Ne vole ga i ne poštuju, ali on je odlučio da će ga večeras zapamtiti!

Igračka karijera umrljana skandalom
 

Massimiliano Allegri nikad nije bio velika zvijezda, ali je u malim sredinama bio jako cijenjen igrač. Promijenio je čak 14 klubova, a nakon toskanskog Cuoiopellija u kojem je kao 16-godišnjak debitirao u seniorskom uzrastu, karijeru je nastavio u rodnom Livornu. Iako je bio opisivan mladim "trequartistom" (spojka, desetka, kreator), konkretni učinak je izostajao. Svoj prvi pogodak zabio je tek u petoj sezoni svoje karijere, a tek se u Pescari pročulo za njega kada je s 12 golova odveo svoju ekipu u prvu ligu. Klub je sezonu nakon toga odmah ispao iz nje, ali dobre igre zaradile su mu obitavanje u Cagliariju, Perugii i Napoliju, iako nikad nije ponovio partije i učinak s početka 90-ih. Karijeru je završio 2003. godine u osebujnom četvrtoligašu Aglianeseju koji dotad u svojoj 80-godišnjoj povijesti nije zaigrao u rangu ispod ili iznad Serije C2. Ipak, najpoznatiji segment igračke karijere nije mu trofej (nije osvojio nijedan) ili gol koji se vrti po kompilacijama, nego suspenzija koju je zaradio zbog sumnje u namještanje utakmice. Godine 2000. kažnjen je zabranom igranja na godinu dana s petoricom ostalih igrača (trojica iz Atalante, dvojica iz njegova Pistoiesea). Utakmica između tih dvaju klubova u kupu završila je 1:1, a golovi su pali na kraju prvog, odnosno drugog poluvremena. Sumnju nije probudio samo estetski dojam, nego otkrivene milijunske uplate na baš taj rezultat. Nakon toga, okrenuo se pozivu u kojem je već sada mnogo uspješniji.
 

 

 

Stepenica po stepenica
 

Aglianense, Real SPAL i Grosseto nisu popularni klubovi ni na lokalnoj razini, ali Allegrijev trnovit put počeo je od "seoske lige“. Njegov glavni mentor bio je Giovanni Galeone, "talijanski Stanko Mršić" koji je većinu svoje karijere posvetio spasu klubova od ispadanja iz Serije A. Ipak, Galeone je cijenjen kao vrhunski taktičar koji je kreirao vrlo atraktivnu igru, atipičnu za zemlju u kojoj je obitavao. Kada mu je 2008. Allegri došao u Udinese kao pomoćnik, iako je imao važeći ugovor s Grossetom, savez ga je suspendirao na tri mjeseca. Nakon što je i drugi put prošao školu, bio je spreman za prvi veliki uspjeh. Sassuolo je danas hipsterski i svima znan klub, ali 2007. gotovo nitko nije čuo za njega. Allegri je napravio čudo u rekordnom roku i osvojio treću ligu. Serie A vrbuje trenere po nižim ligama kao što druge nogometne kulture rade s igračima pa je tako došao poziv iz Cagliarija. U prvoj sezoni izvukao se nakon velike početne krize i došao do devetog mjesta, najboljeg rezultata kluba sa Sardinije u dvama desetljećima. Napadački nogomet nije osvojio samo publiku, nego i stručnjake u ligi. Tako je za svoj angažman bio nagrađen nagradom „Panchina d'Oro“, onom koju svi treneri u ligi dodjeljuju najboljem među njima. Kada se u ljeto 2010. s predsjednikom kluba posvađao zbog rasprodaje igrača do točke pucanja, dobio je otkaz. A onda je stigao poziv koji se u Italiji ne odbija.
 

