BRANKO IVANKOVIĆ je na pragu 72. godine odlučio otići u mirovinu. Tim povodom za Index je dao veliki, životni intervju. Ispričao nam je detalje iz impresivne, četiri desetljeća duge trenerske karijere, koja ga je vodila od Trnja iz Trnovca i Mladosti iz Biškupca, preko Varteksa, senzacije ratnog HNL-a i sedam godina asistiranja Ćiri u reprezentaciji Hrvatske, do toga da je tri puta trenirao Dinamo, u Iranu postao idol zemlje od 100 milijuna ljudi zaluđenih nogometom te prvak Kine.
"Zvali su me da budem savjetnik u Indoneziji. Bio sam kandidat za izbornika Uzbekistana, ali Talijani imaju prednost u svemu, pa je izabran Cannavaro. Imao sam ponude i četiri mjeseca sam vagao i na kraju sam prelomio da je kraj. Iza mene je punih 40 godina trenerske karijere na koju sam ponosan.
Ponosan sam i na to što sam najeduciraniji trener u vrhunskom nogometu jer sam nakon završenog kineziološkog fakulteta još i specijalizirao, magistrirao nogomet", govori nam Ivanković na početku razgovora u pubu njegovog sportskog centra u Varaždinu, prisjećajući se početaka:
"Rano sam prestao igrati nogomet. Nakon što sam završio fakultet, pet godina sam bio nastavnik tjelesne kulture u osnovnoj školi Sveti Ilija te trenirao Varteks, koji je tada bio u Međurepubličkoj ligi, trećem razredu jugoslavenskog nogometa."
Lijepo ste uredili ovaj vaš centar. Ogromna dvorana koja se može pregraditi u nekoliko manjih, četiri nova vanjska terena za padel, teretana, prostorije za masaže i terapije…
Centar zauzima 7.300 kvadrata i ima 64 parkirna mjesta. Sve što sam zaradio uložio sam u ovaj centar i nije mi žao. Varaždin i sport su mi sve dali i tako im vraćam. Drago mi je što ću i od sada, u nogometnoj mirovini, biti vezan uz sportske sadržaje.
Uživam u tome što u tom centru rade moj sin i kći, u mladosti koja dolazi u centar igrati nogomet, padel, badminton… Ujutro je, naravno, ritual u kafiću u sklopu centra, kavica s prijateljima, na kojoj se pretresaju sve teme.
Za stolovima vašeg kafića okupila se velika ekipa vaših prijatelja, s vama su ovdje i djeca. Kako ste u 25 godina rada u inozemstvu uspjeli sačuvati te odnose, posebno iz razloga što niste radili u Austriji ili Švicarskoj, nego na drugom kraju svijeta i to toliko dugo?
Sretan sam i ponosan što sam uspio sačuvati obitelj i prijatelje. To sam uspio zato što su mi oni i moj grad uvijek bili na prvom mjestu. Da pišem autobiografiju, znaš kako bi se zvala? Istočno od raja. Zato što je meni Varaždin raj, a kao što si primijetio, uvijek sam iz njega išao na istok i to daleki.
Bez obzira na to jesam li radio u Iranu i Omanu ili Kini i Arabiji, svaki slobodan termin koristio sam za dolazak ovdje, da budem među svojima i na svom. Znate, mi Varaždinci smo jako privrženi našem gradu, ali Varaždin tako djeluje i na one koji su u njega došli sa strane. Nije slučajno da je Zlatko Dalić iz Livna ostao živjeti ovdje, pa Zoran Kastel iz Osijeka…
Nisam se marketinški gurao ni laktario, htio sam biti diskretan iako je to u mom poslu krivo. Pustio sam da za mene govore moji rezultati. Tijekom cijele karijere nisam iza sebe imao agenciju ili lobi.
Poslodavci su sami dolazili do mene zbog mojih rezultata. Karijera mi je od početka stalno išla prema gore. Nije bilo strmoglavljivanja ili amplituda. Ponosan sam na ono što sam ostvario i imao sam sjajnu karijeru.
Ta karijera počela je za javnost u prvom kolu prve sezone ratnog HNL-a, kada ste s Varteksom, dojučerašnjim trećeligašem, senzacionalno razbili Dinamo 4:0.
I to jaki Dinamo. Kod nas su bili Dinamovi igrači Igor Cvitanović i Dževad Turković na posudbi. Dinamo na njih nije računao, a oni su ga tada natrpali na posudbi u Varteksu.
Varteks se pod vodstvom Anđelka Đelca Herjavca, njegovog bratića Nevenka i vas na početku HNL-a nametnuo kao najatraktivniji klub nakon Hajduka i Dinama. Prijenosi utakmica iz Varaždina pokazivali su sjajnu atmosferu na stadionu. Vlak bi palio sirenu prolaskom kod istočne tribine, nakon svakog vašeg gola s razglasa bi krenulo 'Ja sem Varaždinec, domovine sin'…
Eh, da, bili su to sjajni dani na koje ste sad podsjetili. Vlak s upaljenom sirenom je tradicija duga 60 godina. Pokojni Đelac tragično je otišao prerano, a bio je predodređen za predsjednika HNS-a. Osim nas trojice koje ste nabrojali, tu je bio još i Stjepan Cvek.
