ZELG GALEŠIĆ (46) jedan je od pionira hrvatske MMA scene. Borac iz Pule nadimka "Benkei" u profesionalnoj MMA karijeri ima 11 pobjeda i 9 poraza, a borio se u vrijeme kad većina ljudi još uvijek nije znala što je MMA. Karijeru u tom sportu započeo je u Engleskoj, a borio se i u Japanu u vrijeme kad je tamo MMA bio megapopularan.
Nastupao je u ponajboljim svjetskim organizacijama, Bellatoru, PRIDE-u i Cage Rageu, a karijeru je završio u domaćoj organizaciji, Final Fight Championshipu (FFC). Bavio se i taekwondoom, u kojem je bio najuspješniji čovjek u povijesti Hrvatske s brojnim medaljama sa svjetskih i europskih smotri.
Danas je glavni trener u MMA klubu Trojan Free Fighters Pula, a pod njegovim vodstvom treniraju, među ostalima, najpopularniji MMA borac u regiji, Miran Fabjan, prvak FNC-a u teškoj kategoriji Ivan Vitasović, KSW borac Andi Vrtačić i bivši FNC-ov prvak perolake kategorije Daniel Bažant.
Galešić je dao veliki intervju za Index u kojemu se osvrnuo na svoju borilačku karijeru, ali i na borce koje danas trenira. Analizirao je nadolazeće mečeve, govorio o svom klubu, ispričao nam kako je bilo živjeti i boriti se u Engleskoj. Dotaknuo se dijela karijere koji je proveo u Japanu, pričao o završetku karijere, a odgovorio je i na pitanje je li zadovoljan svime što je postigao.
Velikih je mjesec dana pred pulskim MMA-om. Nekoliko Vaših boraca nastupa na velikim priredbama, Andi Vrtačić bori se u Poljskoj na KSW-u, a i nekoliko boraca nastupa u Zagrebu na FNC-u. Krenimo od Vrtačića, bori se 9. kolovoza protiv Michala Michalskog. Kakav je izazov pred njim?
Taj protivnik nam je prethodno dva puta odgodio meč, dobili smo novog protivnika koji se ozlijedio i sada je četvrta sreća da se bori. Meni je draže da se bori s njime jer nam je obećano da će biti prvi izazivač za titulu KSW-a ako pobijedi. Sličan je ostalim poljskim borcima s kojima je Andi radio.
Kako bih se ja borio na njegovoj strani protiv Andija? Probao bih odraditi hrvački, dosadni meč i baciti neki bolji udarac iz klinča, tako ima najveću šansu pobijediti. Nama je, naravno, cilj da to neutraliziramo i završimo meč u svoju korist. Ne bih se čudio da ga Vrtačić nokautira u prvoj rundi.
Otkrio nam je da je prije nekoliko mjeseci dao otkaz na poslu (op.a. Vrtačić je bio vatrogasac) i da se sad u potpunosti bavi MMA-om. Primjećujete li razliku na treninzima nakon što se u potpunosti posvetio sportu?
Ima dobre uvjete u KSW-u i više nije imalo smisla raditi još jedan posao. Dogovorili smo se da je vrijeme da postane full-time borac. Sad trenira 2-3 puta dnevno, dok je nekad s nama u klubu trenirao 2-3 puta tjedno. On je radio nešto kod kuće i u vatrogasnoj postrojbi, ali to nema veze s ovim što danas radi.
Rekao mi je da je u formi života, osjeća se bolje nego ikada i vjerujem da će to i pokazati na meču. Napravili smo dobar posao, sad je sve ostalo na bogovima rata da odluče kakav će biti ishod meča.
Prebacimo se na FNC 24 priredbu u Zagrebu. Nastupaju Vaša dva borca, Ivan Vitasović i Andres Ramos. Ivan Vitasović se vraća nakon više od godinu dana i brani pojas protiv Darka Stošića u glavnoj borbi večeri. To će ujedno biti i revanš nakon 10 godina, kad je Stošić na FFC-u pobijedio Vitasovića. Hoće li nešto biti drukčije ovog puta?
