MNOGI nisu ni svjesni kakva legenda svakodnevno hoda ulicama Zagreba. Radi se o drugom najboljem strijelcu u povijesti Lige prvaka, jednom od najboljih lijevih krila modernog rukometa i dvostrukom europskom klupskom prvaku. Riječ je o neuništivom Timuru Dibirovu.
Iako će na ljeto napuniti 41 godinu, Dibirov je i dalje jedan od najvažnijih igrača preporođenog Zagreba u Ligi prvaka. Sjajnog Rusa u glavnom gradu Hrvatske imamo priliku gledati od početka prošle sezone, kada je stigao iz Vardara, gdje je postao jedna od najvećih legendi u povijesti kluba.
Od svih stranih zvijezda koje su dolazile u Vardar u prošlom desetljeću, Dibirov je stigao među prvima, a otišao zadnji. U devet godina u Skoplju ispisao je povijest makedonskog rukometa osvojivši dva naslova europskog prvaka - 2017. i 2019. godine.
Suspenzija Vardara primorala ga je na transfer, a ispostavit će se da mu je dolazak u Zagreb bio idealna odluka. Iako je u veteranskim godinama, ne misli stati - prošle je sezone proglašen najboljim lijevim krilom Europe.
S Dibirovom smo u opširnom intervjuu razgovarali o njegovoj dugoj i uspješnoj karijeri, prisjetili se trofejnog, ali i izazovnog perioda u Vardaru te se osvrnuli na dolazak u Zagreb i trenutnu situaciju u klubu. Komentirao je Dibirov i potonuće ruske reprezentacije, nekad rukometne velesile, a nezaobilazna tema bila je i aktualno Europsko prvenstvo.
Kako vidite dosadašnji nastup Hrvatske na Europskom prvenstvu? Prvo fantastična pobjeda nad Španjolskom, onda remi s Austrijom, a sada i poraz od Francuske...
Moram reći da za Hrvatsku navijam kao da sam i ja na terenu s njima. Znam koliko je ekipi pobjeda nad Španjolskom bila važna jer Hrvatska zadnje dvije-tri godine nije tamo gdje joj je mjesto. Nakon euforije poslije Španjolske uslijedila je teška utakmica protiv Austrije.
Mnogi su smatrali da je to velik kiks Hrvatske. Istina, imala je tu utakmicu u svojim rukama, no Austrija je već u idućem susretu pokazala da je opasan protivnik i da je se mora respektirati. Ne bih rekao da je Hrvatska dosad napravila neki kiks. Ovo prvenstvo je jako teško, Austrija je to pokazala i pobjedom protiv Mađarske.
Što se Francuske tiče, svi znamo s kakvim kvalitetnim igračima raspolaže. Hrvatska je imala svoju šansu, ali da dobiješ ovakvu Francusku, moraš biti perfektan na svim frontovima. Hrvatska je imala raspoloženog golmana, no dogodile su joj se greške u odlučujućim trenucima. To je sport. Važno je da Hrvatska i dalje ima šanse, ali ne smije ponavljati takve greške u idućim utakmicama.
Kako procjenjujete šanse Hrvatske za plasman u polufinale?
Svi pričaju da bi zadnja utakmica, ona s Njemačkom, mogla biti odlučujuća, ali ja se s tim ne slažem. Sada je svaka utakmica finale, i Mađarska i Island. To su ekipe koje znaju igrati rukomet i Hrvatskoj neće biti lako. Važno je da se Hrvatska nastavi dizati, sve jake reprezentacije se dižu kako turnir odmiče, nadam se da će i Hrvatska tako.
Što kažete na ostale reprezentacije? Favoriti poput Danske, Švedske i Francuske su zasad uvjerljivi, a bilo je i ugodnih iznenađenja i razočaranja. Tko Vas je najugodnije iznenadio, a tko Vas je razočarao?
Moram reći da me iznenadila Mađarska. Austrija ju je sada pobijedila, ali mislim da je Mađarska to trebala dobiti, u dosta navrata nisu imali sreće. Mislim da su se Mađari pokazali u najboljem mogućem svjetlu. Nizozemci također igraju sjajno. Vidjet ćemo što će biti dalje, no po meni su Mađarska i Nizozemska, barem što se same igre tiče, najviše nadmašili očekivanja.