Mi smo radili sve da Varteks učinimo što boljim na svim poljima. U tome smo uspjeli tako da je Varteks brzo postao najpoželjnija udavača nakon Dinama i Hajduka.
Već druge sezone bili smo konkurent za prvaka. Mrmić, Gregorić, Toplak, Štefulj, Krznar, Mumlek, Vugrinec, Brlenić, Težački, Lađević… Svi oni su napravili karijere, prodali se vani. Nametnuli smo se kao jak klub, ali onda nam se dogodio slučaj Burilo.
Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Uzvrat četvrtfinala kupa '94. u Varaždinu protiv Dinama. Morali ste proći u finale, ali onda se ispriječio osječki sudac Antun Burilo. Zbog njegovog suđenja stadion je napustio usred noći praćen specijalcima, a svi igrači Varteksa su plakali.
Tada smo trebali osvojiti kup, ali smo i u prvenstvu Hajduk, Dinamo i mi bili u dva boda u borbi za naslov. Tada smo u četiri dana dva puta pobijedili Dinamo. Prvi put Besekovim golom škaricama, a onda i u kupu kada nam je presudio Burilo. Bio je krcat stadion, televizijski prijenos i svi su vidjeli da je Dinamo maksimalno favoriziran. Tada smo trebali osvojiti kup, a onda 1996. i prvenstvo, ali nisu nam dali.
Kako vi kao stari varteksovac gledate na aktualnu nogometnu situaciju u gradu? Varaždin je naslijedio stadion Varteksa, koji je bankrotirao, te onda postao njegov svojevrsni slijednik i došao do prve lige, ali je onda, zahvaljujući navijačima, White Stonesima, uskrsnuo i Varteks, koji je krenuo od najnižih liga?
Mislim da je za grad dobro da se pojavio Varteks, posebno zato što se uzdigao zahvaljujući navijačima i njihovom entuzijazmu i volontarizmu, to iznimno cijenim. To je klub koji ima jako dobru omladinsku školu. Pitanje je ipak do koje razine će oni to moći gurati, jer Varteksov pogon već sada košta oko 300 tisuća eura godišnje. Nije lako skupljati taj novac.
Vratimo se na vašu eru u Varteksu. Bilo je to grubo, (po)ratno vrijeme, pogodno za galamdžije i siledžije, a ne za uglađenog tipa kojeg zovu Profesor. Ćiro vas je ipak zapazio i uzeo za prvog asistenta u reprezentaciji?
To je jedan od niza dokaza da je Ćiro imao strašan njuh i instinkt. Što se tiče moje osobnosti i stila, meni su cijele karijere govorili da uzmem "sjekiru ili bejzbol palicu", ali to je nemoguće iz dva razloga: to nisam ja i s tim metodama nitko neće postići rješenje.
Jeste li mogli i pomisliti da ćete iz skromnog okružja doći do svjetske bronce, rekorda s Dinamom, koreografije koju vama u čast izvodi 80 tisuća ljudi na stadionu u Teheranu te naslova u Kini s rekordnim brojem bodova?
To je razlika između naših i mlađih generacija. Mi smo postajali treneri jer smo to voljeli raditi. Počeo sam tako što sam vodio Trnje iz Trnovca, pa Mladost Biškupec u općinskoj ligi. Iduća stepenica bio je Varteks. Nisam razmišljao o "kamionima, avionima i milionima", ni o egzotičnim zemljama.
Želio sam se etablirati na lokalnoj razini. Kada sam odlazio iz Varteksa 1995., nakon pet godina što sam tamo bio trener, moja odluka je bila da idem tamo gdje me zovu ili da ostanem lokalni trener i radim od Varaždina i Koprivnice do Čakovca i Ivanca, gdje se vrte ti treneri. Odlučio sam da idem tamo gdje me zovu.
Prvi koji vas je zvao bio je Ćiro. Dok ste bili trener Varteksa, Segeste, Rijeke i Hannovera, paralelno ste bili pomoćnik legendarnog izbornika Hrvatske i to sedam godina.
Ćiro mi je izborom za pomoćnika izbornika Hrvatske omogućio ulazak među nogometnu elitu. Pozvao me 1994. da mu budem asistent u vrijeme kada su mnogi to htjeli biti. On je odabrao mene jer se uvjerio u moju stručnost tako što sam s Varteksom bio uvijek u vrhu HNL-a. Bio sam mu pomoćnik na prvim velikim natjecanjima Hrvatske – Euru '96. i Svjetskom prvenstvu '98.
