PROŠLI TJEDAN obilježili smo osam godina od smrti Tomislava Ivića, legende splitskog, jugoslavenskog i svjetskog nogometa, trenera ispred svoga vremena.
Tim povodom, u suradnji s Yugopapirom, donosimo njegov intervju za START 1984. godine koji je autor Mario Garber tada predstavio kao razgovor s jednim od najuspješnijih jugoslavenskih nogometnih trenera koji je, unatoč uspjesima s Hajdukom i sa stranim klubovima, uz divljenje pobuđivao i najoštrije kritike i totalno nerazumijevanje sredine.
TOMISLAVA IVIĆA poznajem, uvjetno rečeno, otprilike desetak godina, od dana kad je svakim svojim, i najsvakidašnijim, istupom zračio nekom osobitošću bivšeg igrača drugoligaškog Splita i radnika splitskog brodogradilišta (sinonima za radničku klasu Splita, dakle "škvera") i čovjeka koji se, pokraj čuvenog Luštice i Zebeca, pokušavao vinuti visoko do prvog trenera Hajduka, premda su Splićani s podsmijehom dobacivali: "Ko, Ivić? Ma kakvi, znam mu ja mater, iz Varoša. Di će on za trenera Hajduka?"
Danas dileme više nema. Svaki bi klub u Jugoslaviji, a i u Europi, odriješio kesu da ga dobije. Ali je li to i danas onaj isti Ivić? Je li to prokleto baš tako da priznanja ne dolaze u pravo vrijeme? Jer, Ivić je uvijek bio trener rezultata, a zadnje tri godine sve je više na glasu, ali nije osvojio ni jednu titulu prvaka u zemljama u kojima je radio (Belgija i Turska) i k tome je još u Anderlechtu doživio prvi otkaz u karijeri (zadnju titulu uzeo je 1981. u prvoj godini rada u tom klubu). Usput, počeo je razmišljati malo više o novcu, o "sigurnosti svoje obitelji", o kalkulacijama prilikom angažmana pa je tako, govoreći jedno novinarima - mislio drugo, kolebajući se između čak četiri kluba na kraju protekle sezone, između povratka u Hajduk, ostanka u turskom Galatasarayu i odlaska u Benficu ili Aston Villu.
Bio je stvarno drukčiji
Ova gruba skica Ivićeva putovanja od velikog trenera do velikog imena ne razlikuje se mnogo od jednopoteznih portreta svih ostalih uspjelih trenerskih imena, ali Ivić na terenu, Ivić na treningu, na trenerskoj klupi, Ivić pred pločom u svlačionici, Ivić kao nogometni teoretičar i praktičar uvijek se razlikovao od ostalih; bio je stvarno drukčiji. Bio je drukčiji i inače.
Mislim da sam još bio honorarac kad se dogodilo da je, nakon nekog Hajdukova poraza, Ivić izjurio iz stare Hajdukove "barake" i pobjegao kući ostavivši novinare da pred svlačionicama, ne znajući da više nije tu, uzalud čekaju njegovu izjavu. Dobio sam zadatak da skočim u Lovretsku, blizu starog Placa, gdje je tada živio u stanu što mu ga je dao "škver" (brodogradilište) i da dobijem izjavu. Upao sam mu doma, štono se kaže kao "mali od kužine" i zapisao sve od riječi do riječi. Ispratio me do vrata. Bilo je zbilja već kasno pa me zaustavio:
"Čekaj, zaboravio sam skoro da ti tek sad to moraš pisati. Čekaj čas!" otrčao je u kuhinju i vratio se s jabukom i osmijehom od uha do uha. "Na, uzmi sa sobom, ajde, ajde, znam da sad ne možeš doma nego u redakciju."
Bio je to Ivić iz priče.
Oni dolje, pred svlačionicama, s notesom u ruci, ti koji su ostali bez jabuke, ti su mi psovali sve po spisku. Nisu baš mnogo ljepši bili ni njihovi komentari Ivićeva rada. Ivić je, inače, razgovarao samo s dva ili tri splitska novinara, nije izlazio, mislim na večere ili šetnje od jednog do drugog splitskog stjecišta baluna... U "Gage" (kafić koji je za Split centar svijeta), Rate i Duke (brijačnice u kojima se govori samo o balunu), ili u Džonija (zlatara, oca Hajdukova desnog beka) bili bi sretni da im je Ivić mogao pasti šaka.
Ivić, međutim, nikad u Splitu nije imao neki svoj "Palace" kao Biće u Beogradu, niti su mu novinari sjedili do nogu pijuckajući njegov viski do sitnih sati kao Miljaniću u Španjolskoj, niti je po kavanama dobivao, uz račun, i ceduljicu na kojoj su konobari ispisali sastav po svom guštu kao što su to radili Vlatku Markoviću, savjetujući mu koga da stavi u momčad dok je trenirao Bijele 1978.
Ali svi ti treneri bili su ljubimci svoje publike. Ivićeva publika bili su njegovi igrači (i to ne svi), dva-tri novinara i nekoliko njegovih najbližih prijatelja. Trebalo je odigrati mnogo utakmica dok je Ivić, ne osvojio Splićane, nego dok ih je prepolovio na antiivićevce i ivićevce.
Za njega je loše pošlo već prve godine, tamo 1973. Na startu prvenstva, na debiju pred splitskom publikom, izgubio je od Dinama 3:2. Nešto gore nije mu se moglo dogoditi. Ljubav između dinamovaca i hajdukovaca uvijek je bila, otprilike, onog intenziteta od kojeg je pucala i ljubav zvezdaša i partizanovaca. Ivić je izgubio, stadion se ispraznio, reflektori se pogasili, ostao je u ložama samo poneki novinar da preda izvještaj redakciji. Tako sam poslije mogao čitati i ovo od splitskog dopisnika "Politike" Radovana Kovačevića:
"Utakmica je bila završena i izgubljena, ali sam te večeri naslutio sve buduće Ivićeve pobjede... Crtao ih je na terenu simulirajući akciju, krećući se nekim zamišljenim linijama sam-samcat praznim terenom u mraku..."
