U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.
SJEĆATE li se ljeta 2014. godine i trenda zvanog Ice Bucket Challenge? Milijuni, od svjetski poznatih celebrityja i sportskih zvijezda do običnih ljudi, polijevali su se kantama ledene vode i svoje reakcije dijelili na internetu.
Premda je nekima to bila tek urnebesna zafrkancija, ta je akcija započela kako bi se podignula svijest o bolesti ALS, ili punim imenom Amiotrofična lateralna skleroza. ALS je teška, progresivna neurodegenerativna bolest koja postupno oduzima ljudima mogućnost kretanja, govora, gutanja i disanja. Njezin točan uzrok i dalje nije poznat.
Smrt kod oboljelih najčešće dolazi uslijed respiratornog zatajenja jer bolest paralizira mišiće potrebne za disanje. Oboljeli obično umiru unutar 3 do 5 godina od postavljanja dijagnoze, iako brzina progresije može varirati, kao što je slučaj bio kod Stephena Hawkinga, vjerojatno najpoznatije osobe oboljele od ALS-a.
ALS se često, a pogotovo u SAD-u, naziva i Lou Gehrigova bolest. Gehrig je bio prva slavna ličnost za koju se znalo da boluje od ALS-a te je kao takav i ovjekovječen, no zlokobnoj dijagnozi prethodila je impresivna sportska karijera tijekom koje je Gehrig bio jedan od najboljih igrača bejzbola svojeg, ali i svih vremena.
Henry Louis Gehrig rođen je u New Yorku 19. lipnja 1903. kao Heinrich Ludwig Gehrig. Roditelji su mu emigrirali iz Njemačke, a Lou, kako su ga prozvali da ga se ne miješa s ocem Henryjem, sve do pete godine uopće nije govorio engleskim jezikom. Bio je drugo od četvero djece, ali i jedini koji je preživio djetinjstvo. Sestre su mu umrle od hripavca i ospica u prvim godinama života, dok mu je brat umro još u dojenačkoj dobi.
Otac mu je rijetko imao posao jer je bio boležljiv čovjek kojemu je dijagnosticirana epilepsija, a bijeg od problema pronalazio je u alkoholu, pa se za obiteljsku egzistenciju uglavnom brinula majka Christina. Ona je radila od zore do sumraka, uz pomoć Loua. Dok je majka prala tuđe rublje, on ga je slagao i raznosio. Također je ribao podove, a vikendom radio u lokalnoj trgovini.
Kao takav, Lou je u djetinjstvu bio predmet ismijavanja. Bio je siromašan, loše te često nedovoljno obučen, a u početku se mučio i s engleskim jezikom. Odrastao je u etnički raznolikom kvartu Washington Heights, gdje su ga druga djeca prozvali "glupim Nizozemcem" i "malim Heinijem". Heinie je u prijevodu podrugljiv naziv za stražnjicu, ali i za njemačke vojnike tijekom Prvog svjetskog rata.
Sramežljivi Lou je isprva skrivećki promatrao kako druga djeca igraju nešto što se zove bejzbol, ali s vremenom im se i sam pridružio. Pomoglo mu je i što ga je otac jednog Božića iznenadio tako što mu je kupio rukavicu za bejzbol.
Malo tko od djece u kvartu je imao takvo što pa im je Lou porastao u očima, unatoč tome što stari Henry nije imao pojma o bejzbolu pa je sinu umjesto klasične bejzbolske rukavice, kakvu u pravilu nose gotovo svi igrači na terenu, kupio veliku rukavicu namijenjenu za hvatača. Da stvar bude gora, rukavica koju je kupio bila je predviđena za dešnjaka, dok je Lou bio ljevak, ali joj se uspio prilagoditi.
Toliko je zavolio bejzbol da bi se jutrima budio u pola šest kako bi ga s prijateljima mogao igrati prije škole. Poslije nje za bejzbol nije bilo vremena, jer su i Lou i njegovi prijatelji morali raditi.