Kako su tako dugo i uspješno surađivali zapaljivi izbornik i njegov dijametralno suprotni pomoćnik?
Ćiro i ja smo dva različita svijeta. On izraziti improvizator, genijalac instinkta, improvizacije, reakcije. A ja sam organiziran tip. Na primjer, ja još uvijek imam zapisane sve svoje treninge u zadnjih 35 godina.
Bilo je onda između Ćire i vas po onoj "suprotnosti se privlače"?
Upravo tako. Izuzetno sam ga respektirao kao šefa. Prilagođavao sam se njegovoj viziji i filozofiji, ali ona je vrlo slična mojoj. Tu prije svega mislim na to da smo i Ćiro i ja bili poklonici ofenzivnog stila, napadačkog nogometa. Operativno sam mu puno pomogao kako bi se on mogao fokusirati na druge stvari.
Što ste vi konkretno radili kod Ćire? Evo, trening Hrvatske pred utakmicu s Italijom na Poljudu '95. ili prije Danske na Euru godinu kasnije. Što vi tumačite igračima?
U ono vrijeme nije bilo specijalista za analizu protivnika, procjenu njihovog načina igre. Radio sam to, zatim slajdove u kojima sam našim igračima predstavljao protivnike. Snimao sam protivnike, skautirao ih.
Isticao sam karakteristike pojedinih suparničkih igrača i napominjao našima koje bi ih morali čuvati ili ih upoznavao s protivnicima koji će čuvati njih. Upoznavao sam ih s načinom na koji protivnici igraju i davao im osnovne informacije o njima, kako bi znali što ih očekuje.
Što bi Ćiro rekao, da igrači "anticipiraju" situacije u kojima će se naći?
Hahaha, da, to je njegov karakteristični izraz u ovom kontekstu, ali ja to nazivam vizualizacijom – da si svaki igrač predoči što ga očekuje. Davao sam mu sugestije oko organizacije treninga. Moram napomenuti da se baš nikada nismo prilagođavali ijednom protivniku.
Ćiro je bio trener koji je jako volio čuti druga trenerska mišljenja, različita mišljenja. Imao je besprijekoran instinkt za procijeniti što je najbolje i strašan osjećaj za organizirati igru. Sjećaš se da je on na desnog beka stavio Marija Stanića, koji je bio izraziti napadač.
Prije toga je na istu poziciju postavio Nikolu Jurčevića, koji je također bio odličan napadač.
Tako je. Evo, oba ta primjera svjedoče kako je Ćiro igrače stavljao na njima navodno potpuno neprirodne pozicije, ali bi onda oni na njima igrali sjajno. Ćiro je odlično procjenjivao što je najbolje za momčad. U toj priči je vrlo važan njegov način komunikacije, jer je uspijevao igrače uvjeriti da je to što on traži od njih najbolje i za svakog pojedinog igrača, ali i za momčad.
Ne stoji dakle ona teza da je Ćiro bio samo motivator i galamdžija?
Ne, ne. Ljudi vole tako pričati, ali ta teza nije točna. Ćiro je bio itekako stručan i temeljit.
Kako vam je bilo gurati paralelno Varteks, klub iz vrha HNL-a, i reprezentaciju?
Imao sam privilegiju da sam istovremeno bio trener u klubu, gdje sam se svakodnevno usavršavao kroz metodologiju rada, te u reprezentaciji, gdje je sve, od kvalitete igrača do infrastrukture, bilo na najvišoj razini.
Nije bilo lako usporedno raditi tako, ali je bilo jako sadržajno. Recimo, kad sam vodio Rijeku, ujutro bih odradio trening na Kantridi i onda sjeo u auto i otišao na okupljanje reprezentacije u Zagreb.
Iz toga sam strašno stručno profitirao, jer sam trenirao igrače kao što su Ladić, Bilić, Štimac, Šimić, Soldo, Jarni, Asanović, Boban, Prosinečki, Šuker, Bokšić... Vidiš tu vrhunsku selekciju, dok ti je istovremeno ona u klubu relativno niska. Stalno sam težio da se u klubu približim toj razini. Pratio sam na treninzima te vrhunske igrače kako razmišljaju, surađuju, reagiraju.
Nabrojali ste velemajstore u toj generaciji, koja je morala igrati ofenzivno, ne samo zato što ste Ćiro i vi preferirali takav nogomet. Bez obzira na to, moram vas pitati: kako ste uspjeli da u momčadi igraju zajedno Boban, Prosinečki i Asanović i da je ta ekipa funkcionalna?
Tražili smo da se mi nametnemo. Oni svi jesu bili ofenzivci, ali i jaki igrači u duelu, koji su zbog visoke nogometne inteligencije sjajno čitali igru te su, igrajući u inozemstvu, usvojili i defenzivne navike. No mi se nismo prilagođavali protivnicima. Sjetimo se utakmice protiv Njemačke u četvrtfinalu Eura '96., kako su Nijemci i s igračem više protiv nas visili kao lusteri.