Razočaranja? Naravno, svi govore o Španjolskoj, ali mene su razočarali i Islanđani. Očekivao sam da će biti najugodnije iznenađenje Europskog prvenstva. Imaju sjajne igrače i mislim da mogu puno, puno bolje.
Može li se i Hrvatsku smatrati iznenađenjem s obzirom na to da je uoči Eura po kladionicama bila tek 11. favorit?
Ne možemo pričati o tome da je Hrvatska iznenađenje. Hrvatska ima jednu tradiciju i povijest i mislim da ljudima koji razumiju rukomet ona nikako ne može biti iznenađenje. Možda je bilo iznenađenje razlika kojom je Hrvatska pobijedila Španjolsku, no sasvim je normalno da Hrvatska igra na toj razini i tako bi uvijek trebalo biti.
Što kažete na igre svojih suigrača iz Zagreba Mateja Mandića, Zvonimira Srne, Luke Lovre Klarice i Filipa Glavaša?
Sretan sam zbog njih. Ni ja nisam mogao vjerovati da su u jednom trenutku na terenu tri igrača Zagreba koji prave toliku razliku. Mislim na Zvonu, Luku i Mateja. Filip Glavaš jako dobro koristi svoju minutažu, no Šoštarić je na desnom krilu sjajan. To je timska igra, poznajem Filipa i znam da je on sretan zbog Marija.
Za Mateja svi znamo koliko je kvalitetan golman i on je to i pokazao na ovom prvenstvu. Znao sam što Zvone i Luka mogu, ali pokazali su jako zrelu igru i nametnuli se kao lideri. Kad ih nema na terenu, nastaju problemi ili u obrani ili u napadu. Jako sam sretan zbog njih, a znam da mogu još bolje.
U Zagrebu ste sad već drugu godinu. Kako Vam je u Hrvatskoj, je li i ostatak obitelji s Vama?
Da vam budem iskren, nisam očekivao da će mi biti ovako dobro. Prvu godinu sam bio sam, obitelj je ostala u Makedoniji, djeca su ondje išla u školu. Nije mi bilo lako jer smo cijeli život bili zajedno, ali Zagreb i Skoplje nisu daleko tako da smo putovali malo ja kod njih, malo oni kod mene.
Ovu godinu je sa mnom sin, krenuo je u školu tu u Zagrebu. Sad mi je lakše jer nisam sam u kući. Kći je ostala sa suprugom Irinom, koja je također bila uspješna rukometašica, a sad radi kao trenerica Rostova, najbolje ženske ekipe u Rusiji.
Što se tiče rezultata Zagreba u ovoj godini, mislim da je cijela javnost iznenađena. Zagreb u zadnjih 4-5 godina, sve do ove sezone, nije skupio deset bodova u Ligi prvaka. Znam da će biti teško do kraja, ali nisu ni bitni samo bodovi nego i način na koji smo igrali protiv protivnika koji imaju veće budžete.
Pokazali smo i u utakmicama koje smo izgubili da smo tu, da smo pri vrhu, vratili smo ljude u dvoranu. Bude ih šest, sedam, osam tisuća, poslije Kiela smo najgledanija momčad u Ligi prvaka i to je velik rezultat. Nadam se da će i hrvatska reprezentacija ostvariti uspjeh koji će zatim privući još više ljudi na tribine na našim utakmicama, a mi moramo nastaviti s istom energijom.
Kako je uopće došlo do Vašeg transfera u Zagreb?
To je bio jedan zanimljiv splet okolnosti, puno stvari se poklopilo. S Vardarom sam imao ugovor i za sljedeću sezonu. Bio sam na ljetnom odmoru, a onda je stigla vijest da je EHF suspendirao Vardar na dvije sezone. Razgovarao sam s predsjednikom i rekao mu da mi je bio plan završiti karijeru u Vardaru, ali ja sam takav da želim igrati na vrhunskom nivou, da sam svaki dan u treningu.
Tada se s ponudom pojavio Zagreb. Naravno, odmah me nazvao i Čupić, s kojim sam godinama igrao u Vardaru. Objasnio mi je kakva je situacija u Zagrebu. Tu je i Gojun, bio je i Musa, to su dečki koje znam godinama. Važno mi je bilo da ostanem blizu svoje obitelji tako da se sve poklopilo.
