NA današnji dan prije 52 godine u Splitu je rođen Slaven Bilić, legendarni branič Hajduka i brončani sa SP-a u Francuskoj 1998.
Povodom Bilićevog rođendana u suradnji s Yugopapirom donosimo intervju iz 1991. koji je tadašnji igrač Hajduka dao beogradskom Tempu.
Svibanj 1991: U posljednjih nekoliko kola, dok se Hajduk grčevito koprcao u borbi za opstanak, najsvjetlija točka u njegovoj ekipi je bio Slaven Bilić. Ne samo što je zatvarao rupe pred svojim vratima, nego je i postigao dva vrlo značajna gola protiv Vojvodine i Osijeka, od kojih je ovaj drugi Hajduku sačuvao mjesto u ligi. Ako se doda da je i kod Skoblara i kod Poklepovića, uz Mišea, bio jedini igrač koji se može pohvaliti da je igrao standardno, onda će slika o Slavenovoj ulozi u Hajduku biti kompletnija. Jednostavno, bez njega se ne može.
Još kad bi se to pokazalo i na vašem statusu i standardu?
Ne bojte se, neće se osjetiti... Kako god da igramo, za mene i Vučevića se zna da nećemo dobiti ništa više od premije.
Nemate razloga za ljutnju, Hajduk se samo pridržava ugovora...
Koji je krajnje nepovoljan po mene, a traje do ljeta 1992. godine. Taj ugovor je potpisan doslovce na autobusnoj gumi. Mislim da se poleđina ugovora još i danas crni. Uhvatili su me na prepad. Mene i Jurkovića. Nama klincima od 18 godina tada je bila najveća želja da potpišemo. A onda što bog da. Kasnije sam osjetio što sam napravio. Stalno je nekoga nešto čekalo: ili useljenje u stan, ili novi auto, a mene i Vučevića nikad nije čekalo ništa. Jednom se vraćamo s uspješnog gostovanja u Sarajevu, kad tamo, na parkiralištu dva "Renaulta 5". Ja kažem Goranu: "Hvala bogu da su se sjetili i nas." Prolazim pokraj porte, ostavljam u svlačionici stvari, očekujem da će mi neko dati ključeve. Kad ništa, ključevi su pripali Koznikuu i Jeslineku. Oni sjeli u nove aute, a ja u svoju peglu koju od milja nazivam - bojler. Naravno, došao sam kući pola sata kasnije od njih, jer toliko treba pegli da joj se motor ugrije. Vozim najlošiji auto u ligi, a nisam najlošiji igrač. A da se ne sramotim, ponekad od oca uzmem stari kadet, ali ga vozim samo kad je on na predavanju.
Otac, pa ide na predavanje. Da nije nešto kasno počeo sa školom?
Da, ali ne ide na doškolovanje, nego predaje studentima. Jer, doktor Ivan Bilić je direktor Pravnog fakulteta u Splitu, a na tom i na Ekonomskom fakultetu još predaje i političku ekonomiju.
U Hajduku vašeg oca, kažu, baš previše ne vole, pa se šapuće da bi se i vas rado riješili, kako bi utjecaj starijeg Bilića na Hajdukovu politiku oslabio?
Možda su ljubomorni što je moj otac uspješniji od većine njih, a još im više smeta što je trebao doći za predsjednika kluba. A najveći krivac što do toga nije došlo bio sam ja. Odgovarao sam ga, uvjeravao. Na kraju sam ga uvjerio, ali nisam i sebe. Jer mislim da bi po Hajduk bilo jako dobro da je moj otac u njemu. Ali da je on došao, onda bi mnogi morali otići.
I vi ste bili na putu odlaska, iako prave utakmice za Hajduk tek trebate odigrati?
