SLAVNI srpski košarkaški trener Dušan Ivković preminuo je jutros u Beogradu u dobi od 77 godina. Tim povodom u suradnji s Yugopapirom donosimo intervju Rodoljuba Markovića za časopis Tempo 1979. godine, iz prve Ivkovićeve sezone na klupi Partizana.
U tom je intervjuu, kao 35-godišnjak, rekao da se ne namjerava dugo baviti trenerskim poslom, tek još samo nekoliko godina, jer mu nedostaju obitelj i njegovi golubovi, koji su mu bili druga strast.
U košarci je kao trener i izbornik ostao još 37 godina nakon te izjave, a prema riječima njegovog mlađeg kolege Duška Vujoševića, golubovi su mu na kraju presudili jer je od njih dobio infekciju.
IAKO je završio Rudarsko-geološki fakultet još prije osam godina, nema ni dana staža u struci. Na košarkaškom je terenu od najranije mladosti...
Ljubitelji košarke viđaju ga na klupi već više od jednog desetljeća. A ipak, kada je ove sezone postao trener Partizana, za većinu je bio samo mlađi brat Slobodana Pive Ivkovića, trenera Radničkog iz šampionskih dana, danas učitelja košarkaša Beka.
Oni malobrojniji, koji Dušana Ivkovića znaju pobliže, nisu se manje iznenadili viješću da je upravo on nasljednik Ranka Žeravice...
Kršan, plavokos i plavook, lako skreće pažnju na sebe već samom svojom pojavom. Takav je bio i prije dvadesetak godina kada smo se upoznali u šestom razredu XIV. beogradske gimnazije.
Već tada se bio navukao na košarku, koju je igrao u juniorskoj momčadi Radničkog, kluba s Crvenog Krsta, od čijeg igrališta do vrata njegove kuće nema više od dvadesetak metara.
Kao učenik nije se posebno isticao, ali je imao, ako se to tako može reći, tu sreću da ga je ženski dio naše generacije poistovjećivao s tadašnjim idolom mladih, tragično preminulim američkim filmskim glumcem Jamesom Deanom.
Po završetku gimnazije, upisali ste se na Tehnološki fakultet...
"Već poslije godinu dana promijenio sam fakultet. Upisao sam geologiju na Rudarsko-geološkom fakultetu. Trajalo je to malo dulje, iako nisam bio loš student..."
Inženjer geologije
Ipak, nikada niste radili kao inženjer?
"Ne, u svom pozivu nemam ni dana radnog staža."
Otkud opredjeljenje za košarku?
"Volio sam je od malih nogu. Točnije, igrao sam se, još kao dječak, na terenima Radničkog. Bilo je nekako i normalno da se okušam među koševima."
Tada uvjeti nisu bili baš najbolji?
"Ne, nije bilo ni opreme ni lopti ni uprave... Igrali smo iz čistog zadovoljstva. Tek dolaskom Ranka Žeravice za trenera, 1959. godine, situacija se promijenila."
Sada se zna da je Dušan Ivković na kormilu Partizana naslijedio upravo Ranka Žeravicu. Ali se ne zna da je, zbog sukoba s tadašnjim učiteljem, Dušan Ivković napustio momčad 1971. godine i pridružio se grupi entuzijasta i mladih košarkaša koja je osnovala momčad Univerziteta...
"Taj sukob, ako se to tako uopće može nazvati, bio je beznačajan i brzo je zaboravljen, ali ja više nikada nisam igrao u Radničkom."
Početak uz brata
Dušanov šest godina stariji brat Slobodan preuzeo je dužnost trenera prve momčadi Radničkog 1967. godine. Punih šest godina Dušan je bio uz njega, pomagao mu u radu i vođenju tima kao amater. Radnički je i tada bio klub bez uprave i novca, bile su to teške godine...
"Nikada nisam imao ambicije, a nemam ih ni danas, da budem košarkaški trener! Iako sam 1970. postao stipendist Radničkog, tek dvije godine kasnije počeo sam samostalno raditi kao trener juniora.
Bilo je to u okviru Omladinske škole na čijem je čelu bio Borivoje Cenić. Istog ljeta pohađao sam i seminar za trenere u Baškoj Vodi. Tri puta zaredom bili smo prvaci Srbije među omladincima, a 1974. i prvaci Jugoslavije u isto vrijeme kada je i prvi tim bio prvak."