 

Prva sezona bila je kao iz snova. Milan je uzeo titulu prvaka, prvu nakon sedam godina i time definitivno okončao Interovu strahovladu. Tek je Manciniju pošlo za rukom osvojiti naslov mlađi nego je on tad bio (37 godina). Idila nije trajala dugo – Milan je već bio u slobodnom padu, a kretensko poslovanje na tržištu rezultiralo je uglavnom dovođenjem isluženih zvijezda koje su na umjetan način trebale vratiti privid najmoćnijeg kluba na svijetu. Juventus se digao iz pepela i započeo eru koja ni danas nije završila. Allegri je i dalje imao sjajnih predstava – teško je sjetiti se tko je dvaput držao Barcelonu kao najbolju ekipu generacije u šaci kao on i premda je na kraju morao čestitati Guardioli, nije bio nadigran. Loši i prosječni rezultati u prvenstvu gledali su se prvenstveno kroz prizmu Milanove veličine, a nimalo kroz apsurdnu politiku u kojoj su prodani Thiago Silva, Ibrahimović ili Aubameyang, a dovođeni igrači poput Krkića, Matrija ili Pazzinija. Berlusconiju je jednostavnije bilo maknuti trenera, nego pola ekipe i u ljeto 2014. Allegri je napustio Milan obavijen velom sumnje oko svojih stvarnih kvaliteta. A onda je stigao poziv koji se u Italiji također ne odbija.


 

 

Juventus je bio stroj već kad ga je Allegri preuzeo. Conte je revitalizirao karijere klasnih igrača za koje se činilo da su pri kraju, doveo relativno nepoznate igrače pretvorene u svjetske klase i postavio sve temelje za funkcionalan klub koji je konačno mogao dostojno predstavljati u Europi nekad najjaču ligu na svijetu. Allegri je taj posao usavršio. Tri dvostruke krune zaredom nisu neočekivani uspjeh za Juventus s obzirom na nestabilnu konkurenciju, ali Allegri u svojoj trećoj sezoni u klubu igra drugo finale Lige prvaka. Najveći uspjeh u Juventusu nisu trofeji, nego igra koju je dijelom nadogradio, a dijelom i stvorio. Kada bi se gledale sve faze nogometne igre, uključujući obranu i napad, tranziciju u oba smjera i svi podsustavi u toj osnovnoj podjeli, Juventus je danas najkvalitetnija ekipa na svijetu u tom pogledu. U svakom trenutku na terenu zna se gdje koji igrač mora biti u odnosu na suparnika i loptu, a cijela ekipa djeluje kompaktno i skladno. Tako se čini nerazumljivim zašto bek istrčava dijagonalu iako je vidljivo da ne može dobiti loptu, da bi samo nakon par sekundi time razvukao suparnika i otvorio svojoj momčadi koridor u sredini terena.

 

 

 

Za razliku od Barcelone ili Real Madrida koji su (razumno) podredili dobar dio igre svojim zvijezdama u napadu, ali koji ih istovremeno i koštaju u drugim segmentima igre, Juventus nema takav problem. Za ekipu je jednako funkcionalan Higuain koji je plaćen 90 milijuna eura, Dybala koji je potencijal za Zlatnu loptu ili Mario Mandžukić koji je, uz dužno poštovanje, prije svega veliki radnik i fajter, a ne izvanserijska klasa. Završni dodir s Khedirom koji iz drugog plana donosi "streljivo" u napad, prilagodbe zbog kojih Juventus može usred utakmice miksati različite formacije i stilove i čelična obrana koja igra skupa već sto godina, najbolje su što nogomet danas nudi. Kažu da veliki treneri znaju čitati utakmicu, njezin tijek i očekivani ishod te eventualne prilagodbe koje se moraju poduzeti. Juventus je automatiziran do te mjere da to rade i sami igrači na terenu. Jednostavno, znaju u svakom trenutku što žele i kako to napraviti. Za to je zaslužan Massimiliano Allegri, zvijezda iz trećeg plana koju i dalje velik dio javnosti ne shvaća s dovoljno poštovanja. Mali, a ujedno i velik koračić koji ga čeka u subotu, mogao bi ga staviti uz bok najvećim talijanskim magovima ove igre.