KADA je Igor Pajač po posljednji put na utakmici Dinama i Rijeke stavio sudačku zviždaljku u usta i odsvirao kraj derbija, kamere su ubrzo kadar usmjerile prema maksimirskoj loži, u kojoj su se mogla vidjeti iziritirana lica Velimira Zajeca, Zvonimira Manenice, Silvija Marića i drugih vodećih imena Dinama. Kadar nije prikazao onog najutjecajnijeg, Zvonimira Bobana, no sudeći prema prikazanoj predstavi njegovih igrača na terenu, dojam je da predsjednik unatoč pobjedi ima razloga za zabrinutost.
Krivo bi bilo reći da Dinamo nije ništa zaslužio u ovoj utakmici. Momčad Marija Kovačevića puno je bolje otvorila susret i u prvih pola sata ostavila protivnika bez konkretne akcije kojom bi uopće ugrozili vrata Plavih, dok su na drugoj strani prvenstveno Arber Hoxha i Monsef Bakrar unosili nemir u redove gostiju. Taj period u konačnici je i okrunjen golom Bakrara, nakon fantastične asistencije Ismaela Bennacera, jednog od boljih pojedinaca Plavih u tom razdoblju.
Međutim, sve što je uslijedilo nakon tog gola otvara sve više pitanja o budućnosti Dinama i njegovoj igri. Rijeka je kroz utakmicu rasla, bilježila prilike sa svih strana, a posebno je teško objašnjivo to koliko je momčad Plavih prostora ostavljala Toniju Fruku, koji se ponovno istaknuo kao uvjerljivo najbolji igrač Rijeke.
Igrač koji je alfa i omega ove momčadi konstantno se izvlačio u međuprostore te je imao i više nego dovoljno vremena na lopti da ugrozi Dinamo. Njegovim sjajnim proigravanjem do lopte je stigao i Ante Oreč u 58. minuti, a uslijedio je precizan centaršut u sredinu i miran finiš Merveila Ndockyta, kojem nije bilo teško pospremiti loptu u mrežu nakon loše reakcije Matea Lisice koji ga do kraja nije ispratio.
Teško je kriviti Lisicu za tu pogrešku, uzevši u obzir da je u derbiju protiv prvaka Hrvatske po prvi put u svojoj karijeri od prve minute zaigrao na poziciji koja zahtijeva znatno veći defenzivni angažman i koncentraciju od pozicije desnog krila.
Ipak, nakon tog gola Dinamo je imao i više nego dovoljno vremena da kroz smislenu igru i reakciju s klupe ponovno dovede utakmicu u svoju korist. Kovačević je sa zamjenama čekao do 75. minute, a ni one nisu donijele pretjerani pomak u igri koji bi utjecao na sve veću dominaciju Rijeke.
Dinamo je imao bljesak Scotta McKenne i kombinaciju Hoxhe i Dejana Ljubičića, no sve to bilo je premalo u odnosu na ono što se događalo pred golom Ivana Nevistića. Fruk je prijetio u više navrata, a Nevistićevo istrčavanje u 73. i fantastična obrana u 89. minuti bile su prevaga u kombinaciji sa spektakularnim golom Hoxhe za pobjedu.
Gol je to koji podsjeća na bombu Mislava Oršića protiv West Hama u Europa ligi, a koliko je njegov utjecaj velik, vrijeme će pokazati. Dinamo se ovim rezultatom vratio pobjedama i službeno izašao iz krize, no ni najvjerniji navijači Plavih više ne gledaju partije zagrebačkog kluba samo kroz prizmu rezultata.
Kada se u kombinaciju doda sramotno ponašanje Josipa Mišića i njegovo pomračenje uma koje na neki način nije bilo kažnjeno crvenim kartonom, dojam unatoč pobjedi ne može biti pozitivan.
Pozitivno je to da je rezultat i dalje (uglavnom) postojan. Kada bi se uz njega pružila igra za koju se struka i navijači mogu uhvatiti, situacija bi brzo mogla preći iz nepovoljne u jako dobru za Plave. Prvi takav test slijedi već u četvrtak protiv Celte, a uz njega možda i još bitniji ogled protiv Istre u nedjelju.
Dvije pobjede do reprezentativne pauze vratile bi mir na Maksimir, no sve je manje onih kojima je rezultat dovoljan kriterij za zadovoljstvo. Ne može se više reći da su tri boda najvažnija u Dinamovom kontekstu. S obzirom na uloženo i prikazano, očito je da Dinamo može i mora bolje.