Tko je danas, od vaših tadašnjih učenika, u momčadi Radničkog?
"Ta se generacija, na žalost, osula. Nije bilo snaga u klubu, a ni sredstava, da je održi na okupu i dalje usavršava. Mnogi su potpuno prestali igrati košarku..."
Slobodan je godinu dana kasnije napustio Radnički?
"Da, a mene su zvali iz Beka, valjevskog Metalca... Nisam želio raditi sa seniorima. Tako sam u lipnju 1977. godine prešao u Partizan kao pomoćnik Ranka Žeravice, a već idućeg mjeseca otišao u SAD, gdje sam jedno vrijeme bio u kampu u Illinoisu s glavnim trenerom te američke države Geneom Smithsonom, koji je kasnije boravio i u Jugoslaviji..."
Neočekivano vodeći
Prije početka ovogodišnjeg prvenstva, Partizan su napustili i trener Žeravica i Dražen Dalipagić koji je otišao na odsluženje vojnog roka.
"Odlazak Dražena Dalipagića, njegovu odsutnost, osjetila bi i reprezentacija, a kamoli Partizan. Možda zato i nismo, prije početka natjecanja, gajili veće ambicije od plasmana između trećeg i petog mjesta i možda sam zato i dobio povjerenje da budem trener."
Kažu da ste učinili pravi potez kada ste Kićanoviću dali punu slobodu u igri?
"Kažu, ali to nije točno. Kićanović nije libero, on ima određene zadatke u svim fazama igre, samo što sada on nosi igru momčadi."
Je li Partizan zasluženo na vrhu?
"Po dosadašnjoj igri, da. To je mlada momčad kojoj odgovara brza igra. Jedina je nesreća što s tako mladim igračima treba više raditi na treningu, a mi imamo najmanje vremena za to. Kalendar natjecanja je pretrpan utakmicama, borimo se na tri fronta - prvenstvo, Kup Jugoslavije, Kup Radivoja Koraća, gotovo smo neprekidno na putu, porasle su nam i ambicije."
Apsolvirali ste na Fakultetu za fizički odgoj?
"Jesam, ali sumnjam da ću se još dugo baviti ovim pozivom. Privatni život gotovo i nemam, supruga Olga i sin Petar to najbolje osjećaju, a i meni to znači puno odricanja. Ne pamtim, recimo, kad sam sjedio na miru u kući, ili izašao u kino ili kazalište.
Radimo dva puta dnevno, igramo utakmice... Uostalom, tko je uopće trener? Što je trener kod nas? Ne zna se! Dobar je dok su rezultati dobri..."
Stotinu diploma kao golubar
Djelujete na klupi dosta staloženo...
"To je pogrešan dojam. Trener duboko proživljava sve što se događa na terenu. Od 132 utakmice tijekom sezone, barem 13 ima završetak kao u najdramatičnijim filmovima. Tko onda može ostati miran?
Ja se, možda, samo bolje kontroliram od drugih, ali nisam 'gospodin', kako neki pogrešno misle. Poslije utakmice treba mi i te kako relaksacija, među prijateljima iz kvarta, daleko od košarke, u kutku neke kavane..."
A kada i to ne pomogne, onda su tu golubovi. Ima ih, zajedno s bratom, stotinjak. I gotovo isto toliko diploma, medalja i pehara s natjecanja u golubarstvu, koliko i onih s košarkaških borilišta.
Dušan Duda Ivković, inženjer geologije, obučen u JNA za aviodispečera, vodi momčad Partizana vrlo uspješno. I završava školu za trenera. Ipak...
"Nemam određenih ambicija. Znam jedno: neću još dugo sjediti na klupi, a onda ću potražiti neki mirniji poziv, stolicu u nekom uredu."
Tako govori ovaj tridesetpetogodišnjak, koji je djetinjstvo proveo na igralištu Radničkog, daje svoje najbolje godine Partizanu, klubu za koji navija od 1958. godine i generacije Šoškića, Jusufija, Vasovića, Vladice Kovačevića i ostalih.
Mašta o danima kada će postati "običan čovjek", daleko od reflektora javnosti, uz obitelj i u kući na Crvenom Krstu koja se nalazi u Ulici Radivoja Koraća, idola braće Ivković iz dječačkih dana.