GORAN BOGDANOVIĆ (58) legenda je Partizana te srpskog i jugoslavenskog nogometa. Krajem osamdesetih važio je za jednog od najatraktivnijih igrača Prve lige, bio je ofenzivac i španer stare škole koji je dizao publiku na noge svojim driblinzima. Dan-danas pamti ga se po njegovoj "biciklici" kojom je lomio čuvare u Jugoslaviji, a kasnije su dribling koji mu je bio zaštitni znak na svojoj koži osjetili i braniči Barcelone.
Bogdanović se u razgovoru za Index vratio na djetinjstvo u Smederevu, prve treninge i brzo probijanje u seniore sa 16 godina. U Partizan je stigao kao klinac, a otišao kao klupska legenda s preko 300 utakmica. Jedan od trenutaka koji su mu obilježili karijeru je utakmica protiv Dinama na Maksimiru 1986. u kojoj je režirao preokret kojim je Partizan došao do titule.
Dijelio je svlačionicu s legendarnim igračima poput Dragana Mancea i Predraga Mijatovića, a među ostalima trenirali su ga Nenad Bjeković, Ivica Osim i Rafa Benitez. Nakon odlaska u Španjolsku uspješno je igrao za Mallorcu, Espanyol i Extramaduru, a karijeru je zaključio osvajanjem trofeja tamo gdje je sve počelo, u rodnom Smederevu.
Kako su izgledali vaši prvi nogometni koraci?
Odmalena sam bio zaljubljen u nogomet. Kao dijete, s otprilike sedam ili osam godina, igrao sam u našoj ulici u Godaminu, naselju kod Smedereva. Cijele dane provodili smo u igri. Na betonu, gdje prolaze automobili, postavljali bismo cigle kao stative i to su nam bili golovi.
Tako smo svi iz moje ulice započeli s nogometom. Izdvajao sam se od ostale djece pa su ljudi koji su često gledali naše utakmice predložili da odem na selekciju u Smederevu kako bi vidjeli mogu li proći i ostati u klubu.
Tako je i bilo. Primljen sam s 12 godina. Prvi sam put zaigrao na gradskom terenu unutar tvrđave. Danas je stadion izvan grada nov, ali u moje vrijeme to nije bio pravi stadion nego igralište na kojem su utakmice igrale sve klupske selekcije, od pionira i omladinaca do prve momčadi. Prve nogometne korake napravio sam upravo u tvrđavi.
Koliko je nogomet s ulice utjecao na vaš razvoj i kako gledate na današnje stanje?
Slažem se sa svima koji kažu da je ulični nogomet vrlo važan. Mi smo prije svega voljeli nogomet. U ono vrijeme svi smo maštali i kao djecu nas nije zanimao novac. Na prvom mjestu bilo nam je zadovoljiti publiku lijepim potezima, driblinzima i golovima, a ne zarada.
Danas je drukčije, više se razmišlja o zaradi nego o ljepoti igre i manje o aplauzima na stadionima. Danas djecu gotovo i ne vidimo na ulicama ili školskim terenima kako igraju mali nogomet. Moja generacija i one prije i poslije često su prije nastave sat ili dva igrale mali nogomet na školskim terenima. Toga sada gotovo i nema. Djeca su više na telefonima i računalima, što je veoma tužno.
Kako ste postali navijač Partizana i tko su bili vaši idoli?
Oduvijek sam kao dijete navijao za Partizan, iako mi je glavni cilj bio uspjeti u nogometu u velikom klubu s prostora bivše Jugoslavije, bez obzira hoće li to biti Zvezda ili Partizan. Kao malog su me zvali Pižon jer sam podsjećao na Vladimira Petrovića, koji mi je bio jedan od idola.
U Partizanu su to bili Moca Vukotić i Nenad Bjeković, a od mlađih generacija Zvonko Živković i Zvonko Varga. Posebno pamtim i pokojnog Dragana Mancea s kojim sam kratko igrao. Te godine je produžio ugovor i radio je odlično. Znam koliko je trenirao i mislim da bi napravio veliku karijeru u inozemstvu da nije poginuo.
Zbog Mancea mi je bilo veoma žao, sjećam se kako se zalagao na pripremama na Tari. Bio je igrač koji je igrao glavom i podjednako dobro lijevom i desnom nogom. To se možda nije vidjelo na televiziji, ali mi koji smo s njim trenirali znamo da je bio iznimno kompletan.
Dolazite iz radničke obitelji. Koliko su skromni počeci bili motiv u karijeri?
Majka je bila domaćica, a otac vozač kamiona u smederevskoj željezari koja je tada bila među vodećima u Europi. Često sam sebi govorio da neću raditi u željezari u smjenama. Imao sam jasan cilj postati nogometaš i tome sam posvetio sav trud.
Prije odlaska u Partizan radio sam u poljoprivrednom kombinatu Godomin, čupao metlice na kukuruzu i kopao soju. U početku smo živjeli teško, tata je jedini radio. Nismo bili bijedna obitelj, ali uvjeti su bili skromni. Brat i ja nismo imali novca za odlazak na more ni za kupnju bicikla.
