HRVATSKI nogomet obiluje temama kojima nema početka ni kraja, a u bogatoj konkurenciji pitanja koja se ne rješavaju i na koja nitko nema odgovor je ono koje se tiče maksimirskog stadiona. Dinamovi navijači nakon puno vremena vjeruju kako je trenutna situacija u Zagrebu i klubu takva da bi konačno mogli dosanjati san koji su čekali skoro onoliko dugo kao i proljeće u Europi.
Sastanci između Dinamove Uprave i Tomislava Tomaševića korak su dalje u pregovorima i potencijalnom rješenju u odnosu na svih 20 i kusur godina vladavine Milana Bandića. Dinamo je u više navrata jasno i javno artikulirao interes za gradnju stadiona vlastitim sredstvima, što je svakako u interesu i Grada i građana. Ipak, pitanje Maksimira u ovoj priči predstavlja puno više od stadiona.
Ono je zadnji džoker u ruci jedne Uprave koju je instalirao kriminalac da velikim projektom dobije eksplicitno priznanje od vlasti i društva da je legitimni predstavnik dinamovaca. Maksimir, kao živući spomenik korupcije, sada ironično predstavlja posljednju šansu da se u Dinamu doživotno utabore oni koji su ga od navijača oteli.
Zagrebu treba stadion. Sve drugo su populistički klišeji
Odmah treba razjasniti da danas ne postoji Dinamov navijač koji ne želi novi stadion i kojem nije muka ići na postojeći, barem takvog potpisnik ovih redaka nije upoznao. Dinamo je već godinama uspješan europski klub. U goste mu dolaze najveći svjetski klubovi, koji ne mogu vjerovati da viceprvak svijeta i njegov najtrofejniji klub igraju na takvom kršu i ruglu od stadiona.
Na prethodnim lokalnim izborima sve su političke opcije u većoj ili manjoj mjeri istaknule stadion kao važno pitanje u narednom mandatu. Već tada se mogla čuti tradicionalna mantra dijela javnosti o tome da "nogomet uzima novac koji treba ići vrtićima i bolnicama".
Naravno da su obrazovne i zdravstvene ustanove puno važnije za razvoj jedne sredine od nogometnog stadiona, ali postoji razlog zašto u svakom iole civiliziranom društvu možete pronaći i jedno, i drugo, i treće. I postoji razlog zašto u velikim gradovima svugdje na svijetu postoje desetine muzeja, kazališta, dvorana i stadiona.
Društvo je evoluiralo iz faze u kojoj mu je dovoljna njegova koliba i seoski liječnik. Ima široke interese, njegovi građani ulažu svoj novac u sadržaje kojima posvećuju slobodno vrijeme i kvalitetna sportska infrastruktura doprinosi razvoju sredine, koliko god se to neobično činilo onima koji misle da su stadioni mjesta na kojima divljaci gube vrijeme.
Pitanje stadiona ne tiče se samo sportskih klubova. Veliki stadioni diljem svijeta ugošćuju koncerte najpoznatijih bendova, prodaju na godišnjoj bazi milijune ulaznica, a postoji i tisuću načina kako stadion obogatiti sadržajem koji je privlačan i onima koje nogomet naročito ne zanima.
Na kraju krajeva, strahoviti zagrebački potres pokazao je da Maksimir nije samo neugodan oku nego i opasan. Godinama se piše o komadima blokova koji vise sa zapadne tribine, istok više nije u funkciji i Grad ima dužnost i obvezu zaštititi građane koji pohode njegovu imovinu. U slučaju Maksimira jedina opcija koja ima smisla je rušenje čitavog postojećeg zdanja i gradnja novog.
Pitanje novog Maksimira nije navijačko, nego zdravorazumsko. Ostaje tek pitanje tko ga i pod kojim uvjetima treba imati pravo graditi. Tu priča postaje mnogo složenija, a rješenja su uvjetovana kompromisima.
Tomaševićevo predizborno obećanje je pod velikom kušnjom
Naime, stadion na kojem igra Dinamo je u vlasništvu Grada. Pri kraju mandata zadnjeg saziva Zagrebačke skupštine Dinamo je počeo sve češće od Grada tražiti povrat zemljišta koje je davno bilo u klupskom vlasništvu. Pritom su jasno rekli da im osim zemljišta ništa drugo neće trebati. Partnere, kredit ili lovu će sami osigurati pa neće biti potrebno grabiti u gradski proračun.