Zagreb me dobro primio kao klub i kao grad. Lijepo mi je ovdje i sretan sam što je tako ispalo. Želim igrati na vrhunskom nivou, želim pokazivati svoju kvalitetu i mislim da sam zasad uspješan u tome.
Kako biste usporedili život jednog rukometaša u Zagrebu s onim u Skoplju, gdje se rukomet zaista fanatično prati? Koliko vam se često događa da Vas netko prepozna, zaustavi na ulici?
Ovdje je sve drugačije. Skoplje je specifičan grad, ima ogromnu ljubav prema rukometu. Svaki kafić, svaka škola, svaka benzinska postaja… Svugdje će te netko prepoznati. Ali u većini glavnih gradova, ne samo u Zagrebu, puno je ljudi i puno različitih interesa. Ne prate svi sport, ne prate svi rukomet.
U Zagrebu su prije par godina ljudi izgubili interes za rukometom. Zato je najbitniji posao koji trenutno radimo, uz same rezultate, to što vraćamo ljude na tribine. Opet je tu neka sportska euforija, dvorana se puni. No u Skoplju je rukomet broj 1 i svi žive za Vardar i dolazak na utakmice.
Iako je i prošle sezone Zagreb bio blizu ulaska u nokaut-fazu Lige prvaka, ove sezone to ipak izgleda dosta bolje. Već sada imate dva boda više nego lani. Što se promijenilo u odnosu na prošlu sezonu?
Mislim da se napravilo puno dobrih stvari, odnosno puno malih detalja koji su popravili cjelokupnu sliku. Selekcija igrača je bila dobra, trener je dobar, klub je općenito dobro funkcionirao. Zagreb sada po svim aspektima bolje stoji nego prije dvije-tri godine.
Puno je mladih igrača u ekipi, sada su to reprezentativci, Klarica, Srna, Mandić, Glavaš… Trebala im je godina-dvije da podignu razinu svoju igre, a sada smo to i dočekali. U Zagrebu se, kao i u hrvatskoj reprezentaciji, poklopio pravi trenutak.
Ne možeš odmah od dečka od 19-20 godina tražiti da svaki dan igra najjače utakmice na vrhunskom nivou, a sada su ipak prošli par godina sazrijevanja i to se vidi. Imamo pravi spoj mladosti i iskustva. U nekim trenucima kad je mlađima teško, mi stariji smo tu i mislim da to dobro funkcionira.
Kako vidite šanse Zagreba da ove sezone dođe do nokaut-faze? Do kraja imate jako težak raspored…
Meni je ovo 20. sezona u Ligi prvaka i prvi put vidim ovakvu grupu. Ovo je nenormalno. Mi smo trenutno šesti i dva boda smo udaljeni od Aalborga, koji je na drugom mjestu, a ono te odmah šalje u četvrtfinale. Istovremeno smo i dva boda udaljeni od toga da uopće ne prođemo skupinu. Nevjerojatno.
Da s ovih 10 osvojenih bodova igramo skupinu B, mi bismo već prošli u nokaut-fazu. Ovako do kraja imamo tri teška gostovanja, Aalborg, Kolstad i Kiel, kod kuće igramo s PSG-om. Ne znam što bih rekao, sve je moguće. Svaku utakmicu moramo igrati kao da nam je zadnja i vidjet ćemo što će biti.
Žalite li za nekim propuštenim prilikama, primjerice za utakmicom u Szegedu, gdje ste veći dio utakmice vodili, u drugom dijelu bilo je i četiri razlike, no na kraju ste izgubili?
Naravno, ne žalimo samo sa Szegedom, ali to je možda i najbolniji kiks. U Zagrebu smo protiv njih pokazali koliko smo u tom trenutku bili bolji, u 50. minuti vodili smo deset razlike. Uz to smo i utakmicu protiv Aalborga trebali privesti u svoju korist pa smo na kraju osvojili samo bod. Još smo i s Kielceom odigrali neriješeno.
Evo, mi pričamo o tome da smo dva boda od drugog mjesta, a da smo pobijedili Szeged ili Aalborg, to bi bilo to. Bili bismo vrlo blizu prolaska skupine. Već smo i sad možda najveće iznenađenje Lige prvaka, a tada bismo to pogotovo bili.
