'' brojne ''srpske zemlje'' koje joj prema vlastitoj interpretaciji miksa povijesnih, etničkih i državnih prava tobože pripadaju. Prvo se od ''matice'' mirno odvojila Makedonija (1991.), zatim, nakon krvavih ratova, dijelovi Hrvatske i BiH (1995.), pa opet mirnim putem Crna Gora (2006.) te u konačnici, uz pomoć SAD-a, i ''sveta zemlja'' Kosovo (2008.). Ne udaljavajući se od nacionalnog romantizma karakterističnog za 19. st., gotovo cijela srpska prošlost od 1389. i dalje se svodi na patnje srpskog naroda i na njegovu potlačenost, dok je razdoblje prije Kosovske bitke predstavljeno kao neko zlatno doba.
O AUTORU:
Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda.
Literatura
Mladen ANČIĆ, Tko je pogriješio u Bosni : na razdjelnici između povijesti i politike, Zagreb, 1999., 14
Mladen ANČIĆ, Što "svi znaju" i što je "svima jasno" : historiografija i nacionalizam, Zagreb, 2008., 189
Višeslav Aralica, Kmet, fiškal, hajduk : konstrukcija identiteta Hrvata 1935. - 1945., Zagreb : Naklada Ljevak, 2016.
Branka BOBAN, ''Stjepan Radić i Vladko Maček'', Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji (ur. Tihomir Cipek, Josip Vrandečić), Zagreb, 2007.
Elmir ČAIĆ, ‘'Nacionalne mobilizacije i politički mitovi u ratovima u bivšoj Jugoslaviji'' u: Frederic MONNEYRON, Antigone MOUCHTOURIS, Politički mitovi, Zagreb, 2012., 79- 96
Srećko Matko DŽAJA, Politička realnost jugoslavenstva : (1918. - 1991.) , Sarajevo, 2004.
Ivo GOLDSTEIN, Povijest: Hrvatska povijest, knjiga XXI., Zagreb 2008.
Darko DUKOVSKI, Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća , SV.I., Zagreb, 2005.
Adrian HASTINGS, Gradnja nacionaliteta , Rijeka, 2003.
Katarina LUKETIĆ, Balkan: od geografije do fantazije, Zagreb, 2013.
Frederic MONNEYRON, Antigone MOUCHTOURIS, Politički mitovi, Zagreb, 2012.
Ivan PEDERIN, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga dvora, Zadar, 2005.
Sabrina Petra RAMET, Tri Jugoslavije : izgradnja države i izazov legitimacije : 1918.- 2005., Zagreb, 2009.
Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, Zlo velike jetre, Split, 1996.
Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, ''Etnopsihologijski okvir hrvatske i srpske nacije'', Migracijske teme 16/2000,
Nikša STANČIĆ, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. I 20.st., Zagreb, 2002.,
Srđan ŠLJUKIĆ, '' Kulturni resursi i sukob: Kosovo između istorije i morala'', Mitovi nacionalizma i demokratija'' (ur. Ljubiša Despotović, Darko Gavrilović, Vjekoslav Perica, Srđan Šljukić), Novi Sad, 2009.
Esad ZGODIĆ, Teritorijalni nacionalizam : ideologija, zlotvorstvo i alternative, Sarajevo, 2012.
''Bože pravde'', https://en.wikipedia.org/wiki/Bo%C5%BEe_pravde
''Beli orlovi nastali 14 februrara 1935.'' http://www.politika.rs/sr/clanak/398396/Sport/Sportske-price/Beli-orlovi-nastali-14-februara-1935
''Coat of Arms of Serbia'', https://en.wikipedia.org/wiki/Coat_of_arms_of_Serbia
''Flag of Serbia', https://en.wikipedia.org/wiki/Flag_of_Serbia
''Names oft he Serbs and Serbia'', https://en.wikipedia.org/wiki/Names_of_the_Serbs_and_Serbia
''Kada i kako je nastala izreka samo sloga Srbina spašava'', https://www.bastabalkana.com/2016/05/kada-je-i-kako-nastala-izreka-samo-sloga-srbina-spasava/
''Kingdom of Serbia (medieval)'', https://en.wikipedia.org/wiki/Kingdom_of_Serbia_(medieval)
''Serbian Empire'', https://en.wikipedia.org/wiki/Serbian_Empire
''Sretenjski ustav'', http://www.overa.rs/sretenjski-ustav-nastanak-i-znacaj.html