Kako je toliko puno velikih zvijezda funkcioniralo u kabini, je li dolazilo do sukoba ega i taština?
Moram istaknuti da u sedam godina koliko sam bio u reprezentaciji nije bilo nijednog povišenog tona, nijedne svađe. Nije se dogodio nijedan incident, nego incidentić. I sve to iako su, primjerice, igrači s juga drugačijeg mentaliteta i temperamenta od onih sa sjevera.
Oni su svi uvažavali jedni druge. Bokšić, Šuker, Boban i Prosinečki, koji su igrali u najvećim klubovima svijeta, apsolutno su respektirali mlađe igrače ili one sa šireg spiska.
Bilo je ipak i u tom raju incidenata. Naravno, u režiji Ćire. Prije Eura '96. iz reprezentacije je izbacio Ivicu Mornara, a prije SP-a '98. Igora Cvitanovića. Indikativno je da Ćiro nikada nije trenirao strogoću na facama, nego je autoritet bildao na zamjenjivima?
Možemo o tome razgovarati, ali navedeni igrači su bili itekako bitni i to zbog izostanaka legende s navedenih natjecanja. Alen Bokšić, čudesna osoba i igrač, nažalost je za Euro bio bolestan, a za SP ozlijeđen. Ćiro je govorio: "Da sam imao Bokšića i Cvitanovića u Francuskoj, bili bismo prvaci svijeta." Sjetimo se kako je tada igrao Bokšić. Da je on bio u Francuskoj, Hrvatska bi imala klasu više.
Cvitanović je također bio u sjajnoj formi. Ćiro nije ulazio u konflikte sa zvijezdama jer ih je uvažavao, ali je prema svima bio korektan, pravedan. Cvitanović je pokazao neposlušnost jer je nakon treninga odbio ostati trčati par dodatnih krugova. Moram reći da su taj zadatak dobile i zvijezde kao Prosinečki i Vlaović i oni su ga bespogovorno obavili. Cvitanović je to rezolutno odbio.
Ćiro mu je tri puta govorio da ode trčati i to lijepo: "Sine, odi trčati", i zadnji put mu je rekao: "Ali, ako ne odeš trčati, morat ću te maknuti." Kada se Cvitanović oglušio i na to, maknuo ga je i jasno je zašto je to napravio: zato što mu je taj igrač pred svima ostalima neposlušnošću rušio autoritet.
Što se tiče odstranjivanja Mornara, do toga je došlo jer je u 2 ujutro uhvaćen kako "ide po sendvič", hahaha.
Karijera vam je bila bogata i burna, ali iako ste promijenili puno poslodavaca, niste bili klasični nomad. Dulje ste ostajali na destinacijama?
Da, bio sam u Varteksu šest godina, u Rijeci dvije godine, u reprezentaciji Hrvatske sedam godina. U Iranu sam kao izbornik stranac bio četiri godine i mogao sam biti i dulje da se nisam odlučio vratiti u Hrvatsku, u Dinamo. Persepolis sam trenirao četiri godine, izbornik Omana sam bio jednako dugo... Nisam bio "uzmi lovu i bježi" tip trenera.
Dvije sezone u Rijeci?
Tamo sam došao 1996., sedam dana prije početka prvenstva, u klub u jako teškoj situaciji. Sjećaš se kako je neposredno prije toga Rijeka ostala u ligi – spasio ih je Ćiro i to tako da je s priprema reprezentacije u Poreču išao spašavati Rijeku da ne ispadne iz Lige za opstanak.
U prvoj sezoni u Rijeci sam u prvu momčad uveo pet mladih igrača ispod ili oko 20 godina: Balabana, kojeg sam stavio u momčad kada je imao 17 godina, pa Budana s 18 godina, zatim Tokića, Agića, Pilipovića, koji će za dvije godine postati nositelji momčadi koja je morala biti prvak, ali to nije postala zahvaljujući slučaju Krečak.
Slijedila je prva gaža u inozemstvu, i to jedina vaša europska, u Hannoveru.
Hannover sam preuzeo tri tjedna prije početka prvenstva u drugoj Bundesligi. Ondje me zatekla još teža situacija. U omladinskoj školi su radili roditelji djece iz kluba, u kojem je stanje bilo takvo da nisam mogao dobiti trenera vratara, nego samo jednog pomoćnika.
On mi je bio prvi asistent, trener golmana i prevoditelj. Išlo mi je dobro tamo, ali onda sam izgubio utakmicu koju nisam smio izgubiti, protiv St. Paulija, za koji je u napadu igrao Ivan Klasnić. Bili smo daleko bolji, ali smo izgubili 1:2, nakon što nam je suparnik dva puta prošao centar.
I onda iz Europe, koja, kako vidimo, ima svojih mana, ali je ipak uređena, otišli ste u drugi dio svijeta, drugu kulturu. Iz baroknog gradića katoličke Hrvatske u megapolis islamske republike. Je li vam to bio šok?