Kad je već bio tu, kako je istodobno mogao biti i u nekom svom nesuđenom "Palaceu"?
Doma je trenirao na stolu raspoređujući crvene i bijele čepove potrošenih tuba zubne paste. Smjerom tih čepova godinama su trčali Jerković, Šurjak, Žungul, Mužinić, Oblak... Prema njegovu nogometu nitko nije indiferentan. Između njegovih velikih prijatelja i još većih neprijatelja nema ravnodušnih.
Kad je u Slobodnoj Dalmaciji osvanula vijest da odlazi u Ajax, ono tipično splitsko je bilo:
"Je, može poć pumpat balune! Di će on u velikoga Ajaxa?"
A kad je stvarno i otišao:
"A nego di će, neš ti Ajaxa, eno svi odlaze iz njega, i Cruyff..."
"Cruyff? Daleko mu kuća..."
Na prvenstvu Europe u Jugoslaviji upao sam u intervju novinara iz Amsterdama s kojim sam se upoznao u zagrebačkom Internacionalu (igrala je na PEF-u i Nizozemska), koji je htio čuti Ivića jer je za nekoliko dana morao preuzeti kormilo Ajaxa. Pratio sam razgovor:
"Gospodine Iviću, u Ajaxu ima problema, odlazi vam njegov najbolji igrač, Cruyff..."
"Da, bit će to velik hendikep za mene i za Ajax", rekao je Ivić novinaru, a zatim se okrenuo meni:
"Daleko mu kuća", mislio je na Cruyffa.
Ivić nije volio imati posla sa zvijezdama. To o Cruyffu odmah sam povezao s njegovim nesuglasicama s Juricom Jerkovićem u Hajduku. Naime, Ivićev credo oduvijek je bio: "Ja ne vjerujem u igrače, ja vjerujem u igru!"
Drugom je prilikom rekao: "Moja igra formirala je i mene, i moje igrače, i moju ekipu, klub, moj uspjeh i sve koji su bili oko mene!"
Zato s Ivićem i ne valja razgovarati o nečem drugom nego o igri. Kroz njegovu igru upoznat ćete ga i kao čovjeka.
Kad kaže da je njegova igra formirala i njega kao čovjeka, onda on cilja na dane u kojima se, po završetku igračke karijere, lomio između posla u splitskom brodogradilištu i izazova da stvori nešto u nogometu što mu je bio san još iz mladosti, kad su on i njegov veliki istomišljenik Stanko Poklepović, kasnije dugogodišnji mu pomoćnik u Hajduku, sanjali kako bi to bilo divno u tandemu na trenerskoj klupi bivšeg drugoligaša Splita vratiti ne samo drugoj nego i prvoj ligi. Oni su već tada imali svoju viziju igre.
"Većina mojih igrača i kolega iz škvera tih tridesetih godina nastavila je studij za pogonskog inženjera. Stvarno je izgledalo suludo da ja, umjesto toga, kao strojobravar, izaberem Višu trenersku školu u Beogradu. Ali i kao igrač, zapazio sam da imam nekakve sklonosti da u igri tražim sebe, da tražim šansu za kreaciju. I ostavio sam posao u škveru. Dvije godine studirao sam u Beogradu, a moja žena Regina ostala je u Splitu, podizala moje kćeri i do kasne noći šila. Izdržavala me dok nisam dobio diplomu. Godine 1965. na prijemni se ispit za trenere prijavilo 400 ljudi, a primljena su samo četvorica. Mjesec i pol dana radio sam da bih upao među ta četiri. Nakon toga smršavio sam šest kila."
Ni prijateljima nije rekao da mu je umrla majka
Evo jedne druge priče iz Ivićeva života, ali obje imaju nešto zajedničko:
"Moj je otac vrlo rano postao komunist, a moja majka sama je podigla sestru i mene jer se stari otišao boriti u Španjolsku pa poslije u partizane. Bilo mi je dvanaest godina kada sam ga upoznao. Jednoga dana banuo je neki partizan pred kuću i pitao me: 'Jesi li ti moj braco?' Imao je teških rana. Umro je već 1947. godine; 1963. umrla mi je i mater. Ali rijetko o tome govorim. Mnogi moji prijatelji ne znaju ništa o tome. I što će im to?"
Diploma nije bila dovoljna da se stigne do Hajduka. Ivić je kao trener osvojio peto mjesto sa Splitom, kad se taj radnički klub, poslije više godina, vratio u drugu ligu; ali kad je Mladinić prestao s radom u omladinskoj školi Hajduka, Ivić je dobio poziv i prihvatio ga:
"Ako sam bio već blizu vrha druge lige, kao prvi trener osjećao sam da moram u rad s juniorima, u Hajduk, da učim kako se uči."
Ivić je bio žestok splitovac. Veznog igrača igrao je mudro, ne pretjerano lucidno, ali radišno i pametno, no hajdukovci su ga pamtili samo iz utakmica s Hajdukom u kojima je Ivić ginuo, pa i faulirao: "Ivić je mrzija Hajduka! Kako sad može doć za trenera?" pitali su Splićani hajdukovci.
Drugi su mu podmetali da je najprije "zapinjao noge Luštici" (a poslije i Zebecu) jer je 1972. u finalu Jugokupa preuzeo njegovu momčad i osvojio Kup. Prethodno se iznenada našao na trenerskoj klupi u utakmici s Dinamom i primio je glatku peticu usred Splita. Dražen Jerković, trener Plavih, s ironičnom je samilošću tom prilikom ranije iz igre izvukao vrlo raspoloženog Vabeca. Ali je "mali Napoleon" Ivić sve pamtio i za nekoliko dana prešao Dinamo s 2:1 u finalu Kupa. Ivić ni tada nije postao trener Hajduka jer je došao Zebec s kojim se posvađao nakon pola sezone, ne slažući se s njime u pogledu rada s juniorima, pa je otišao u Šibenik i bez straha spasio taj klub od ispadanja iz druge lige u samo nekoliko mjeseci rada, zbog čega su svi šibenski stručnjaci baluna i dan-danas ivićevci.