Živjeli smo u skromnom stanu. Od početka mi je želja bila postati nogometaš. Ljudi su mi govorili da imam budućnost i vidjeli su talent, a to mi je davalo dodatnu vjeru da mogu uspjeti.
Kako pamtite Smederevo kao grad djetinjstva?
U Smederevu sam završio osnovnu i srednju školu, a potom sam otišao u Beograd. Bio sam dobar s društvom iz ulice, iz naselja i iz školskog odjeljenja. Uvijek smo se lijepo družili. S nekima sam danas kum i blizak prijatelj. Na kraju karijere sam ostao živjeti u gradu u kojem sam rođen.
U kojem ste uzrastu došli u FK Smederevo i kako je tekao brzi ulazak u seniore?
U klub sam došao s 12 godina. Moj prvi trener u pionirima bio je pokojni Dragan Mladenović. Kod njega sam najviše učio dribling, imali smo mnogo treninga posvećenih toj vještini i sjećam se da smo igrali jako dobro. Kasnije me preuzeo Dragan Đurđević Frga.
Njemu najviše zahvaljujem za kasniji put u karijeri jer nas je pripremao kao profesionalce. Mnogo me je cijenio, iako to nije pokazivao. Sa 16 godina gurnuo me u seniore, kod trenera Mihajlovića, također pokojnog. O meni je često govorio najbolje.
Te sezone Smederevo je igralo Drugu srpsku ligu i borilo se za opstanak. Đurđević je inzistirao da igram i uvjeravao je da mogu pomoći. U posljednjih devet utakmica sezone bio sam strijelac u svakoj i redovito proglašavan igračem utakmice. Zahvaljujući tim mojim golovima i igrama ostali smo u ligi. Budući da se Druga srpska liga uglavnom igrala u Beogradu, mnogi klubovi su me zapamtili i počelo se o meni dosta pričati.
Koji su klubovi pokazali interes i kako su izgledale probne utakmice?
Nakon dobrih igara javili su se i k mome ocu kući dolazili predstavnici više klubova. Tražili su dozvolu da potpišem. Sjećam se Radničkog iz Niša, Rudara iz Kostolca, Bora, zatim OFK Beograda, Crvene zvezde i naravno Partizana.
Bor i Radnički Niš su odmah predlagali potpis bez probe. OFK Beograd, Zvezda i Partizan organizirali su probne utakmice kako bi se uvjerili mogu li igrati za njihove klubove.
Kako je došlo do kontakta sa Stanetom Karasijem i Crvenom zvezdom?
Legenda Zvezde Stane Karasi, pri kraju karijere, došao je sa svojom ekipom na prijateljsku utakmicu u Smederevo, igrao je za beogradski klub, Hajduk s Liona. Odigrao sam vrlo dobro i tijekom utakmice prišao mi je i rekao da ga pričekam poslije jer želi razgovarati. Dogovorili smo sastanak u Beogradu, ispred jednog restorana na Marakani, na određeni dan. Istovremeno sam imao i probu s Partizanom.
Kako se odvijala situacija između Zvezde i Partizana tih dana?
Partizan me smjestio u hotel na Slaviji da prenoćim i sutradan dođem u klub potpisati ugovor. Nisam želio nikoga prevariti jer znam tko je Karasi i kakvo je ime. Pješice sam otišao do Marakane, do restorana ispod sjevera, raspitivao se za njega, ali se nije pojavio.
Kasnije sam preko pokojnog Gojka Zeca, koji me trenirao u JNA sportskoj četi, saznao da su me čekali u drugom restoranu, ne tamo gdje sam mislio. Da sam se toga dana sastao i s Crvenom zvezdom, moguće je da bih potpisao za njih, ali zbog nesporazuma nisam ni odradio probu sa Zvezdom, iako su samo zbog mene ugovorili probnu utakmicu. Ali, nemam razloga kajati se zbog toga.
Koliki je bio udio talenta, a koliki rada u vašem driblingu i kako ste razvijali svoju "biciklicu"?
Dribling koji sam najviše koristio došao je prirodnim putem. Osnove driblinga učili smo na treninzima, ali moj prepoznatljivi potez nisam sustavno učio. Prvo sam ga vidio kod Zlatka Vujovića, kasnije kod Mirsada Baljića, ali oni ga nisu radili kao ja, s obje noge i u oba pravca.
Najviše je došao do izražaja kada sam Barceloni zabio nakon driblinga biciklom. Tada su me navijači Espanyola prozvali Goran Bicicleta. U Srbiji mnogi kažu da je to moj izum iako su ga naravno ljudi izvodili i ranije, ali drago mi je što neke škole nogometa u Srbiji taj potez zovu po meni. Suigrači iz Partizana čudili su se što me ni na treningu ne mogu pročitati jer sam uvijek mijenjao stranu ovisno o reakciji protivnika.
