Foto: Guliver Image/Getty Images, Ilustracija Index
OSTALO je još točno 27 dana do početka Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, koja je po treći put domaćin završnog turnira najboljih momčadi Starog kontinenta. Inicijalni Euro 1960. održan je u Francuskoj, baš kao i turnir 1984., kad su se domaćini predvođeni Michelom Platinijem okitili svojim prvim velikim nogometnim zlatom.
Premda u Francuskoj ovog ljeta neće biti nogometne sile kao što je Nizozemska, a tamo ćemo gledati Sjevernu Irsku, Island, Albaniju i Wales, reprezentacije iz drugog, pa čak i trećeg razreda europskog nogometa, ne treba sumnjati da ćemo punih mjesec dana uživati u spektakularnom nogometu.
Dok ludnica 10. lipnja ne krene, Index vas poziva da zajedno s nama odbrojavate do početka uz zanimljivije priče iz povijesti Eura, najljepše golove, legendarne utakmice i najbolje igrače.
Odbrojavanje je počelo.
27. Jugoslavija – Engleska 1:0, polufinale EP 1968.
Kada je u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. David Beckham s poda udario Chola Simeonea i dobio crveni karton, valjda jedini u reprezentativnom dresu, najtiražniji list u zemlji ''The Daily Mirror'' donio je naslov "10 herojskih lavova i jedan glupi dječak".
Beckham je tih dana bio zakucan na stup srama u Engleskoj, vrijeđao ga je tko je god stigao, a malo je tko postavio pitanje zašto se pljuje po čovjeku koji je tu jadnu i kukavnu Englesku zapravo i odveo na Mundijal i tamo je gotovo sam držao na životu koliko god je mogao.
Tako tipično za Englesku i za njenu arogantnu javnost. Posebice kad su u pitanju engleski nogometaši. Sličnu sudbinu točno tri desetljeća prije Beckhama doživio je bivši engleski reprezentativac Alan Mullery, koji je u polufinalnom dvoboju Europskog nogometnog prvenstva u Italiji 1968. u 89. minuti utakmice pri vodstvu Jugoslavije 1:0 divljački nogom u prepone udario Dobrivoja Trivića i tako postao prvi engleski nogometaš u povijesti koji je isključen.
Ukleti Alan Mullery, David Beckham 30 godina prije Davida Beckhama
Skoro pola stoljeća kasnije bivši igrač Tottenhama i Fulhama uzdahne kad ga pokoji novinar pita što se te večeri u Firenzi zapravo dogodilo.
''Nikad, dokle god sam živ neću se osloboditi tog tereta. Taj demon će me proganjati valjda cijelu vječnost. Kao igrač s Tottenhamom osvojio sam tri trofeja, godinama sam bio reprezentativac, odigrao sam više od 700 utakmica u karijeri, igrao i na Svjetskom prvenstvu, ali ljudi će me pamtiti samo po tom događaju. U redu, da ne lažem, i po onom golu koji sam zabio Leicesteru, a koji se poslije godinama vrtio svake subote kao špica u popularnoj emisiji ''Match oft he Day'', kazao je nedavno Mullery engleskim novinarima te je dodao:
''Ljudi se sjećaju samo te dvije utakmice, a onih 698 kao da nisam ni odigrao.''
Engleska je tada bila svjetski prvak i kao apsolutni favorit došla je u Firenzu spojiti oba naslova, onaj svjetski i europski. Strašnu momčad je tada na raspolaganju imao sir Alf Ramsey. Bila su tu oba Bobbyja, Moore i Charlton, pa strijelac jednog gola u finalu SP 1966. Martin Peeters, a na vratima je stajao jedan od najboljih golmana svih vremena i vlasnik službeno najbolje obrane u povijesti nogometa, Gordon Banks.
Englezi su u meč s Jugoslavijom (koja se nije bila ni kvalificirala na Mundijal u Englesku 1966.) ušli kao apsolutni favoriti i Ramsey je smatrao kako će se lako obračunati s Jugoslavijom, pa je na klupi ostavio lakše ozlijeđene napadače Nobbyja Stilesa i strijelca jedinog hat-tricka u povijesti Mundijala Geoffa Hursta, odmarajući ih za veliko finale.
S druge strane, izbornik Jugoslavije, legendarni Rajko Mitić u Italiju je poveo odličnu momčad predvođenu jednim od najtalentiranijih europskih napadača, Draganom Džajićem.