Supruga se nije odvajala od njega ni u Turskoj, ni u Portugalu. Ni u intervjuu
"Malo je falilo da završim u Olimpiji poslije Šibenika. Zvao me Aca Obradović. A onda me pozvao Kirigin..."
"Ne. Mislili smo u Njemačku", ispravlja ga žena koja se ne odvaja od Ivića ni u Turskoj ni u Portugalu, ponekad ni u intervjuu.
"Ma, ženo, to je bilo samo u našim glavama... Da, mislio sam završiti trenersku školu u Kölnu, no i Obradović mi je savjetovao da prihvatim Hajduka i Kiriginov poziv."
O Iviću najviše govore trofeji. Osim tri Kupa i dva prvenstva osvojena s Hajdukovim juniorima, Ivić je s Bijelima triput bio prvak i četiri puta uzastopce osvajač Kupa, a neki mu pripisuju i peti Kup koji je osvojio Duvančić. Tih dana je Hajduku išlo naopako. U finalu protiv Budućnosti na tribinama su sjedili Ivić i tada Duvančićev pomoćnik Poklepović. Njih dvojica dogovorili su se kako u nastavku utakmice zaskočiti Titograđane pa je ideje igračima, jednom po jednom, prenio u svlačionicu Stanko Poklepović. To, istina, već nalikuje stiliziranoj pričici, ali je točno da je Ivić u Poklepoviću imao odanog pomoćnika, velikog prijatelja i pravog suradnika, idealnog za dijalog iz kojeg se ideja rađa oslobođena nejasnoća.
Nakon svih tih godina čini mi se da je jedna stvar najvažnija u njegovu poimanju nogometa. Ivić je nogometu uskratio pravo na slučaj, oduzeo mu onu nepredvidljivost zbog koje, i kad se igra loš nogomet, stojimo i dalje na tribinama i uvijek iznova se čudimo čudima i slučajevima koji to nisu, ali koje nazivamo srećom, nesrećom, tragedijom i svim ostalim govornim figurama.
Prvo rezultat, pa tek onda igra
Ima ljudi koji ne znaju dovoljno, ali im je zato sve jasno. Oni nemaju dilema. Drugi, koji znaju malo više, nemaju baš tako jasne poglede. Malo je onih koji znaju najviše, a ipak nemaju dilema. Ne znam gdje tu Ivić spada, ali njemu je od početka bio svojstven jasan i čist pogled. Zato je tako brzo i shvatio da treba najprije napraviti rezultat pa su mu duhoviti Splićani prišili da je on trener koji voli skupljati latu aludirajući na njegovu kolekciju pokala (od late od lima) koje je redao već kao trener juniora nastavivši s istom generacijom i kao trener prve momčadi te pokupivši pet Kupova i dva prvenstva s Hajdukom.
Onako kako je njemu sve jasno, tako je jasno i onima koji ga slušaju u kopačkama, a i onima koji njegovu igru prate s tribina. Kad govorite s njim o nogometu, onda vam se čini da ste sve to već jednom i sami rekli ili pomislili. Na taj način Ivić uspijeva i na drugom planu, vrlo važnom u trenerskoj struci: on ima utjecaj na igrače, oni mu vjeruju i slijepo idu za njim.
Ali koliko se god oduševljavao izuzetnošću toga nogometnog stratega i njegovim znanjem, razumljivim svakom iole bistrijem slušatelju, ipak sam (možda baš zato) oduvijek osjećao potrebu da mu se u razgovoru suprotstavim, ne samo zato da bih dijalogom bolje istakao njegova izlaganja nego i zato što ostaje pitanje koliko se u nogometu može biti to što je Ivić i je li to više nogomet. Jasnije o tome govori jedna dosjetka splitskog arhitekta, povremeno i novinara, Frane Gotovca, za kojega se nipošto ne može reći da je ivićevac.
"Ivić je genij! To što on igra nije nogomet nego šah. A šah se igra bez publike..."
No, kako se mijenjao Ivić, mijenjala se i njegova igra. Nedavno mi je u kraćem razgovoru za "Nedjeljnu Dalmaciju" kazao da su na prvenstvu Europe u Francuskoj pravi moderni nogomet prikazali Francuzi, Španjolci i Portugalci i da je to nogomet koji on voli, ali mu nisam sasvim povjerovao jer je, javljajući se iz Francuske, jednom izjavio da će dalje, u polufinale, ići samo Nijemci i Rumunji, smatrajući da će Španjolci i Portugalci biti eliminirani, a usta su mu bila puna Belgijanaca i Danaca i uopće se nije osvrtao na igru Španjolaca i Portugalaca, premda je poklonicima brazilskog loptanja već u prvom nastupu Portugala protiv Nijemaca bilo jasno da je riječ o profinjenu igranju. Evo zašto je putovao u Francusku na europski nogometni sajam (osim zato što je, vjerojatno, tražio i angažman)...
"Nisam ja ništa izmislio, samo sakupljam detalje, pronalazim zakonitosti i prenosim igračima"
IVIĆ: Htio sam, kao i obično, vidjeti sve novotarije jer ja ništa nisam izmislio u nogometu, samo sakupljam sve detalje koje zapazim, bacim ih na papir, nađem u njima zakonitosti i onda ih prenosim na igrače s kojima radim, sastavljajući tako igru, odnosno mozaik, najboljeg što se u Europi vidi. Zato me zanimalo što se promijenilo u rasporedu igrača, kako se momčadi brane, pa kako se iz obrane transformiraju u napad, tj. kojim putovima prelaze iz stanja u kojem su jurili da otmu loptu u stanje u kojem je posjeduju te, naravno, na kraju, što se događa s realizacijom, kako stvari napreduju u davanju golova.
START: Krenimo od rasporeda...