Iskreno, vjerujem da je Vitasović u tih 10 godina nevjerojatno napredovao i prvi meč nema nikakvo mjerilo. Naravno, postoji šansa da će opet izgubiti, ali tadašnji Vitasović nema veze s ovim danas. Današnji Vitasović bi ga razmontirao u deset sekundi.
S druge strane, moje viđenje Stošića jest da je on bio akcelerant, brzo je savladao vještine MMA-a i bio je nadmoćan u mladim danima. U ono vrijeme bio je veliki zalogaj za Vitasovića, što se i osjetilo. On je tada već bio čovjek, a Vitasović je bio dijete, iako su približno istih godina.
Po meni, Stošić nije napredovao. Ostao je isti borac tada, u UFC-u, u KSW-u i danas u FNC-u. Njegova tehnika tada i danas je apsolutno ista. Vitasović se razvijao, skupljao pobjede i sve je kliknulo na mjesto prije nekih četiri, pet godina kad je počeo nizati pobjede.
Imao je jedan poraz u KSW-u, ali se nedugo nakon toga vratio pobjedom. Taj Vitasović i onaj danas nemaju veze jedan s drugim koliko je napredovao. Sve karte su na našoj strani, iako kladionice to tako ne sugeriraju. Mislim da je to jako dobar meč za nas.
Svi tvrde da je Stošić ogroman favorit u meču. Skida li to pritisak s vaših leđa?
Nemamo pritisak, idemo iz meča u meč, nikad nismo birali protivnike. Drago mi je da je Ante Delija potpisao za UFC i da se nećemo boriti s njime. Prihvatili smo i taj meč, a on je puno veći zalogaj od Stošića. To govori da stvarno vjerujem u njega. Kakav god protivnik da bude, ovo je vrijeme kad se on mora pokazati protiv bilo koga, nećemo birati protivnike.
Mislite li da se Trojanove borce ponekad podcjenjuje?
Em što nas se podcjenjuje, em što uvijek dobivamo teže protivnike. Recite mi, koji klub u regiji ima pobjede nad Ronyjem Jasonom, Iurijem Alcantarom, Michalom Andryszakom, Yorganom De Castrom, Michalom Kitom? Ne znam više koga bih nabrojao.
Dobivamo najteže zadatke, a većinu njih dobijemo "pet do podne". Nas se nikad nije štedjelo i zato smo dobili tu popularnost. Dečki su iskreni, ne glume, ne fantaziraju, tu su da se pokažu i da se potuku. Iskreni smo u svojim željama - i želimo sve.
Miran Fabjan trebao je imati revanš s Aleksandrom Ilićem u trenerskom okršaju finala druge sezone reality showa Fight of Nations: Put do pobjede. Ipak, ozlijedio se i meč je otkazan. Kako gledate na tu situaciju?
Fabjana već neko vrijeme muče manje ozljede, počevši od ramena, rebra, stradao mu je i aduktor. Odradio je šest mečeva u godinu i pol dana, uskakao je u mečeve protiv velikih imena, tako da mu ništa nije za zamjeriti. Miranu je potrebna jedna dulja pauza da bi se u potpunosti oporavio i ponovno započeo trenirati.
Žao mi je da se taj meč neće dogoditi, ali čvrsto smo donijeli tu odluku jer stvarno vjerujem da on može još puno dati ovom sportu i nema smisla prolaziti kroz patnju koju prolazi radi meča koji je prvi put već pobijedio.
Nakon što je izgubio od Moeila u Beogradu, rekli ste da je Fabjan žrtva vaših trenerskih ambicija.
Mi smo otprilike tjedan dana prije nego što je to službeno objavljeno saznali da je Stošić ozlijeđen. Sve je to bilo u magli, Fabjan je bio na godišnjem odmoru, nazvao me i rekao da je čuo tu informaciju. Ja sam zvao Antu Jurića (op. a. matchmakera FNC-a) i rekao mu za to, on mi je rekao da to nije istina, a na kraju se ipak ispostavilo da jest.