Dosta sam se teško probijao. Poslije juniorskog staža upućen sam na kaljenje u Primorac, potom na dvojnu u Šibenik. Nadoveza me je tada pozvao na tri Hajdukova najteža gostovanja, gdje sam uvijek bio proglašavan za igrača utakmice, a moja sreća je bila da Hajduk te utakmice nijednom nije izgubio. Tako sam se u Hajduk vratio na velika vrata, iako sam ranije izišao ne na mala, nego kroz prozor. Ali moja velika greška je što nisam poslušao staroga oko ugovora, nego je proradilo srce, a ne razum. Inače, da sam slušao oca prošao bih bolje, a na ugovoru se ne bi crnilo od automobilske gume. Ali, što je, tu je. Nadam se jedino da ću po isteku ugovora s Hajdukom i ja krenuti u "bolji život".
Prve ponude već stižu. Malo je poznato da vam je međurepublički ligaš Zadar za trogodišnju vjernost nudio 250 maraka i stan?
Bilo je to istina, neslužbeno, ali kontakti su postojali. A u posljednje vrijeme su aktualne neke kombinacije za Njemačku, preko našeg biznismena Škrelje, i za Španjolsku, preko meni drage, a u Splitu svima poznate osobe. A ime neka ostane tajna, isto kao i imena klubova. Potrudit ću se zato da već sad dobijem suglasnost od Hajduka da odem, ali to će ići teško. Isto će biti i sa Savezom, mada nisam ni za jednu selekciju odigrao nijednu utakmicu, što me iskreno čudi. Nisam čak dobio poziv za reprezentaciju Hrvatske.
Možda je krivo "trokiranje" Hajduka kroz prvenstvo?
Svojim igrama nisam bio prezadovoljan, ali ni nezadovoljan. Da se moglo bolje - moglo se. Ali što da radim, kad mi trener nije dozvoljavao da idem u napad, a kad god bih otišao tamo na izlet, to bi, po pravilu, bio gol. Nervozno smo igrali kod kuće, a ne toliko loše u gostima. Sve je to iritiralo Splićane, pa su nam okrenuli leđa. Ovdje je publika dosta čudna. Kad dobro igraš onda ti daje sve, a kad gubiš, onda ti uzima sve.
U Splitu igrači, začudo, uopće nisu najpopularnije face u gradu?
Objašnjenje je jednostavno. u Splitu svaki građanin od osamnaeste do tridesete godine misli da može biti igrač Hajduka, a od tridesete pa nadalje - misli da može biti trener Hajduka. To je taj naš splitski mentalitet - sve znamo, sve možemo i u svašta se miješamo.
Dijelom zbog ovakve elokvencije i bistrine, vi ni s faksom nemate problema. A dijelom, vjerojatno, i zbog oca, koji je gazda na tom faksu?
Uvijek sam bio odličan učenik. Kao srednjoškolac sam bio oslobođen mature. Planirao sam upisati matematički ili elektronski smjer, ali je to nemoguće završiti uz aktivno igranje nogometa, pa sam se prebacio na pravo. Prevagnula je blizina kuće, jer ovako se do fakulteta samo spustim, kad sam bez auta. Inače bih, da sam na nekom drugom faksu, po dva sata morao gubiti da do njega uopće dođem. Otac mi pomaže samo u tome što kao izvanredan student mogu polagati ispite kad god hoću, neovisno od rokova. I ni u čemu više. Kad god spremam ispit, trudim se da ne osramotim njega i Gorana Vučevića.
Zbog oca nam je jasno. Ali zašto zbog Vučevića?
Da mu budem dobar odvjetnik kad bude potpisivao ugovor s nekim stranim klubom. A ne da ga zeznu, kao što su mene i njega izradili u Hajduku, na brzinu. Hoću mu omogućiti da može spavati mirnim snom.
Zato stanari vaše zgrade nikako ne mogu spavati mirno, a sve zato što vi imate jedan gadan hobi?
Da. Volim slušati grupu Guns N' Roses i ostale "metalce". Nedavno sam se zadužio za 1200 maraka i kupio sam električnu gitaru, pa sada lupam po njoj vježbajući.
