U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. A prije 30 godina UFC još nije ni postojao, a MMA bio je novotarija koja je više nalikovala gladijatorskim borbama nego današnjem sportu. Ali bio je savršen za Pata Mileticha, građevinca hrvatskog podrijetla koji ga je dočekao spreman i postao jedna od njegovih najvećih zvijezda u ranoj eri i prvi UFC-ov prvak u velteru.
ZA SEBE kaže da je stopostotni Amerikanac, ali da osjeća hrvatsku krv kako mu kola venama. Posvetu domovini svojih predaka ima i na ramenu, na kojem je istetovirao veliki hrvatski grb, i to onaj pravi, s prvim crvenim poljem i odgovarajućom krunom poviše šahovnice. Amerikanci su ga zvali Hrvatska senzacija, Croatian Sensation, baš kao i Tonija Kukoča, Janicu Kostelić ili bilo koju hrvatsku odbojkašicu ili plivačicu koja se istakne na američkom koledžu.
Iako je rođen u Americi, Pat Miletich svoje uspjehe pripisivao je mentalitetu imigranta koji mora raditi više i napornije od ostalih da dođe do onoga što želi. A želio je biti prvak UFC-a, iako kada se počeo baviti borilačkim sportovima MMA nije ni postojao.
Miletich je bio jedna od njegovih prvih zvijezda, pionir mješovitih borilačkih vještina, prvi UFC-ov prvak u velter kategoriji, koji je četiri puta obranio pojas i usput odgajao nove šampione koji su ga naposljetku posredno istjerali iz sporta koji je pomogao afirmirati i globalizirati.
Na početku se u UFC-u nije smjelo samo gristi, kopati oči i udarati u međunožje
UFC je osnovan 1993. kako bi se utvrdilo koja je borilačka vještina najučinkovitija tako što su sučeljavali boksače, hrvače, kikboksače, sumoborce, majstore jiu-jitsua i muay-thaija, koji su mogli koristiti poteze i svojih sportova, ali naravno i drugih, pa čak i običnih uličnih borbi.
Na početku su UFC eventi bili turniri osmorice boraca po nokaut-sustavu, od četvrtfinala do finala, a prvi pobjednik bio je Brazilac Royce Gracie, čija je specijalnost bio brazilski jiu-jitsu. U samim borbama pravila gotovo da nije bilo, postojala su samo tri - protivnika se ne smije gristi, kopati mu oči i udarati ga u međunožje.
Za drugi event potonje pravilo je ukinuto, kao i vremensko ograničenje borbi jer na prvoj priredbi niti jedna nije došla do kraja runde. Borba je mogla završiti samo nokautom, predajom ili bacanjem ručnika iz kuta. Ali s vremenom se "ljudska borba pijetlova", kako su je u početku mediji nazivali, poprilično civilizirala i postala jedan od najpopularnijih svjetskih sportova.
"Kad se UFC pojavio, pomislio sam: 'Upravo su izmislili moj sport'", rekao je jednom danas 54-godišnji Miletich, kojeg su uz imigrantski mentalitet prema vrhu gonile majčina bolest i obiteljske tragedije, kojima bi se možda i sam pridružio da nije uspio doći do vrha.
Miletich je rođen 1968. u Davenportu u Iowi kao najmlađe od petero djece u obitelji druge generacije hrvatskih imigranata, a odrastao u obližnjem Bettendorfu, gdje se počeo baviti hrvanjem već kao petogodišnjak jer se želio naučiti braniti od dvije godine starijeg klinca koji ga je maltretirao - ironično, sina hrvačkog trenera.
"Iowa je jedna od američkih sila u hrvanju. Nemamo planine ni plaže, samo farme na kojima ima posla, a zimi nemaš što raditi pa se ionako svi mlate kod kuće", objasnio je Miletich rezon popularnosti te vještine u američkom Srednjem Zapadu.
Braća su bila dosta starija od njega, izrasla do oko 195 cm visine i igrala football na koledžu. On je namjeravao njihovim stopama, ali ostao je na 177 cm i za njega u tom sportu nije bilo budućnosti, pa je ostao u hrvanju i kad je otišao na sveučilište. No brzo je odustao od školovanja i vratio se kući.
Građevinac, borac, konobar i izbacivač, sve u istom danu
Otac je napustio obitelj kad je Patu bilo osam godina, a dva brata tragično su skončala oduzevši vlastiti život kao žrtve zlostavljanja katoličkih svećenika, a ostali su imali vlastite obitelji i živjeli daleko. Majka je ostala sama kod kuće, a kad su joj se pojavili srčani problemi, morala je napustiti posao u bolnici.
Pat je radio tri posla kako bi joj pomogao plaćati račune. Preko dana je radio na građevini i lijevao beton, zatim trenirao, navečer konobario, a po noći radio kao izbacivač u noćnom klubu. Iako će u profesionalnoj karijeri doživjeti sedam poraza, kaže da je najbliže nokautu bio baš kao zaštitar kad ga je netko udario ciglom u glavu.