Jedan dan sam došao na trening i rekao sam mu da mislim da je prevelik zalogaj za Moeila. Ako dobro odradimo ono što smo isplanirali, lako će ga skinuti. Vjerovao sam u to, vjerovao je i Fabjan, sve je izgledalo savršeno, ali ono što sam ja podcijenio kao trener jest Moeilova izdržljivost.
On je odveo meč u drugu i treću rundu, bio je spremniji od Fabjana, tu je i razlika u kilaži i hrvačkoj snazi te je neutralizirao Fabjana. Da je imao puni kamp, bila bi druga priča. Pogriješio sam jer sam mislio da može odraditi meč bez kampa, priznajem to. Nije mi to zamjerio, mi uvijek razgovaramo o svemu i sve je kod nas iskreno.
Mislite li da bi FNC bio isti bez Fabjana i Trojanovih boraca?
FNC ne bi bio pola ovoga što je danas da nije bilo nas. Pružili smo najbolje i najatraktivnije mečeve u organizaciji. Prvenstveno ne bi sve bilo isto da nema Fabjana, možda bi FNC došao na nivo na kojem je danas za nekoliko godina. Prije je dvorana u Zagrebu bila napola puna, bilo je šest, sedam tisuća ljudi, a nakon dolaska Fabjana su se počele puniti dvorane.
Možda bi umjesto njega ta zvijezda bio Bojković, Janičić ili netko treći, ali zahvaljujući Fabjanu se sve dogodilo ovako brzo. Vjerujem u uspjeh FNC-a, ali bi sve trajalo malo duže. Moji borci nikad nisu rekli ne, uvijek su uskakali kad je bilo potrebno, predvodili smo pola evenata. Favorizira nas publika i to je bitno. Ima puno ljudi koji nas vole i ne vole, ali je ključno da smo bitni.
Početkom godine nastao je mali sukob između Trojana i FNC-a zbog ugovora, rekli ste da Vas nisu doživjeli, ali se sve brzo primirilo.
Dogovorili smo se da nećemo više pričati o toj temi, ali mogu reći da je sve što sam tad rekao bila istina, iako je to bilo nešto drugačije isprezentirano.
Još jedan Vaš borac nastupa u Zagrebu, Andres Ramos napada pojas poluteške kategorije koji drži Matej Batinić.
Moram biti iskren i reći da je to najteži meč koji mi imamo tu večer kao klub. Batinić je veliki favorit i samo će nam neki trikovi i zamke koje ćemo mu postaviti moći pomoći. On je kompletan borac s vrhunskom hrvačkom i grapplerskom bazom, vrhunskom udaračkom bazom, a ima i odličan kardio.
Jako kvalitetan borac i momak, po meni je to najteži meč koji imamo tu večer. Ono što mi možemo napraviti jest zavrtjeti ga i zamagliti ga u nekim našim varkama koje ćemo napraviti tijekom meča. Nadam se da će nešto od toga uspjeti i da ćemo pobijediti.
Moram ovo spomenuti. Neki ovu priredbu već zovu potopom Trojana, neki zli jezici. Reći ću jednu stvar: Svi idemo tamo dati sve od sebe, bit ćemo najspremniji ikada, bez izlika i ozljeda. Idemo probati pobijediti. Može se dogoditi da svi pobijedimo, a i da svi izgubimo, no ono što garantiram jest da smo svi u ponedjeljak na treningu, malo tužni ili malo sretni i to je veličina našeg kluba.
Ne bježim od toga da možemo sve izgubiti i pobijediti, neće biti preispitivanja ičega, to kod nas ne postoji. Prolazimo svaki segment borbe, razgovaramo o svemu, pričamo o taktici i držimo se plana. Nitko nikad neće biti ljutit na nekog i imati isprike ako izgubi. S takvim mentalitetom nikad nećeš izići opterećen na meč.
Ne smijemo zaboraviti FNC u Puli. U rujnu se tradicionalno održavao event u Areni, no ovog puta je u Zagrebu. Zašto nećemo gledati FNC u Puli?
