U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.
TRIPLE-DOUBLE učinci svakodnevica su u današnjoj NBA ligi. Redovito možete čitati o njima, a u posljednje je vrijeme za to najzaslužniji Nikola Jokić, koji i na startu aktualne sezone dostiže rekorde. U svakoj od prve četiri utakmice imao je triple-double, odnosno 10+ poena, 10+ skokova i 10+ asistencija, što su do njega uspjela samo dva igrača u povijesti lige.
Ako ste imalo upućeni u tematiku, sigurno biste znali pogoditi o kojoj se dvojici igrača radi. Jedan je svima poznati Russell Westbrook, koji je u dresu Sacramento Kingsa i dalje aktivan. No drugo ime jest ono koje se već preko 60 godina neprestano vrti na svaki spomen triple-doubleova i rekorda povezanih s njima.
Ponekad se može steći dojam da se to ime toliko često spominje da je već prešlo u mitski status. Svi su čuli za to ime, a mnogi ne znaju kakva uopće ličnost stoji iza njega. Riječ je o Oscaru Robertsonu, čovjeku koji je u NBA ligi igrao tako davno da su rijetki svjesni o kakvoj se veličini radi.
A tko je uopće bio Oscar Robertson? Osim triple-double mašine, Robertson je bio jedna od prvih velikih zvijezda NBA lige, košarkaš s čudesnom statistikom i prava avangarda za svoje doba. I opet, pored svih fenomenalnih izvedbi na parketu, Robertson je izvan njega dao najveću ostavštinu košarci te je svojim djelovanjem pokrenuo revoluciju u NBA-u i učinio ga onakvim kakvim ga danas poznajemo.
Oscar Robertson rođen je 24. studenog 1938. u gradiću Charlotteu (ne onom u kojem igraju Hornetsi) u Tennesseeju, a u njegovom ranom djetinjstvu obitelj se preselila u Indianapolis. Ondje se smjestila u Lockefield Gardens, kompleks državnih stambenih zgrada namijenjenih isključivo za siromašne tamnopute obitelji.
U rasno segregiranom američkim društvu Robertson je išao i u škole za crnu djecu, a od malih nogu je sa svojim vršnjacima provodio dane pod obručima. "Košarka je bila igra za siromašnu djecu", objašnjavao je.
Robertson je upisao Crispus Attucks srednju školu i pridružio se košarkaškoj momčadi, protiv koje su dotad bijele škole odbijale igrati. Ipak, to se promijenilo u isto vrijeme kad se pojavio Robertson, a on je sa svojim suigračima 1955. i 1956. osvajao naslov prvaka Indiane, čime je Crispus Attacks postao prva crna škola u cijelom SAD-u koja je bila prvak svoje savezne države.
Tradicija u Indianapolisu nalagala je da osvajači titule dobiju pobjedničku paradu te da im se u gradu organizira proslava, no s Robertsonom i njegovim suigračima bilo je drugačije. Njihovo slavlje preseljeno je u park izvan grada zbog zabrinutosti gradskih čelnika.
"Rekli su da bi crnci inače razvalili centar grada", prisjeća se Robertson, koji je 1956. postao drugi američki Mr. Basketball, što je nagrada rezervirana za najboljeg srednjoškolskog košarkaša. Godinu ranije dobio ju je Wilt Chamberlain.
Rasna odvojenost obilježila je i Robertsonove godine na sveučilištu Cincinnati, gdje je bio prvi tamnoputi igrač u povijesti. Gostovanja na prestižnim južnjačkim sveučilištima poput Dukea i Južne Karoline za njega su bila posebno bolna - nije mu bilo dozvoljeno spavati u hotelu s ostatkom momčadi, nego je najčešće noćio u studentskim domovima. "Nikad im to neću oprostiti", izjavio je jednom prilikom.
Pod Robertsonovom dirigentskom palicom Cincinnati je postao jedan od košarkaški najjačih koledža u državi, a on je u sve tri godine bio je proglašen najboljim sveučilišnim igračem u državi. Pritom je svake godine bio i najbolji sveučilišni strijelac u cijeloj Americi. Titulu sa Cincinnati Bearcatsima ipak nije osvojio, ali je unatoč tome zapanjio državu svojim talentom i dotad neviđenom kombinacijom vještina.