IVIĆ: Evo što se dogodilo. Godinama se igra s dva napadača i s četiri zadnja obrambena igrača. Sad su treneri rekli: dovoljna su u obrani trojica da čuvaju tu dvojicu napadača, zašto da s četvoricom imamo dvojicu viška u obrani, a time i dvojicu manjka u napadu? Tako se rodio raspored 3-5-2. Odumro je 4-4-2. Čak smo i mi, postavljajući se prema protivniku, prešli na taj sistem, iako mi to nikad ne igramo i još naši klubovi nastupaju s 4-4-2. Stoga nam se i dogodilo da su Gudelj i Šestić, koji su imali zadatak da u petorici veznjaka igraju na bočnim pozicijama, potpuno podbacili. Jer oni jednostavno nikad takvo nešto ne igraju.
Mislim da ni naše trenersko vodstvo nije imalo jasnu predodžbu o tome što čini. Ono je samo pariralo rasporedom na raspored protivnika, a to nije to jer, konkretno, taj Gudelj i taj Šestić moraju imati univerzalnije uloge kao bočni vezni igrači...
START: Bočni vezni igrači? Što će na ovo reći čitatelji?
IVIĆ: Ako smo iz obrane izbacili bekove i sveli se na trojicu igrača koji čuvaju dvojicu isturenih protivnika, to ne znači da se nogomet više ne igra preko krila. Naprotiv. Na krilima je prostor ispražnjen i u njega se moraju ubacivati veznjaci, a to je također uloga tih bočnih vezista. Dakle, ukinuli smo bekove i krila, ali smo dobili vezni kvintet u kojem dvojica bočnih igrača, u našem slučaju Gudelj i Šestić, moraju biti sveznalice da bi, po potrebi, u igri zaigrali i beka, i halfa, i krilo. Takvi igrači moraju imati izuzetan karakter, volju, znanje da bi udovoljili tako složenim zahtjevima. Kod Francuza su to odlično igrali Genghini i Fernandez.
START: Jest, ali složenost o kojoj govorite zapravo je bila u nogama Giressea, Tigane i Platinija, i to je valjda ono što je Francusku činilo ovom Francuskom?
IVIĆ: Slažem se. Francuzi nisu pravilo jer iznimka nikad ne čini pravilo, a trojica igrača koje spomenuste stvarno su iznimka, i to iznimka koju su Francuzi čekali 30 godina, još od vremena Kope. Mene to ne zanima. Ne mogu čekati 30 godina. Ja moram stvarati igru i igrače pa rezultate. Bilo bi pogrešno da svoj nogomet sad pokušavamo spasiti tražeći od naših igrača da igraju kao ta trojica. Mene zanimaju zakonitosti koje mogu ponoviti u nekoj drugoj ekipi, ali radom, a ne čekanjem da se rodi Tigana, taj rijetki igrač pameti, igrač koji čita igru nagonom i znanjem, igrač kojem ne treba trener. On je oteo masu lopti, vraćao se pred svoj šesnaesterac i lijevo i desno, ulazio u duele, a nikad ga niste vidjeli u nekom nezgrapnom pokretu, u grču. Pa on nije pao u svih nekoliko utakmica, nije faulirao... Zahvaljujući tome što njemu i nije cilj protivnik nego lopta. To je težnja svih modernih igrača u trenutku kad se brane; to je taj presing na loptu, a ne na čovjeka, i na tome su pali Nijemci.
START: Znači, ovo sad prelazimo na drugu točku - obranu?
IVIĆ: Da. Gotovo je s igrom čovjeka na čovjeka, sa striktnim markiranjem koje je egzistiralo deset ili dvadeset godina i čime su zapadni Nijemci vladali europskim, pa i svjetskim nogometom. Zato se i nisu snašli u novoj igri pa su Španjolci i Portugalci igrom presinga bili bolji.
START: Ali ste vi, ipak, prognozirali da će oni i Rumunji dalje, a Španjolce i Portugalce niste ni spominjali...
IVIĆ: Prevario sam se jer sam vjerovao u poslovičnu sposobnost Nijemaca da voljom sve pregrme i provuku se dalje.
START: Zar ipak nije srž problema u tome što je jedan Rummenige premalo za veliku momčad naspram, recimo, francuskog terceta...?
IVIĆ: Znate što, taj presing - a igračima sam uvijek ponavljao da je pritom cilj lopta, a ne igrač - primijenio sam još prije pet godina na Hajduku, a nismo imali ni pola Giressea, u veznoj liniji igrali su Jovanić, Šalov, Luketin i Krstičević, pa i Đorđević, ali smo ipak sasvim nadigrali HSV, stisli ga, zbunili...
START: I na kraju ipak ispali...
IVIĆ: E, pa to je ta sposobnost Nijemaca... prođu oni... Ja govorim o zakonitostima, a ne o golu više ili manje, a tada su moji objektivno slabiji igrači nadigrali Buljana, Kaltza, Kegeena, Magatha, Hrubescha...
START: Da! Vi ne vjerujete u igrače nego u igru! Pa, ipak, nema ljepše igre od one što je sami izmisle Giresse, Platini, Tigana...
IVIĆ: Točno, kad već imate velike igrače koji mogu voditi sami sebe, onda će oni imati snage da produženim napadom idu u akcije i na golove. Oni se mogu vratiti na svoju polovicu, oteti loptu i laganim vezom stići sve do gola, a da im loptu protivnik ne oduzme. U tako usporenoj akciji gledatelji imaju vremena da uhvate okom svaki lijepi potez, pa i najobičnije primanje lopte, štopanje, dribling, pas... No publiku jednako uzbuđuje i brz nogomet, brzo prenošenje lopte, velika trka, kontre... To ih diže na noge...
Kad je gol širok 15, a kad tri i pol metra?
START: Dakle, stigli smo do te takozvane transformacije!
IVIĆ: E! Vidjeli ste što se događalo Nijemcima. Navikli da igraju čovjek na čovjeka, oni su stalno imali igrača manje jer se svaki njihov morao boriti protiv dvojice, ako ne i trojice igrača. Shvaćate? Protivnik je koncentrirao snage uvijek tamo gdje je lopta, a čim bi je oteo, okomito je odlazio naprijed i igrači su tada bježali jedan od drugog. Samo tamo gdje su veliki tehničari, mogli ste vidjeti da se drže u grupama i kratkim pasovima kreću u napad. Ali to je mnogo sporije nego što je, na primjer, danas jedan dubinski dribling, jedna šetnja Olssena ili Zajeca direktno u polje protivnika. Na tome se može graditi cijela igra.