Takvo rješenje odgovara i Gradu, koji će za sanaciju drugih sportskih objekata, koje puno češće koriste građani, sportaši amateri i omladinski pogoni sportskih klubova, morati potrošiti na stotine milijuna kuna. Konačno, takav potez neosporno bi Tomaševiću bio sjajan politički poen jer bi sa svoje strane riješio situaciju koju prijašnji vlastodršci nisu riješili preko 20 godina.
Ipak, Tomašević bi predajom koncesije na upravu Dinamu prekršio ne samo predizborno obećanje nego i dugogodišnji aktivizam po pitanju stanja u klubu jer je kao zastupnik u Gradskoj skupštini bio jedan od najglasnijih kritičara ovog modela.
"Sramotna je činjenica da od deset tisuća članova koliko ih Dinamo ima, manje od jedan posto čine i Skupštinu, i Izvršni odbor, i Nadzorni odbor. Time je amenovana jedna kružna logika koja nema nikakve veze s demokracijom jer 99 posto članova Dinama nema nikakvu moć i nikako nisu uključeni u proces donošenja odluka vezanih za budućnost Dinama.
Očito je da je u zadnjih dvadeset godina došlo do sprege ljudi koji su vodili Dinamo i lokalnu politiku. Taj nakaradni statut, koji je amenovao tu kružnu logiku i prošao, dobio odobrenje od Gradskog ureda za opću upravu i uopće ne znam na koji je način prošao taj postupak. Upravo zbog toga Dinamo se zadnjih nekoliko godina, pa čak i desetljeća, osim po sportskim rezultatima, provlači ne samo po medijima već po crnim kronikama zbog korupcije i ovih presuda koje su na kraju donijete. Očito je da je nekolicina ljudi u potpunosti prisvojila klub i koristi ga za svoj privatni interes."
Ovim riječima Tomašević je komentirao situaciju u Dinamu u predizbornoj kampanji, a nakon što je dobio izbore, jasno je poručio kako "nikakva gradnja stadiona ne dolazi u obzir dok se Dinamo ne demokratizira". Iako je u predizbornom programu platforma Možemo najavila preispitivanje zakonitosti Dinamovog statuta, čini se da su tu bitku izgubili jer se tim pitanjem bavi opća, a ne gradska uprava.
Stadion je tako ostao jedini preostali džoker za gradonačelnika da inicira promjene u klubu koji je hermetički zatvoren prema navijačima, u kojem isti ljudi jedni druge odabiru na funkcije i u kojem 99% Dinamovih navijača ne uživa statutom propisano pravo da biraju ili budu birani u klupska tijela.
Nažalost za Dinamove navijače, za svaki razlog zbog kojeg treba novi stadion, postoji još barem jedan razlog zašto bi predati takav projekt u ruke ovog i ovakvog Dinama moglo biti pogubno, s dugoročnim posljedicama za one njegove navijače koji su godinama obespravljeni.
Ova Uprava je primala stotine milijuna za održavanje stadiona, a navijači gacaju po pišalini i fekalijama
Svakog od tri člana Dinamove Uprave na tu poziciju instalirao je Zdravko Mamić - i svoju bivšu tajnicu, odnosno nositeljicu kuverti, i bivšeg policajca i ženu koja se naslikava na ždrijebu. Riječ je o čovjeku sa, zasad samo jednom, pravomoćnom presudom da je iz Dinama sa svojim pobočnicima izvukao 118 milijuna kuna, a otvoreno je još nekoliko procesa i istraga.
Ni u jednom trenutku se sadašnja uprava nije odrekla svojeg nalogodavca i bjegunca. Dapače, na jednoj od najsramotnijih skupština u povijesti kluba izglasali su prijedlog po kojem neće tražiti obeštećenje u slučaju pravosudne sudske presude. Zahvaljujući tome, Zdravko Mamić je lovu uplatio u državni proračun i Dinamo je bez nje ostao zauvijek.
Osim toga, na poziciji sportskog direktora, pa trenera, pa sportskog direktora i trenera držali su Zorana Mamića, koji je u svibnju prošle godine i službeno postao kriminalac koji je pokrao klub te se također nalazi u bijegu.
Trag novca nije nestajao samo u transferima nego su ogromne količine novca nestajale i u utrobi maksimirskog stadiona. Konzervativne procjene govore o otprilike 600 milijuna kuna ulupanih u ruglo, a one druge spominju cifre od preko milijarde.