Opišite probu u Partizanu i vaše dojmove tog dana.
Bio sam oduševljen što me traži veliki klub i to mi je podiglo samopouzdanje, pogotovo nakon što sam s omladincima Smedereva izgubio 0:5 od Partizanovih omladinaca. Tada sam mislio da ne mogu igrati u velikom klubu jer je omladinski pogon Partizana bio izuzetan i te je godine postao prvak Jugoslavije.
Nakon moje odlične sezone u Drugoj srpskoj ligi, došao sam na probu. Bio je to posljednji trening prije ljetnog odmora. Nenad Bjeković je bio šef struke, pomoćnik Milutin Šoškić, sportski direktor Moca Vukotić. Ogromna imena europskog, ne samo našeg sporta. Igrala se interna ekipna utakmica na pomoćnom terenu ispod juga, koji smo zvali Mala Grbavica zbog jako lošeg stanja terena.
U to vrijeme za Partizan su igrali Omerović, Radović, Rojević, Radanović, Mezović, Goran Stevanović, Uške Vučićević, Đelmaš, Dragan Mance, Zvonko Živković, Zvonko Varga i drugi. Zagrijavao sam se sa strane i mislio da neću ni ući jer je bilo malo do kraja. Bjeković me pozvao desetak minuta prije završetka.
Prvo je zvao Smajića da izađe, ali on je odbio izaći jer je utakmica bila žustra kao prvenstvena. Naljutio sam se i rekao sebi da ću, ako uđem, pokazati tko sam. Prvi put kad sam dotaknuo loptu, krenuo sam od centra, prošao nekoliko igrača, driblingom biciklom izbacio Omerovića u jednu stranu i zabio.
Da Smajić nije odbio izaći, možda u meni ne bi proradio inat kroz koji sam taj dan izvukao najbolje od sebe. Impresionirao sam ih. Trening je završen, igrači su otišli, a Šoškić je ostao sa mnom i radio dodatne vježbe. Zatim su me poslali da se istuširam i rekli da me Moca Vukotić čeka u kancelariji.
Što je uslijedilo nakon treninga i kako ste potpisali ugovor?
Budući da nisam imao 18 godina, s ocem sam došao u Mocinu kancelariju. Rekli su da me prate i da znaju sve o meni, iako sam sumnjao jer bi u tom slučaju sve bilo završeno i bez probe. Rekli su mi da sutra potpisujemo stipendijski ugovor na godinu dana.
Ujutro sam otišao u Partizan i potpisao. Mislio sam da je na godinu dana, ali sam na autobusnoj stanici, vraćajući se u Smederevo, vidio da je na četiri godine. Bio sam razočaran i zabrinut jer takav ugovor znači da te mogu slati na posudbe.
Ponovno mi je proradio inat, nastavio sam raditi i nakon godinu dana potpisao profesionalni ugovor na četiri godine. Kao stipendist odigrao sam tu legendarnu utakmicu u Zagrebu, preokrenuli smo rezultat i te godine postali prvaci Jugoslavije. Da nije bilo tih događaja, možda bih ostao samo stipendist i odlazio na posudbe. Iza mene nije stajao nitko, sve sam postigao talentom i radom.
Kako je izgledala vaša prva godina u Partizanu nakon stipendijskog ugovora?
Život mi se sveo na hotel, trening i utakmice. Stipendija je bila tisuću dinara, što je tada bilo skromno, ali meni je značilo jer dolazim iz skromne obitelji. Roditelji su pomagali koliko su mogli, iako ni sami nisu imali mnogo. Najvažnije je bilo da imam obroke i krov nad glavom kako bih se mogao posvetiti nogometu.
Kad nisam bio u kadru, prao sam prljavi veš kod roditelja, garderobe nisam imao puno, znao sam po sedam-osam dana nositi istu majicu i hlače. Ta oskudica me dodatno gurala da ne odustanem. U to vrijeme u klubu su postojale platne kategorije, od četvrte do prve.
Krenuo sam iz najniže, pa napredovao kada sam postao prvotimac, zatim mladi reprezentativac, pa A-reprezentativac. Na kraju sam stigao do A-kategorije s najvećom plaćom. Već u prvom ugovoru imao sam pune premije, a u idućem, koji sam potpisao s Partizanom, postavio sam svoje uvjete i to je već bila druga priča.
Sjećate li se prve veće isplate nakon potpisivanja profesionalnog ugovora?
Prva rata iznosila je pedeset tisuća maraka. Otac je bio sa mnom. Uzeo sam novac i dao mu ga u ruke. Nije mogao vjerovati, mislio je da sam opljačkao Partizan ili da nešto nije u redu. Rekao sam mu da taj novac čuva. Bio je na rubu suza i ponavljao da za toliko godina rada nikada nije vidio toliku svotu. Bilo mu je nevjerojatno da je to stvarno moje.