Dražen Forgač je odlučio prebaciti priredbu u Zagreb zbog broja gledatelja, veličine eventa i hypea koji donosi, pogotovo zbog meča Ilića i Fabjana dok se još trebao održati. Naravno, nama je to malo pomrsilo račune jer smo imali planove u Puli.
U međuvremenu smo probali naći zamjenu u razgovoru s drugim organizacijama da se sve održi dan prije, u petak, 5. rujna, da je subota oslobođena za nas kako bi ljudi iz Pule mogli uživati dva dana, ali nismo uspjeli, bila nam je uvjetovana ta subota kad je priredba u Zagrebu.
Arene ove godine neće biti, ali iduće godine sigurno hoće. Hoće li doći FNC ili netko drugi, ne znam, ali sigurno će se održati priredba. To je lijepa tradicija grada Pule i treba je nastaviti. Ova situacija omogućila nam je i nove kontakte za naše borce koji će nastupati u drugim organizacijama, zvao sam okolo, raspitivao se i na kraju je sve dobro ispalo.
Osobno mi je žao što neće biti priredbe u Puli, ali razumijem razloge i stav FNC-a. Sve velike organizacije pune dvorane, ali ovo je prilika za napraviti nešto posebno. I KSW i Oktagon jednom godišnje napune stadion, a FNC je veliku pažnju dobio nakon priredbi u Areni, s time je podigao svoj imidž.
Čak je i UFC-ov prvak Tom Aspinall rekao da bi se volio boriti tamo. Arena je najbolja lokacija za borbe, a istovremeno prima šest, sedam tisuća gledatelja, što nije dovoljno za ovakve priredbe.
Prebacimo se na Trojan. Kakvo je trenutačno stanje u klubu?
Brojimo oko 200 članova, naravno, tijekom ljeta je trećina ljudi u dvorani. Imamo 40-ak natjecatelja koji rade MMA, uključujući profesionalne i amaterske borce. To su kvalitetni borci i sparing partneri, svi treniraju zajedno u jednoj grupi.
Brojimo 15-ak profesionalaca, većinom teškaša, kojih je puna dvorana. Imamo nove nade koje će debitirati u profesionalnoj karijeri do kraja godine i mislim da ćemo imati 20-ak profesionalnih boraca.
Vaši borci često govore da biste ih i dan danas prebili.
Ne, ne, to nije realno, odavno su me prešišali. Ja održavam formu samo da još uvijek mogu vikati na njih, da još uvijek imaju malo poštovanja prema meni, haha. Oni su sad već izgrađeni borci, ja u zadnje vrijeme više ne spariram, uletim samo ako se netko ozlijedi između rundi. To su momci svjetske klase, uopće mi ne pada na pamet natjecati se s njima.
Tko su nadolazeći talenti kluba?
Teško je nekoga izdvojiti, ali neka to budu naš Ukrajinac, Jehven Hončarko, Amil Tutić, prvak svijeta u amaterskom K1, Namik Alibašić, on je jedan od najjačih grapplera s ovih prostora. To su borci koji će ove godine debitirati u profesionalnoj karijeri i od njih očekujemo velike stvari.
Upisuje li se više ljudi u klub otkako je krenula popularizacija sporta?
Borilački sport u Puli je specifičan i jako popularan, još od vremena Mate Parlova. Imamo odlične hrvačke, judo, boksačke i kickboksačke klubove, sve je puno djece i natjecatelja, tako je i u karateu i taekwondou.
Mi smo u MMA-u stvarno popularni oduvijek, još od vremena kad u Hrvatskoj ljudi nisu znali što je ovaj sport, od vremena kad sam se ja borio. Ljudi su to pratili, imamo dobar status. Nikad nemamo reklamu, a dvorana je uvijek puna. Brojimo 10-ak trenera i radi se o dobrom klubu.
Gdje svrstavate Trojan ako pričamo o najboljim borilačkim klubovima u Hrvatskoj, pa i u regiji?
Svrstao bih Trojan uz bok s CDS-om iz Novog Sada, čiji je glavni trener Nemanja Milošević. On je nedavno bio kod nas i posvetio se treniranju mojih boraca, a u budućnosti ću ja trenirati njegove borce i tako ćemo se zbližiti i učvrstiti suradnju. On ima najkvalitetniji roster u regiji, trenira nekoliko UFC boraca, tu su i neki vrhunski borci poput Janičića.