Prošla sezona Vam je bila 19. u Ligi prvaka i prva da niste prošli skupinu.
Tako je. Bio mi je to čudan osjećaj, nikad nisam završio sezonu u Ligi prvaka u drugom mjesecu. Još uvijek ne razmišljam o mirovini, želim igrati i raditi. Nekad radim možda i više nego što treba.
Kad nismo prošli skupinu, bio je to udarac za moju reputaciju. Ne želim da ispadne da sam arogantan, ali to me pogodilo. Ipak, istovremeno me i motiviralo da budem bolji i nadam se da ćemo ove godine proći skupinu.
Uz redovite uspjehe u Ligi prvaka, sva tri kluba u kojima ste igrali - Čehovski Medvedi, Vardar i Zagreb - bili su dominantni u domaćim prvenstvima. Jeste li u nekoj sezoni ostali bez naslova državnog prvaka?
U 20 godina karijere 19 puta sam bio državni prvak. U sezoni 2013./14., mojoj prvoj u Vardaru, izgubili smo prvenstvo od Metalurga s Linom Červarom. Metalurg je tada bio vrlo jak klub, igrao je četvrtfinale Lige prvaka. Mnogi nisu svjesni kako je igrati makedonsko prvenstvo, strane igrače to često iznenadi. Ambijent u derbijima je nevjerojatan.
Znate li uopće koliko trofeja imate u karijeri?
Da, iako donedavno nisam znao. Bio sam sada na zimskom odmoru kod kuće i gostovao sam na jednom radiju. Tamo mi je čovjek nabrojao 39 osvojenih trofeja. Od tog je 19 prvenstava, tu su još kupovi, superkupovi, dvije Lige prvaka i četiri SEHA lige. Nakupilo se toga. Meni je teško gubiti.
Po tome biste zapravo trebali biti jedan od najtrofejnijih rukometaša svih vremena?
Da, ali ne znam koliko je to uopće važno. Istina je da imam puno trofeja, no muči me to što ništa nisam osvojio s reprezentacijom. Jako sam razočaran zbog toga. Debitirao sam za reprezentaciju na Euru 2006., igrao sam 15 godina i često smo završavali peti ili šesti, ali uvijek smo ostajali kratki za polufinale ili borbu za medalje. I na Olimpijskim igrama 2008. smo bili šesti.
S vremenom su rezultati bili sve lošiji i lošiji, stigla je i smjena generacije. Probali smo nastaviti biti dobri, no oscilacije su bile jako velike i zbog toga mi je žao.
Zadržimo se još malo na Vašoj klupskoj karijeri. Nju je nekako najviše obilježio Vardar, gdje ste proveli devet godina i dvaput bili prvak Europe. Možete li odabrati titulu koja Vam je draža - prva jer je ipak prva ili druga jer je došla u specifičnim okolnostima?
Svi sportaši govore da je prvi naslov onaj koji vam ostane najdraži i kojeg se najradije prisjećate. Inače se potpuno slažem s tim, ali baš zbog tih okolnosti je meni druga titula draža. To je bila bajka. Kako se sve to odigralo, kakav je to bio kolektiv, neopisiva kemija među igračima, navijačima, vodstvom kluba… Pamtit ću to cijeli život.
Možete li nam opisati kako je bilo igrati za klub za koji se već tada znalo da je u velikim financijskim problemima? Kasnile su i plaće igračima…
Jedan moj prijatelj je pitao mog bivšeg trenera iz Vardara Raula Gonzaleza kako mu je bilo u Skoplju, a on je odgovorio jednom riječju: "Hollywood." I to je zaista bilo tako. Po svemu je bio Hollywood. Osjećali smo se kao da smo nogometne ili NBA zvijezde. Fenomenalna energija, ogromna ljubav cijele države prema klubu…
Onda smo došli do tog trenutka koji spominjete i financijskih problema. No mi tada nismo mogli samo pognuti glave. Htjeli smo, da tako kažem, uzvratiti svima za tu ljubav koju su nam pokazali. I u životu kada govorimo o ljubavi, ona mora biti obostrana. Tako smo se i mi osjećali tada. Kada su nastali ti problemi, kod nas je proradila ljubav i još jače smo zapeli kako bismo ostvarili taj uspjeh.