Uoči utakmice, Mitić je engleskim novinarima rekao kako je njegova momčad čak i bolja od one Jugoslavije za koju je on igrao u pedesetim, a koja se do raspada bivše nam države u kolektivnoj memoriji svih ljubitelja nogometa u Jugoslaviji smatrala najboljom u povijesti: (Beara (Hajduk) ; Stanković (Zvezda), Crnković (Dinamo) - Čajkovski (Partizan), Horvat (Dinamo), Boškov (Vojvodina) - Ognjanov (Zvezda), Mitić (Zvezda), Vukas (Hajduk), Bobek (Partizan), Zebec (Partizan)).
Čak i poslovično bahati engleski novinari shvatili su ozbiljno Mitićeve riječi i jedan je dnevni list donio naslov: ''Engleskoj prijeti poraz''.
Kao što se i očekivalo, bila je to čvrsta, više borbena nego kvalitetnim sadržajem bogata utakmica u kojoj su Englezi imali nešto više šansi. Posebno se u promašajima isticao Alan Ball, koji je uspio promašiti dva zicera. I kako to u nogometu obično biva, stigla je kazna. Četiri minuta prije isteka 90. minute jednu dugu loptu poslanu u engleski kazneni prostor ispred Moorea na prsa je primio Dragan Džajić i s lakoćom je matirao nemoćnog Banksa.
Englezima je ostalo malo, ali opet i dovoljno vremena da utakmicu odvedu u produžetke. No, tada se dogodio trenutak ludila Alana Mulleryja, koji je poslije opisao što se dogodilo.
''Ispričao sam sve svima, a trener Alf Ramsey me je pohvalio zbog toga što sam napravio i platio je kaznu umjesto mene''
''Bobby Moore mi je dodao loptu, a onda sam me presjekla strašna bol. Jedan njihov igrač namjerno me udario po nogama. Ne znam je li imao naoštrene krampone, ali čim sam vidio kako mi se čarape natapaju krvlju zamračilo mi se pred očima. Udario sam ga svom snagom tamo gdje najviše boli, a on se srušio kao vreća. Kad je utakmica završila bilo me strah reakcije suigrača i trenera jer sam ih ostavio na cjedilu. Ispričao sam se svakom ponaosob jer su zbog mene izgubili priliku igrati u finalu, no Alf Ramsey (isti taj Ramsey je zabranio svojim igračima u četvrtfinalu SP 1966. da razmjene dresove s Argentincima rekavši kako su oni životinje) mi je samo rekao:
''Ne brini se ništa, drago mi je da je netko uzvratio onih seronjama koji su nas cijelu utakmicu tukli.''
''Kad smo došli doma, FA me kaznio s 50 funti, što je tada bio velik novac, a kaznu je iz svog džepa platio Alf. Nevjerojatno'', pričao je Mullery godinama nakon.
Talijani talijanski: Do naslova došli tako što su Sovjete izbacili bacanjem novčića, a Jugoslaviju tek nakon ponovljene utakmice
U finalu su igrali Jugoslavija i Italija, a plasman Italije u završnicu također je zanimljiv. Talijani i Sovjeti su odigrali 0:0. Kako ni nakon produžetaka nije bilo golova, pobjednik se odlučivao bacanjem novčića, a tu su domaćini bili sretniji.
Jugoslavija u osam godina izgubila dva finala
Ista se stvar dogodila i u finalu. Jugoslavija je od 32. minute vodila 1:0, no deset minuta prije kraja Domenghini je izjednačio. Tih je 1:1 ostalo i nakon dodatnih 30 minuta, međutim organizatori su odlučili da je glupo da se prvak Europe dobije bacanjem novčića i dva dana kasnije odigrana je nova utakmica. Italija je slavila 2:0 i postala je prvak, a Jugoslavija je u samo osam godina izgubila i drugo europsko finale.
''Bilo mi je užasno gledati finale s tribina. Osjećao sam da sam od tog trenutka postao uklet. U to vrijeme nije bilo dodatnih kamera i svašta se događalo na terenu. Da smo onu utakmicu protiv Jugoslavije odigrali danas, vjerujem kako bi ista bila prekinuta nakon 20 minuta. Oni bi ostali sa šest igrača u polju, a mi sa devet'', duhovito će ukleti Mullery.