CIJELI vaterpolski svijet je očekivao da će u petak gledati klasik između Hrvatske i Srbije, dvije najdominantnije reprezentacije u posljednjih 15 godina. Termin za polufinale Eura u Budimpešti bio je rezerviran za te dvije vaterpolske sile. Ipak, to se neće dogoditi. Hrvatska je svoj posao u četvrtfinalu odradila lagano. Grčka nije imala ni snage ni znanja da pruži jači otpor stroju Ivice Tucka, ali Španjolska je napravila malu senzaciju i šokirala reprezentaciju koja je donedavno harala svjetskim vaterpolom.
Španjolci su nakon peteraca izbacili europske i olimpijske prvake Srbe, koji su na zadnja četiri prvenstva bili zlatni, a sada su ostali bez medalje. Srbi su posljednji put ispali ovako rano s Eura prije 21 godinu, kad ih je Hrvatska u četvrtfinalu EP-a u Firenci pobijedila u produžecima. Nakon toga su uvijek bili barem u polufinalu, a od posljednjih sedam Eura bili su prvaci čak pet puta.
Hrvatska će tako za finale igrati s Furijom, koja ju je izbacila u polufinalu nedavnog SP-a u Južnoj Koreji, a uoči tog susreta razgovarali smo s jednim od najboljih i najtrofejnijih vaterpolista svih vremena Andrijom Prlainovićem.
Legendarni srpski vaterpolist i igrač mađarskog Szolnokija kazao nam je da je Hrvatska na ovom turniru pokazala najviše i da je prvi favorit za zlato, ali da u utakmicama za medalju ne pobjeđuju uvijek najbolji. Pričao nam je o Španjolskoj i strahu od propasti koja prijeti srpskom vaterpolu.
Srbija je ovako rano na Euru ispala još u prošlom tisućljeću. Jeste li šokirani?
Neobično mi je ovo. U reprezentaciji Srbije sam od 2006., a samo sam dva puta ispao u četvrtfinalu, na SP-u u Barceloni 2013. i sad u Budimpešti. Nije nam bio dan, pogotovo u napadu, ali ne bih rekao da su Španjolci bilo bolji. U najmanju ruku bilo smo ravnopravan rival. Španjolska nije pružila bolju igru od nas pa da mogu priznati da su bili bolji. Nedostajalo nam je malo strpljenja u napadu u trećoj i četvrtoj četvrtini. Tu smo propustili šansu da prelomimo utakmicu i povedemo. Što se tiče peteraca, u prošlosti su više puta odlazili na našu stranu. Ovaj put su više sreće imali Španjolci. Želim im svu sreću.
Što to u igri Španjolske ne leži ni Hrvatskoj ni Srbiji pa je baš ona zahtjevniji protivnik od drugih reprezentacija slične kvalitete? Dva gola (od šest) vam je zabio mladi Sanahuja, kojemu je ovo prvo veliko natjecanje. Je li to možda naznaka promjene, da će Španjolska u budućnosti biti ono što su do sada bili Srbija i Hrvatska?
U posljednje tri godine pokazali su puno. Igraju odličan, moderan i dinamičan vaterpolo. U obrani jako dobro koriste prostor, a u napadu su jako pokretljivi. Zato je izuzetno teško igrati protiv njih. Imaju niz odličnih mladih igrača željnih dokazivanja, poput spomenutog Sanahuje, i tu je njihova prednost u odnosu na neke druge ekipe. Hrvatska je favorit, ali bila je favorit i ljetos u Koreji. Hrvatska igra odličan vaterpolo, ima stabilnost, međutim to u polufinalu velikog natjecanja ne znači ništa. Očekujem da će utakmica biti do samoga kraja neizvjesna. Španjolci nakon pobjede protiv nas imaju viška samopouzdanja. Hrvatska je dosad pokazala puno, ali sad će ulog biti puno veći. Žele li u finale, Hrvati će morati analizirati naš poraz od Španjolske i svoj iz polufinala SP-a u Koreji. Tucak i ekipa će tu imati što za analizirati i popraviti.
Po svemu bi nakon Tokija trebalo doći do smjene generacija Srbije i Hrvatske. Očekujete li pad tih reprezentacija kad se i jednima i drugima oprosti pet-šest starijih igrača?
Smjena generacija je neminovnost i ona će se dogoditi ne samo u Srbiji i Hrvatskoj već i u drugim reprezentacijama, pa tako i u Španjolskoj, koja će bez sjajnog golmana Pineda, Perronea ili Mallaracha biti sasvim drugačija ekipa i u prvim godinama nakon Tokija znatno slabija nego što je sad. Sve najbolje reprezentacije na svijetu sad imaju sličan problem. Svima će otići velik dio igrača iz reprezentativnog vaterpola tako da će na savezima biti da što veći broj mladih igrača pripreme i što bolje ih prilagode za vaterpolo na najvišem nivou.
Je li vam žao što se neće igrati klasik Hrvatske i Srbije?
Naravno da mi je žao. Žao mi je što neću još jednom zaigrati na ovako divnom bazenu pred velikim brojem ljudi koji obožavaju i razumiju vaterpolo. Najviše mi je žao što neću biti u prilici igrati finale protiv Mađarske u hramu vaterpola. Za tim najviše žalim. Hrvatska je prvi favorit za zlato, ali Španjolska, Mađarska i Crna Gora su u Budimpešti pokazali puno i bit će jako zanimljiva borba za titulu.
Za koga navijate da osvoji zlato sad kad nema Srbije?
Ne znam hoće li se netko iznenaditi, ali uvijek navijam za Mađarsku kad Srbija ispadne. Dva su razloga za to. Najprije, Mađarska je zemlja vaterpola i nitko na svijetu ne voli naš sport kao oni. Druga stvar je to što sam u mađarskoj domaći. Tu sam već četvrtu sezonu i uživam. Poštuju me kao sportaša i kao čovjeka, u to sam se nebrojeno puta uvjerio. Za Mađarsku također igra puno mojih klupskih kolega. Zbog toga moje simpatije idu prema njima. No ne bi mi bilo krivo ni da Crna Gora nakon dugo godina ode do kraja. Puno mojih prijatelja igra za tu reprezentaciju.
Partizan je sedam puta bio prvak Europe, a sad je taj klub pred gašenjem. Plaće ne dolaze mjesecima, u klubu nema tople vode, a igračima su čak ukinuti obroci u klupskoj kantini. Što to znači za budućnost srpskog vaterpola?
Situacija u Partizanu je očajna. Velikan svjetskog vaterpola i jedan od najvećih klubova svih vremena nikad nije bio u goroj situaciji. Partizan je baza srpskog vaterpola, institucija, jedini pravi klub i on nama pred očima propada. Premda se nadam da će se nešto promijeniti nabolje, nisam optimist jer iz godine u godinu svjedočimo da je situacija sve gora i tužnija. Klub je dotaknuo dno i ta je situacija glavni uzrok lošeg stanja u srpskom klupskom vaterpolu, a strah me i za budućnost srpskog reprezentativnog vaterpola. Strah me što će biti nakon OI u Parizu 2024.