START: I na kraju: realizacija, gol?
IVIĆ: Pa, tu se stvarno dogodilo nešto novo. Ne puca se više bilo kad, već se čeka trenutak, prebacuje se lopta s jedne na drugu stranu dok obrana i vratar ne ispadnu iz svog garda. Time se postiže da je gol danas širok 15, a ne sedam metara. Ako loptu prebacujete s jedne na drugu stranu, onda vratara vodite od jedne do druge stative i svaki put ga prisiljavate da mu s jedne strane sedam metara njegovoga gola bude nečuvano. Ako nije tako, on je, uglavnom, na sredini gola i nečuvano mu je samo po tri i pol metra. Razumijete, ovako je gol širok 15 metara. Fantastično!
START: I sve to se može bez Platinija, Tigane i Giressea?
IVIĆ: Može! Treba raditi...
START: Sve nam se čini da vama ta trojica ne bi igrala zajedno. Sjetite se povika na vašu klupu na kojoj su znali sjediti Katalinić, Džoni, Žungul, Đorđević, Balevski, odjednom. Jednom vam je igrao Žungul, a publika je zviždala što ne ubacite Đorđevića. Tada ste vi izveli Đorđevića, ali ste na klupu poslali Žungula. Princip ili dišpet publici...?
IVIĆ: Siguran sam da i sami uviđate da vam je ta provokacija vrlo jeftina i neosnovana. Nije prava usporedba...
"Nemam vremena 30 godina čekati na našeg Platinija ili Tiganu"
START: Možda, ali ne mogu se oteti dojmu da treneri kod nas, evo na primjer Mladinić, takva tri igrača nazivaju lakom konjicom pa vele: Pešić, Slišković i Prekazi ne mogu zajedno... Treneri koji imaju igrače za kod kuće, a posebno za u gostima, igrače za kišu, igrače za sunce, igrače za noć, za dan...
IVIĆ: Dobro, to su druge stvari... Trojica Francuza izuzetno su pametni igrači i to je ono što vam moram reći. Došlo je vrijeme da budalama stvarno više nema mjesta u nogometu. I o toj činjenici moramo početi voditi računa već u selekciji, ne samo igrača nego i nas trenera i rukovodilaca. Trebaju nam sposobni ljudi koji neće filozofirati nego će sve bazirati na radu, ali nogometnom radu. A ovako ja samo gledam kamo ide taj naš nogomet. Od vremena Vukasa i Bobeka mi ne radimo ništa nego samo pričamo o njima i o povratku toj našoj jugoslavenskoj školi. Eto, to su vam bili naši Platiniji i Tigane. Zato vam kažem da nemam vremena da čekam 30 godina.
START: Kako, ipak, objašnjavate činjenicu da imamo čitavu plejadu trenerskih imena. Što su radili sve to vrijeme Miljanić, Ivić, Zebec, Čajkovski, Boškov, Stanković, Horvat, Bobek... Imali smo i igrača... Pa i vi ste imali Oblaka, Šurjaka, Žungula, Jerkovića... a niste daleko stigli u Europi?
IVIĆ: Vi danas na ta imena gledate kao na afirmirane i zrele igrače, a zaboravljate da su, dok sam ja bio trener, mnogi od njih bili mlađi, osim recimo Buljana, Jerkovića i Džonija. Da smo mogli ostati zajedno do njihove 27. i 28. godine, siguran sam da bismo bili došli u fazu u kojoj bih ja dočekao vrijeme da malo uživam i od njihova samostalnog rada, njihova kompletnog znanja, iskustva i talenta. No, da se vratimo našem nogometu. Treneri koje spomenuste otišli su raditi van. Slabo smo pratili svjetska zbivanja. Mnogi su nas prestigli. A mi smo živjeli od majstorica u Frankfurtu po nekoliko godina. U vrijeme Vukasa i Bobeka sve je dolazilo samo od sebe; bio je to period spontanog nogometa i talenta, a mnogo manje sistematičnog, organiziranog rukovođenja. Ne mislim samo na trenere. Mislim da se u mnogim stvarima gubimo.
Po meni, u radu nogometnog kluba vlada ratno stanje jer se svi poslovi, atmosfera, organiziranost, prijateljstvo, sve se prelama između pobjede i poraza, a priče da su to porazi i pobjede samo u dječjoj igri ne stoje jer je jasno da se radi i o biznisu, velikim parama, pravim malim poduzećima. A u ratnim situacijama nema samoupravljanja. Hoću reći da nije, na primjer, dobro ni to što ovaj način rukovođenja koji imamo u drugim djelatnostima provodimo i na nogometne klubove. To ne ide. Jedan nogometni klub, pa to je strahovito teško voditi, mnogo teže nego bilo koju privrednu organizaciju...
START: Zar malo ne pretjeraste?
IVIĆ: Molim?
START: Zašto bi to bilo teže?
IVIĆ: Pa, ne znam, možda sam pretjerao, ali je klub teško voditi i kad se nađu ljudi koji to dobro rade, onda ih, kao što rekoh, kao i u ratu, ne treba mijenjati dok pobjeđuju. Stvarno treba vidjeti jesu li takvi ljudi za otpisivanje. Ili bi, barem, trebalo pripremiti ljude da nastave.
"S Kiriginom je u Hajduku sve teklo kao podmazano"
START: Očito aludirate na dugogodišnje uspjehe Tita Kirigina, predsjednika Hajduka.
