DINASTIJA je izgubila posljednjeg člana. Sama riječ je možda preteška s obzirom na to da je zadnji naslov osvojila sada već davne 2014. godine protiv tada još aktivnog velikog trojca Miami Heata. No dugovječnost San Antonio Spursa i obnavljanje ekipe u hodu te pet naslova prvaka od dolaska Tima Duncana, uz minimalno 60% pobjeda u regularnoj sezoni, punih dvadeset godina sugerira kako je ipak riječ o jednoj od najpamtljivijih NBA momčadi u povijesti.
Tim Duncan na koncu sezone 2015./2016. prvi je odlučio napustiti NBA parkete i time najavio ono što smo svi znali, ali jednostavno nismo htjeli prihvatiti - da svemu lijepome dođe kraj, samim time i legendarnoj generaciji Spursa. Manu Ginobili lani je odlučio da mu je dosta i oprostio se u 41. godini, a prije par dana košarke se ostavio i Tony Parker. Njegov odlazak ipak je nešto drukčiji jer je karijeru završio izvan San Antonio Spursa.
Od Pariza do NBA prvaka
Poput većine europskih igrača koji završe u NBA-u, i Parker je prvo igrao u domaćoj ligi. Njegov talent odskakao je s nepunih 17 godina, kada je debitirao za Paris Basket Racing. U ljeto 2000. pozvan je na tradicionalnu utakmicu između mladih svjetskih i američkih zvijezda u kojoj je postigao 20 poena uz sedam asistencija i odmah privukao pažnju američkih sveučilišta koja su htjela angažirati mladog Francuza. No odlučio je ostati u Parisu i potvrditi kvalitetu u poznatom okruženju, a na koncu su ga 2001. godine na draftu izabrali San Antonio Spursi.
Franšiza koja je u povijesti imala samo dva prva picka na draftu i u eri Tima Duncana ravno dva izbora u top 25, uspjela je nevjerojatnim skautingom pronaći nositelje i buduće "Hall of Famere", ali i prave rotacijske igrače. Duncan je generacijski talent, nadogradio je temelje koje je postavio Admiral Robinson, ali izbor Manua Ginobilija 57. pickom 1999. sagradio je treći kat kuće, dok je Tony Parker na 28. mjestu postavio krov luksuzne vile Spursa.
Komentator drafta nakon izbora Parkera izjavio je da ne zna puno o njemu, ali da je očito dobar čim je izabran u prvoj rundi. Time je praktički sve rečeno. I dalje je vladala blaga nepovjerljivost prema europskim igračima, pogotovo bekovima koje se smatralo inferiornijima američkim koledž igračima. Spurse takve stvari ne zanimaju, vidjeli su dinamičnog beka sposobnog napadati sredinu i diktirati tempo napada, a takav potencijal se 28. izborom uvijek isplati uzeti.
Već u drugoj sezoni Spursi su osvojili naslov prvaka, uz značajnu rolu njihova novog playmakera. Nizale su se sezone u kojima je Parker držao određenu razinu igre, držeći prosjek između 18 i 22 poena po susretu. Spursi su u četiri naredne sezone nakon prvog naslova uzeli još dva nošeni trojcem Duncan-Ginobili-Parker, uz vrhunski posložen ostatak ekipe i genijalnost Gregga Popovicha. Ono što je fascinantno u cijeloj priči je zaokret koji je ekipa napravila u posljednjih 7-8 godina. Od defenzivnog stroja postali su atraktivna napadačka sila kod koje lopta često i previše kruži, sve zbog potrage za najboljim šutom koji se može otvoriti. Ne treba napominjati da je takav način igre Parkeru sjeo kao naručen.
Mr. Eurobasket
Ono što Parkera čini jednim od najvećih europskih igrača u povijesti nije samo NBA karijera već i reprezentativni uspjesi. Igrao je za Francusku na svakom EuroBasketu od 2001. do 2013., kad je konačno zlatom okrunio veliku reprezentativnu karijeru, u kojoj je još osvojio bronce 2005. u Srbiji i deset godina kasnije na domaćem parketu, uz srebro 2011. u Litvi.
A prvu medalju s reprezentacijom osvojio je u Zadru 2000. godine na U-18 EP-u kad je bio i MVP, a Francuska je u finalu pobijedila Hrvatsku s Markom Popovićem, s kojim je s vremenom postao prijatelj, te Zoranom Planinićem, kojem se u to juniorsko vrijeme divio. Legenda o Parkeru počela je u Jazinama.
Konstantno je držao Francusku pri vrhu, često lišen adekvatne pomoći u najvažnijim utakmicama, ali do prošlog EuroBasketa bio je najbolji strijelac u povijesti europskih košarkaških prvenstava sve dok ga nije skinuo kolega iz draft-klase i budući član kuće slavnih Pau Gasol.
Tijekom lockouta koji je pogodio NBA 2011. vratio se igrati u francusku ligu, u ASVEL čiji je većinski vlasnik (tada je imao 20% udjela) i predsjednik kluba, dok mu je suigrač iz reprezentacije i Charlotte Hornetsa Nicolas Batum predsjednik košarkaških operacija. Tri mjeseca koja je proveo u ASVEL-u sam je plaćao obvezno osiguranje, dok je kao plaću primao onu minimalnu propisanu prema pravilima lige, iznos od 2000 eura.
Sredinom najuspješnijeg razdoblja igračke karijere postao je popularan i izvan NBA parketa zbog braka s glumicom Evom Longorijom, a u posljednje vrijeme posvetio se novoj obitelji koju je osnovao s francuskom novinarkom Axelle Francine. Paralelno s vođenjem kluba, posvetio se razvoju i promociji kao predsjednik ženske košarkaške ekipe Lyona u sklopu ASVEL-a kako bi izgradio zdrave sportske temelje. Prvi je francuski sportaš koji je postao ambasador organizacije Make-A-Wish koja ostvaruje snove bolesne djece diljem svijeta, a organizacijom košarkaških kampova pokušava potaknuti djecu na bavljenje sportom.
Četverostruki NBA prvak, šest puta na All-Star utakmici, triput član drugog najboljeg tima NBA lige i dvostruki najbolji igrač Europe. Usprkos jednogodišnjoj avanturi u Charlotteu, koji mu je bio zadnji klub u karijeri, za sve NBA fanove Tony je uvijek i zauvijek – Mamuza.