Foto: Getty Images/Guliver Image
UTAKMICA protiv Uzbekistana prošlog četvrtka ušla je već u sudačku nadoknadu i snovi sirijske reprezentacije o eventualnom ludom plasmanu na Svjetsko prvenstvo polako su nestajali. A onda je Firas Al-Khatib pao u šesnaestercu i iznudio penal.
No na stadionu je bilo jedva 350 ljudi sa svim popratni osobljem i novinarima. Utakmica se igra na stadionu Han Jebat u Malacci, u dalekoj Maleziji. Tamo je Sirija od rujna “domaćin” svojih kvalifikacijskih utakmica jer kod kuće ne može igrati zbog ekonomskih sankcija i zbog toga da na stadion u nekom trenutku padne krstareći projektil ili granata.
Kod kuće, u 7200 kilometara udaljenom Damasku održava se regionalno dječje prvenstvo u taekwondou. Dok se klinci bore za svoje prve medalje, zidovi se tresu od detonacija. Oko 200-tinjak djece nije ni trepnulo, piše BBC.
“Samo na ovu dvoranu palo je oko 170 granata. Ako se sakrivamo nakon svake od njih, teroristi će pobijediti. Moramo nastaviti normalno živjeti, nema nam druge”, kaže Mowaffak Joumaa, predsjednik nacionalnog olimpijskog odbora.
Rat i nasilje postali su najnormalnija stvar u Siriji. Već sedmu godinu tu lijepu bliskoistočnu zemlju pred očima sedam i pol milijardi ljudi razara najbrutalniji rat koji je svijet vidio od sredine prošlog stoljeća. Od 2011. godine o Siriji nećete čuti ništa pozitivno. No, 23 nogometaša u uvjetima u kojima bi mnogi odustali čini sve da svojim sunarodnjacima barem malo olakša očajnu svakodnevicu.
Ovo je priča o sirijskoj nogometnoj reprezentaciji.
U listopadu prošle godina nakon minimalnog poraza od Uzbekistana i velikog remija 0:0 s Južnom Korejom, stigli su u Peking na noge Kinezima. Zemlju koja godišnje ulaže milijarde dolara u nogomet hrabri Sirijci šokirali su pobjedom 1:0. Uslijedio je poraz 1:0 od Katara, da bi remijem 0:0 protiv jakog Irana Sirija došla u situaciju da eventualnom pobjedom protiv Uzbekistana zadrži realne izglede za dodatne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji.
Od 23 igrača, velika većina ne igra u Siriji. Kapetan Ahmad Al-Salih igra u kineskom Henanu, Firas Al-Khatib u Kuvajtu, a Omar Kharbin ima sreću da igra u bogatom Al-Hilalu iz Saudijske Arabije. Osama Omari igra za Al-Wahdu iz Damaska i najbolji je strijelac sirijskog prvenstva. Da, u Siriji se unatoč ratu i dalje održava liga.
Omari, za razliku od svojih suigrača, nema mogućnosti igrati u inozemstvu. On je mobiliziran i ministarstvo obrane mu je dopustilo da povremeno igra za klub i reprezentaciju. Nije imao sreće da je prije rata otišao iz zemlje ili da je jedinac u obitelji, čime bi izbjegao mobilizaciju.
Liga se igra u regijama koje kontrolira službena vlast. U Damasku i Latakiji ima najviše klubova, no kako je vojska oslobađala teritorije od pobunjenika, širio se i nogomet. Tako se od siječnja igra i u razorenom Alepu, a od nedavno i u Homsu.
Utakmice pod golemim osiguranjem
Godine ekonomskih sankcija i ratnih razaranja devalvirale su domaću valutu 1000 posto tako da novca nema nigdje, pa ni u nogometu. Ni u ligi ni u savezu. Najbolje plaćeni nogometaši u ligi zarađuju oko 200 dolara mjesečno, a momčad koja osvoji titulu dobije 10.000 dolara nagrade od države.