IVIĆ: Govorim što znam, a mislim da je Hajduk u malom slika jugoslavenskih prilika u nogometu. Ja sam imao sreće da sam radio uz vrlo sposobne predsjednike. U Ajaxu sam radio s Van Pragom. Sedamnaest je godina vodio taj klub. Počeo je zbilja ni od čega. Počeo je s Rinusom Michelsom, čovjekom kojeg sam ja naslijedio. Bio je nastavnik tjelesnog odgoja u jednoj školi za maloumnu djecu i bavio se treniranjem nekih amaterskih ekipa, a onda s Van Pragom došao do europskih vrhova. Radio sam, na primjer, s Van der Stockom u Anderlechtu, također izvanredno uspješnim predsjednikom. Moćan, uman, bogat čovjek.
U Splitu je Kirigin ostavio dubok trag. Dovoljno je samo sjetiti se njegovih sastanaka. To je teklo sve kao podmazano, brzo bi izložio što treba raditi, podijelio zadatke. On nije dolazio samo s problemima na sastanke nego i s prijedlozima za rješenje, pa i s gotovim rješenjima. Bio je vrlo raznovrstan, govorili smo i o nogometu. To mi je pomagalo jer, koliko je god trener tvrdoglav čovjek, uronjen u svoje ideje, ipak je dobro čuti drugoga i provjeriti svoja razmišljanja. Od njega sam učio mnogo, čak i o igračima. Objašnjavao mi je njihova ponašanja.
START: Da, to ste prvi put počeli isticati nakon onog prvenstva osvojenog u velikoj trci s Dinamom. Zašto baš tada? Bilo je to 1979!
IVIĆ: Kao mlad trener bio sam koncentriran samo na svoju igru i nisam ni shvatio što sve znači uprava.
START: Tada je Vlatko Marković, koji je također mogao osjetiti Kiriginove sposobnosti jer je bio trener u Hajduku taman prije nego što ste se vi vratili, kazao da bi bio i on prvak s Dinamom kad bi imao upravu kakvu ima Hajduk. Misli li se da je dobra ona uprava što ponekad dobiva utakmicu koju su igrači izgubili?
IVIĆ: Nemojmo se prebacivat na te teme jer meni je to...
START: ...osjetljivo?
IVIĆ: Ne, nije osjetljivo, nego to je i prljavo. To je onaj najprljaviji dio posla.
START: Ali to je realnost, ono što se zbiva.
IVIĆ: Ne, to vi govorite o mućkama. Ja ne volim govoriti o onome što ne znam...
"Dvaput sam bio u otkaznom stanju u Hajduku"
START: Ali zna se da ste, na primjer, bili i u sukobima s upravom jer vam je prije svega bio važan nogomet. Na primjer, niste htjeli u momčad staviti Holcera po nalogu uprave koja ga je htjela prodati pa ste tražili da oni u upravi potpišu da su ga oni stavili i ako se izgubi, da vi ne budete krivi... Na kraju je ipak igrao Luketin, a ne Holcer. Zatim, govorilo se da ste u jednu dogovorenu utakmicu ubacili Matkovića koji o tome nije imao pojma, čovjek dao gol i zdravo đaci...
IVIĆ: Ja znam da sam dvaput bio u otkaznom stanju u Hajduku, ali da me Kirigin ipak, uza sve to, cijenio. Kirigin se ne vezuje ni za koga, nego samo za klub, i on će žrtvovati i najbližega za taj cilj. Bilo je ljudi koje je sam dovodio u klub, ali kad bi vidio da ne ide, on bi stvari rješavao bez krzmanja, bez slabosti prema bilo kome: uklanjao je sve i svakog ako ne valja.
START: Jeste li ikad došli u situaciju da odbijete namještanje utakmice?
IVIĆ: Ne, nisam... Ma nemojmo to područje. Volim razgovarati samo o stvarima koje su moj posao. Tako bi i trebalo gledati nogomet. Sve ove priče, društvene akcije, aspekti ovi i oni, sve bi bilo drukčije da se bavimo radom s igračima, da ih odgajamo i učimo nogometu pa da sutra imamo rezultate. Dolazio sam u klubove poslije kriza i loših plasmana, na primjer prvi put u Hajduk kad je bio deseti, pa sam vidio mrzovoljna lica, svađe, jedan drugome ne žele pogledati u oči. Po rezultatima smo, na kraju, u javnosti, ispali kao složna braća. Zato ja u svakom klubu u koji dođem odmah na startu želim samo rezultat i ništa drugo. Rezultat otvara putove prema svemu drugom, i boljoj atmosferi, i organiziranosti kluba, i, ako hoćete, prema stvaranju ljepše igre. Ali za to ti treba vremena, a ni jedan te klub neće držati deset godina da mu ti polako sastavljaš kamen po kamen igre za oko.
Moto svih jugoslavenskih trenera trebao bi biti da se okupe igrači oko jednog jednostavnog cilja, da sutra budu što bolji. Kad tako izložite stvari igračima, kad ih u to uvjerite, oni će se predati poslu, stavit će vam se potpuno na raspolaganje i tada možete od njih činiti što vam je volja...
START: Jednog igrača nikad u to niste uvjerili?
IVIĆ: Kojeg?
START: Juricu Jerkovića?
IVIĆ: Znate što, Jurica je igrač stvarno rijetkih kvaliteta i možda ću sad prvi put reći ovo: on je bio žrtvovan! Imao je izuzetne osobine i tražio je slobodu...
"Jerkovića sam morao žrtvovati"
START: Kao Platini? I on je bio "laka konjica"?
IVIĆ: Ma dobro... E, da bi se izvukla ona druga mladost, a ni jedan od ostalih nije bio jerkovićevskih svojstava da bi mogao igrati sam, a da ga nitko ne vodi, ja sam morao inzistirati na vrlo jednostavnim principima igre kao što je striktno pokrivanje...
(Mnogo sam puta slušao Ivića o tome i ponekad posumnjao nije li on pošao sa striktnim pokrivanjem i zbog sebe, da bi lakše uočio greške igrača, jer se to najbolje vidi kad igrač ima tako jasan zadatak kao što je čuvanje čovjeka. Ivić je tako i sebi olakšao posao kao mlad stručnjak da ne bi upao u tko zna kakve vode. Jerković je, valjda, snagom svog talenta i nogometnog instinkta znao više i mogao više od svih, računajući i funkcionere i trenere, ali zbog ostalih, Ivić nije to smio priznati. Uvijek je veličao vrijednosti mnogo lošijih igrača, a na greške ukazivao Jerkoviću. Ima u tome i neke logike.)