U tim prvim mjesecima dogodila se i tragična pogibija legendarnog napadača Partizana Dragana Mancea u prometnoj nesreći. Gdje ste bili kada ste saznali za njegovu smrt?
Tog dana trebali smo imati trening na pomoćnom terenu odmah ispod juga, na onoj našoj "Grbavici". Istezali smo se i čekali. Nije dolazio ni on ni bilo koji trener. U jednom trenutku pojavio se Milutin Šoškić sav uplakan i samo rekao: "Momci, trening je završen, skupite se."
Ništa više. Kasnije smo u svlačionici čuli da je Dragan poginuo. Vlada Vermezović i još jedan suigrač, mislim da je bio Darko Belojević, nisu ni skinuli kopačke, već su u opremi sjeli u auto i otišli na lice mjesta. Mi smo došli poslije. Bio je to šok i danas se naježim kada o tome pričam.
Kakav je Mance bio kao igrač i kao osoba?
Prije nego što sam ga upoznao, pamtio sam ga s televizije po golovima i mislio da nema dribling, da nema lijevu nogu i da nije brz. Kada sam došao u Partizan, shvatio sam koliko sam pogriješio. Imali smo prijateljsku utakmicu blizu Smedereva, namjestio sam mu više golova na toj utakmici, nosio me po stadionu i odmah me zavolio.
I ostali su me igrači sjajno prihvatili: Mića Radović, Ljuba Radanović, Đelmaš, Zvonko Varga, Živković. Na pripremama na Tari radio je nevjerojatno posvećeno. Tek sam na utakmicama vidio punu sliku: eksplozivnost iz mjesta, udarac lijevom, desnom, igra glavom bila mu je savršena. Bio je igrač koji bi, uvjeren sam, napravio veliku karijeru u inozemstvu.
Pretposljednje kolo u Maksimiru protiv Dinama postalo je jedna od vaših prekretnica. Kako pamtite tu utakmicu?
Te sezone 1985./86. kao stipendist odigrao sam ukupno pet utakmica, uglavnom kao rezerva. U Zagreb smo došli po bodove koji su nam trebali za titulu, jer je Zvezda imala isti broj bodova. Ako bismo pobijedili Dinamo, praktički bismo osigurali naslov.
Mislim da nam je jedan rani gol poništen zbog zaleđa Đelmaša, ali poveli smo 1:0. U drugom poluvremenu Dinamo je preokrenuo na 2:1. Bjeković je poslao četvoricu na zagrijavanje, uključujući mene i mog kuma Pantića. Zagrijavali smo se ispod tribine s Boysima koji su nas vrijeđali, atmosfera je bila vatrena. Po logici stvari, nas dvojica, kao najmlađi, nismo očekivali da ćemo ući, još k tome gubimo.
S klupe nas zove, drugi igrači misle da zove njih, ali proziva nas dvojicu. Ušli smo zajedno. Nisam imao straha, samo želju da preokrenemo. Uskoro je Pantić asistirao, a Zvonko Varga zabio je za 2:2. Tada se dogodio prekid sa strane, Smajić je htio izvesti centaršut prema šesnaestercu. Prišao sam i rekao "Daj meni, ušetat ću se u gol". Isprva je odmahnuo rukom, ali na kraju mi je dao loptu.
Krenuo sam na Zvezdana Cvetkovića, odradio svoj dribling biciklicu, on je otišao na drugu stranu, a ja dodao loptu Pantiću. On je pucao, Vlak je obranio i lopta je otišla u vis, činilo se da bi je mogao stići, ali ja sam se ubacio ispred njega, možda ga i malo izgurao, ali ne toliko da bude prekršaj. Lopta je ušla, sudac je pokazao na centar, 3:2. i pobijedili smo. Slavlje je trajalo do jutra, a tada sam shvatio da se sa mnom ozbiljno računa.
Kako je izgledala proslava naslova i što pamtite s terena?
Nakon odlučujućeg kola, cijeli se stadion sjurio na travnjak. Skinuli su me gotovo do gole kože, uzeli kopačke, štucne, dres i šorc. Jedva sam se probio do svlačionice.
Poslije smo slavili na splavu na Adi Ciganliji do jutra, završili skakanjem u vodu, a onda rano ujutro na Banjicu po burek i polupijani ravno na spavanje. Uono vrijeme meni je za pijanstvo bilo dovoljno i jedno pivo, haha. To mi je bila prva velika kruna moje karijere i mog rada u Partizanu.
Uslijedilo je poništavanje tzv. Šajberovog kola i ponovno odigravanje. U tom kolu bilo je puno sumnjivih rezultata koji su se "poklopili" prema potrebama nekoliko klubova, bilo da su lovili ostanak, Kup UEFA ili titulu. Partizan odbija ponovno igrati i oduzimaju vam titulu koju sud kasnije vraća. Kako ste sve to doživjeli?
