UMRO je Otto Barić, hrvatski i austrijski trenerski velikan. U obje njegove domovine sada mu se zasluženo pišu ode, ali kada zanemarimo patos i spiku "o mrtvima sve najbolje", ostaje činjenica da se Herr Otta za života u Hrvatskoj prilično podcjenjivalo, sprdalo i omalovažavalo.
Zašto su Barićevi podvizi važniji od onih Zebeca, Čajkovskog ili Ljupka Petrovića?
Tako je i na širim, postjugoslavenskim prostorima. Inače sjajna Facebook stranica "Istorija ex yu fudbala" prošle je godine u izboru najboljih trenera s područja bivše Jugoslavije, Barića postavila tek na 39. mjesto. Kakva smijurija! Ex Juga nema ni osam, a kamoli 38 boljih trenera od Barića. I zato je stavljanje Herr Otta na ovako bijedno nisku poziciju samo jedno u nizu velikih podcjenjivanje svega što je on napravio. A to je jako puno, posebno uzimajući u obzir ono što oni koji su sastavljali listu očito nisu napravili. Barić, za razliku od Ivića, Ćire, Boškova, Miljanića, Zebeca, Čajkovskog, Ljupka Petrovića... nije vodio ni približno jake klubove, reprezentacije i generacije kao navedeni i opet je osvajao i uspijevao jako puno toga.
Dva potpuna autsajdera doveo je do finala euro-kupova. Ivić i Ćiro mogli su samo sanjati takve uspjehe
Pa Barić je 1994. s Casino Salzburgom, tada provincijskim, "seljačkim" klubom bez ijedne ekstra klase, došao do finala Kupa Uefa i iduće godine sjajno u Ligi prvaka parirao svemirskima Ajaxu i Milanu, finalistima te sezone. Deset godina ranije je s bečkim Rapidom, kojeg od 60-ih nije bilo nigdje, senzacionalno došao do finala Kupa pobjednika kupova. Tamo je izgubio od Evertona, u to vrijeme daleko najjačeg engleskog kluba, koji bi harao Europom da Englezi nisu zbog Heysela izbačeni iz euro-kupova. Eto, samo to dvoje: čovjek je s jednim debelo prosječnim i jednim do njegovog dolaska smiješnim austrijskim klubom došao do finala europskih kupova. Koliko hrvatskih ili ex yu trenera se može s tim ili sličnim uspjesima pohvaliti? Koliko je to hrvatskih ili ex yu trenera uopće došlo do finala dva eurokupa?
Barić nije vodio reprezentaciju "sa sedam stopera", nego najgoru Hrvatsku u povijesti
No vratimo se tuzemnom omalovažavanju i ismijavanju ovog velikana. Razlog je, naravno, reprezentacija koju je vodio od 2002. do 2004., u narodu poznata kao "Barićeva reprezentacija sa sedam stopera" u kojoj je "Stjepan Tomas bio napadač", što je u najboljem slučaju mit, a realno - laž.
Neusporedivo poštenije bi bilo nazvati je "Daleko najlošija generacija i reprezentacija Hrvatske od neovisnosti, koju je Barić s obzirom na to skroz dobro vodio te s njom zamalo izveo senzaciju".
Mislite da je Daliću bilo teško kada je ostao bez Mandžukića? Evo bez koga je Barić gradio Hrvatsku
Barić je Hrvatsku preuzeo u ljeto 2002. nakon što je Mirko Jozić, još jedan podcjenjivani hrvatski trenerski velikan, doživio debakl na SP-u. Hrvatska je tada prolazila najtežu smjenu generacija u povijesti. Mislite da je Daliću bilo teško kada je ostao bez Mandžukića i Subašića? Probajmo samo zamisliti kako je 2002. bilo Bariću. Najveća generacija, brončana (do pojave srebrne), već potrošena i prestara, krahirala je u Južnoj Koreji. Oprostili su se Šuker, Prosinečki, Jarni, Bokšić, Soldo, Stanić, Vlaović. Već od prije nije bilo Bobana, Bilića, Štimca.
Brončani su se oprostili, srebrni su bili mlađi kadeti
Jasno je da ni reprezentacije s daleko većim bazenom igrača od Hrvatske ne bi dobro ni lako podnijele odlazak ovoliko velikana u tako malo vremena. Modrić, Eduardo, Ćorluka, Kranjčar... tada nisu bili ni u planu, a Euro je bio pred vratima, pa je valjalo sklepati novu momčad. Sastojci za nju nisu baš puno obećavali jer je Hrvatska tada bila u limbu. Jedna velika generacija je otišla, a ona koja će postati velika tada je igrala u najboljem slučaju u kadetskom uzrastu.
Sastav Hrvatske na prvoj Barićevoj utakmici govori sve
Podsjetimo se od kakvog je, što bi Barićev prethodnik Blažević rekao,"koncentrata talenta" Herr Otto slagao reprezentaciju: Stipe Pletikosa, Mario Tokić, Dario Šimić, Boris Živković, Danijel Šarić, Filip Tapalović, Marko Babić, Silvio Marić, Tomislav Marić, Ivica Olić i Davor Vugrinec. Klupa: Tomislav Butina, Danijel Hrman, Niko Kovač, Jerko Leko, Milan Rapaić, Mladen Petrić, Stjepan Tomas.
Ovo je sastav Hrvatske s kojim je Barić u Osijeku protiv Estonije počeo kvalifikacije za Euro 2004. Nije čudno da je start završio velikim kiksom, tek 0:0 protiv jedne od najgorih europskih reprezentacija.