Mi u Puli imamo najveću bazu boraca, klub je krcat. Ne smijemo zaboraviti Dylana Rajića, koji je imao jedan meč, a svi me zovu za njega. Nedavno su me zvali iz Hexagona i pitali mogu li potpisati ugovor s njim na više borbi. Išao sam u Novi Sad gledati Miloševićeve treninge i mogu reći da, ako ja razmišljam crno, on razmišlja bijelo.
Totalno drugačije razmišljamo, što ne znači da je netko u krivu. Ako ubacimo malo njega u mene i mene u njega, mislim da bismo mogli podignuti letvicu. Meni je cilj da mi borci budu najbolji u svijetu, ne u regiji i sve ovo je samo jedna usputna stanica.
Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?
Imao sam vrhunsko djetinjstvo, prijatelji koje sam imao tada su mi prijatelji i danas, s istim ljudima se družim sve ove godine. Bilo je veselo i dobro, zadovoljan sam svojim djetinjstvom. Možda je bilo malo sirotije, ali su bila takva vremena.
Nismo imali brige ni pameti, bilo nam je odlično. Od jutra do mraka smo bili u kvartu i imam jako lijepe uspomene. Otac je radio na brodu, a majka je otišla raditi u Italiju kad je rat počeo. Sestra i ja smo najviše bili s ocem i bakom.
Jeste li odmalena htjeli biti borac?
Uvijek sam se volio dokazivati, kad sam bio klinac, uvijek bih prvi krenuo kad je bila neka frka. Bio sam željan dokazivanja i tako je bilo i kad sam upoznao taekwondo, a i kasnije kad sam se bavio boksom, kickboksom i MMA-om. Uvijek sam volio podizati letvicu, pratio sam trendove. Ono što je bilo popularno, tamo sam bio i ja.
Vaš djed je bio Aldo Drosina, legendarni nogometaš Istre i čovjek po kojem je nazvan stadion u Puli. Kakve uspomene imate na njega?
Meni je nono bio nono, ne sportska ikona, ali on je tad bio zvijezda, onomad je igrao s Ćirom Blaževićem u Lokomotivi, bio je u Prvoj jugoslavenskoj ligi... Kad sam bio klinac, vodio bi me na sladoled, što je bilo 500 metara od njegove kuće, a nama je trebalo tri i pol sata da dođemo koliko su ga ljudi zaustavljali i pitali o nogometu.
Bio je ogroman fanatik, kad god bismo došli k njemu doma, gledao je jednu utakmicu na TV-u, drugu je slušao na radiju i uvijek je imao Sportske novosti u rukama. Kažu da je kao trener imao osjećaj za detalje, trenirao je velike klubove, a imao je i neke ogromne ponude iz Serie A, no nije ih prihvatio zbog obitelji. Dan-danas imamo pisma s tim ponudama jer su se tada još slala pisma.
Kada je sport bio sve. Doček mog nona i NK Istra kada su ušli u 2. Jugoslavensku ligu
Objavljuje Zelg Galesic u Četvrtak, 16. srpnja 2020.
Na kraju krajeva, on je meni bio nono, nisam ga gledao kao superzvijezdu. Znam da je bio talijanski šminker, gledao bi se u ogledalo 25 minuta prije nego što je izašao iz kuće, namještao je frizuru i bio maksimalno sređen. Bio je veliki gospodin!
Od njega sam vjerojatno i dobio osjećaj za detalje, kad sam ga slušao kako priča s igračima i trenerima. Sigurno sam pokupio nešto. Po njemu je nazvan stadion, a možda se po meni nazove neka septička jama.
Krenuli ste s tekvandoom. Kako je izgledala Vaša karijera u tom sportu?
Ja sam najuspješniji Hrvat ikada u taekwondou, prestao sam se njime baviti s 21 godinom. Dobio sam zlatnu medalju od Hrvatskog taekwondo saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora za najuspješnijeg borca svih vremena. Bio sam juniorski prvak Europe, dvaput seniorski prvak Europe, svjetski prvak...