Robertson je za to vrijeme bio prava avangarda. Sa 196 centimetara visine igrao je na poziciji playmakera - danas su visoki playmakeri rastući trend, ali tada je to bilo nešto neviđeno. Prototip idealnog playa u počecima NBA lige bio je Bob Cousy, mršava i 185 centimetara visoka legenda Boston Celticsa.
Gotovo svi igrači na toj poziciji bili su takve skoro pa identične građe te su se držali tradicionalnog koncepta playmakera - njihova primarna zadaća bila je voditi loptu, upravljati napadima i asistirati suigračima. No onda se odjednom u Cincinnatiju pojavio mlađahni play koji ne samo da asistira, nego je i glavni strijelac svoje momčadi, a pritom grabi skokove poput centra.
Takav čudesan talent na draftu bio je vrijedan teritorijalnog izbora - danas nepostojećeg koncepta, no nekad vrlo moćnog alata kojim se svaka momčad prije samog drafta mogla odreći izbora prve runde i umjesto toga odabrati igrača iz svojeg područja. To su učinili Cincinnati Royalsi, prethodnici današnjih Sacramento Kingsa, i doveli Robertsona, zvijezdu s obližnjeg sveučilišta.
Uoči početka svoje prve NBA sezone, Robertson se predstavio i u svijetu. Zajedno s najboljim kolegama sa svih sveučilišta uputio se na Olimpijske igre u Rim 1960. godine, a ta se momčad smatra najjačom koju je svijet dotad vidio. Neki je čak zovu i "Dream teamom za koji nikad niste čuli".
Pored Robertsona, još devetorica igrača iz te ekipe zaigrala su u NBA ligi, uključujući i istinske legende te pripadnike Kuće slavnih Jerryja Westa, Jerryja Lucasa i Walta Bellamyja.
SAD je bio apsolutno nedodirljiv za konkurenciju, a samo je Sovjetski Savez, koji je osvojio srebro, uspio od Amerikanaca izgubiti manje od 30 razlike. Jugoslavija, za koju su igrali Radivoj Korać, Ivo Daneu, Pino Gjergja i drugi, od SAD-a je izgubila s nevjerojatnih 104:42.
Sa zlatom oko vrata i statusom uzbudljive mlade zvijezde, Robertson je stigao u pomalo otužne Royalse. Royalsi su se u Cincinnati preselili svega tri godine ranije iz Rochestera, a u prvoj godini u novom gradu dogodila im se tragedija.
Maurice Stokes, njihov najbolji igrač, na terenu je zadobio ozljedu mozga zbog koje je ostao paraliziran. Premda tragična, ta priča ima i svoju ljepšu stranu, s obzirom na to da je za Stokesa do kraja života skrbio njegov suigrač Jack Twyman, zbog čega NBA liga svake godine dodjeljuje nagradu za "idealnog suigrača" koja nosi ime Twyman-Stokes.
U takvim okolnostima, Royalsi su uoči Robertsonovog dolaska bili najlošija od osam momčadi u ligi. U sezoni 1959./60. imali su 19 pobjeda i 56 poraza. On ih je već u prvoj sezoni podigao za 14 pobjeda, pritom zamalo ostvarivši triple-double prosjek. U 71 utakmici bilježio je 30.5 poena, 10.1 skok i 9.7 asistencija te je osvojio nagradu za najboljeg rookieja godine, kao i za MVP-ja All-Star susreta.
Jerry West, Robertsonov glavni konkurent u borbi za nagradu za rookieja godine, mogao je tek snuždeno zaključiti: "Oscar Robertson nikada nije bio rookie. On je mjerilo kako igrač treba igrati. On je čovjek za sva vremena."
U drugoj sezoni Robertson je dohvatio ono što mu je izmaknulo u prvoj - s 30.8 poena, 12.5 skokova i 11.4 asistencije postao je prvi igrač u povijesti NBA lige s triple-double prosjekom. Dugi niz godina mislilo se da će to biti jedan od onih nedohvatljivih rekorda, iako je Robertson još dvaput bio na tek pokoju asistenciju ili skok udaljen da ga ponovi.
Mnogi su stoga bili u potpunoj nevjerici dok je Russell Westbrook lovio taj uspjeh i na kraju ga 2016./17. i ulovio. U ovoj modernoj eri košarke triple-double ipak je postao nešto sasvim uobičajeno pa je Westbrook zatim još čak tri puta imao triple-double prosjek na kraju sezone, a to je lani za rukom pošlo i Nikoli Jokiću.