Na utakmici između Al-Shorte i Jableha u Damasku više je vojnika nego gledatelja. Tu i tamo neki bubanj i zastava nekolicine navijača Al-Shorte i stroge mjere osiguranja. S razlogom jer je prije četiri godine igrača Wathabaha ubila granata dok je izlazio iz hotela prema stadionu. Među 300-tinjak gledatelja je i jedna obitelj. Mladić je poveo suprugu i dvoje djece na utakmicu.
“Najvažnije da zadržimo nadu u bolje sutra i ostanemo optimistični. Moja djeca zaslužuju normalan život. Ovo što se događa nije njihova krivica, želim da gledaju sport, idu u školu, igraju se u parku. Moramo tako razmišljati”, govori mladić engleskim novinarima dok igrači natjeravaju loptu po terenu na kojem je više zemlje nego trave.
Na utakmici je, nekoliko dana prije susreta s Uzbekistanom i sirijski izbornik Ayman Hakeem.
“Ovo što je reprezentacija napravila dosad je ravno čudu uzmete li u obzir životni standard i sportske mogućnosti u Siriji”, govori Hakeem engleskim novinarima dok iza njega stadionom dominira veliki plakat s Asadovim likom.
Upravo je on jedan od razloga zašto se njegova reprezentacija muči s najosnovnijim uvjetima za igru. Asadov režim nema puno prijatelja pa samim time i reprezentacija teško nalazi protivnike.
Glavni tajnik saveza Kouteibah Refai na stolu ima cijeli popis reprezentacija koje su odbile prijedlog za prijateljsku utakmicu. Radi u trošnom uredu na kojem je granata nedavno razbila prozor.
Prijateljske utakmice neprijateljskog režima
“Irak je ponudio susret u Teheranu, ali nam nisu odgovarali datumi. Sve druge zemlje su mi odgovorile da baš u predloženo vrijeme imaju druge obveze”, kaže Refai kojemu je jednako težak zadatak bio naći zemlju domaćina njihovih službenih utakmica.
Sve je bilo dogovoreno s Macauom, “kineskim Las Vegasom” koji je pristao Siriji platiti 150.000 dolara po utakmici. Računali su da će na utakmice protiv Južne Koreje i Kine na stadion doći tisuće gostujućih navijača koji bi u kasinima i restoranima ostavili tisuće dolara.
No budući da je Sirija pod ekonomskim sankcijama, što znači da ne može primiti taj novac, a Macau nije želio plaćati “na ruke”, dogovor je propao pa su se Sirijci na kraju priče skrasili u Maleziji, jednoj od rijetkih zemalja u kojima nemaju problema s vizama. Iz istih razloga FIFA i azijska nogometna federacija (AFC) ne mogu Siriji plaćati nikakve naknade, no uspjeli su dogovoriti da AFC snosi troškove puta i smještaja reprezentacije .
“Nogomet je ljubav, on ujedinjuje Sirijce. Sve ovo radimo da bi se ljudi osjećali barem malo bolje. U nogometu je sve moguće, uvijek postoji nada”, kaže pomoćnik izbornika Tarek Jabban koji s izbornik zarađuje 100 dolara mjesečno.
On pamti i bolje dane. One kad je Sirija bila juniorski azijski prvak 1994. godine i kad ih je na povratku u domovinu na aerodromu dočekalo 50.000 ljudi. Da bi mogao gledati utakmice protivnika Sirije u kvalifikacijama, Jabban ima mali televizor na baterije. Kad padne noć struje nema i veliki sirijski gradovi padnu u potpuni mrak kako bi se smanjila potrošnja.
“Tih dana mi smo bili junaci ove zemlje. Volio bih da naši ljudi ponovno osjete takav ponos. Možda na kraju ne završimo na Svjetskom prvenstvu, ali moramo vjerovati”, kaže Jabban.
U nekim drugim rezprezentacijama očekivanja javnosti često slome igrače. U Siriji je situacija drukčija.
“Ljudi žive u očajnim uvjetima, ali i dalje prate nogomet i podržavaju nas. Na ulici kad me sretnu potapšaju me po ramenu i kažu mi nešto lijepo. Najmanje što možemo za njih napraviti je to da im pokušamo barem u nogometu priuštiti neko veselje. Da se malo odmore dok nas gledaju kako igramo”, kaže stoper Omar Al-Midani koji s 22 godine ima već 17 nastupa za Siriju.