Sve sam to stigao u 21 godinu života, i dan-danas imam najbolje rezultate u povijesti Hrvatske. Isti dan kako sam to sve ostvario, gledao sam ići dalje. Treneri su me nagovarali da ostanem u sportu, ali ja sam htio ići dalje.
Tada je bio K1 u Japanu, počeo sam ganjati to, ali nije bilo kategorije za mene. Tražio sam se u nečemu, a onda sam otkrio MMA, tada se to zvalo ultimate fight. Godine 2000. preselio sam se u Englesku tražeći uspjeh u tom sportu.
Bili ste najtrofejniji borac u povijesti sporta u Hrvatskoj, ali zarade nije bilo.
Radio sam cijelo ljeto da bih zaradio za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Kad sam se popeo na postolje i kad je svirala hrvatska himna, imao sam kapu sa šahovnicom koju sam platio 100 kuna.
Kako ste se snalazili u to vrijeme i koje ste sve poslove radili?
Svašta sam radio, sve što se moglo. Radio sam već od 14. godine. Prije nego što sam se odselio u Englesku, vodio sam treninge, radio na brodogradilištu Uljanik i redario petkom i subotom. Kad sam imao 21 godinu, odlučio sam otići u Englesku i dati sve od sebe.
Odlazak u Englesku bio je ključan za Vašu karijeru. Kako je tad izgledao život tamo?
Bilo je teško, na početku nisam znao jezik, nisam se odmah snašao u tamošnjem društvu. Po cijele dane sam bio u dvorani, vodio sam neke treninge. Kasnije sam upoznao ljude i bilo je puno lakše nakon šest mjeseci.
Pričali ste da ste se morali nalaziti s raznim opskurnim ličnostima pri ugovaranju mečeva. Kako su izgledali ti mečevi, u kakvim uvjetima ste se borili?
MMA sport je tad još uvijek bio "underground", mečevi su bili organizirani u noćnim klubovima, jednom sam se borio na napuštenoj željezničkoj stanici, bilo je svega. Danas je to ljudima apstraktno, ali tada smo pravila meča saznali netom prije meča. Jedan dan su soccer kickovi bili dozvoljeni, drugi ne, ima laktova, nema laktova...
Čuli smo pravila u "pet do podne", bilo je dođeš, čuješ, uđeš. Ali moramo biti realni, kako je bilo meni, tako je bilo i drugima. Iste uvjete smo imali i moj protivnik i ja. To je bilo normalno u to vrijeme. Ljudi koji danas prate MMA ni ne znaju kako je to izgledalo, išao si iz jedne dvorane u drugu izazvati nekog borca i tamo se tukao pred kamerama. Bolje da ne pričam o tome jer ljudi neće shvatiti što govorim.
Živio sam s raznim drugim borcima, tu sam upoznao ljude koji će mi biti prijatelji do kraja života. Svi smo bili bačeni u jednu kuću. Bilo je raznih problema, ozljeda, lomova, skidanja kilograma. Ti dečki ti tad budu mama i tata, brinu se o tebi, budu ti potpora. Ljudi se tu zbliže, uopće nije bitno čujemo li se, ali znaju da mogu računati na mene kad god treba, kao i ja na njih.
Tadašnja cura, a današnja žena bila Vam je u kutu.
Da, bila mi je u kutu u više mečeva. Trenirao sam boks u jednom klubu, vodio sam treninge taekwondoa u drugom i išao sam na jiu-jitsu. Onda sam našao letak kojim su tražili borce, prijavljivao sam se i išao boriti sam za sebe. Na početku mi je ona bila u kutu. I ona bila u borilačkom sportu, tako da je bila hladne glave i davala mi savjete koje je i trebala davati.
Kako je bilo u London Shootfightersima?
Prvo moram reći da mi je u Trojanu bilo super, po toj dvorani u Bristolu se danas zove i moja dvorana. Radili su vrhunski ljudi, imali su nekoliko UFC boraca i sve je bilo super, ali sam imao privatnih problema s vlasnikom te dvorane i bilo je normalno od mene da odem.
