PRIJE deset godina Goran Ivanišević upisao se u povijest hrvatskog sporta, ali i svjetskog tenisa kada je pobjedom protiv Patricka Raftera u finalu Wimbledona ostvario svoj dječački san. Goranovu priču ugledni ESPN naslovio je "Ivanišević, ludi Hrvat", dodavši kako je njegov pohod na Wimbledon "jedna od najtoplijih sportskih priča modernog doba". "Niti jedan osvajač Wimbledona u povijesti nije bio tako popularan kao Ivanišević 2001. godine".
"Ivanišević je bio neobičan igrač. Često govorimo o velikoj želji i ambicijama vrhunskih sportaša kojima podređuju sve u životu, ali Goran je imao čežnju, glad za pobjedom, kao dijete koje žudi za igračkom. Ta je žudnja za osvajanjem Wimbledona postajala veća sa svakim porazom u finalu. Izgubio ih je tri", piše ESPN u prisjećanju na povijesne trenutke na terenima All England Cluba. "Pokazao je Ivanišević tada kako mu je suđeno da jednog dana podigne taj trofej. Imao je dva glavna oružja potrebna za to - ubojiti servis (206 aseva) i odličnu igru na mreži. Ali zaustavio ga je Peter Sampras."
Svoje drugo finale Wimbledona Ivanišević je ponovo izborio 1994. pobjedama nad Guyom Forgetom i Borisom Beckerom, a onda je naletio na tada prvog igrača svijeta i branitelja naslova Petea Samprasa koji je lako slavio sa 7:6(2), 7:6(5), 6:0. Četiri godine kasnije Goran je dobio priliku za revanš prvom nositelju po mnogima najprestižnijeg teniskog turnira. U finalu je, kao i protiv Agassija dobio prvi i četvrti set, a onda peti izgubio sa 6:2. Treće finale nije mu donijelo sreću i uslijedio je Goranov pad. Mnogi su vjerovali kako je vrhunac karijere iza njega, a i jedna je njegova izjava najbolje pokazala kroz što je sve prolazio na terenu: "Problem je što svaki meč igram protiv pet protivnika, suca, publike, skupljača loptica, terena i sebe samoga".
No, publika ga je voljela, ne samo zbog njegove ludosti, nepredvidljivosti i borbe s reketima, već i zbog toga što je uvijek bio na milimetar do slave. "Što gore igram, to me ljudi više vole", govorio je Goran. "Jednom mu je 2000. godine ponestalo reketa za igru i meču tijkom kojeg je razbio sve koje je imao. Šarolika osobnost rijetkost je u sportu i zato je bilo nemoguće ne navijati za čovjeka koji je imao više nijansi od kutije pune pastela", piše ESPN.
U Wimbledon je 2001. stigao sa pozivnicom i minimalnim šansama za osvajanjem turnira, ali svojom je ljevicom Ivanišević ispisao priču koja ide uz bok najboljim holivudskim scenarijima. Preko Šveđanina Jonssona, Carlosa Moye, Andyja Roddicka i Grega Rusedskog stigao je do četvrtfinala u kojem je svladao Marata Safina, dok je njegov protivnik u polufinalu Tim Henman "riješio" Rogera Federera koji je kolo ranije napravio senzaciju pobijedivši Samprasa. Drugi nositelj Andre Agassi pao je u drugom polufinalu od Patricka Raftera, a Goran je za finale morao igrati u neprijateljskoj atmosferi pred publikom koja je desetljećima čekala Britanca koji bi podigao vimbldonski pehar. Nakon trodnevne borbe i pet setova Ivanišević je izborio svoju četvrtu šansu protiv Australca koji se pripremao na svoje drugo uzastopno finale.
Odigrali su meč za pamćenje uz nikad prije viđenu atmosferu. John McEnroe rekao je nakon meča kako je to bilo najbolje finale koje je ikada gledao. Rafter je bio okretniji i spretniji, ali Goran je bio moćniji, obojica su se borila za svaki poen, a Rafter je na koncu kod 8:7 prepustio Ivaniševiću servis za pobjedu i prekid desetljeća frustracija i boli. Nakon dvije dvostruke pogreške i odlične reakcije svog suparnika kod treće meč-lopte, Ivanišević je četvrti put servirao, a Rafter pogodio mrežu. Nakon tri sata napete borbe na Goranovom licu pojavile su se suze radosnice koje je čekao dugih deset godina. Bila je to drama koja je imala sve, ostvarene dječačke snove, tri poraza u finalima, veliki uspjeh na samom završetku karijere, ulazak u finale uz pozivnicu usprkos svim očekivanjima, meč od pet setova i, da drama bude još veća, dvije dvostruke pogreške na meč-lopti. Goran je tada postao prvi Hrvat koji je osvojio Wimbledon, prvi osvajač koji je došao s pozivnicom i pobjednik s najnižim renkingom.
"Ludi Hrvat te je godine postao dio teniskog folklora. Bajka je konačno dobila svoj sretan završetak. Heroj publike, postao je heroj Wimbledona", zaključuje ESPN.