Paralelno s Robertsonom rasli su i Royalsi. Big O, kako su ga prozvali, u trećoj je sezoni doveo momčad do pobjedničkog skora, ali su zastali na prvoj prepreci u doigravanju Zapadne konferencije. Bila je to prva i posljednja sezona da je Robertson s Royalsima igrao playoff - na Zapadu.
Tih se godina NBA liga, naime, postupno proširivala, a možda i najveći nesretnici u toj priči bili su upravo Royalsi. Oni su sa Zapada prebačeni na Istok, a tamo su ih čekala dva problema.
Prvi i manji bio je Wilt Chamberlain, frik koji je za Philadelphiju zabijao 50 poena po utakmici. Drugi je bila najdominantnija momčad ikad oformljena u NBA-u - Boston Celticsi koji su predvođeni Billom Russellom, ali i drugim zvijezdama, od 1957. do 1969. osvojili 11 od 13 mogućih titula.
Big O je tih godina izrastao u pravu silu, šest puta je u šezdesetima bio najbolji asistent lige i jednom najbolji strijelac, dok je 1964. proglašen i najkorisnijim igračem NBA-a te tako poremetio dominaciju Wilta i Russella, koji su od 1960. do 1968. osvojili sve preostale MVP nagrade.
U playoffu se trudio i trudio, ali nije išlo. Sixerse i Wilta ponekad bi Royalsi i izbacili, ali Celticse nikad. Dvaput su bili blizu - 1963. je u finalu konferencije odlučila sedma utakmica, u kojoj su Royalsi izgubili 142:131 unatoč tome što je Robertson zabio 43 poena, dok su tri godine kasnije Celticsi također bili bolji u majstorici sa 112:103, uz 37 koševa Robertsona.
"Kad se vraćam na vrijeme u Royalsima, nije postojao način na koji smo mogli pobijediti. Igrali smo protiv Celticsa, a oni su imali po tri ili četiri superzvijezde u postavi. Mi smo imali jednu", izjavio je godinama kasnije Robertson, kojemu je jedina zvijezda među suigračima u Cincinnatiju bio Jerry Lucas, nekadašnji kolega iz olimpijske reprezentacije.
Drugim riječima, Robertson nije mogao sam - čak su i članovi te legendarne dinastije Celticsa priznavali da ga nemaju kako zaustaviti, ali su i tako bili dovoljno moćni da pobjeđuju. Taktika Bostonovog trenera Reda Auerbacha zasnivala se na tome da je redovito mijenjao igrače koji čuvaju Robertsona pa su se rotirali Sam i K.C. Jones te John Havlicek. Ipak, Bill Russell, koji je naslijedio Auerbacha i bio trener-igrač, tu je praksu odbacio.
"Mislim da to tko čuva Oscara ne pravi nikakvu razliku. Oscara jednostavno ne možete zaustaviti. Sada to radimo tako da dopustim bekovima da sami između sebe odluče, a oni su se dogovorili da na njega ide onaj koji ima najlošiji izgovor", ispričao je Russell.
Konstantni timski neuspjesi frustrirali su Robertsona, koji je bio na glasu kao perfekcionist pa je samim tim znao planuti prema suigračima kada se ne bi dovoljno trudili, kada bi griješili ili kada ne bi mogli ispratiti njegove zamisli.
"Čim kroči na teren, čovjek koji se doimao tako plahim i opuštenim počne pucati od intenziteta. Kad god nešto pođe po krivu, na Oscarovu licu vidite pogled potpune nevjerice. Viče na suigrače i preuzima zapovjednu ulogu. Ako se napad izjalovi, obje šake digne u zrak i zavapi: 'Koji se ku*ac ovdje događa?!'", opisuje Robertsona jedan biografski tekst.
Potvrđuje to i Jack McMahon, jedan od njegovih trenera iz Royalsa. "On je šef na terenu. On je vođa. On tim dečkima pruža pakao, ali vjerujte mi, oni to prihvaćaju. Vrlo je žestok igrač i izgara u svakoj minuti", izjavio je, dok je Robertsonov suigrač Wayne Embry objasnio: "Oscar je vidio da ste otvoreni i prije nego što biste bili otvoreni. On je najbolji igrač kojeg sam ja ikad vidio. I točka."