Radi istih razloga nekoliko mojih kolega je otišlo u London Shootfighterse, pa su povukli i mene. Bilo mi je super, ali nisam imao ozbiljnijih rezultata, tad je moja karijera već išla kraju. Upoznao sam puno vrhunskih ljudi i boraca, imam prijatelje do kraja života.
Da se danas borite, biste li se opet pripremali u Engleskoj?
Nema boljeg mjesta za odraditi pripreme nego kod mene u Trojanu. Pričao sam sa Stipom Drvišem, on je u dvorani Toma Aspinalla s Antom Delijom, koji se priprema za UFC debi. Kad mi je opisao tamošnji sustav treninga, shvatio sam da je to klasična engleska škola, ona na kojoj sam ja odrastao i koja se provodi u mojoj dvorani. Sve je isto, doslovno copy-paste.
Nema potrebe ići nekamo, imamo odlične grapplere, za hrvanje je tu Andres Ramos, za boks Marko Čalić, imamo odličnu ekipu. Da se pripremam za bilo kakav meč, samo bih pozvao nekoliko sparing partnera koji bi mi odgovarali, sve ostalo imam u Trojanu.
Da je Trojan engleski klub i da su naši momci Englezi, mislim da bi svi bili u UFC-u. Stvar je tržišta, borci u Engleskoj imaju britansku putovnicu i zanimljivi su im zbog toga. Publika će se smijati, ali radio sam s 10-ak UFC boraca, trenirali su kod nas i oni su slične kvalitete, čak i niže nego neki naši borci iz regije.
Tako da, ljudi, nemojte se zavaravati. Imate Premier ligu u Engleskoj, Serie A u Italiji i HNL u Hrvatskoj, svatko od tih igrača može igrati svugdje, samo je stvar kako će se netko prilagoditi.
Ne smijemo zaboraviti na dio karijere koji ste proveli boreći se u Japanu.
To je bilo vrijeme kad su MMA borci u Japanu bili gledani poput božanstva. Imao sam sreću što sam to okusio. Zamislite ovaj hype koji je sad na FNC-u, tamo je to bilo puta 1000. Holivudske zvijezde nisu imale tretman kao mi. To je bilo nešto nevjerojatno.
Zatvarali su puteve da bismo mogli prolaziti, kad bismo se pojavili u zabavnom parku, morali su ga zatvoriti i staviti koridor s redarima da bismo mogli tamo boraviti. Bilo je to zlatno vrijeme MMA-a. Drago mi je da sam bio dio i najboljeg britanskog MMA kad je Cage Rage doslovno bio vrh, svi su pričali o tome.
Kad je PRIDE bio na vrhuncu, bio sam dio i toga. Žao mi je da nisam bio u UFC-u, imao sam dvije ponude, ali sam u tom periodu bio u PRIDE-u, koji je tad bio najjači na svijetu.
Je li Vam Cro Cop pomagao u to doba karijere?
Nas dvojica smo nekoliko puta zajedno trenirali, nešto u Zagrebu, nešto u Puli, ali ništa više od toga. Moju karijeru su vodili Englezi i oni su me doveli u Japan.
Odakle nadimak Benkei?
Borio sam se protiv Michaela Holmesa u Cage Rageu 2006. godine. U to vrijeme su borbe dolazili gledati Dana White i Japanci, svi su imali svoje predstavnike. Borcima koji su tad trebali mečeve davali su da se bore u Cage Rageu. Bio je tu, primjerice, Vitor Belfort.
U tom meču me gledao skaut iz PRIDE-a. U jednom sam trenutku išao baciti protivnika, a on me pogodio upkickom i puknula mi je cijela lijeva strana lica, od oka do sljepoočnice. Puknula mi je vilica, imao sam trostruki prijelom, lijevo oko mi je upalo unutra i sve mi se zabilo unutar glave, bila je riječ o teškoj frakturi. Imao sam kasnije cijelu rekonstrukciju lica.