Kao klinca od 18, 19 godina jako me to boljelo. Nismo znali što se događa kada su se utakmice igrale. Svi smo bili na stadionu i čekali onih 15 minuta da sudac označi kraj Zvezdine utakmice. Bilo je izuzetno bolno kada su nam uzeli titulu jer smo cijele sezone sve odradili na terenu.
Ispalo je da Zvezda može u Sarajevu dobiti s tri ili četiri razlike, da svi klubovi mogu imati sebi povoljne rezultate, a da Partizan navodno ne može pobijediti Željezničar kod kuće. Govorilo se da je cijelo kolo bilo namješteno, čega je nesumnjivo i bilo, ali na kraju je titula Partizanu vraćena sudskim putem.
I danas ima pokušaja da nam se ta titula opet ospori, ali za mene je to završena priča. Najvažnije je da smo je tada doživjeli i proslavili na terenu nakon što smo je na terenu i zaslužili osvojiti.
Nakon prve šampionske sezone postali ste standardni prvotimac i potpisali profesionalni ugovor. Kako se promijenio vaš život i što je donijelo to novo razdoblje?
Sve je postalo drugačije. Učvrstio sam se u prvom sastavu Partizana i dobio poziv u mladu reprezentaciju Jugoslavije. Život je bio lakši, imao sam određene privilegije u rodnom gradu i u Beogradu. Ljudi su me prihvatili, mediji su pisali pozitivno i nestalo je onih početnih teškoća.
Mogao sam pomoći roditeljima i općenito se lakše disalo. Kupio sam i prvi automobil, kako to obično biva. Cilj mi je bio doći i do A-reprezentacije. Bio sam u kadru u jednoj natjecateljskoj utakmici, u onoj odlučujućoj u Kopenhagenu protiv Danske 1991. godine, gdje nam je trebala pobjeda za plasman na Euro.
Kasnije znamo što se dogodilo pa taj rezultat na kraju nije ništa značio. Ali za mene je to bilo golemo iskustvo: igrati i trenirati uz Safeta Sušića, Faruka Hadžibegića, Mehmeda Baždarevića, Zlatka Vujovića, Refika Šabanadžovića, Dragana Stojkovića. Jarni je tada bio na klupi, s nama su bili i Darko Pančev i Zvonimir Boban.
Uz tu službenu imam dvije prijateljske utakmice za A reprezentaciju, jednu za B reprezentaciju i sedam za mladu. S obzirom na strašnu konkurenciju i snagu lige koja je bila jedna od najjačih u Europi i da je Jugoslavija bila zemlja s 20 milijuna ljudi, s time sam morao biti zadovoljan.
Kako danas gledate na Nenada Bjekovića kao trenera koji vas je uveo u prvi tim?
Nenada i danas zovem "ćale", a on mene "sine". On je prvi koji mi je dao šansu u seniorskoj svlačionici i zbog toga mu dugujem puno. Imamo odličan odnos. Veliko je ime našeg i europskog nogometa.
Šteta što je relativno rano napustio trenerski posao, uvjeren sam da bi napravio još velike stvari i izvan Partizana. Iako je i kao sportski direktor u klubu također ostvario značajne rezultate, zajedno sa Zoranom Zečevićem i trenerima koji su tada radili u Partizanu.
Vaša druga sezona 1986./87. bila je opet šampionska, ali ovaj put bez slavlja. Vardar je isprva bio prvak, ali kada je poništena odluka o oduzimanju bodova velikom dijelu klubova, Partizan je bio prvi i dodijeljena vam je titula. Kako ste to doživjeli?
Te sezone odigrao sam 23 utakmice i zato je pamtim veoma jasno. Na kraju je, službeno, prvak bio Vardar jer je Partizanu i još nekim klubovima oduzeto po šest bodova. Tada nismo slavili jer je osjećaj bio kao da nije osvojeno "na pravi način".
Kasnije je sudskom odlukom potvrđeno da smo bez poništavanja imali najviše bodova. Naravno da mi je bilo drago, ali ostane dojam da je radost uskraćena u trenutku kada se naslov inače proslavlja.
Igrali ste s nizom vrhunskih napadača. Često se spominje Peđa Mijatović, je li on bio najbolji s kojim ste surađivali?
Ne bih izdvojio samo njega, iako je jedan od najboljih u povijesti Partizana. U klubu je bio kratko, dvije ili tri sezone, i napravio je fantastičnu karijeru u Valenciji i Real Madridu. S pokojnim Draganom Manceom igrao sam premalo, ali o njemu sam već rekao sve najljepše.
Milko Đurovski je, primjerice, imao ogroman talent; da je bio ozbiljniji, vjerujem da bi bio najbolji, bio je čudesno talentiran igrač. S njim sam možda i najbolje surađivao dok je bio u Partizanu. Mijatović je definitivno bio igrač svjetske klase i jedan od najboljih s kojima sam igrao.
Tko su bili najdarovitiji protivnički igrači u jugoslavenskoj ligi koje ste susretali?