U manje od dvije godine morao je dva puta graditi momčad
Barić će ipak kvalifikacije teškom mukom završiti uspješno, jedva iščupanim prolaskom na Euro protiv Slovenije u dodatnim kvalifikacijama. Bilo je jasno da će Barić, ako ostane na igračima s kojima je počeo kvalifikacije, umjesto na Euru završiti u trećoj europskoj jakosnoj skupini, pa se, čak i tada vremešan (71) učio u hodu. Na Euru su mu u opet novoj momčadi, već drugoj takvoj u manje od dvije godine, bili Tudor, braća Kovač, Srna, Šimunić, Bjelica, Đovani Roso, Mornar, Šokota i Pršo. Ukratko, miks svega i svačega, nabacan u žurbi i u samo jednom kvalifikacijskom ciklusu.
Na Euru je dobio najtežu skupinu
Barić je, osim svega navedenog, imao još jednu nesreću. Na Euru je izvukao užasno tešku skupinu. Hrvatska je na bodove mogla računati jedino protiv Švicarske, dok su Francuska sa Zidaneom, Henryjem, Trezeguetom, Vieirom, Desaillyjem te Engleska sa Scholesom, Gerrardom, Lampardom, Beckhamom, Rooneyem, Terryjem... bile prejake.
Sedam stopera? Ne, nego plemeniti veznjak i četiri napadača
Laž o "Barićevoj Hrvatskoj sa sedam stopera" najbolje razotkriva sastav Hrvatske na prvoj utakmici protiv Švicarske. U njemu su zadnjem redu bila četiri defenzivca. Šimić, Robert Kovač, Šimunić i Živković. Ispred njih je korektor Niko Kovač, a malo naprijed ofenzivni, "plemeniti" veznjak Bjelica. Konačno, sva preostala četvorica su "čisti" napadači. Na krilima Mornar i Olić, a pred golom Pršo i Šokota. Vrijedi napomenuti da su i sve tri zamjene koje je Barić izvršio na toj utakmici povećavale ofenzivni potencijal momčadi. Umjesto Olića, Šimića i Bjelice ušli su Rapaić, Srna i Roso. Utakmica je završila bez golova uz dominaciju Hrvatske i nekoliko propuštenih prilika.
Barić je napao Zidanea, Henryja, Trezegueta, Scholesa, Gerrarda, Lamparda, Beckhama, Rooneya
Hrvatska je, dakle, morala napraviti nemoguće: vaditi se protiv strašne Francuske, s kojom su joj svi predviđali porciju. Umjesto toga, Barić je, ne sa "sedam stopera", nego s tri izrazito ofenzivna vezna (Rapaić, Roso, Bjelica) te s dva napadača (Šokota, Pršo) išao na pobjedu, koju bi vjerojatno i uzeo da Tudor nije zabio autogol, a obrana poklonila gol Trezeguetu, pa je završilo 2:2. Hrvatska je vodila golovima Rapaića i Prše.
Konačno, protiv Engleske u zadnjem kolu Barić jest u blok na centru stavio Živkovića i Niku Kovača, ali to je bilo realno jer je protivnik imao napadače, bokove i ofenzivne veznjake ubojite kao malo koja reprezentacija na svijetu. Bariću je upravo Kovač donio vodstvo 1:0, koje je imao do kraja prvog dijela i preokreta Engleske na 2:1. Već na poluvremenu Barić, poklonik "sedam stopera", vadi jednog, Roberta Kovača, te umjesto njega samoubilački uvodi napadača Mornara, a do polovice drugog dijela radi još dvije ofenzivne zamjene, kada Rapaića i Šimića mijenja Olićem i Srnom. Očito je tražio preokret i pobjedu za prolazak skupine, ali, također očito, u run n' gun igri s puno jačom Engleskom nije imao nikakve šanse pa je izgubio 2:4 i časno ispao.
Mitovi i laži o Bariću žive jer ga, za razliku od Bilića i Dalića, nije bilo briga što o njemu misle, pišu i govore
Usprkos svim ovim činjenicama, koje se lako provjere za minutu guglanja, hrvatski nogometni sveznadari će zauvijek pričati da je Barić na Euru igrao "sa sedam stopera" i da mu je "Stjepan Tomas bio centarfor".
Zato što Barić, premda elokventan te u odnosu na većinu trenera s ovih prostora stručni i intelektualni kapacitet, nije bio simpatičan javnosti poput njegovih nasljednika Kranjčara, Bilića i Dalića, niti ga je za to bilo briga. Medijima i navijačima zbog toga je bio omiljena meta. Pri tome mu nije pomagalo što je bio tvrdoglav i principijelan, poput nekog djeda koji jest pametan, ali ljude iritira zato što voli pametovati, i to još onim njegovim nazalnim glasom.
S druge strane, omiljenog i fleksibilnog Bilića, koji je 2012. igrao anakroni nogomet s centaršutevima na Jelavića, Hrvatska je nakon ispadanja s Eura slavila kao da ga je osvojio iako nije prošao grupu. Skupina mu jest bila teška, ali imao je neusporedivo bolju i uigraniju momčad od Barića.
Barićeva smrt nema veze s potrebom da se ispravi nepravda prema njemu
No kada se odmaknemo od mitova, laži i PR-a, s vremenskim odmakom od 16 godina jasno je ono što se znalo i 2004. Barić je dobro vodio daleko najslabiju reprezentaciju Hrvatske u povijesti te s njom zamalo izveo senzaciju. Da to nije napravio sa sedam stopera, nego s četiri napadača, bitno je isticati zbog istine, a ne zato što bi o pokojnicima trebalo govoriti sve najbolje.