Što se tiče plaća, znali smo da više-manje nitko neće ostati u klubu, no posvetili smo se samo rukometu i htjeli smo završiti tu priču na najbolji mogući način.
Brojne zvijezde su nakon te titule europskog prvaka napustile klub, no Vi ste ostali do 2022. godine. Kako to?
Rekao sam i ranije, htio sam završiti karijeru u Vardaru. To bi bio sjajan finiš karijere. Htio sam izaći pred punu dvoranu i zadnji put pozdraviti navijače. No to je život, to je sport. Ispalo je tako da sam došao u jako dobar klub, koji sam vrlo brzo zavolio.
Kako sam ostao toliko u Vardaru? Skoplje je postalo moj drugi dom. Kad su svi otišli, ja nisam htio. Imao sam osjećaj kao da sam dijete kluba iako nije tako. Ljudi na ulici su mi davali takvu energiju, a to mi je kao sportašu potrebno u životu. Tada nisam razmišljao o odlasku, ali eto...
Sami kažete da su Vam Skoplje i Makedonija postali drugi dom, uzeli ste i njihovo državljanstvo. Jesu li Vas Makedonci ikad zvali da igrate za njihovu reprezentaciju?
Da, to nije tajna. Razgovarao sam s vodećim ljudima makedonskog rukometa. Htjeli su da pomognem njihovoj reprezentaciji. Rekao sam im isto što i sad vama - Skoplje i Makedonija su moj drugi dom i sretan sam kad god im mogu pomoći, ali u životu je jedna majka.
Hvala im na toj ponudi, razumijem da su me htjeli imati u momčadi, no ja volim svoju domovinu i poseban je osjećaj igrati za svoju državu. Tako ja barem razmišljam, veliki sam patriot.
Kad ste već spomenuli domovinu, vratimo se na Vaše početke. Porijeklom ste iz Dagestana, ali niste ondje odrastali?
Jesam, i to s područja odakle su Khabib Nurmagomedov i svi ostali UFC borci. Odrastao sam u gradu Stavropolju, koji je blizu Dagestana, pa sam svako ljeto dolazio tamo na tri-četiri mjeseca. Imao sam puno rodbine u Dagestanu. Kao što znate, u Dagestanu veliku tradiciju imaju borilački sportovi - hrvanje, karate, taekwondo, boks…
U Zagrebu je prošle godine održano Europsko prvenstvo u hrvanju i ja sam ga išao gledati. U reprezentacijama kao što su Turska, Mađarska, Azerbajdžan, Grčka, Armenija… Jako puno hrvača je iz Dagestana. Sve sam ih znao. Teže je osvojiti rusko prvenstvo nego europsko, svjetsko ili Olimpijske igre, a samo jedan u svakoj težinskoj kategoriji ide u reprezentaciju. Zato svi borci koji završe na drugom, trećem, četvrtom mjestu onda idu predstavljati druge reprezentacije.
Jeste li i Vi možda imali kakvog doticaja s hrvanjem?
Ne, nikako. Ja sam odmah odlučio da su za mene ekipni sportovi. Iskreno, prvo sam htio biti nogometaš, ali vrlo brzo sam shvatio da je rukomet pravi izbor za mene. Rukometom sam se počeo baviti u trećem razredu osnovne škole.
Kod nas treneri dolaze u škole i pozivaju djecu na treninge. Francuska je osvojila olimpijsko zlato 2008., a prije toga su dominirale Hrvatska i Rusija. Tako sam od malih nogu znao da su to dvije najveće države u rukometu. Gledao sam Talanta Dujšebajeva i ostale, vidio medalje koje su osvajali za Rusiju i tada zaključio da jednog dana i ja želim igrati za reprezentaciju.
Uz to što ste trenirali više sportova, često ističete da i pratite brojne sportove. Ima li išta da Vas ne zanima?
Teško. Sve pratim. Nogomet, košarku, Formulu 1, odbojku, tenis, hokej… Volim sport i moja djeca vole sport. Kad smo svi kod kuće, na televiziji su samo sportski programi.
Pratite li onda što od sporta u Hrvatskoj? Možda HNL?