Kada je s 14 godina upisao srednju školu, i dalje je bilo djece koja su mu se rugala zbog njegove istrošene i poderane odjeće, ali i djece koja su ga znala s igrališta te su bila svjesna njegovog talenta. "Neka djeca su rekla mom profesoru da mogu udariti lopticu na kilometar u parku. Profesor mi je naredio da se pojavim na školskoj utakmici", ispričao je Gehrig i nastavio:
"Otišao sam tramvajem do stadiona. Kad sam stigao i vidio koliko ljudi ulazi na teren i čuo svo to navijanje i buku, toliko sam se uplašio da nisam mogao ni vidjeti ispred sebe. Okrenuo sam se, vratio na tramvaj i otišao kući. Sljedeći dan profesor mi je zaprijetio da će me srušiti ako se ne pojavim na sljedećoj utakmici. Tako da sam otišao."
Okušao se mlađahni Gehrig u košarci, hrvanju, hokeju i nogometu, kako u američkom tako i u ovom "našem", ali bejzbol je bio njegova najveća ljubav pa se priključio školskoj momčadi te je u početku bio njezin najmlađi član. Iako je još imao nedostataka u igri, do završne godine postao je najsvestraniji igrač u ekipi. Primarno je igrao na prvoj bazi, a po potrebi je bio i bacač te vanjski igrač.
Te je godine njegova škola osvojila prvenstvo New Yorka, a slijedila im je utakmica u Chicagu protiv tamošnjih srednjoškolskih prvaka. Gehrig je trebao nekoliko dana izbivati iz New Yorka, a njegova brižna i plašljiva majka nije bila za to da joj sin ide, nazivajući bejzbol "gomilom gluposti". Ipak, popustila je na nagovor trenera Harryja Kanea.
Sreća da je bilo tako. Gehrig je svojoj momčadi donio pobjedu ostvarivši Grand Slam, odnosno home run s punim bazama, pri čemu je lopta koju je udario završila na trijemu jedne obližnje kuće. Grand Slam ne događa se često ni u profesionalnom bejzbolu, a bilo je nečuveno da ga postigne 17-godišnji srednjoškolac.
Bejzbolom se nastavio baviti i na sveučilištu Columbia. Od obrazovanja je odustao nakon dvije godine i odlučio se posvetiti profesionalnoj karijeri u bejzbolu, s obzirom na to da su ga skauti prepoznali kao velikog talenta i prozvali ga "novim Babeom Ruthom".
Da stvar bude bolja, 20-godišnji Gehrig je 1923. potpisao ugovor s New York Yankeesima i tako postao suigrač nestvarnog Babea Rutha. Gehrig je u početku bio zamjenski udarač, ali se nakon dvije godine probio do prve postave u koju je ušao umjesto Wallyja Pippa, kojeg je uoči jedne utakmice mučila glavobolja. Pipp se od glavobolje vrlo brzo oporavio, no mjesto u sastavu više nije mogao vratiti.
Gehrig je igrao fantastično, a 1927. je imao sezonu s nestvarnim statistikama. Yankeesi su uz to bili tako moćni da se sezona pretvorila u međusobno natjecanje Rutha i Gehriga u home runovima. Ruth je na kraju pobijedio sa 60 naprema 47, ali je nagrada za MVP-ja lige otišla u Gehrigove ruke.
Svejedno, Ruthovo postignuće privuklo je veću pažnju javnosti, ali Gehrigu nije smetalo što je bio u sjeni možda i najveće zvijezde u povijesti američkog sporta. "Hodao je u Babeovoj sjeni, kao što će to činiti svih godina dok je Babe igrao u New Yorku. Ali ljubomora na Babea potpuno je izostala u njegovoj naravi - ljubomora na Babea ili, što se toga tiče, na ikoga drugog", napisao je Frank Graham, novinar koji je izvještavao o Yankeesima.
Ne treba ni isticati da su te 1927. godine Yankeesi, prozvani kao Murderers' Row (Red ubojica), osvojili i naslov, a danas ih se smatra jednom od najboljih, ako ne i najboljom momčadi svih vremena. Istovremeno se na Rutha i Gehriga gleda kao na jedan od najboljih i najdominantnijih dvojaca u povijesti bezbola.
