U UTORAK je u javnost izašla informacija o tome kako je HNS donio odluku prema kojoj bi županijski nogometni savezi u budućnosti trebali dobivati po jedan posto od transfera igrača. Dakle, od svakog igrača koje bi hrvatski klubovi prodali u Hrvatsku ili u inozemstvo jedan posto kolača odlazio bi teritorijalnim organizacijama HNS-a, koje taj novac ni na koji način nisu zaradile ni zaslužile.
Klubovima je već dulje bilo poznato da im se sprema ovaj namet, koji je prvotno trebao biti dvostruko veći, pa su se udruženo pobunili protiv toga. HNS ih je, dakako, ignorirao, odrekao se dijela koji mu je manje bitan i sada klubovi pripremaju tužbe protiv vlastitog saveza. Iz redova HNS-a uvjereni su da je njihova odluka pravno utemeljena, dok klubovi to, dakako, ne prihvaćaju. Očekuje nas pravna bitka koju bi HNS prema svemu trebao izgubiti.
HNS ima samo jedan argument, a i on je bezvezan
Naknada od jedan posto na transfere igrača, kako ju je HNS zamislio, po svojoj je prirodi obični administrativni namet. Banalno rečeno, HNS je uveo porez svojim klubovima koji je doslovno izmislio jer mu treba još novca za vlastite potrebe.
Mogli su taj namet vezati uz prihode ili profit klubova u poslovnoj godini, ali dobro znaju da naši klubovi većinom žive od transfera igrača pa su namet vezali uz taj najprofitabilniji dio poslovanja kako slučajno ne bi izgubili jedan cent ako klubovi završe godinu u minusu. Za klubove ih ionako nije briga, samo neka plate.
Prilikom donošenja ove odluke dosjetili su se kako bi bilo zgodno ovu naknadu podvesti pod mehanizam solidarnosti. Naime, već sada svi klubovi pod ingerencijom FIFA-e (dakle, apsolutno svi) prilikom transfera svojih igrača izdvajaju pet posto primljenog iznosa koji se treba razmjerno raspodijeliti klubovima koji su tog igrača trenirali od 12. do 23. godine života.
Ovo je uvedeno 2001. godine kako bi se zaštitili klubovi koji su uložili vrijeme i napor u odgajanje igrača, a za to nisu bili kompenzirani ako bi im igrač još kao klinac otišao u veći klub. Primjerice, pravilo je uvedeno da bi se zaštitio Solin iz kojeg sa 16 godina neki igrač ode u Hajduk.
Dakako, čim su uveli još dodatnih jedan posto nameta, mehanizam solidarnosti više nije isti kakav je propisan FIFA-inim Pravilnikom o statusu i transferima igrača. Jedini argument HNS-a, za koji misle da im daje pravo da uvedu ovakav namet, jest činjenica da je u Pravilniku FIFA-e navedeno kako se ne moraju sve odredbe Pravilnika prenijeti u Pravilnike nacionalnih saveza.
Prvi problem je ujedno i najveći
Dakle, HNS ima pravo na vlastiti način regulirati transfere igrača sve dok je to u duhu i namjeri Pravilnika FIFA-e. Tu leži prvi i najveći problem. HNS može urediti svoje odnose samostalno, ali FIFA inzistira, a sve relevantne odluke CAS-a (Sportski arbitražni sud) potvrđuju da korisnici solidarne naknade mogu biti isključivo klubovi.
To je i logično jer je smisao solidarne naknade kompenzirati one koji su razvijali igrača. Dakle, HNS je tu potpuno promašio. Županijski nogometni savezi nemaju nikakve veze s razvojem i odgojem pojedinog igrača te samim time ne mogu biti korisnici bilo čega što se naziva solidarnom naknadom ili se provlači kao dio solidarne naknade.