IVIĆ: I Jerković je mogao igrati to striktno pokrivanje, i to bolje od svih ostalih, baš zato što je imao ono što imaju svi rođeni igrači - čitanje igre. U nekim je utakmicama to i dokazao. Ali njegova se priroda bunila protiv toga. Eto, tako je bio žrtvovan, nije imao slobodu... U mojoj duši bilo je borbe: on ili njih deset; odlučio sam se za većinu. Ali, na primjer, u Ajaxu sam, uvidjevši da ću zbog osobina igrača morati igrati zonu i kontru, postupio drukčije. Pitao sam igrače žele li igrati to ili nešto drugo. U njihovo ime odgovorio mi je kapetan Krol: "Gospodine Iviću, napravite vi što hoćete, mi hoćemo pobjeđivati, hoćemo pare..."
Igrači su vani disciplinirani ako ih tučete autoritetom znanja, ali su i promišljeniji. Čim vide da nemate pojma, gotovo je s vama kao trenerom. Bez hvalisanja mislim da je to moje najjače oružje, znanje. Autoritet kazne ne djeluje. Samo jednom sam kaznio, sjećam se, Mužinića, i to zbog neke banalne sitnice pa se i danas kajem. Imao sam igrača koje sam volio...
START: Da, vi ste osiguravali veze s ekipom preko kapetana, Krola, Peruzovića...
IVIĆ: Moji su najdraži trofeji igrači, oni u Hajdukovoj generaciji ili, na primjer, oni iz Ajaxa, gdje sam napravio Lerbyja i Arnesena koje ste sad mogli vidjeti na Prvenstvu Europe, zatim Tahamatu, Dusbabu, Lina... sve same reprezentativce.
START: U zadnje ste vrijeme opčinjeni Vercauterenom...
"Mi nismo gluplji od sjevernjaka, ali su oni radišniji"
IVIĆ: Samo sam od dvojice igrača i ja učio. Kad sam Hajduku, prije deset godina, htio udahnuti novu igru, došao je Oblak kao živi primjer onoga što smo tada zvali totalnim nogometom. To mi je bilo olakšanje. Govorio sam igračima da ono što im nisam kadar objasniti mogu lako prepoznati iz Oblakove igre. Od Vercauterena sam učio kako se duga lopta može ukrasti kad je protivnik pošalje, a ona nikad nije sasvim precizna. Vercauteren bi po 40 metara trčao za njom i oteo je...
START: Naši igrači rijetko imaju tu profesionalnost kao Oblak? Je li to pitanje toga ili nešto drugo?
IVIĆ: Ima tu i mentaliteta. Mi nismo gluplji od sjevernjaka, ali su oni radišniji. No, i mentalitet se može stvarati. Hajdukova generacija svakako je najveći talent koji sam imao. Ajaxovci su imali onaj potrebni elan za rad. U Anderlechtu sam se oduševio znanjem igrača, imali su ga iskusni i neiskusni. I mlad igrač može biti iskusan... A najposlušniju momčad imao sam u Galatasarayu, iako sam tamo ostao bez titule upravo zbog neposluha. Predsjednik je načinio grešku kad je, sedam kola prije kraja, ušao pred jednu utakmicu u svlačionicu i rekao: "Ako osvojite titulu, dobit ćete duple premije. U protivnom - ništa." Igrači su poludjeli. Tu smo utakmicu izgubili i poslije toga odoše svi nizbrdo.
START: Zašto ste otišli iz Galatasaraya?
IVIĆ: Nisu kupili igrače koje sam tražio, a pred javnošću je ispalo da sam ja te igrače doveo. Jednom sam već napravio tu grešku pa sam ostao u Anderlechtu i, kad su kupljeni igrači pokazali svoje pravo lice, ja sam dobio otkaz, iako ih nisam ja izabrao.
START: A predsjednik?
IVIĆ: On je ostao. To je normalno svuda u svijetu. Isto bi mi se dogodilo da sam ove godine ostao u Turskoj.
START: Ipak, vi niste otišli dok se nije pojavila Benfica, čak ste tvrdili da ste dali obećanje i da nećete nikamo!
IVIĆ: Ako se sjećate, rekao sam vam i to da sam, u najgorem slučaju, spreman godinu dana pauzirati, da u Hajduk neću. Istina, nisam bio do kraja iskren, ali sad shvaćate zašto sam tako kazao za novine. Što se tiče one duple premije, moram vam reći da mi je jako bilo stalo do titule i da sam planirao tu premiju dati pola bolnici tamo u Turskoj, pola ovdje u Splitu...
START: Kao, novac nije sve? Novac vas nije promijenio?
IVIĆ: Vidite da nije...
START: Malo ipak jest. Prije deset godina ni na kraj pameti vam ne bi bilo da toliki novac poklanjate bolnicama...
IVIĆ: A, dobro, to je već samo replika... Nego, zašto se ne vratimo nogometu. Gdje smo ono stali?
"Može se zaraditi i u Hajduku da se vrlo dobro živi"
START: Kod novca. Možete li napraviti neke usporedbe?
IVIĆ: Što se trenera tiče, može se zaraditi i u Hajduku da se vrlo dobro živi. Vani zaradite mnogo više pa dobar dio toga novca možete ostaviti iza sebe, da ga ne trošite, da ipak dobro živite. Naši igrači sve bolje zarađuju kod nas, ali normalno, to nije koliko vani. Ipak, igrači u Europi dobivaju uglavnom samo premije i plaću. Ne računam to što se dobije na potpis jer tu dižu pare samo najbolji, rijetki asovi. To nije pravilo. Naš igrač morao bi se ovdje posvetiti samo igri da stvori uspjeh kluba, reprezentacije i sebe sama pa da izađe van jer prodajom van on u jednom potpisu može zaraditi više nego većina igrača koji u inozemstvu igraju i po desetak godina. No, naši poslije dvije-tri godine počinju misliti na pare, kafiće i drugo, prestanu razmišljati o nogometu, a kad se trebaju prodati, onda bi se htjeli trgnuti, ali je tada kasno, počinju plaćati danak višegodišnjem neradu.