Iako su isprva bili i veliki obiteljski prijatelji, odnos Rutha i Gehriga je tijekom 30-ih godina ipak zahladnio. Razlozi za to nisu bili profesionalni, već privatni. Gehrig se pribojavao da se zavodljivi Ruth upucava njegovoj ženi Eleanor, a sve je puknulo kad se jednom prilikom Gehrigova majka porječkala s Ruthovom drugom suprugom, na što je Ruth rekao svojem suigraču da mu majka treba "gledati svoja prokleta posla".
Gehrig je to shvatio kao uvredu te ju je jako zamjerio Ruthu, a njihov odnos nakon toga može se u najbolju ruku opisati korektnim, ali ni izbliza bliskim kao nekad.
Jer Gehrigu su majka i supruga bile daleko dvije najvažnije osobe u životu. Iako je bio zvijezda, Gehrig je sa svojim roditeljima živio sve do 30. godine, a neki izvori tvrde da mu je majka i uništavala pojedine romantične veze sve dok nije upoznao ljubav svojeg života, Eleanor.
Nakon prvog naslova 1927., Gehrig je s Ruthom bio prvak i 1928. te 1932. godine, dok je Yankeese bez Rutha (koji se umirovio) doveo i do tri uzastopne titule od 1936. do 1938. godine. Ispisao je povijest 1932., kada je postao prvi igrač u 20. stoljeću koji je ostvario četiri home runa na jednoj utakmici. U gotovo 150-godišnjoj povijesti organiziranog bejzbola u SAD-u to se dogodilo samo 20 puta.
Tijekom karijere Gehrig je nastupio u čak 2130 uzastopnih utakmica, što je dugih 56 godina bio rekord. Usred tog nevjerojatnog niza dobio je nadimak "The Iron Horse", odnosno "Željezni Konj", a rendgenske snimke pokazale su da je Gehrig igrao čak i s prijelomima kostiju.
Do 1938. Gehrig je bio šesterostruki prvak, dvostruki MVP te osvajač Triple Crowna, rijetkog postignuća u kojem igrač na kraju sezone predvodi ligu u tri glavne statističke kategorije - batting average (prosjek udarca), home runs (home runovi) i runs batted in (RBI, tj. bodovi koje je igrač donio svojim udarcima).
No te 1938. sve je odjednom krenulo nizbrdo. Statistike su mu naglo pale, a 35-godišnji Gehring postajao je neobjašnjivo nemoćan. "Bio sam umoran usred sezone. Ne znam zašto, ali jednostavno se više nisam mogao pokrenuti", izjavio je.
Unatoč tome, nastavio je igrati i iduće godine, a nakon prvih osam utakmica u sezoni statistike su mu bile daleko najlošije u karijeri, dok se jednom prilikom čak i srušio na treningu. Navijači i novinari počeli su glasno raspravljati oko toga što se dogodilo jednom od najboljih igrača svih vremena.
"Mislim da s njim nešto nije u redu. Mislim na fizičko stanje. Ne znam što je točno, ali uvjeren sam da je problem puno ozbiljniji od gubitka njegovih vještina. Vidio sam igrače kako 'nestanu' preko noći, kao što je izgleda i Gehrig nestao. Ali oni su jednostavno bili gotovi kao igrači", zapisao je novinar James Kahn i nastavio:
"Ovdje je stvar dublja od toga. Pažljivo sam ga promatrao i ovo sam zaključio: vidio sam ga kako savršeno tempira udarac, zamahne svom snagom, pogodi lopticu ravno - a ona samo lagano poleti mekanim lukom. Drugim riječima, iz nekog razloga koji ne znam, njegova stara snaga više nije tu... On pogađa lopticu, iznova i iznova, a ona jednostavno ne leti nigdje."
I Gehrig je shvatio da nešto nije u redu s njim te je rekao treneru da ga stavi na klupu, a on je za to vrijeme odlučio da mora posjetiti liječnika. Sam je otišao u Chicago u jednu uglednu kliniku, a nakon šest dana opsežnih testiranja i pregleda dijagnosticiran mu je ALS.
O ALS-u se tada znalo jako malo, a sigurne su bile samo dvije stvari - da je uzrok nepoznat i da lijeka nema. Liječnici su mu rekli da će paraliza brzo napredovati, da će imati poteškoća s gutanjem i govorom te da ima još maksimalno tri godine života.