Teheran s okolicom ima oko 17 milijuna stanovnika, a islamska religija je glavni segment života. Znate zašto sam uspio tamo? Zato što se treneri iz Hrvatske mogu adaptirati na te šokantne promjene. Moj CV je među 15 najboljih u svijetu, ali mi kao nacija i kao zemlja nismo atraktivni.
S druge strane, treneri iz zapadnog svijeta jesu atraktivni, ali nisu spremni prilagoditi se potpuno različitoj tradiciji, kulturi, religiji. Iranci su šijti, oni se tri puta mole i ti to moraš respektirati. Kada sam radio u Saudijskoj Arabiji, vidio sam da se ljudi tamo mole pet puta tijekom jednog dana. Prva molitva je usred noći i onda je borba kako održati jutarnji trening.
Vratimo se Iranu. To je zemlja enormno bogate povijesti, u puno područja kolijevka civilizacije, glavna na ruti puta svile. Ljudi su fenomenalni. Vrlo brzo sam se tamo uvjerio da su Perzijci najgostoljubiviji domaćini.
Iznimno cijene strance koji s respektom dođu u njihovu zemlju. Igrači su sjajni. Vrlo vrijedni, fanatični, svaki trening idu do kosti. Ubrzo sam shvatio zašto: Iranci su jako privrženi obitelji i jako im je stalo do toga da je ne razočaraju i da joj omoguće što više.
Infrastruktura ipak nije pratila tu strast i želju za nogometom. Dogodilo se tako da se igrači doma tuširaju, a oblače uz teren. Kada sam se kasnije vratio u Iran kao trener Persepolisa, bilo je bolje jer smo dobili novi stadion, opremili smo nove svlačionice i teretanu, ali tu sam ja dao veliki obol jer sam činio sve kako bih klub podigao i u infrastrukturnom, organizacijskom segmentu.
Tako sam, recimo, kupovao čunjiće za treninge, uveo konferencije za medije. Po prirodi sam takav da sam temeljit i organizator te sam htio podići klub u svakom smislu, kao menadžer.
Spomenuli ste da se u Iranu nogometaši tuširaju kod kuće?
Iranci se među drugim ljudima ne tuširaju goli, čak ni sportaši, članovi iste momčadi. To je protivno njihovoj kulturi. Oni se, ako postoje svlačionice, tuširaju u gaćama i iza vrata.
Kruna vaše klupske trenerske karijere bila je od 2015. do 2019. u Persepolisu, iranskom velikanu iz Teherana, koji igra na stadionu kapaciteta 80 tisuća gledatelja?
Tako je, ali na početku nikako nije slutilo na takav rasplet. Preuzeo sam Persepolis pet kola prije kraja prvenstva sa zadatkom da ih spasim ispadanja u drugu ligu. To sam uspio i onda je slijedio jako težak početak nove sezone. Momčad se raspala i stvarao sam je od igrača iz druge lige, ali još gore je tek slijedilo – nakon prvih šest kola bili smo zadnji na tablici.
I na to nastane histerija, pritisak medija, klub saziva izvanrednu presicu, a ja na njoj objavljujem da ćemo biti prvaci. Naravno, odmah su me proglasili luđakom. Na kraju smo nevjerojatno ostali bez titule, na gol-razliku, ali onda smo osvojili naslov tri sezone zaredom. Dodali smo i jedan kup te došli do finala azijske Lige prvaka.
Fama koja okružuje Persepolis nama je nepojmljiva, uz dužno štovanje emocija i značaja koje imaju, primjerice, Dinamo ili Hajduk?
Persepolis ima 40 milijuna navijača. Mi sada pričamo u kafiću. Nema šanse da bih ja, i kao bivši trener Persepolisa, mogao tamo ovako davati intervju u lokalu. Da sam tamo svako fotografiranje sa mnom naplatio 10 centi, mogao bih kupiti pola Varaždina.
Spomenuli ste medijsku histeriju u Iranu. Sjećam se kad smo prvi put dugo razgovarali, 2006., nakon utakmice Hrvatska – Iran (2:2) u Osijeku, koja je i vama i pokojnom Cici kao izbornicima bila generalka za SP. Prije toga sam pričao s brojnim iranskim novinarima tamo i oni su mi rekli: "Ne možeš zamisliti pod kakvim je Branko pritiskom u Iranu."
Iranaca ima gotovo 100 milijuna i ludi su za nogometom. Probajte si predočiti na kakvoj je to razini bilo još kada se reprezentacija pod mojim vodstvom plasirala na SP tek drugi put u povijesti.
U Teheranu je tada izlazilo 12 sportskih dnevnih listova, uz još brojnije političke i režimske, i svima im je na naslovnicama bila samo reprezentacija. Naravno, na to treba dodati i portale, koji su tada počeli uzlet, i to je nezamisliv pritisak.