Sve i da hoću, HNL ne mogu ne pratiti. Mozak će mi eksplodirati od njega. Dečki u svlačionici su podijeljeni, pola ih je za Dinamo, a pola za Hajduk pa stalno slušam o tom derbiju. O hrvatskoj reprezentaciji ne moram ni pričati, svi znamo kakve su to zvijezde i kakve su uspjehe ostvarili.
Dotaknimo se još malo ruske reprezentacije. Za početak, što se dogodilo s ruskim rukometom? Rusija je bila velesila, a onda je sredinom 2000-ih počela padati…
Nisam toliko pametan da sa sigurnošću mogu reći što je pošlo po zlu, ali imam svoje mišljenje. Na Olimpijskim igrama u Ateni bili smo treći, četiri godine kasnije u Pekingu imali smo jako dobru ekipu i završili šesti, no tada je reprezentaciju napustio Vladimir Maksimov, koji je 16 godina bio izbornik.
Poslije toga krenule su česte promjene trenera. Na izborničko mjesto dolazili su bivši reprezentativci koji prije toga nisu imali nikakvu trenersku karijeru. Moram jasno podvući crtu i reći da ni u kojem slučaju ne mislim ništa loše o njima, no reprezentacija nije mjesto na kojem učiš kako biti trener.
Od 2008. do recimo 2018. Rusija je po imenima imala jako dobru ekipu, no treneri su bili mladi i možda su očekivali da je taj posao lakši nego što jest. Nismo imali kontinuitet, jedno prvenstvo bismo odigrali dobro, pa iduće loše, što je dovodilo i do stalnih smjena trenera.
Reprezentaciju je 2020. preuzeo Velimir Petković, trener s ogromnim iskustvom iz Bundeslige, ali period od 12 godina, što su tri olimpijska ciklusa, bio je izgubljen. Dosta tih trenera o kojima sam govorio sada jako dobro radi, no u trenutku kad su preuzeli reprezentaciju, bili su premladi. To je kao da ja sad u Zagrebu igram Ligu prvaka, a u šestom mjesecu preuzmem reprezentaciju. Smatram da taj posao ne bih mogao odraditi kako treba.
I onda se na sve to nadovezala zabrana igranja međunarodnih natjecanja, što je bio velik udarac za naš rukomet. Možemo igrati samo protiv Bjelorusije. Što nam vrijedi igrati 10-15 utakmica protiv njih, kakve koristi igrači imaju od toga, odakle da crpe motivaciju?
Koliko na ruski rukomet utječe zabrana igranja međunarodnih natjecanja?
Naravno da je to velik udarac. Uzmimo za primjer ženski rukomet. U Riju su rukometašice bile zlatne, a u Tokiju srebrne. Jasno je da je u zadnjih osam godina to jedna od najdominantnijih ekipa u svijetu. U ruskom prvenstvu trenutno igra 10-15 olimpijskih prvakinja i imaju jaku konkurenciju, igra se dobar rukomet.
Ali kad ne igraš protiv Kristiansanda, Györa, Bukurešta, ne možeš vidjeti koliko si zaista jak, ne možeš igrati protiv ekipa koje igraju moderan, brz rukomet. No nadam se da će ovoj situaciji doći kraj. Sport je i u Olimpijskoj povelji odvojen od politike, u povijesti su se ratovi zaustavljali zbog Olimpijskih igara. Nadam se da će tako biti i u budućnosti jer u ovoj situaciji nitko ne dobiva ništa.
U muškom rukometu je situacija još teža. Imamo dva-tri mlada igrača koja potencijalno mogu biti europske zvijezde, ali oni to nemaju gdje pokazati. Imamo Sergeja Marka Kosorotova, koji ima 24 godine i igra za Veszprem. Na zadnjem Euru koje je Rusija igrala (2022.) on je bio jedan od hit-igrača cijelog prvenstva, no u zadnje dvije godine on to ne može ponoviti.
Kakva je onda trenutno situacija u reprezentaciji, dolaze li najbolji igrači na okupljanja?
U zadnje vrijeme ima problema s tim. Kosorotov je, konkretno, imao i problema s ozljedama. No nekad ni izbornik ne zove igrače iz inozemstva kao što su Kosorotov, Žitnikov i Škurinski. Njima samo putovanje traje dva dana u jednom i dva dana u drugom smjeru. Zašto bi dolazili dva-tri puta godišnje na sedam dana treninga bez utakmica? Nema neke koristi od toga.
