MORAMO prodavati da bismo preživjeli. Rečenica je to koju često imamo prilike čuti od hrvatskih klubova. Jednostavno je način funkcioniranja takav i tu nije ništa sporno. Dapače, HNL je razvojna liga koja prije svega nudi igračima platformu na kojoj svojim nastupima mogu zaslužiti transfer koji će im omogućiti napredak u karijeri. Jedan od takvih klubova je i Rijeka.
Damir Mišković je prije nepunih 13 godina postao predsjednik Rijeke i od tada klub funkcionira prvenstveno kroz poslovni aspekt. On ulaže svoj novac i pokriva troškove koje je potrebno podmiriti kako bi klub mogao funkcionirati i to je ono što je primarno.
Rijeka je jesenski dio sezone završila na prvom mjestu ljestvice, a pritom je u 18 odigranih kola ostala neporažena upisavši devet pobjeda i devet remija. A onda je uslijedio zimski prijelazni rok. Kao što je često slučaj, Rijeka je imala nekolicinu igrača s prodajnim potencijalom, a njih trojica su napustila klub.
Prodaja ključnih igrača
Niko Galešić prodan je u Dinamo za tri milijuna eura plus 500 tisuća eura potencijalnih bonusa, a u sklopu transfera Modri su se odrekli i prava na 50 posto od budućeg transfera Nike Jankovića te tako posao može narasti do cifre od oko pet milijuna eura.
Marco Pašalić je također napustio klub i prodan je u američki Orlando City za pet milijuna eura plus bonuse, dok je kapetan Ivan Smolčić preselio u Serie A, točnije u Como, za iznos od dva milijuna eura. Svi ti odlasci ponovno su potegli pitanje sportskih ambicija Rijeke, a određeni dio navijača nije ih najbolje prihvatio.
Istina je da su sva trojica blizu svog vrhunca što se tiče tržišne vrijednosti i prodajnog potencijala, stoga je iz tog kuta njihova prodaja sasvim logična. Teško je Miškoviću to zamjeriti iz perspektive financija jer je trenutak teško mogao biti bolji, a na kraju krajeva nešto se pita i same igrače.
Kada netko Pašaliću ponudi deset puta veću plaću nego što trenutačno ima, kada Smolčiću stigne poziv iz lige Petice ili kada Galešić ima želju za iskorakom u karijeri, teško ih je zadržati. Pogotovo ako su ponude zadovoljavajuće i za klub i za igrače, a to je sada bio slučaj. Dakle, iz poslovnog aspekta ti potezi nisu upitni.
Vodstvo Rijeke nije pokazalo nikakvu ambiciju
Međutim, Mišković se doveo u situaciju da prodaje tri stožerna igrača u trenutku kada je Rijeka prva na ljestvici i uz to je jedan od njih prodan u glavnog konkurenta za osvajanje naslova.
Koliko god da se teško moglo dobiti puno više za Galešića u kasnijoj fazi zimskog prijelaznog roka ili u onom ljetnom, logično je da tajming njegovog transfera izaziva negodovanje navijača. I to je sasvim razumljivo, bez obzira na način na koji klub funkcionira već duže vrijeme.
Naravno da je teško održavati klub koji ima proračun od 15 milijuna eura, ali Mišković je morao pronaći način da se transferi ne događaju u ovim okolnostima. On i njegovi suradnici su zaduženi da pronađu i neke alternativne izvore financiranja, koliko god prodaja igrača bila primarna.
I nije problem da tako i ostane, ali jedan dio budžeta se svakako može namiriti od sponzora i ostalih aktivnosti, koje mogu donositi kakav-takav prihod u blagajnu. Vodstvo kluba u tom segmentu nije pokazalo nikakvu ambiciju.
Nije uopće problem u tome što Mišković proda igrača kada stigne zadovoljavajuća ponuda, na kraju krajeva radi to vrlo dobro - Rijeka je u posljednja dva prijelazna roka od prodaje igrača uprihodila više od 20 milijuna eura, što je pozamašna cifra za hrvatske pojmove.
Sporan je tajming prodaje
Problem je u kojim okolnostima ih prodaje. Nije isto kada se to radi u trenutku kada je klub prvi na tablici i ako se to dogodi na kraju sezone. Rijeka je, htjeli to neki ili ne, u borbi za naslov i koliko god to nije primarna ambicija kluba, ipak bi se trebalo razmisliti o tajmingu prodaje.
Nije riječki puk nezadovoljan zato što se netko od igrača prodao, svjesni su i oni da je to logičan slijed događaja. Nezadovoljni su zato što su prodani u ovom trenutku i što je jedan od njih otišao u glavnog konkurenta za titulu. Većina navijača razumije taj proces, ali naravno da ih ovakve stvari frustriraju.
Koja je svrha toga da klub uopće funkcionira s tolikim budžetom kada zapravo nema pretjeranih rezultatskih ambicija? Kada se ravnopravno nosi s Dinamom i Hajdukom, a onda usred sezone praktički odluči odustati od borbe za naslov i prodati skoro sve što može?
Po toj logici bi i Miškoviću i svima oko kluba život bio puno jednostavniji da Rijeka ima manji proračun. Mišković bi lakše upravljao financijama, a Rijeka bi opet bila u borbi za prve četiri pozicije u prvenstvu i plasman u Europu. Onda je logičnije ili smanjiti budžet ili pronaći način da se igrači ne prodaju pod svaku cijenu usred sezone.
Ovako se Rijeka nalazi u limbu između borbe za trofeje i pukog zatvaranja budžeta, a to je loše za sve strane. Prodaja Galešića, Pašalića i Smolčića možda ne znači direktno odustajanje od borbe za naslov, ali realno, kada tri stožerna igrača napuste klub usred sezone, na neki način se jesi predao.
Rijekine šanse se smanjuju
Koliko god će se momčad i trener Radomir Đalović i dalje truditi ostvarivati što bolje rezultate, šanse su im sada znatno manje. Mišković nije trebao pronaći način da ih zadrži, već da se prodaja ne događa usred sezone kada si prvi na tablici. I potpuno je legitimno da mu navijači to zamjeraju.
S druge strane, na sve ostvareno otkad je Mišković u klubu se nemaju pravo pretjerano žaliti. Rijeka je cijelo to vrijeme stabilan klub, a u njegovoj eri su osvojili naslov prvaka, četiri Kupa, jedan Superkup te četiri puta igrali skupinu Europa lige. Za to zaslužuje poštovanje, kao što za ovakve prodaje usred sezone zaslužuje kritiku.
Teško da će se situacija promijeniti dok god je Mišković na mjestu predsjednika. Rijeka će i dalje biti financijski stabilna i na kraju krajeva uspješna, ali će također svojim navijačima sigurno još koji put priuštiti ovakav šugav osjećaj.