U svakom klubu bilo je vrhunskih igrača. U Hajduku Stipe Andrijašević, s kojim sam služio vojsku, i Aljoša Asanović, kasnije i Alen Bokšić. U Rijeci Nenad Gračan prije teškog loma noge i Mladen Mladenović prije prelaska u Dinamo. Iz Veleža, pa potom i Hajduka, Blaž Slišković.
U Dinamu Zvonimir Boban, Dražen Mlinarić i Zlatko Kranjčar. U Zvezdi Robert Prosinečki. Sigurno sam nekoga izostavio, ali lista je veoma duga i mogao bih do sutra nabrajati sjajne igrače.
Dolazite iz zvezdaške obitelji, a zaigrali ste za Partizan. Kako su izgledali derbiji u tom kućnom okruženju?
Prije nego što sam došao u Partizan, kod kuće je bila stalna "borba" jer su otac i brat forsirali Zvezdu, što me kao dijete i potaknulo da navijam za Partizan. Šala je bilo uvijek. Kada sam potpisao za Partizan, počeli su dolaziti na svaku utakmicu na JNA.
Na pitanje "za koga sad navijate" priča se okrenula i postali su, zahvaljujući meni, navijači Partizana. Bilo mi je zadovoljstvo kada sam nedavno saznao da sam među 10 ili 12 igrača Partizana s najviše nastupa u povijesti kluba. Imam preko 300 utakmica. U tako velikom klubu to znači da ste nešto ostvarili.
Osim stadiona JNA, koji su vam još stadioni ostali u sjećanju po atmosferi?
Poljud i navijači Hajduka ostavili su snažan dojam, baš kao i Maksimir kada je Dinamo bio u naletu, Boysi su bili fenomenalni, ne znam kako je danas. U moje vrijeme to su bile tri najjače atmosfere: Marakana, Maksimir i Poljud. Danas povremeno pratim hrvatsku i bosansku ligu, ali tada su tribine bile pune gotovo posvuda.
Kao ofenzivcu, tko vam je od braniča zadavao najviše problema?
Teško mi je izdvojiti jedno ime. Bilo je puno kvalitetnih braniča i nije se lako probijalo, posebno u derbijima protiv Zvezde, Dinama i Hajduka. Volio sam te utakmice jer su bile najzahtjevnije. Jedna od mojih najboljih izvedbi u karijeri bila je u Splitu, protiv Hajduka 1990. godine, kad smo vodili 2:0 i susret je prekinut. Tada sam asistirao petom i sve mi je polazilo za rukom.
Kako se sjećate tih poznatih nereda u kojima je Torcida uletjela u teren i zapalila jugoslavensku zastavu?
Nakon našeg drugog gola navijači Hajduka su ušli na teren i samo su gledali da nekoga dohvate, da nas prebiju. Nisu uspjeli jer smo brzo pobjegli. Mogu reći da nam je uprava Hajduka pružila veliku zaštitu, pomoć, što god da je trebalo.
Navijači su zapalili jugoslavensku zastavu. Nije nam bilo svejedno, svatko se plašio. Bilo je i lupanja, probali su razvaliti vrata svlačionice. Onda su došli ljudi iz Hajduka i zaštitili nas i otjerali te huligane. Poslije toga smo otišli u Hajdukov restoran na stadionu i tu smo proveli noć maltene do jutra. Samo smo čekali da svane.
Sjećam se da smo imali avion za Beograd oko devet, pošto se utakmica igrala u pet popodne. Međutim, autobus kojim smo došli do Poljuda bio je razlupan. Dovezli su drugi autobus do stadiona, ali su i njega polupali, tek smo trećim negdje pred jutro došli do aerodroma. Tad smo već slutili da će se prvenstvo prekinuti. Tako je nažalost i bilo.
Utakmica s Danskom u Kopenhagenu 1991. trebala je biti vaš put prema Euru, pa je došao rat. Kako ste sve to doživjeli?
Velika tuga. Bili smo na pragu igranja na Euru, a onda je uslijedio raspad države i izbacivanje s turnira na koji upadaju Danci i osvajaju zlato. Kao sportašu to vam je šok. Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je da više neće biti utakmica u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni, da se raspada jedna od najjačih liga u Europi.
Preko noći nestali su puni stadioni i utakmice u kojima nitko nikoga nije mogao dobiti "na papiru". Svi su izgubili, klubovi prije svega, a najviše mi igrači. Razočaranje je bilo ogromno.
Spomenuli ste i kontakte s Hajdukom nakon isteka ugovora s Partizanom. Kako je to izgledalo?
Bilo je signala i poziva. Zoran Vulić mi je tijekom reprezentativnog okupljanja uoči utakmice s Danskom otvoreno govorio da će prenijeti ljudima u Hajduku da me dovedu kada mi istekne ugovor. Bio je oduševljen sa mnom. To je bilo 1991. i na ljeto sam mogao postati slobodan igrač, ali izbio je rat i sve se promijenilo.