Unatoč svoj toj genijalnosti Robertsona, rezultati Royalsa s godinama su se pogoršavali, a samim tim padao je i interes domaće publike u Cincinnatiju. Za trenera je, zanimljivo, 1969. doveden Bob Cousy, Bostonova legenda, a on je u pokušaju da nešto promijeni čak i izašao iz igračke mirovine da bi kao 41-godišnjak zaigrao zajedno s Robertsonom, ali pomaka nije bilo.
U valjda posljednjem, očajničkom naumu da poprave stvari, u Cincinnatiju su se u ljeto 1970. odlučili na potez koji je šokirao sve - riješili su se Robertsona.
Postoji nekoliko potencijalnih objašnjenja zašto se to dogodilo, no najzastupljenija je teorija da je Cousy, tada još uvijek jedan od najboljih igrača u povijesti NBA lige, bio ljubomoran na svu pažnju koju je Robertson dobivao, što je narušilo njihov odnos. "Koje god razloge imao, mislim da je pogriješio i nikad mu to neću zaboraviti", rekao je Robertson o Cousyju.
Navodno su se Royalsi na više strana raspitivali oko mogućeg trejda za 32-godišnjeg Robertsona te su se javili i Lakersima, od kojih su tražili ili Jerryja Westa ili Wilta Chamberlaina, no na kraju je dogovor pao s Milwaukee Bucksima.
U suprotnom smjeru išao je Flynn Robinson, košarkaš koji je već bio u Cincinnatiju, ali je eksplodirao u Milwaukeeju, da bi odmah poslije razmjene za Robertsona još jednom utonuo u prosječnost. Cincinnati je tako za Oscara dobio jedno veliko ništa, a ostao je bez svega, jer je franšiza samo dvije godine kasnije premještana u Kansas City, gdje je potrajala 13 godina prije dolaska u Sacramento.
Robertsona je u Milwaukeeju čekao najbolji rookie prethodne sezone, 23-godišnji Lew Alcindor, danas nam poznatiji kao Kareem Abdul-Jabbar. Kareem je već u svojoj prvoj godini bio na prosjecima od 28.8 poena i 14.5 skokova po utakmici te je bilo jasno da je jedan od najvećih talenata koje je košarka dotad vidjela. Uz njega, u Bucksima je bio još jedan sjajni mladi igrač, Bob Dandridge, a Robertson je najednom dobio najbolju skupinu suigrača u svojoj karijeri.
Iskusniji Robertson prenio je svoj intenzitet iz Cincinnatija i u Milwaukee te se mladim suigračima nametnuo kao vođa, dok je glavna zvijezda ipak bio Alcindor. Bio je to spoj koji je kliknuo na prvu te su Bucksi sa 66 pobjeda i 16 poraza bili najbolja momčad sezone, dok su kroz playoff protutnjali sa samo dva poraza - jednim od Warriorsa, drugim od Lakersa. U finalu su s 4:0 pomeli nedorasle Baltimore Bulletse.
"S prstenom prvaka koji sada krasi jedan od Robertsonovih slavnih prstiju, ljudi oko lige počeli su postavljati pitanje: Je li Big O najbolji svih vremena? Iako je jasno da to nije pitanje na koje se može objektivno odgovoriti, sportski autori i košarkaški stručnjaci diljem zemlje davali su jake argumente u njegovu korist", stoji u tekstu o Robertsonu u NBA-ovoj arhivi.
I iako su se u međuvremenu pojavili neki novi velikani, tada je zaista bilo legitimno zapitati se je li Robertson tom titulom nadvisio Chamberlaina, Russella i druge zvijezde... Možda i nije, ali je svakako mogao u istu rečenicu s njima.
Bucksi su ostali na okupu i nakon osvajanja titule, ali u iduće dvije sezone osvećivale su im se snažne ekipe koje su izbacili na svom pohodu do titule. Prvo su 1972. ispali od Warriorsa, a onda 1973. od Lakersa.
U sezoni 1973./74. Robertson je već bio u 36. godini, tijelo ga je počelo izdavati te više nije bio onaj stari Big O. Po utakmici je imao 12.7 poena, 6.4 asistencija i četiri skoka, što su redom bili najlošiji prosjeci u njegovoj karijeri. Ipak, u njemu je ostalo još snage za labuđi pjev.