Poznate su snimke kako vodite navijanje 80 tisuća ljudi na stadionu u Teheranu. Oni su skandirali "Branko".
Oni su inzistirali da dođem pred tribine i da dižem ruke i plješćem, a oni skandiraju moje ime, koje bi onda ispisali preko cijele ogromne tribine.
Opišite nam malo kako izgleda zaluđenost Iranaca nogometom.
To ne možete doista pojmiti osim ako niste bili tamo. Na primjer, kada bismo išli na neku važnu utakmicu s Iranom, išli bismo s dva busa, ali jedan je bio lažnjak, prazan, da navuče na sebe barem dio mnoštva. Navijači bi eventualno shvatili u kojem smo mi busu i onda bi nas okružili deseci njih na motorima.
Istovremeno se na bus penju navijači koji nam mašu s krova i kroz prozore daju bilježnice da im se potpišemo. Kada smo u takvim situacijama bili dok je Ćiro vodio Iran, on bi nam tada govorio: "Mašite im, samo im mašite!" I onda im mašeš, šalješ poljupce dok bus mili kroz rijeku fanatika.
Preraste li taj fanatizam u negativu kada momčadi krene lošije?
To je još jedna specifičnost Irana. Nikad nisam vidio da je takva euforija prerasla u ogorčenje ili destrukciju, bez obzira na rezultat. Kada je najveći derbi između Persepolisa i Esteghala, nikada, ali nikada nisam vidio nikakav sukob među navijačima najvećih rivala. Stadion je pola u crvenom, pola u plavom, ali nema čarki među igračima, ali ni među navijačima.
Je li plaća bila bolja u Dinamu ili Persepolisu?
U Persepolisu. I sada sam odbio velik novac da se vratim tamo.
Iz Irana nosite divne uspomene i uvijek to ističete, ali nije tajna da Iranci žive pod dosta opresivnim režimom. Vladaju islamski fanatici, svemoćna je Vjerska policija, zatiru se ženska prava, brutalno se guše prosvjedi protiv vlasti… Jeste li vi to osjetili u deset godina tamo?
Ja sam počasni građanin Teherana. Što se tiče sistema u Iranu, ne bih o tome govorio jer to nije moja zemlja ni moj izbor. Želim govoriti o ljudima u Iranu, koji su sjajni. Puno mojih prijatelja iz Hrvatske posjećivalo me u Iranu i svi su dolazili s nekim predrasudama.
Od tamo su se vraćali oduševljeni ljudima, državom i načinom njenog funkcioniranja. Najpoznatiji hrvatski putopisci su u svojim knjigama zabilježili kako su ostali pozitivno šokirani Iranom i Irancima.
Je li vam to što ste Iran odveli na SP 2006. kruna samostalne trenerske karijere?
Najveće veselje u karijeri mi je bronca s Hrvatskom '98., ali kao samostalnom treneru, da, odlazak na SP s Iranom. Moram istaknuti i da sam tri godine prije toga s Iranom osvojio zlato na Azijskim igrama, što Iranu nije uspjelo 30 godina prije i 20 godina nakon toga.
Plasman na SP je kulminacija. Nakon što smo pobjedom nad Bahrainom osigurali SP, nastala je nezapamćena euforija. Na ulice Teherana izašlo je 8 milijuna ljudi i u deliriju slavilo, ali bez ijednog incidenta.
Nažalost po vas i Iran, euforija je splasnula nakon što ste na SP-u osvojili samo jedan bod u skupini s Meksikom, Portugalom i Angolom.
To se dogodilo zbog niza ozljeda ključnih igrača. Bio si na utakmici protiv Hrvatske u Osijeku pred SP i sjećaš se da se Iranov as Ali Karimi srušio nakon 25 minuta. Zato što je on, igrajući za Bayern u Bundesligi četiri mjeseca ranije, slomio gležanj.
Mehdi Mahdavikia, drugi ključni igrač Irana i zvijezda HSV-a, ozlijedio je leđa. Vahid Hashemian, koji je također bio u Bundesligi i važan član reprezentacije, ozlijedio je aduktor. Tako mi tri najvažnija igrača nisu bila spremna za SP.
Tamo smo u prvoj utakmici s Meksikom do 75. minute imali 1:1, ali smo onda, zbog neiskustva, primili dva gola i izgubili. Portugal nas je zatim dobio 2:0, ali tako da je prvi gol Ronaldo zabio iz penala koji je moj igrač skrivio dok je igrač Portugala izlazio iz kaznenog prostora, dakle zbog gluposti. Zadnja utakmica s Angolom tako ništa nije značila, a završila je 1:1.
Zatim ste napustili Iran, ali ste bili u najužem izboru za izbornika Hrvatske.
Nakon što je Cico otišao, glavni kandidati za novog izbornika bili smo Slaven Bilić i ja, ali ništa nisam poduzeo po pitanju svog marketinga. Tako da je izabran Bilić, a ja sam se ionako poželio povratka u klupski nogomet.