START: Znači, vratimo se igri...
IVIĆ: Igra je uvijek moja vodilja. Mi smo zemlja koja ima senzibiliteta prema tom nogometu, imamo ga u genima. I s onom momčadi na Prvenstvu Europe mogli smo puno više uraditi. Igra se ne može ispričati, treba je praviti ponavljanjem na treningu. Zato smo trebali prirediti temeljite pripreme pred Prvenstvo Europe...
START: Ali ni druge reprezentacije nemaju baš neke pripreme. Osim toga, za to nema termina? I vi ste bili ogorčeni neprijatelj velikih priprema dok ste trenirali Hajduk.
IVIĆ: Prvo, ostale reprezentacije nisu u krizi u kojoj smo mi i mogu se osloniti na rad u klubovima. Drugo, termina mora biti ako reprezentacijom želimo što prije vratiti ugled našem nogometu jer bi proces u klubovima trajao dulje i zahtijevao radikalnije zahvate. Treće, ja sam se bunio zato što su mi se igrači s njih vraćali nepripremljeni. A kad bih ja radio te pripreme, uvjeren sam da bi svi klubovi rado slali igrače u reprezentaciju koliko god hoćeš dana.
START: Bili ste i izbornik?
IVIĆ: Pustimo to. Iako bih jednog dana to prihvatio, ali pod ovim uvjetima, o kojima govorim. Evo, da se vratimo detaljima koje smo mogli i na brzinu prirediti za Prvenstvo Europe. Lako se u nekoliko dana priprema moglo otkriti da, recimo, Zlatko Vujović, Šestić, Baždarević, Boro Cvetković i Sušić spadaju u privilegirane u svojim klubovima pa zato, kad protivnik dođe do lopte, oni mogu stati, prestati igrati, odmoriti se, i samo sudjelovati u dijelu igre kad mi imamo loptu.
S druge strane, Stojković ili Hadžibegić uopće ne sudjeluju u fazi napada. Dakle, to je već sedam igrača naše reprezentacije koji jedan dio igre uopće ne igraju. Tako se događalo da, kad smo uzeli loptu, nema igrača koji bi je primio. Svi su se skrivali. Samo je Sušić bio hrabar da je traži, ali je to radio pogrešno, na štetu sebe i momčadi, vraćajući se po nju i dovlačeći igrače za sobom, zatvarajući svoje suigrače i napad uopće.
Ili, uzmimo Simovićevo degažiranje. Svi viču na njega, a radi se, zapravo, o kvaliteti da može prebaciti loptu sa šesnaest na šesnaest. Da smo postavili dva skakača naprijed koji će tu degažiranu loptu prebaciti glavom iza sebe, gdje će utrčati jedan naš napadač, mi smo, vrlo jednostavno, mogli imati akciju brzu i vrlo opasnu, s velikim izgledima za gol. Ako je protivnik u skoku odbije, onda zidom igrača koji su ostali otraga krećemo u presing, opet uzimamo tu loptu i vršimo prepad, što je najefikasnije.
"Ne želim čekati da mi grom zapali igru"
(Nakon tko zna koliko godina opet sam vidio onog starog sugestivnog Ivića koji ustaje iz fotelje i vraća se nogometu, driblingu, šutu, agresiji. On sam izgledao mi je kao onaj Hajduk 1979. ili poslije onaj Anderlecht, koji kreće u juriš na loptu. Ivić je u tome bio krivo shvaćen i svi su govorili da igra na ofsajde, a ofsajdi su bili samo posljedica, a ne i cilj njegove igre koja je prije svega imala namjeru da oduzme loptu, da naglo napadne protivnika, da ga stisne i tako otkloni slučaj pred vlastitim i poveća uvjete za slučaj pred tuđim golom. Ivića nisu shvatili ni u Belgiji. Pričalo se da su mu i zviždali, ali on tvrdi da je one godine kad je dobio otkaz i kad je zatim Anderlecht osvojio Kup UEFA-e dobio pismo predsjednika kluba u kojem mu je on zahvaljivao: "Vašom igrom uzeli smo trofej!" Ipak, čini mi se da Ivić pretjeruje kad afirmaciju tog svog sistema, presinga na loptu, pronalazi u igrama Portugala, Španjolske i Francuske na Prvenstvu Europe. No, uporan je...)
IVIĆ: Došlo je opet vrijeme niske konstitucije, malih igrača koji više odgovaraju igri u sredini terena u kojoj se gomila čak deset vezista ako se igra sistemom 3-5-2. U takvoj formaciji dominirat će dubinski dribling i otimanje lopte odmah na onom mjestu gdje ste je izgubili, a posebno je to zanimljivo što će ona šetnja loptom, vez, odgađanje napada i čekanje pravog trenutka da se krene naprijed - pasti na leđa zadnjih obrambenih igrača. Zato bih ja tamo postavio najiskusnije i najbolje, što sam već radio i u Hajduku. Oni otraga kreiraju, a naprijed mogu igrati i neznalice, ionako se teško sastanu s loptom. Njihovo je samo da trče brzo i po pravim linijama te da se bore tamo, s onim dolje vukovima u protivničkoj obrani.
Za sve ovo, međutim, potrebni su ili genijalci igrači ili velik rad, a genijalci su rijetkost. Da završim zašto ja inzistiram na stvaranju igre, a ne na spontanom čekanju da se ona rodi. Mnoge su momčadi gubile i utakmice i velik novac jer su ovisili od tom nadahnuću, a teško je uvijek biti nadahnut na poslu, pogotovo je teško onda kad se od tebe to najviše traži. Nadomjestak za to jest uigranost prema zakonitosti od kojih polazi trener.
Evo ovako: udari grom i zapali se vatra. Hoćemo li uvijek čekati da udari grom? Nećemo! Tako ni ja ne želim čekati da mi tek grom zapali igru...