Bucksi su predvođeni dvojcem Abdul-Jabbar - Robertson opet nizali pobjede u playoffu. Izbacili su Lakerse u pet te Bullse u četiri utakmice za plasman u finale, no Oscaru su se još jednom ispriječili kobni mu Celticsi. U napetoj seriji Boston je slavio 4:3.
U tom je trenutku Robertson odlučio da je dosta te da je vrijeme da završi impresivnu karijeru koja je momčadski mogla biti i uspješnija, ali ipak nije ostala zakinuta za prsten prvaka. O tome koliko je Robertson i kao veteran značio za Milwaukee dovoljno govori činjenica da su u prvoj sezoni bez njega propustili ući u doigravanje, nakon čega se Abdul-Jabbar preselio u Lakerse.
Robertson je u mirovinu otišao s jednim prstenom, jednom MVP nagradom, 12 nastupa na All-Staru, devet uvrštenja u najbolju petorku lige i mnogim drugim uspjesima, no pored svega toga najveći doprinos košarci i NBA ligi zapravo je dao izvan parketa.
Još 1965. izabran je za predsjednika NBPA-a, sindikata koji zastupa NBA košarkaše, a u 70-im godinama odlučio je suprotstaviti se ligi. Robertson v. National Basketball Association službeni je naziv tužbe koji je podnio točno 1970. godine.
Robertsonov prvenstveni cilj bio je omogućiti slobodnije kretanje igračima, koji vrlo često nisu ni na koji način mogli utjecati na svoju budućnost u ligi. Klubovi tada čak ni po isteku ugovora nisu imali obvezu pustiti igrače te su im mogli blokirati potpise za bilo koju drugu momčad.
Robertson se tome oštro usprotivio, a zahtijevao je i da se stopira spajanje NBA i ABA lige, dvije najveće košarkaške organizacije u Americi, dok se njegova tužba ne razriješi. Rasplet je napokon došao 1976. - NBA liga pristala je omogućiti igračima da nakon isteka ugovora postaju free agenti, odnosno da su slobodni potpisati za bilo koji klub.
Big O tako je uspješno proveo potpunu košarkašku revoluciju. Ono što je za nogomet 1995. bilo Bosmanovo pravilo, to je za NBA dva desetljeća ranije bila Robertsonova tužba. Njegovom zaslugom nastala su tržišna pravila kakva danas poznajemo u NBA-u, a nakon njihove implementacije provedeno je i najavljeno spajanje NBA i ABA lige, čime je otvoren put s državne prema globalnoj ekspanziji najjače košarkaške lige svijeta.
Robertson je nakon toga zadovoljno obrisao ruke i povukao se u mirniji život, uglavnom izbjegavajući bilo kakve funkcije u košarci. Posvetio se humanitarnom radu te pomaže ljudima koji se bore s bolestima bubrega nakon što je i sam 1997. donirao bubreg svojoj kćeri. Uskoro će napuniti 87 godina, no i dalje je vrlo vitalan te voli dolaziti na utakmice kao gledatelj. Mnogi ističu da, za svoju dob, izgleda nevjerojatno mladoliko.
I dok Oscara Robertsona bez ikakvog spora možemo zvati košarkaškim revolucionarom, nezahvalno je govoriti o tome gdje ga rangirati na popisu najboljih igrača svih vremena. Kritičari mu zamjeraju to što ima "samo" jedan naslov i tvrde da nije igrao pobjedničku košarku, no oni koji su ga poznavali to oštro demantiraju, smatrajući da Robertson nije bio uspješniji samo zato što se nešto pitalo i konkurenciju.
"LeBron je fenomenalan, MJ je bio fenomenalan, ali mislim da bi Oscar Robertson i jednog i drugog nabio nogom u stražnjicu. Oscar je bio sjajan. Imao je mozak i sve moguće vještine", izjavio je jednom prilikom Abdul-Jabbar.
Na kraju krajeva, John Salley, nekadašnji igrač Bullsa, zaklinje se da je s Michaelom Jordanom znao voditi razgovore oko toga tko je najveći košarkaš svih vremena. "Uvijek bi mi rekao da je to Oscar Robertson", otkrio je Salley. A kad to misli čovjek kojeg mnogi smatraju najboljim svih vremena, onda to sigurno ima težinu.