Pronašli ste ga u Dinamu u studenom 2006., i prvu sezonu okončali ste spektakularno.
Došao sam u Dinamo umjesto pokojnog Josipa Kužea. Razlika između nas i Hajduka bila je jedan bod. Na kraju je završilo našom pobjedom 3:0 protiv Hajduka i s 20 bodova više od njih za naslov, te trijumfom u kupu, bez da smo pod mojim vodstvom izgubili utakmicu. Istina je da sam imao Modrića, Eduarda i Ćorluku, ali oni su se tek razvijali.
Kad smo kod vaše gaže u Dinamu od 2006. do 2008., tada ste ostvarili povijesni pothvat koji se ne spominje.
Imali smo 28 utakmica pobjeda zaredom, a rekorder je bila Benfica s 29. I znaš gdje smo izgubili i tako ostali bez izjednačenja rekorda? Ovdje u Varaždinu, protiv Varteksa!
Kakav je Modrić bio tada, s 20 godina?
Modrićeva najveća vrijednost je što je bio svjestan svojih nedostataka. Da mora poraditi na kondiciji, na udarcu. On je već tada, s 20 godina, znao podviknuti na igrača: "Daj se pomakni na drugu stranu!" ili "Nemoj se zajebavat na treningu!"
Znači da je još onda bio vođa, ali takav tip lidera koji je stalno radio na sebi. On, Eduardo i Ćorluka su se nametnuli pozitivom i načinom rada. Njih trojica i Hrvoje Čale bili su izuzetno pozitivna grupa, koja je dominirala i u radu i po atmosferi.
Bili su jako dobri i pametni, što je vrlo važno. Istaknut ću jedan detalj, ali vrlo bitan i indikativan. Kada je trebalo nositi vodu igračima ili ponijeti golove, oni bi prvi skočili. Ovo što ću vam sada reći nije poznato: Arsenal je sve dogovorio s Dinamom oko Eduardovog transfera, ali onda su pričekali s potpisom.
Znate zašto? Da njihovi predstavnici dođu tjedan dana na Dinamove pripreme u Austriji kako bi pratili kako se Dudu ponaša. Tek kada je on dokazao da je i osobnost za tako veliki klub, krenuli su u realizaciju posla.
Bilo je tu i par velikih fešti u njihovoj režiji. Na jednoj se zatekao i Štimac. Kada je vidio kako ti Dinamovi dečki slave, rekao je: "Gotovo je, vi ćete biti prvi." Ili, što bi rekao Mamić, "Je*eš momčad koja ne može preurediti lokal." Jasno vam je što se pod tim misli. Zajedništvo u svakom, pa i ovom pogledu, jako je važno za momčad i atmosferu u njoj.
Prvu sezonu s Dinamom završili ste bez poraza, s duplom krunom i s 20 bodova više od Hajduka. Na polovici druge ste također već riješili prvenstvo velikom prednošću ispred najvećeg rivala. Zašto ste onda naprasno napustili Dinamo u siječnju 2008.?
Tijekom prvenstvene pauze i prije zimskih priprema igrali smo na dvoranskom turniru u Zagrebu protiv Hajduka i izgubili. To je bila nebitna, revijalna utakmica, koja je meni remetila planove za pripreme i donosila veliki rizik od ozljeda. Nakon tog poraza od Hajduka održao sam konferenciju za medije i odmah nakon nje saznam da je za to vrijeme Zdravko Mamić uletio u svlačionicu i brutalno izvrijeđao igrače.
Ja sam na to poludio i dao otkaz. Imali smo u tom trenutku, mislim, 14 bodova više od Hajduka i još jedan naslov u džepu, ali nisam mogao prijeći preko toga da Mamić upada u svlačionicu i izderava se na igrače zbog poraza u potpuno nebitnoj utakmici.
Vrlo brzo ste se vratili u Dinamo, samo četiri mjeseca kasnije, ali onda opet ubrzo otišli?
Tada smo se Zdravko i ja razišli oko nekih igrača. Rekao sam mu da ćemo o tome pričati na kraju polusezone — ostajem li ili ne — a on je htio da to riješimo odmah i tako sam opet naprasno otišao. Umjesto u karantenu s momčadi prije utakmice sa Spartakom iz Moskve, otišao sam iz Dinama.
… u koji ste se opet vratili 2013., da biste tada otišli nakon samo pet utakmica. Jasno je da ste jako dobro upoznali Zdravka Mamića. Kako vam je bilo surađivati s nekim tko je po karakteru i ponašanju potpuna suprotnost vama?
Ne mogu se požaliti. Zdravko nikada prema meni nije bio neugodan, bezobrazan, naprasit. Mi smo svakodnevno razgovarali o svemu vezanom za Dinamo i on je sve potrebe i zahtjeve mene, stožera i igrača ekspresno rješavao. Zdravko je igračima samoinicijativno dizao ugovore, bez da su oni tražili. Dizao im je ugovore od 50 do 150 tisuća eura.