Pokrio sam se s lijevom rukom, borio sam se dalje, ali sam osjećao da sam gotov. Na kraju sam pobijedio. Taj skaut je došao do mene, vidio je kakav sam i nešto je prokomentirao na japanskom, rekao je Benkei. Kasnije je izašao članak gdje je on spomenuo Benkei i moj menadžer je rekao da ćemo to koristiti.
Benkei je tad bio samuraj koji se borio sa sedam strijela u tijelu, umro je na nogama i zaštitio kralja. Ta riječ znači "borit će se i mrtav". Kad je mene skaut vidio kako sam se borio, nazvao me Benkei.
Borili ste se i u jednoj od najjačih svjetskih organizacija, Bellatoru. Kakvo iskustvo imate s legendarnim Aleksanderom Šlemenkom?
Iskreno, kako sam trenirao, tako sam i prošao. Bio sam ozlijeđen tijekom kampa, htio sam odustati od meča. Tad sam imao nekog drugog menadžera, zvao sam ga tri tjedna prije da mu kažem da odustajem, ali mi nisu dozvolili.
Rekao mi je da ću imati sve potrebno bandažiranje. Kad sam došao na meč, Atletska komisija na Floridi to nije dozvolila, pa sam se borio s jednom nogom. Osim što sam zaradio neku kintu, taj meč mi ništa ne znači u životu. Kao da ga nije ni bilo.
MMA karijeru ste priveli kraju u domaćoj organizaciji, FFC-u. Što se dogodilo u meču s Riccom Rodriguezom?
Ista stvar, kako sam trenirao, tako sam i prošao. Već sam bio istrošen, mečevi koje smo pregovarali za pulsku Arenu su propali, tako da sam imao opciju boriti se u Zagrebu. Nisam išao trenirati u Englesku, nešto sam malo radio doma, udarao sam fokusere. Rekao sam si, ako ga pogodim, pogodim, ako ne, dobro.
Tako je i prošlo, izgubio sam, bacio rukavice i nikad se više nisam borio. Da sam bio pametniji, napravio bih dužu stanku, vratio se s 34, 35 godina i opet nešto napravio, ali bio sam izmoren od svega. Sedam mjeseci godišnje provodio san odvojen od žene i djece, sve mi se nakupilo. Žao mi je da nisam dao još nešto, ali zadovoljan sam.
Jeste li zadovoljni svojom karijerom u cjelini?
Iznimno sam zadovoljan, karijera me stvorila, dala kruh na stol mojoj obitelji i stvorila me onakvom osobom kakva jesam. Svaki meč koji sam pobijedio i izgubio me doveo do ovog gdje sam danas, ne žalim ni za čime.
Pogledajte s kim sam se sve borio, 90 posto mečeva borio sam se s top 50 borcima svijeta koji su bili prvaci UFC-a i ostalih velikih organizacija. Borio sam se s ogromnim imenima. Niti jedan meč nisam bio pošteđen i ponosan sam sa svime što sam napravio.
Kako uspoređujete stanje MMA sporta u Hrvatskoj tada i danas?
Kad sam se ja borio, to je bilo nešto apstraktno. Svakog dana morao sam objašnjavati ljudima čime se bavim, njima je to tada bila nepoznanica. Danas je MMA prihvaćen kao veliki sport. Moj bivši kolega s televizije je rekao da krivo razmišljam, MMA se više ne bori s boksom i kickboksom, nego s nogometom i košarkom i tada sam shvatio na kojem je nivou ovaj sport.
Želite li odraditi još koju borbu?
Ja sam stari čovjek, ali psa iz mene ne možeš izbaciti, haha. Dobro je da sam inteligentan koliko sam i nabrijan, haha.
Pokazuju li vaša djeca interes za bavljenje borilačkim sportovima?
Moja Ashlee je bila prvakinja Hrvatske u kickboksu kad je imala devet godina, nedavno je osvojila međunarodni turnir u kickboksu. Moj sin Zak trenira u dvorani, nekad teretanu, nekad MMA, ali je zauzet jer stažira fizioterapiju u bolnici, tako da se on više bavi time rekreativno. Borba je kod nas obiteljski biznis, svi smo u tome.