U BEOGRADU je u 88. godini preminuo Milan Mandarić, srpsko-američki poduzetnik i jedan od najprepoznatljivijih nogometnih vlasnika u Europi, čovjek koji je karijeru gradio između Silicijske doline i nogometnih stadiona od San Josea do Porta, Nicee, Portsmoutha, Leicestera, Sheffieldea i Ljubljane. Vijest su tijekom subote potvrdili brojni regionalni mediji.
Mandarićev poslovni uspjeh započeo je sredinom šezdesetih godina kad je preuzeo obiteljski posao i u Indjiji otvorio vlastitu tvornicu automobilskih dijelova. Kao kooperant tvrtke Fiat, Mandarićeva firma je masovnom proizvodnjom pokrivala tržište cijele bivše države, a ubrzo se počela baviti i izvozom. Već u 23. godini Mandarić je bio jedan od najvećih privatnih poduzetnika u Jugoslaviji zbog čega dolazi u sukob s komunističkim vlastima.
"Jedan dan bio sam narodni heroj jer sam zaposlio ljude, a drugi dan vodili su me u zatvor. Rekli su mi da ne smijem širiti kapitalizam u Jugoslaviji. Jasno mi je bilo da ne mogu mijenjati sustav", rekao je u jednom razgovoru za medije.
Zabrinut zbog pogleda jugoslavenske vlade na njegov posao, 1969. godine Mandarić sa suprugom Gordanom odlazi u Švicarsku gdje je par živio godinu dana i gdje im se rodilo prvo dijete. Nakon Švicarske obitelj odlazi u SAD, gdje Milan dobiva posao u jednoj maloj kaliforijskoj tvrtki koja se bavila proizvodnjom dijelova za računala, piše Lika Club.
Sa svojim inženjerskim iskustvom, Mandarić je već po dolasku u Ameriku prepoznao potencijal IT sektora i odlično se snašao u industriju tehnologije i čipova. Već 1971. godine otvorio je svoju prvu američku firmu koju je prema svom rodnom kraju nazvao Lika Corporation.
Smještena u Kaliforniji, Lika Corporation je bila jedna od mnogobrojnih malih firmi iz kojih je kasnije izrastao svijet visokih tehnologija Silicijske doline, a Mandarić je u to vrijeme surađivao i sa osnivačem Applea Steveom Jobsom. Ovaj Ličanin se stoga s pravom može nazvati jednim od pionira tehnološkog razvoja u Kaliforniji.
Lika Corporation je ubrzano napredovala i nakon samo 6 godina tvrtka je postala najveći proizvođač računalnih dijelova u SAD-u. U potrazi za novim izazovima i novim ulaganjima, Mandarić 1980. godine Liku prodaje za 10 milijuna dolara i osniva novu tvrtku Sanmina koju naziva po svojim kćerima, Sandri i Jasmini.
Nova firma Milana Mandarića bila je smještena u San Joseu, a bavila se proizvodnjom visokokvalitetnih uređaja iz područja telekomunikacija. Kako je Sanmina iz godine u godinu postajala sve uspješnija, Mandarić je proglašen poduzetnikom godine u Americi, povodom čega je bio pozvan na večeru s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom.
Tvrtka Sanmina koju je osnovao postoji i danas. Radi se o jednoj od najvećih kompanija za proizvodnju hardvera na svijetu koja na američkoj burzi vrijedi 15 milijardi dolara i zapošljava više od 60.000 ljudi.
Osnovao je klubove Lika i San Jose Earthquakers koji su igrali u prvoj profesionalnoj nogometnoj ligi SAD-a, bio je uključen u dogovore za dovođenje poznatih nogometnih velikana poput Bobbyja Moorea i Peléa na tlo Amerike. U to vrijeme posebno je bio blizak s temperamentnim irskim igračem Georgom Bestom koji je svog sina po njemu nazvao Milan.
Početkom devedesetih prelazi u Europu. Najprije ulazi u belgijski Charleroi, a zatim kupuje OGC Nice. S Nicom osvaja francuski Kup 1997., trofej koji će ostati jedan od emotivnih vrhunaca njegove europske epohe, iako klub te sezone ispada iz lige. U svibnju 1999. prodaje Nice i okreće se Engleskoj.
Portsmouth preuzima 1999. i od kluba s dugovima i prosječnošću stvara premierligaša. Ključna odluka bila je angažman Harryja Redknappa, naslov prvaka Championshipa 2003. uveo je Pompey u elitu. Iako se kasnije razišao s Redknappom i 2006. prodao većinski udio, navijači Portsmoutha pamte ga kao čovjeka koji je vratio ponos gradu i klubu. Grad mu je 2003. dodijelio priznanje Freedom of the City.
Nakon Fratton Parka uslijedila je nova epizoda, Leicester City. U klub je ušao početkom 2007., česte promjene menadžera i turbulencije dovele su do pada u League One. S Nigelom Pearsonom Leicester se promptno vratio kao prvak treće lige 2009., a odmah potom ušao u playoff Championshipa.
Nekoliko godina kasnije klub preuzimaju tajlandski vlasnici, a Leicester 2016. osvaja naslov prvaka Engleske. Mandarić tada više nije vodio klub, ali je sudjelovao u njegovu spašavanju i stabilizaciji u prethodnoj fazi.
Godine 2010. preuzima Sheffield Wednesday i u kratkom roku sanira dugove, osigurava promociju iz League One te klub predaje novom vlasniku 2015. godine. U Sheffieldu ostaje zapamćen kao predsjednik koji je u najtežem trenutku stao između povijesnog kluba i stečaja.
Mandarićeva regionalna karta ispisana je slovenskim tintama. U lipnju 2015. preuzima Olimpiju iz Ljubljane, s kojom osvaja naslov već u prvoj sezoni, a 2018. i dvostruku krunu. Tijekom njegova mandata Olimpija se etablirala kao stalni takmac Mariboru, klub je trofejno i organizacijski ojačao, a nakon njegova izlaska iz vlasništva nastavio je osvajati trofeje. Posljednjih godina Mandarić se povremeno povezivao s novim ulaganjima u Sloveniji i Hrvatskoj, a 2024. vratio se u Novi Sad kao dopredsjednik Vojvodine.
Njegov odnos s javnošću i medijima bio je direktan, bez rukavica, ponekad kontroverzan. U Engleskoj je prošao i kroz pravosudni epilog, 2012. je bio na optuženičkoj klupi u slučaju poreznih prijava s Harryjem Redknappom, ali je pravomoćno oslobođen svih optužbi. I nakon osamdesete godine govorio je da ne namjerava u mirovinu i da nogomet još nije izliječena bolest.
Za sve klubove u koje je ulazio vrijedio je sličan obrazac, pronaći stabilnost, podignuti organizaciju, prepoznati menadžera koji može brzo okrenuti atmosferu i prihode, zatim, kad posao dosegne plato, predati ga sljedećem vlasniku.
To mu je donosilo i kritike i pohvale. Oponenti su mu zamjerali česte promjene trenera i nagle rezove, simpatizeri su isticali sposobnost brzog preokreta i preuzimanja rizika u trenucima kad drugi nisu bili spremni na to.