Rekli ste da ste odlučili biti rukometaš gledajući uspjehe reprezentacije. Pada li u Rusiji interes djece za rukometom zbog nedostatka uspjeha?
Pada, ali nije to samo u Rusiji, to vrijedi za cijeli svijet. Nije to kao kad smo mi bili djeca. Nas je samo zanimalo kako ćemo poslije škole istrčati na igralište i igrati nogomet, košarku, bilo što… Sad je drugo vrijeme. Djeca imaju mobitele, telefone, PlayStatione…
Sigurno je da je pao interes za rukometom, ali tako je u gotovo svim državama. U Danskoj i Francuskoj možda nije jer osvajaju medalje zadnjih 10 godina. Djeca to vide na televiziji i žele biti poput tih sportaša. Ako nemaš uspjehe s reprezentacijom, interes pada jako brzo. Zbog čega sva djeca u Hrvatskoj žele igrati nogomet? Zbog sjajnih rezultata reprezentacije.
Vratimo se još malo na Vas. Prošle sezona bila vam je 19. u Ligi prvaka, a s 40 godina proglašeni ste najboljim lijevim krilom Europe. Koja je tajna dugovječnosti Timura Dibirova?
Moram reći da je ta nagrada velik uspjeh za mene. Svi kažu da sportaši pokazuju najbolje od sebe kad su u zoni komfora, a ja sam tu nagradu dobio u novom klubu, s novim suigračima, u novom gradu i novoj državi. Drago mi je što sam opravdao povjerenje ljudi koji su me ovdje doveli, a to napraviti na ovom nivou s 40 godina nije lako.
Što se tiče moje tajne, moram reći da sam imao sreću da nisam imao nijednu tešku ozljedu. To je najvažnije. Trudim se biti profesionalac i živjeti sportski, bez nekakvih zabava i tuluma. Time želim pokazati sebi, ali i mladim igračima do čega možeš doći ako se čuvaš i brineš o sebi.
Sad živim sa sinom u Zagrebu i tek nakon 11 godina sam shvatio što to znači imati djecu. Supruga se više brinula o djeci, vodila ih je u vrtić i u školu i sve što ide uz to. Ocrtala je jedan veliki krug kako bih se ja mogao fokusirati na karijeru, kako bih mogao trenirati, igrati i odmarati se. Zbog toga sam ovdje gdje jesam. Prošle godine sam dobio nagradu za najbolje lijevo krilo u Europi, ali sada bih ipak najviše volio dobiti nagradu za najboljeg tatu u Europi.
Trenutno ste drugi najbolji strijelac u povijesti Lige prvaka s 1151 golom. Blizu su Vam Nikola Karabatić (1131) i Mikkel Hansen (1119). Mislite li da Vam je dostižan rekord Kirila Lazarova od 1332 pogotka?
Jako teško, 200 golova je jako puno. Ne znam koliko ću još igrati, no svi me pitaju mogu li doći do prvog mjesta. Nikola će završiti karijeru nakon ove sezone tako da ga on ne može stići, ne znam koliko će još Mikkel igrati.
Ali da se stigne Lazarov, trebat će 2-3 fenomenalne godine. Ne znam hoću li igrati toliko. Pokušavam ne razmišljati o tome, ali ta pitanja se uvijek vrte oko mene. Kiro je legendarni golgeter, neki igrači ni s treninzima nisu dali toliko golova.
Dakle, nemate još nikakav plan za završetak karijere?
Plana sigurno nema.
U zadnje vrijeme se priča da se rukomet promijenio. S obzirom na to da ga Vi već 20 godina igrate profesionalno, koliko je današnji rukomet drukčiji od onog s Vaših početaka?
Rukomet se jako promijenio i uopće ne moramo ići tako daleko da bismo to vidjeli. Prvu europsku titulu s Vardarom (2017.) uzeli smo tako što smo u finalu pobijedili 24:23. Sjećam se utakmica sa Zagrebom koje su završavale 20:19. Danas već na poluvremenu imamo takve rezultate.
Rukomet je jako brz, jako atletičan i zbog toga neki igrači sada možda i ranije završavaju karijere jer više ne mogu podnijeti taj fizički pritisak. Rukomet je skroz druga igra u odnosu na ono što je bio prije 10 godina, kada je veći fokus bio na taktici i tehnici, tzv. španjolski rukomet. Sada se to izgubilo.