U vašoj kasnijoj fazi u Partizanu vodio vas je Ivica Osim. Što pamtite iz tog razdoblja?
Samo najbolje. Kad je došao, imali smo najteže pripreme u karijeri, na Zlatiboru, ali i najorganiziraniji rad. Zvezda je te sezone bila europski i svjetski prvak, a mi smo s Osimom bili jesenski prvaci. Tada su se poslije neriješenog rezultata pucali penali, i tu smo bili slabiji od Zvezde pa su nas na kraju prestigli po tim dodatnim bodovima.
Ipak, osvojili smo Kup Jugoslavije, u finalu protiv Zvezde. Osim je inzistirao na disciplini i profesionalizmu, nitko nije imao status iznad momčadi. Ako nisi radio, sjedio bi na klupi bez obzira na ime. Tražio je da se nakon ozljede odradi više punih treninga prije povratka u prvih 11, o kojem god se igraču radilo. Njegov profesionalni pristup vidio se na igri i rezultatima.
Nakon polusezone u ligi SRJ, 1993. odlazite u Španjolsku. Kako je došlo do transfera?
Godine 1992. i 1993. u zemlji je bilo katastrofalno, vrijeme sankcija. Upravo mi se rodila kći, a po prodavaonicama nije bilo ničega. Ustajao sam u tri ili četiri ujutro po litru mlijeka za bebu. S Partizanom smo otišli na pripreme u Donji Milanovac, a po povratku me pozvao Zečević i rekao da postoji ozbiljna ponuda s Palme de Mallorce.
Nisam se puno dvoumio jer je život s malom bebom tada u Srbiji bio jako težak. Jedina stvar koja me kočila bio je "šum na srcu" koji su mi kao djetetu dijagnosticirali. U Partizanu sam to skrivao i često izbjegavao detaljne preglede, bojeći se da mi ne propadne karijera.
Kako su prošli liječnički pregledi na Mallorci?
Opći pregled sam prošao lako, a onda kardiolog. Prvi put me doktor nije tjerao na sklekove ni čučnjeve. Liječnik je mirno rekao da je kod sportaša povećano srce normalno. Kao da sam se ponovno rodio. Odmah sam nazvao roditelje, i njima je pao ogroman teret s leđa.
Potpisao sam ugovor na pola godine, s opcijom na još tri ako zadovoljim, i sutradan otišao na preglede. Prvu utakmicu, pod tom srećom i olakšanjem, odigrao sam fenomenalno i bio igrač utakmice. Uskoro su me navijači Mallorce prozvali "srpskim Brazilcem" i dvije i pol godine tamo stvarno su me voljeli.
Jeste li s Mallorcom izborili viši rang?
Te prve polusezone bili smo u Segundi. U zadnjem kolu trebala nam je domaća pobjeda nad Villarrealom za izravan ulazak, a oni bi ispali. Imali smo prečke i stative, a izgubili smo iz kontri. Uslijedio je baraž s Albaceteom, novi trener je u prvoj utakmici mene i Milojevića ostavio na klupi i izgubili smo 3:1.
U revanšu sam bio starter, dao prvi gol, namjestio drugi, vodili smo 2:0 i bili bolji, ali smo u 94. minuti primili gol iz kornera pa je Albacete ostao u prvoj ligi. I sljedeće sezone igrali smo baraž i opet nismo uspjeli, pa me klub prodao u Espanyol.
Kako je izgledao vaš prelazak u Espanyol 1995. godine?
Bilo je burno. Navijači Mallorce nisu htjeli ni čuti da me klub proda. Potpredsjednik mi je na putu za Barcelonu rekao: "Da se ja pitam, nikad te ne bismo prodali." To mi je puno značilo. Ipak, sam sam želio korak naprijed, bolje uvjete i prvu ligu. Navijači su čak došli na aerodrom i pokušali me zadržati, ali je predsjednik nešto ispregovarao s njima i ipak su se maknuli.
Koja je bila razlika između rada u Jugoslaviji i Španjolskoj?
U Španjolskoj je bilo lakše i smislenije. Tamo se radi jedna duga ljetna priprema, ali gotovo sve s loptom, automatizirane akcije, uigravanja, prekidi. U Jugoslaviji smo "udarali" teške pripreme i ljeti i zimi, puno više smo radili na snazi.
U Španjolskoj sezona teče bez prekida, osim kratke pauze za katolički Božić. Igra je bila manje gruba nego kod nas, mogao si se okrenuti licem suparniku i graditi akcije. To mi je odgovaralo.
Kako ste doživjeli Barcelonu kao grad i navijačko okruženje?
U Barceloni ogromna većina navija za Barcelonu. Za Espanyol navija relativno malo ljudi. Znao sam se iznenaditi, dođe Real Madrid, zabije gol, a cijeli stadion skoči. Naši gledatelji često su navijali za Real. Katalonija je posebna priča, ali bez obzira na rivalstvo, imao sam veliko poštovanje i od ljudi iz Barcelone kao kluba.