“Dok smo bili klinci, samo smo razmišljali o školi, zabavi i nogometu. Danas razmišljamo o tome kako da ostanemo živi i kako da ponovno živimo kao nekada”, rekao je Al-Midani koji igra za Al-Wahdu iz Damaska.
Sa suigračima je stigao u Maleziju na utakmicu s Uzbekistanom. Dečki su već tjedan dana u Serembanu, pakleno vrućem i sparnom gradu sat vremena udaljenom od Kuala Lumpura. Očajan i blatnjav travnjak nešto je na što su Sirijci navikli za razliku od svojih protivnika Irana i Južne Koreje koji im nisu na “domaćem” terenu uspjeli zabiti gol.
Otkazali im stadion 72 sata prije utakmice
Sprijateljili su se i s hotelskim osobljem, kuhari već znaju što najviše vole jesti i tu se već polako osjećaju kao kod kuće. No, samo 72 sata prije utakmice vlasti su ih obavijestile da neće moći igrati na svojem stadionu jer će se na njemu održati lokalna manifestacija.
Zbog opasnosti da će morati otkazati utakmicu, što bi značilo dodatne Fifine sankcije, savez je brže-bolje našao neki stadion u 80 kilometara udaljenoj Malacci. Selidba i lutanje ovim tipovima je najnormalnija stvar. Brzo pakiraju kofere, pozdravljaju se sa sobaricama i kuharima i sjedaju u autobus.
Njima je to najmanji problem, dok njihovi sunarodnjaci žive u puno težim uvjetima u domovini. Jedan ligaški sudac preko tjedna zviždaljku mijenja za AK-47 na frontu. Svakog vikenda vraća se u Damask gdje sudi utakmice, a potom ponovno odlazi u ratnu zonu. Reprezentativci barem imaju tu sreću da ih igranje za Siriju oslobađa odlaska na prvi liniju bojišnice.
Oni koji su uspjeli otići iz Sirije i igraju negdje drugdje moraju držati jezik za zubima o političkoj situaciji u zemlji da duga ruka Asadova režima ne bi došla do njihovih obitelji. A to nitko ne želi. Od početka rata više od 11 milijuna Sirijaca moralo je napustiti svoje domove. Neki su se skrasili kod obitelji u drugim gradovima, neki su otišli u izbjegličke kampove u susjednim zemljama. Neki su živote završili u dubinama Sredozemnog mora, a oni koji imaju ludu sreću da su još živi slabo su ili nikako prihvaćeni u zapadnim zemljama.
Svima je zajedničko da obožavaju svoju zemlju, kakva god ona bila. Zna to i Omar Kharbin koji u prvoj minuti sudačke nadoknade utakmice protiv Uzbekistana s početka priče stavlja loptu na bijelu točku. Na njegovim leđima je cijela Sirija koju ne smije iznevjeriti. I nije. Majstorskom “panenkom” vara protivničkog golmana i zabija za veliku pobjedu kojom je Sirija i dalje itekako u igri za SP. Možda ne za izravni plasman, ali barem za dodatne kvalifikacije.
Desetak navijača Sirije na stadionu u dalekoj Maleziji je izvan sebe od sreće, a emocije na press konferenciji slamaju izbornika Aymana Hakeema.
“Ovo je za sirijski narod”, kroz suze je jedva prozborio Hakeem.
Pobjedom protiv Uzbekistana Sirija je došla na bod zaostatka za Uzbecima i dva boda manje od drugog mjesta koje vodi izravno u Rusiju. Iako je do kraja još jako puno, za Sirijce možda i previše utakmica, sutrašnjim pozitivnim rezultatom u Seulu mogli bi se ozbiljno uključiti u borbu za senzacionalni plasman na Svjetsko prvenstvo. Ako ništa drugo barem kroz pakao dodatnih kvalifikacija. Ali na pakao su ovi dečki itekako navikli.
Zato, navijajte sutra za Siriju.