Dinamova Uprava već godinama dobiva od Grada novac za održavanje stadiona. Prema službenoj specifikaciji troškova Gradskog ureda za sport i mlade, od 2006. do 2017. godine izravno je na račun Dinama otišlo 273.7 milijuna kuna. U tom periodu najveći iznos tog novca išao je za stavku "programsko korištenje sportskog objekta", i to ukupno 116.3 milijuna kuna.
Najveći iznos za "korištenje objekta" bio je 2007. godine, kada je izdvojeno 18.9 milijuna kuna, a godinu prije 14.9 milijuna kuna. Svakome tko je bar jednom bio na maksimirskom sjeveru ili istoku i gacao do koljena u pišalini i fekalijama stotina generacija navijača koje su gradile ovaj klub, da parafraziramo popularnog Georga Kocha, jasno je da računica ne štima.
Zemljište Maksimira je zlatna koka, vrjednija i od samog stadiona
U priči oko Maksimira nije važan samo stadion. Zemljište o kojem je riječ ima oko 130 tisuća kvadrata u širem centru grada te predstavlja zlatnu koku i za druge investicije. Prije nekoliko dana objavljeno je kako će dio zagrebačkog sveučilišta preseliti u prostorije na sjevernoj tribini, a mogućnosti gradnja novih sadržaja uz stadion su neiscrpne.
Ako je procjena da bi rušenje i izgradnja novog stadiona, ovisno o stanju na tržištu, koštali oko 80 milijuna eura, onda koncesija od 99 godina, s kakvom se špekulira u medijima, vrijedi neizmjerno više.
Atraktivnošću zemljišta možda se može objasniti i činjenica da je Mamiću za izgradnju hotela od pet zvjezdica na jugu, od 4 i pol tisuće kvadrata, trebalo nekoliko mjeseci, dok se stotinjak kvadrata sanitarnog čvora na centralnoj sjevernoj tribini nije sredilo u 20 godina.
Maksimir stoga nije samo sportska priča stoljeća za grad Zagreb i Dinamove navijače nego potencijalno i milijarderski poslovni projekt. Koji u ruke traži od kriminalca instalirana Uprava, ista ona koja je već ulupala stotine milijuna kuna ni u što, a spominje i sulude projekte poput gradnje privremenog stadiona u Sesvetama.
Novonastale "neovisne građanske inicijative" odjednom imaju na više mjesta u gradu jumbo plakate kojima vrše pritisak na Tomaševića, pred kojim se nalazi velika i teška odluka. Kao što situacija u Dinamu ne smije služiti kao izgovor da se ništa po pitanju stadiona ne poduzima tako stadion ne smije biti adut kojim će Dinamo ucjenjivati vlast.
Dinamovi navijači žele stadion, ali i svoj klub. Teret ne smije biti na vlasti, nego na Dinamovoj Upravi
Zavrzlama se može riješiti na nekoliko načina. Grad može propisati točne uvjete pod kojima će netko dobiti pravo građenja. Ako Dinamo ne zadovoljava te uvjete, ne bi trebao biti problem pronaći partnera ili trgovačko društvo koje će prepoznati potencijal koji nudi to zemljište. U krajnjoj liniji, može Dinamu uskratiti i igranje na gradskoj imovini.
Dinamova Uprava nema bogomdano pravo odluke o tome što će biti sa stadionom, posebno kada time trguje u zamjenu za svoje fotelje. S druge strane, ima u rukama najjednostavnije moguće rješenje - otvoriti klub prema kadru koji tamo nisu instalirali Mamići i dati članovima mogućnost da odlučuju i nadziru.
Dinamovim navijačima najmanje je u interesu da njihov klub umjesto sportskih puni rubrike organiziranog kriminala i crne kronike. Imaju jedinstvenu i ne pretjerano zahtjevnu mogućnost dokazati da im je budućnost kluba važnija od sinekura.
Postoji i ona druga opcija, da Tomašević odstupi od svojih predizbornih obećanja i u svrhu višeg cilja i javnog interesa žrtvuje demokraciju u Dinamu. Mnogi mu takav potez ne bi zamjerili jer postoji ogroman broj ljudi kojima je bitno koliko je udoban stadion, a savršeno im je svejedno tko upravlja klubom dok god rezultati postoje.
Ipak, time bi povukao i jako opasan potez. To bi i na formalnoj razini bilo pružanje legitimiteta opciji koja je klub otuđila od navijača i koja je godinama surađivala s onima koji su od Dinama krali. Dati ovoj Upravi u ruke Dinamovu budućnost i financijski najveći kolač u povijesti hrvatskog sporta bilo bi na liniji politike Milana Bandića, iste one protiv koje se Tomašević godinama borio.