Stavljaju li vaši ukućani čepiće u uši?
Još ne, ali se mole bogu da mi plaća od kluba što više kasni.
Zašto?
Zato što ću, čim dođem do para, kupiti i pojačalo.
Nestrpljivije čekate drugi album grupe Guns N' Roses nego svoj drugi ugovor?
Podjednako nestrpljivo. Vučević i ja smo se dogovorili da ćemo dobiti drugi žuti ili crveni karton samo da možemo otići na njihov koncert u Beč ili Zurich. Da se ponovo rodim, nikad ne bih postao nogometaš, nego glazbenik. Često po garažama slušam anonimne grupe, s nekima i zasviram, a od svih domaćih grupa nekako najbliža mom ukusu je splitska grupa Džafo.
Sličite na glazbenika s naušnicom, naočalama, bradom…
Naušnicu sam nosio i ranije, ali je prešla u ilegalu za vrijeme dok me trenirao Pero Nadoveza, jer bih ostao i bez nje i bez uha. Demokracija je došla tek s Peruzovićem. U međuvremenu sam se tri puta zasitio nogometa, sve zbog čestih ozljeda na istom mjestu. Najprije mi je Ico Franić iz Primorca raznio usnu, a onda sam dva mjeseca dobio još nekoliko udaraca u isto mjesto. Zamislite da vam tri puta šivaju usnu. Da me netko i četvrti put udario, napustio bih nogomet. Toliko me je boljelo.
Zaboljela vas je i jedna Krstovićeva izjava objavljena u našem listu?
Tvrdi čovjek da sam mu ja rekao: "Krle, što čekaš, zašto ne ideš svojima?" Rekao je da je to bilo onda kad su s Poljuda potjerani igrači Partizana. Dobro, s njim nikad nisam bio posebno intiman, pa nisam smio sebi dati toliku slobodu. Ali da sam takav, kako je ispalo poslije te izjave, zar bih onda na toj utakmici branio igrače Partizana? S Mirkom Mihićem, koji je inače Srbin, i danima i noćima bio sam zajedno, pa, eto, neka on kaže jesam li nacionalist. Drag je bio gost u mom domu, isto kao i ja u njegovom, gdje bih često ostao prespavati, nakon iscrpljujućeg igranja video-igara s Mirkom. Mene ne treba uvijek shvatiti preozbiljno, jer se u devedeset posto slučajeva šalim. A ako u deset posto slučajeva govorim ozbiljno, onda je to stvarno slučajno.''
U kafiću Papillon još se priča kako ste poredali tri stolice jednu do druge, u njih uletjeli klizećim startom i rekli: "Ovo je Piksi"?
Počeli naši prijatelji Jurkoviću puniti uši kako će on čuvati Piksija, da se ne smije zalijetati. Jurku je sve to pomalo zabrinjavalo, a ja, da bih ohrabrio prijatelja, u trapericama sam mu demonstrirao što treba napraviti da se Piksi uopće ne vidi na terenu.
Slavene, hoće li se Hajduk vidjeti u Kupu kupova?
Vjerujem da hoće. A do Kupa ne bismo ni došli da nije Pelistera i Milija Hadžiabdića. Kad smo ono kasnili na drugu utakmicu u Bitolj, Pelister nas je čekao, iako mu je bilo dovoljno samo da se pojavi, da bi utakmica bila registrirana 3:0 za njih. I druga stvar. Mili Hadžiabdić nam je svima ubrizgao dodatni moral kad je onako srčano igrao finale protiv Zvezde, iako mu je pet dana ranije smrtno stradala kći. Zato hvala Pelisteru i Miliju Hadžiabdiću, to obavezno napišite.
Imate li još nešto zanimljivo za reći?
Otkad igram nogomet, nisam čuo bolju foru od one Bernarda Barnjaka. On kaže da je bolje navijati za Zvezdu, nego igrati za Sarajevo. Može li nešto biti originalnije?