ALS je tada bio poznat i pod nazivom "puzajuća paraliza", a oni koji su bili zahvaćeni bolešću su, nažalost, zbog ljudske gluposti, često bili ismijavani. Smatralo ih se idiotima i sramotom za obitelji. Oboljeli su zbog toga često bili zatvarani na tavane, šupe ili bilo gdje drugdje, samo da su daleko od očiju javnosti.
Dva dana nakon što je dobio dijagnozu, Yankeesi su izdali priopćenje u kojem su otkrili što se dogodilo njihovoj zvijezdi, a sam Gehrig se poslije dva tjedna nevoljko obratio prepunom Yankee stadionu.
Nikad nije volio biti u središtu pozornosti ili govoriti pred velikom publikom, ali nakon što je preko 60 tisuća ljudi skandiralo njegovo ime, morao je popustiti. Uslijedio je najpoznatiji govor u povijesti bejzbola i jedan od najpoznatijih govora u povijesti sporta.
"Dragi navijači, posljednja dva tjedna čitali ste o nesreći koja me zadesila. Ipak, danas se smatram najsretnijim čovjekom na svijetu", uvodne su i najupamćenije riječi tog govora. Nastavio je:
"Već sedamnaest godina igram na bejzbolskim stadionima i od vas, navijača, primio sam samo dobrotu i podršku. Pogledajte ove velike ljude. Koji od vas ne bi smatrao vrhuncem svoje karijere biti u njihovom društvu makar i jedan dan? Naravno da sam sretan. (...)
Kad vam New York Giantsi, tim protiv kojeg biste dali desnu ruku da ga pobijedite, i oni vas, pošalju dar, to je nešto posebno. Kad se svi, od onih koji uređuju igralište do dečki u bijelim kutama, sjete vas s trofejima, to je nešto posebno.
Kad imate oca i majku koji cijeli život rade da biste se vi mogli obrazovati i izgraditi tijelo, to je blagoslov. Kad imate ženu koja je bila stup snage i pokazala više hrabrosti nego što ste mogli i sanjati da postoji, to je najljepša stvar koju poznajem. I zato na kraju kažem: možda sam imao peh, ali imam mnogo razloga za živjeti. Hvala vam."
Nakon što je održao govor, navijači su dvije minute pljeskali i vikali, u pozadini je odjekivala pjesma "I Love You Truly" (Istinski te volim), a prišao mu je i Babe Ruth te ga zagrlio.
Gehrigova bolest brzo je napredovala. Dijagnosticirana mu je 19. lipnja 1939., točno na njegov 36. rođendan, a već do prosinca iste godine bio je preslab da dođe na svoje uvrštenje u Kuću slavnih bejzbola.
Vrijeme je provodio tako što je odgovarao na pisma drugih Amerikanaca oboljelih od ALS-a. S vremenom više ni to nije mogao, izgubio je i mogućnost hodanja, no odbijao je koristiti invalidska kolica. Nepokretan je završio u krevetu 1941. te je samo najbližima - Eleanor, majci, ocu i liječniku - dozvoljavao da ga vide.
"Lou nije želio da itko svjedoči kako mu izmiče snaga iz onog snažnog, čvrstog tijela, niti kako vitalnost polako nestaje iz njegovog isklesanog, muževnog lica", prepričala je Eleanor.
Lou Gehrig je umro 2. lipnja 1941., 17 dana prije 38. rođendana. Zastave u New Yorku spuštene su na pola koplja, odgođena je utakmica Yankeesa, a tisuće su mu došle na sprovod. Preko reda se probio Ruth, koji je jecao i plakao ispred lijesa, dok je svećenik poručio: "Ne trebaju nam govori, jer svi ste ga poznavali."
Eleanor se nikad nije ponovno udala te je ostatak svojeg života posvetila istraživanju i borbi protiv ALS-a. Na neki način, Gehrigova je dijagnoza oboljelima bila spas. Jer kada je jednom od najpopularnijih i najizdržljivijih sportaša u državi dijagnosticiran ALS, počela se rušiti stigma koja je pratila tu bolest te je krenula borba koja i dandanas traje.