Primjerice, kad je Partizanov košarkaški klub dolazio, zvali su me i osigurali ulaznice, imali su puno respekta prema sportu općenito. U moje vrijeme La Liga je bila možda i najjača liga na svijetu, s vrhunskim igračima sa svih strana svijeta.
Vaš možda najpoznatiji trenutak je gol Cruyffovoj Barceloni na Camp Nouu početkom 1996. godine. Kako to pamtite?
Ušao sam s klupe pri vodstvu Barcelone 1:0. Primio sam loptu blizu centra, prošao prvog, došao do Abelarda i Nadala, gurnuo Abelardu kroz noge i špicem pogodio za 1:1. Imali smo šansu za 2:1, ali je suigrač iz mrtvog kuta pucao umjesto da mi da povratnu na pet metara. Na kraju je Hagi centrirao, Oscar zabio i izgubili smo 2:1 u 90. i nekoj minuti. Ipak, ostala je uspomena na gol Barceloni na Camp Nouu.
Imali ste i velikih uspjeha u finalu Kupa Katalonije.
Da, na Olimpijskom stadionu zabio sam im dva gola i pobijedili smo 5:1. Igrali su s najjačim sastavom, s Hagijem, Guardiolom, Ivanom de la Peñom i ostalima. To su lijepa sjećanja. Naša ekipa Espanyola bila je veoma jaka, jedne sezone smo završili četvrti i igrali smo Europu.
U vaše vrijeme u Španjolskoj je igralo puno igrača s naših prostora. Je li to pomagalo, jeste li održavali kontakte?
Da, naravno. Moj kum Pantić je bio u Atleticu, Darko Kovačević je tada bio u Sociedadu, Meho Kodro u Barceloni… Uvijek bismo se, ako se već ne čujemo telefonom, vidjeli prije utakmice. Pozdrav, par riječi, korektno i prijateljski. Kad je Nenad Pralija došao u Espanyol, supruga mu je bila trudna, moja supruga i ja smo im puno pomogli da nađu dobru bolnicu.
Bio je oduševljen i želio je živjeti u istoj zgradi, uselili su se kat ispod nas. Nažalost, s Pralijom sam vremenom izgubio kontakt, ovim putem mu šaljem pozdrav. Sa Stipom Andrijaševićem i Aljošom Asanovićem družio sam se i ranije, kroz mladu reprezentaciju i vojsku.
La Liga je vrvjela zvijezdama. Tko vas je najviše impresionirao?
Roberto Carlos, imao sam želju "razbiti" ga, ali shvatiš da je čudo od igrača. Obožavao sam gledati Raúla i Seedorfa u Realu. U Barceloni sam volio Guardiolu, kod Cruyffa se igra gradila preko njega. Pa onda Bakero, Stoichkov, Laudrup, Figo… ne znaš tko je bolji.
I, naravno, Ronaldo. Kad je došao u Barcelonu, bio je nevjerojatan: brzina, dribling, snaga, pravo svjetsko čudo. Igrao sam i protiv Rivalda; ti Brazilci bili su pravi genijalci.
Nakon Espanyola 1998. prelazite u Extremaduru, gdje vas trenira Rafa Benítez. Kako ste ga doživjeli i je li se već tada naslućivalo koliko će daleko stići kao trener?
Rafa me zvao danima, rekao je da mu treba baš takav igrač da uđemo u La Ligu. Dogovorili smo se, došao sam, i te godine smo stvarno ušli u prvu ligu. Mali klub, a on je radio fenomenalno, na svakoj poziciji se točno znalo tko što radi, sve je bilo "kompjuterski" posloženo. Živio je nogomet 24 sata. Već tada se vidjelo da će biti velik; pričao je da mu je san jednog dana voditi Juventus.
Spominjali ste i jedan neugodan raskid s Extremadurom. Što se dogodilo?
Ljudski sam ga pitao prije odmora: "Šefe, računate li na mene? Planiram s obitelji kratko u Pariz, da uzmem karte…" Rekao je: "Naravno, Gorane, najozbiljnije računam." Vratim se, a oni dovedu stranog vratara iz Belgije, znatno mlađeg, a ja kao stariji zauzimam mjesto stranca.
Pokušali su to provući "ispod stola". Nakon sedam godina u Španjolskoj znao sam kako stvari funkcioniraju, nisam želio otići dok ne isplate sve do zadnje pesete, kako kažu Španjolci. To se i dogodilo. Rafa i ja se nismo lijepo razišli, ali što se trenerskog rada tiče o njemu mogu reći samo najbolje.
Tada se vraćate u Smederevo i karijeru završavate trofejem.
Točno. Vratio sam se u svoj klub koji je tada ponovno imao stari naziv, Sartid. Oprostio sam se nakon što smo 2003. osvojili Kup u finalu protiv Zvezde zlatnim golom Marka Pantelića. Bilo je jako lijepo završiti moju nogometnu priču tamo gdje je i počela.