HRVATSKA je uspjela. Bez većih kašljucanja osvojila je prvo mjesto u kvalifikacijskoj skupini i plasirala se na Mundijal koji će se iduće ljeto održati u SAD-u, Kanadi i Meksiku. Bit će to njezino 14. veliko natjecanje u kratkoj samostalnoj povijesti, a jedini turniri na koje se nije plasirala ostaju Euro 2000. i Svjetsko prvenstvo 2010.
Za zemlju koja je brojala 4.5 milijuna stanovnika, a na zadnjem popisu stanovništva 3.8 milijuna to je već golem uspjeh. Kada se zna da je na pola svjetskih smotri koje je igrala osvojila medalju, to je uspjeh za sportske almanahe i činjenica koja ju po glavi stanovnika stavlja među najveće svjetske nogometne sile.
Pitanje je koliko će trajati fenomenalan ciklus započet dolaskom Zlatka Dalića u kasnu jesen 2017. godine. Prema svim indikatorima, čini se da neće još dugo. Hrvatska reprezentacija je na velikom raskrižju.
Ako srebro 2018. godine (opravdano) uzmemo kao nultu točku zlatne ere hrvatske reprezentacije, tada je jasno da će relativno brzo nakon Svjetskog prvenstva otići posljednji Mohikanci iz Rusije. Prije svih se to odnosi na Luku Modrića, jednog od najboljih veznjaka u povijesti nogometa koji je već napunio 40 godina. Kovačić će uskoro imati 32 godine, a vraća se nakon dvije teške ozljede.
Ivan Perišić, koji je godinama zbog brzine, probojnosti i navike da traži loptu u prostor, bio ključan ofenzivni igrač, na Mundijalu će imati 37 godina. Treći najbolji strijelac u povijesti reprezentacije, Andrej Kramarić, imat će 35 godina kao i Ante Budimir koji je najčešće Dalićev izbor na devetki u zadnje dvije godine.
Mario Pašalić će na Euru 2028. (ako tamo planira igrati) imati 34 godine, a Josip Juranović, Dominik Livaković, Duje Ćaleta-Car, Marin Pongračić, Mislav Oršić, Marko Pjaca i Bruno Petković će već biti debelo u četvrtom desetljeću života.
Za reprezentaciju koja dolazi iz tako malog bazena odlazak ključnih igrača se uvijek osjeti, a posebno ako se jedan od tih igrača preziva Modrić. Nakon fantastičnih Vatrenih devedesetih koji su svoj zenit dosegnuli u Francuskoj, Hrvatska je imala nekoliko traumatičnih i teških godina pokušavajući naučiti živjeti bez Bilića, Jarnija, Prosinečkog, Bobana, Šukera i Asanovića.
Tada je Hrvatska imala problem s kojim bi se mogla ponovno susresti vrlo brzo. Imala je hrpu dobrih do vrlo dobrih europskih igrača koji su igrali na elitnom nivou, ali osim pokojeg braniča poput Roberta Kovača, nije imala igrača kojeg bi itko smatrao svjetskom klasom.
Slična situacija je i sada. Godinama se Hrvatska nadala da će netko uskočiti u cipele koje su nosili Marcelo Brozović ili Modrić, ali ne djeluje izglednim da će se to uskoro dogoditi. Nikola Moro tek je sada počeo igrati ozbiljnije minute u Hrvatskoj pa Dalić i dalje traži pouzdano rješenje na šestici.
S druge strane, od igrača od kojih se očekivao kreativni doprinos u sredini terena nitko nije iskočio. Lovro Majer, Luka Ivanušec, Luka Sučić i Martin Baturina imaju velikih problema u klupskoj karijeri i zasad je upitno hoće li uopće ići na Svjetsko prvenstvo. Jedini koji se tu nametnuo je Petar Sučić koji se pojavio "ni otkuda".
Odabir na krilnim pozicijama je uvijek podjednako tanak pa je Marco Pašalić zasad jedina opcija. Situacija nije bitno bolja ni u vrhu napada. Petar Musa s 27 godina igra sjajno u Dallasu, ali je MLS kvalitetom daleko od vrha europskog nogometa.
Igor Matanović i Franjo Ivanović mogu napraviti ozbiljne karijere, ali na ulasku u period u kojem se trebaju izdefinirati kao igrači, ne igraju previše u Freiburgu, odnosno Benfici. Hrvatsku i u tom dijelu terena očekuje veliki rebuilding.
Slično kao nakon Vatrenih u devedesetima, obrambena linija djeluje daleko najbolje i najperspektivnije. Joško Gvardiol već je godinama jedan od najboljih braniča na svijetu, a rapidnim koracima napreduje i Luka Vušković.
Josip Stanišić i njegov imenjak Šutalo dovoljno su mladi da se na njih može još dugo osloniti. Samo od te četvorice igrača može se složiti odlična zadnja linija koja će samo napredovati ako bude još godinama igrala zajedno.
Hrvatskoj vjerojatno uskoro slijedi pad. Točnije, povratak prema očekivanim rezultatima s obzirom na nogometne i demografske uvjete u zemlji. Riječ je o procesima koji su najnormalniji i u puno bogatijim i većim zemljama i to ne predstavlja nikakvu dramu.
Ključno je pitanje kome će se dati u ruke izgradnja nove reprezentacije. Zlatko Dalić nije ničim dao do znanja da odlazi nakon Mundijala, iako bi ga loš rezultat i atmosfera slični proteklom Euru mogli požuriti prema toj odluci. Tko god bio izbornik u iduće dvije godine, očekuje ga posao sličan onom koji je imao Slaven Bilić kada je nakon Njemačke osvježio momčad i promovirao Modrića, Ćorluku i Dudua u nositelje igre.
U svemu tome ima i nekoliko ohrabrujućih fenomena. Jedan je taj da Hrvatska ima pomalo mističnu sposobnost da ni iz čega stvori igrače koji joj mogu poslužiti, bilo da je riječ o nekom auslanderu koji odluči igrati za Hrvatsku ili o igraču koji jednostavno kasnije dosegne igračku zrelost.
Osim toga, FIFA i UEFA su vrata velikih turnira maksimalno otvorili i proširili ih, a trend je takav da bi na idućim smotrama mogli gledati još više ekipa. U takvim sustavima je osjetno lakše plasirati se na završne turnire nego prije dvadeset godina, a Hrvatska će uvijek imati dovoljno kvalitete i kulture reprezentacije da ostvari barem minimalne ciljeve.