Drugi problem nastaje kada u priču uključimo međunarodni element. Ako neki hrvatski klub proda igrača u drugi hrvatski klub, tada se primjenjuje samo Pravilnik HNS-a. S druge strane, ako se prodaje igrača u inozemstvo, taj je transfer reguliran Pravilnikom FIFA-e, koji ne predviđa namet koji je HNS zamislio. Pravno je apsurdno da namet iz transfera bude reguliran jednim pravilnikom, a za sam transfer je relevantan drugi pravilnik, koji takav namet uopće ne poznaje.
Još manje logike namet ima kada se radi o prodaji igrača iz Hrvatske u inozemstvo, a posebice kada se radi o strancu koji je prethodno došao u našu ligu. Županijski savezi općenito nemaju nikakve veze s razvojem igrača, a kamoli stranaca koji su se razvijali u potpuno drugoj državi. Potpuno je nejasno na temelju čega bi imali pravo na dio transfera takvog igrača.
HNS je pokazao svoje prave namjere
Činjenica da je HNS tako aljkavo uveo ovaj namet samo ukazuje na to da je njegov jedini cilj prikupljanje novca, a ne nešto što bi se tim novcem kasnije ostvarilo. Na to jasno ukazuje i sam tijek uvođenja ovog nameta.
Prvotna ideja HNS-a bila je uvesti namet od dva posto, od čega bi jedan posto išao županijskim savezima, a jedan posto klubovima u kojima je pojedini igrač prvi put registriran. Dakle, bilo je zamišljeno da jedan posto dobije klub koji je igrača trenirao prije 12. rođendana kako bi i klub bio zaštićen mehanizmom solidarnosti, što po trenutnim pravilima nije slučaj.
Prva verzija nameta, objavljena 20.10.2023.
Budući da su se prvoligaši pobunili protiv tog nameta od dva posto, odgođena je odluka o uvođenju, a u međuvremenu je HNS odustao od dijela nameta koji bi išao klubovima koji su trenirali igrača do 12. rođendana. Dakle, odrekao se onog dijela koji ne bi išao savezu, a ostavio dio koji ide savezu. Samim time pokazali su da ih za te klubove zapravo i nije toliko briga te da im je bitnije da sebe financiraju tim sredstvima.
Druga verzija nameta, objavljena 8.12.2023.
Da je HNS napravio suprotno i ostavio dio nameta koji ide klubovima, a odustao od dijela koji ide savezu, prvoligaši bi bili u puno težoj poziciji. Iako bi i dalje dio te odluke bio problematičan, u suštini bi poštovao duh propisa FIFA-e o solidarnim naknadama te bi HNS-u bilo puno lakše braniti takav propis.
Druga stvar koja jasno ukazuje da je HNS napravio sve kako bi pokupio novac za sebe jest činjenica da u prvom nacrtu Pravilnika, u dijelu koji opisuje dio nameta koji ide savezu, uopće nije postojala rečenica: "Naknada je namjenska i ŽNS ju je obvezan utrošiti u stručno selektivni rad ili unaprjeđenje aktivnosti klubova sa svog područja, o čemu je obvezan podnijeti izvješće."
HNS je ovu rečenicu dodao kako bi na neki način opravdao to što će novac dobivati institucije koje uopće nisu predviđene mehanizmom solidarnosti. Dakle, iza svega ne stoji ideja da se pomogne klubovima u razvoju igrača, već je to samo opravdanje za uvođenje harača prema klubovima. Nisu propisali što je to točno stručno selektivni rad ili unaprjeđenje aktivnosti klubova, a to sigurno nije slučajno. Ovako si ostavljaju prostor da tim novcem manipuliraju kako god žele.
Rijetke su situacije u kojima se hrvatski prvoligaši oko nečega slože jer se i oni vode svojim sitnim interesima pa uglavnom ne gledaju širu sliku. Dogovori između klubova svode se na to što je rekao Hajduk ili što je rekao Dinamo pa se zapravo nikad ništa ne dogovori. Sada kada ih je savez opalio tamo gdje najviše boli - po džepu, možda im napokon sine da su jači ako se udruže i tako štite vlastite interese. Možda.