HAJDUK i njegovi navijači su posljednjih tjedana živjeli u idiličnom svijetu gdje nije bilo nikakvih problema. Nije tu bilo ničeg pogrešnog jer valjda je poanta nogometa da se nekad smije i uživati kad stvari idu dobro. Nakon teškog poraza na Rujevici taj idealni svijet se rasplinuo, ali više od poraza utjecaj na dugoročnu atmosferu će imati odnos Gonzala Garcije i Marka Livaje. Pod uvjetom da sinoć nije nepovratno urušen.
Trener Garcia na konferenciji za medije odgovorio je na pitanje zašto kapetan kluba, koji se oporavio od ozljede i normalno trenira, nije ušao u igru. "Pitali smo ga u drugom poluvremenu da se zagrije. Rekao je da se ne osjeća dobro i da ga boli trbuh", rekao je Garcia.
Događa se déjà vu na situaciju iz prošle sezone kad je Gennaro Gattuso javno prozvao Ivana Perišića, ali to je bila lakša situacija jer je Perišić ionako odlazio iz kluba. Ako i ova situacija bude riješena tako da netko ode, pobijediti neće nitko, a izgubit će klub, kao i uvijek u takvim situacijama.
Realno, ako postoji sukob trenera i najboljeg igrača, onda se nešto pita Gorana Vučevića koji tu situaciju mora riješiti, kako god je riješio. Prošle sezone su predsjednik Ivan Bilić i sportski direktor Nikola Kalinić (koliko se već sportskih direktora promijenilo) pustili tu priču kao da ih se baš i ne tiče, ali to se ne smije ponoviti. Hladne glave moraju prevladati za dobrobit momčadi i kluba.
Teško je znati kompletnu pozadinu jer neke stvari ostaju u četiri zida svlačionice, ali tiho nezadovoljstvo Livaje svojim statusom traje neko vrijeme. To samo po sebi nije nužno loše jer je normalno da igrač nije zadovoljan što ne igra, a pogotovo kada je to igrač koji je neupitno najbolji u klubu već skoro pet godina. Do subote nije bilo jasnih pokazatelja tog nezadovoljstva.
Igrači cijene što kod Garcije igra onaj koji zasluži na treningu, a Livaji nitko ne brani da se nametne. To zvuči logično, ali takvo razmišljanje ignorira činjenicu da Livaja nije bilo tko u klubu. Ne zaslužuje status božanstva jer to nitko ne zaslužuje, ali ne zaslužuje ni da ga trener baci pod autobus na presici. Zaslužuje i malo više povjerenja i šansu na terenu da pokaže da je i dalje "taj".
Gattuso je mahao prstom prema Jošku Jeličiću kad je izgubio 3:0 na Rujevici, a Garcia je pustio u javnost informaciju koju apsolutno nije morao. Nema tu neke suštinske razlike, oboje je distrakcija s onog što se dogodilo na terenu.
Garcia je mogao i morao to zadržati unutar svlačionice, a ako bi situacija eskalirala, onda se kasnije mogao i drugačije postaviti. To ne znači da je Livaja u pravu što ga "boli trbuh", ali ovdje nitko nije potpuno u pravu.
Garcia je na presici ili bio naivan pa rekao nešto što nije ni morao ni trebao ili je namjerno "razotkrio" Livaju. Teško je očekivati da bi bio baš toliko naivan, a kako će mu javni sukob s Livajom pomoći je isto prilično nejasno. Stvorena je jako loša situacija i pretvaranje da ne postoji neće pomoći nikome.
Ako se koncentiramo na ono što se dogodilo tijekom utakmice, ni tu nitko nije potpuno u pravu. Ako je Garcia rekao cijelu istinu, onda se postavljaju dva pitanja. Je li zaista bilo nužno da Livaja ulazi na Rujevici u situaciji gdje Hajduk gubi 3:0 ili 4:0? U situaciji gdje promijeniti ne može ništa, na stadionu gdje je najomraženiji igrač, gdje bi samo trpio ruganje zadnjih pola sata?
Nema šanse da je Garcia toliko cijepljen od konteksta i realnosti te situacije da to nije mogao i morao prepoznati. Slanje u igru u takvoj situaciji je bilo totalno promašeno. Svi komentari nakon utakmice su išli u smjeru da je dobro da Garcia nije slao Livaju u igru jer ga je zaštitio, a onda je sam trener kasnije otkrio da je upravo to htio napraviti. Pogriješio je, ta odluka je besmislena.
S druge strane, Livaja nema pravo odbiti ulazak u igru. Nitko nema to pravo. Priča o bolovima u trbuhu zvuči kao bajka jer se radi o igraču koji godinama za Hajduk igra pod svim okolnostima, od iznenadne smrti oca do primanja blokada uoči utakmica. Livaja je zadnji igrač koji će preskočiti utakmicu zbog ozljede i zato je jako teško vjerovati da se zaista osjećao toliko loše da ne može igrati.
Nema jednostavnog rješenja ove situacije, ali ona ne mora biti nepovratno izgubljena. Da bi završila dobro za momčad i klub, svi će morati zatomiti svoj ego i priznati vlastite pogreške. Sukobi na poslu se stalno događaju i izglađuju. Bez normalnog odnosa trenera i najboljeg igrača samo je pitanje vremena kad će situacija potpuno eskalirati.
Zapravo, treba ponoviti izjavu Garcije od prije mjesec dana nakon slavlja 0:3 u Puli: "Važno je da održimo duh i prijateljstvo među igračima. Taj stav, da mogu uživati u je**noj igri. Uživati u je**nom nogometu. Je**no zašuti i radi. To je život."
U ovu filozofiju se ne uklapa bacanje Livaje pod autobus nakon utakmice, a ne uklapa se ni Livajino inaćenje treneru. To sve je potpuno nepotrebno. Obojica imaju kvalitete koje Hajduku trebaju. Obojica bi se u ovoj situaciji trebala ponašati kao odrasli profesionalci, a ne djeca. Valjda to mogu.