Osim promjena u samoj igri, često se govori i o promjenama pravila. Smatrate li da nešto treba mijenjati?
Puno se tu ideja vrti, neki čak predlažu da gol s udaljenosti veće od deset metara vrijedi dva, ali ja bih samo uveo fiksno trajanje napada. Neka to bude 40 ili 45 sekundi, nije važno. Dok god imamo pasivnu igru i dizanje ruku, suci vam na jednoj utakmici mogu dizati ruku u 28., a na drugoj u 40. sekundi.
A recimo povlačenje neke jasnije linije između toga što je probijanje, a što prekršaj u obrani?
Mislim da se to ne može riješiti. I u NBA-u imate takvih problema. Ne možete od sporta raditi nešto za robote. Kad je VAR došao u nogomet, on je, po mom mišljenju, izgubio to nešto što je imao ranije. Ljudi će reći da je VAR donio i dobrih stvari, što je točno, ali jednostavno je nestala ta neka draž.
Možda je u finalu Lige prvaka 1999., kada je Manchester United zabio dva gola Bayernu u sudačkoj nadoknadi, netko bio u ofsajdu. Tko zna? Ali onda danas ne bismo pričali o tom čudesnom preokretu. Tehnologije je u sportu sve više. U NFL-u, naprimjer, treneri imaju mikrofone kako bi komunicirali s pomoćnicima i igračima. To je u jednu ruku postala i znanost.
Ja, recimo, volim automobile. Stiže vrijeme električnih vozila, ali gubi se ta duša koju imaju motori na benzin ili dizel, taj zvuk, taj osjećaj. Zbog čega ljudi danas kupuju old-timere? Žele zadržati taj osjećaj koji su imali kao mali, taj zvuk, tu vibraciju. Razumijem zašto su električni automobili korisni, ali gubi se ta neka čar, a tako je i u sportu.
Možete li složiti svoju idealnu rukometnu sedmorku? Može biti od Vaših suigrača, a i ne mora.
Složit ću sedmorku od svojih suigrača iako sigurno neki neće biti zadovoljni. Igrao sam s puno sjajnih igrača i to mi je čast, ali nekog ću morati izostaviti.
Sigurno je da na desnom krilu mora biti Ivan Čupić. Na golu Arpad Šterbik. Srednji vanjski Igor Karačić, desni vanjski Alex Dujšebajev. Lijevi vanjski će biti Vuko Borozan, u svojim najboljim danima. Pivot - Stojanče Stoilov. Jesu li to svi?
Lijevo krilo nam još fali… Tamo ste Vi?
Uh, to je jako upitno. Lijevo će biti Eduard Kokšarov.
Dakle, sedmorka je: Šterbik, Čupić, Kokšarov, Dujšebajev, Karačić, Borozan, Stoilov.
I za kraj, tko je po Vama najbolji rukometaš svih vremena i zašto?
Nemojte misliti da ovo kažem samo zato što sam u Hrvatskoj. Ljudi koji su igrali sa mnom u Vardaru i u ruskoj reprezentaciji znaju moju ljubav prema Ivanu Baliću. Veliki sam fan njegove igre.
Bilo je mnogo legendarnih igrača, no Ivano je imao nešto zbog čega su ljudi dolazili gledati rukomet, zbog čega su se djeca počinjala baviti rukometom. Tu su i Talant Dujšebajev, Nikola Karabatić, Mikkel Hansen, Stefan Lövgren i još puno, puno njih. Bilo je i onih iz ranijih generacija.
Ali Ivano je imao nešto što nije imao nitko od njih. Ja ne znam što je to, ali nešto je imao. Kad gledaš njega, uživaš u rukometu. Kako se on kretao po terenu, kako je on znao kontrolirati loptu... Ti samo zbog toga zavoliš rukomet.
Za mene je tako Ivano Balić uvjerljivi broj 1, a broja 2 nema zato što na poziciji broj 2 mogu biti svi ovi koje sam nabrojao. Ako gledate po titulama i medaljama, to je Karabatić. Ako gledate tko je najbolji strijelac, onda će to biti netko drugi. Ako gledate tko je najbolji asistent, imat ćete nekog trećeg.