Kada smo u jesen 2007. u Europa ligi izbacili Ajax pobjedom 3:2 u Amsterdamu, nakon koje se Mamić skidao na aerodromu, nas je samo tri dana kasnije čekao derbi s Hajdukom na Poljudu.
Mi između ove dvije utakmice nismo odradili pravi trening, ali smo onda, nakon 120 minuta protiv Ajaxa i divljanja u slavlju, dobili i Hajduk na njegovom terenu. Mamić je prije utakmice obećao posebnu premiju ako pobijedimo Hajduk i mi smo je dobili. Zdravko bi dao sve za igrače i trenere.
Jesu li Mamićev Dinamo tada protežirali suci?
Mislim da nisu. Ne pamtim neko tendenciozno suđenje ili da bi nama netko pomogao.
Onda ste se opet otisnuli u Aziju, ali sada u Kinu i tamošnjeg velikana Shandong Luneng, s kojim ste već u prvoj sezoni ostvarili povijesni uspjeh.
Odmah smo osvojili naslov prvaka s rekordnim brojem bodova, ali u Kini sam detektirao dva problema tamošnjih nogometaša. Nemaju strasti, emocije. Osim toga, jako se boje pogreške zato što nakon greške slijedi kazna. Navedeni strah suzbija kreativnost, zato kod njih nema šarma i vica u igri, nema atipičnih igrača.
Nadalje, problem je sustav omladinskih škola. To je prevelika zemlja i teško je izvršiti kvalitetnu selekciju mladih igrača. Imao sam sreću da je moj klub bio iznimka, imao je jako dobru omladinsku školu i odmah sam u prvu momčad uveo nekoliko mladih igrača.
Slijedile su epizode u Arabiji, Emiratima i opet Dinamu, ali bez značajnijeg učinka?
Znate kako se kaže: postoje dvije vrste trenera. Oni koji su dobili otkaz i oni koji će ga dobiti. Tako sam i ja uvijek, kada sam bio uspješan i kada mi nije išlo, imao uvijek jedan kofer spakiran.
Prošli ste ogroman dio Azije. Od Irana i Arabije, preko Emirata, do Kine i Omana. Nakon što ste živjeli tamo gotovo 20 godina, kakav je vaš dojam o tom kontinentu?
Volim Aziju. Zovem je urbaniziranom divljinom. Na primjer, usred pustinje nalaze se šatori opremljeni kao šatori s pet zvjezdica. Što se tiče Kine, riječ je o zemlji koja je stoljeće ispred Europe. Taksiji bez vozača su najnormalnija pojava, biciklističke staze su im široke tri metra.
Za vrijeme boravka tamo nijednom nisam izvadio gotovinu, sve plaćanje je digitalizirano. Poreznu prijavu sam izvadio za minutu. Nije tehnologija jedino po čemu Kina prednjači. U zadnje vrijeme jako ulažu u zelenu agendu. Parkovi i perivoji niču na sve strane.
Najspecifičnija od svih zemalja u kojima ste bili čini se Oman i tamo ste radili od 2020. do 2024.
To je posebna država po svemu. Prekrasna zemlja geografskih kontrasta, u kojoj možete uživati u koraljnim otocima i brdskim predjelima koji izgledaju kao Grand Canyon. Oman nesumnjivo čeka turistički bum. Po državnom uređenju Oman je dosta liberalniji od ostalih zemalja islamskog svijeta.
To je "Švicarska islamskog svijeta", u njoj se održavaju pregovori zaraćenih i posvađanih arapskih zemalja. Ljudi u Omanu su jako mirni, pitomi, pristojni, uslužni. Nema prepotentnosti, bahatosti, agresije. Igrači su jako vrijedni, željni učenja, rada, napredovanja. Specifičnost Omana je što je oko 70 posto tih nogometaša zaposleno u vojsci i policiji.
Dajte nam za kraj idealnih 11 od igrača koje ste trenirali.
Uf, teško pitanje! Dajte samo malo… Ovako, na golu Dražen Ladić, koji mi je u Varteksu bio suigrač i kojem sam kasnije u reprezentaciji Hrvatske bio trener. Njega smo inače u Varteksu zvali Biciklista jer je svaki dan biciklom dolazio na trening iz svog Međimurja u Varaždin i natrag, prelazeći tako biciklom svakodnevno više od 20 kilometara. Desni bek Srna, lijevi Jarni. Halfovi Bilić i Ćorluka. Veza: Modrić, Boban, Prosinečki i Ali Karimi…
Čekajte, pa ovo je preofenzivno čak i za vas.
Ma ne brini, ja igram 4-4-2 u rombu. Ostao nam je još napad, a u špici će biti Šuker i Eduardo. Moram i rezerve: Mrmić, Štimac, Stanić, Mahdavikia, Bokšić, Mandžukić.