"Nikad nisam imao potres mozga ni dobio udarac koji nisam vidio da dolazi, osim tada. Sukobili su se članovi dvije bande. Jedan je tip zamahnuo da će me udariti ciglom, vidio sam ga u zadnji čas, dovoljno da me ne pogodi direktno nego me samo očeše. Povikao je 'toooo' jer je mislio da ću pasti, a ja sam ga u sljedećem trenutku nokautirao", ispričao je Miletich prije nekoliko godina gostujući u podcastu Joea Rogana.
Tako je živio četiri godine i s vremenom razvio druge borilačke vještine, prvenstveno zahvaljujući samouvjerenosti predradnika na gradilištu, koji je imao crni pojas u karateu i govorio kako bi svaki karataš prebio hrvača. Dogovorili su se da će nakon smjene okušati na obližnjem polju.
"Lako sam ga bacio, ali nisam ga udarao. Nakon toga mi je dao besplatni tjedan lekcija u karateu, da dođem vidjeti. Bilo mi je dosadno prvih nekoliko dana dok nisam vidio dva crna pojasa kako se mlate. To je bilo vrlo intenzivno i zainteresiralo me. Ostao sam, naučio karate, kikboks i muay-thai."
Zato mu je pojava UFC-a zaista došla savršeno, kao sport u kojem zaista može biti najbolji. Ali da bi postao kompletan borac, morao je raditi na boksačkim tehnikama te je krvavo sparirao s najboljim svjetskim boksačima dok nije osjetio da u MMA-u nema borca koji ga može nokautirati.
Napunio je pištolj i stavio ga u ladicu. Namjeravao ga je upotrijebiti ako ne postane prvak
Sada je već znao točno što želi - postati UFC-ov prvak i bolesnoj majci, psihički izmrcvarenoj zbog obiteljskih tragedija izmamiti osmijeh na lice. Imao je i vrlo crni plan B, u slučaju da ne uspije, i očito uopće nije razmišljao kako bi takav potez djelovao na majku.
"Jedne večeri sjedio sam na krevetu u podrumu koji je stalno poplavljivao i odlučio, to je to, osvojit ću UFC naslov. Napunio sam pištolj i stavio ga u ladicu pokraj kreveta. Rekao sam si da ću ga staviti u usta i završiti sve ako ne uspijem. Svaki put kad sam se borio, mislio sam o tom pištolju. To je posvećenost, takva motivacija mi je trebala u tom trenutku", ispričao je Miletich Joeu Roganu.
Prvi profesionalni nastup odveo ga je u listopadu 1995. u susjedni Illinois, u Chicago, na turnir Battle of the Masters, koji se održavao pod istim okolnostima kao UFC-ovi, samo za puno manje novca. Bez težinskih kategorija, bez vremenskog ograničenja i bez pravila. Iako je bio najmanji borac na turniru, osvojio ga je natjeravši sva tri protivnika gušenjem na predaju.
Tri mjeseca kasnije osvojio je još jedan turnir u Illinoisu s dvije pobjede, a tri tjedna kasnije i drugo izdanje BOTM-a, na kojem je prvi put protivnika nokautirao serijom udaraca, umjesto da ga po običaju hrvačkim tehnikama prisili na predaju. Do kraja 1996. već je imao 12 pobjeda, sve prekidima.
Kako je postao Croatian Sensation
U tom je razdoblju dobio nadimak Croatian Sensation, a nadjenuo mu ga je drugi sportaš hrvatskog podrijetla, iako ga je zapravo posredno dobio od oca, koji je bio trener footballa na koledžu.
"Igrači su na kacigama imali ispisana prezimena da bi ih treneri mogao razlikovati. U njoj je bio i Dan Burich, koji je poslije postao lokalni sportski komentator. Kad je moj otac vidio prezime Burich na kacigi, pitao ga je je li Hrvat. On mu je potvrdio, a otac je kasnije njega prozvao Croatian Sensation. Nakon što mi je otac umro, Burich je kao komentator taj nadimak proslijedio na mene", ispričao je Miletich.
Prvi poraz Miletich je doživio u ožujku 1997. od Matta Humea, i to u svojoj prvoj borbi u prijenosu na pay-per-view televiziji. Liječnik je između rundi prekinuo borbu, iako je Pat želio nastaviti.
"Bacao sam ga, bio sam puno jači, ali nikad nisam imao kontrolu nad njim. Krajem prve runde počeo me udarati koljenima, a ja se nisam zapravo znao braniti od takvih udaraca. Kad sam otišao u kut, shvatio sam da mi je razdvojena hrskavica u nosu. Liječnik u ringu je zaključio da mi je slomljen nos i prekinuo borbu", prisjetio se Miletich, ali taj poraz je bio točno ono što mu je trebalo.
"Tada sam postao borac koji će kasnije osvojiti naslov. Shvatio sam koliko moram tehnički napredovati da dođem do vrha."
Da bi postao prvak, morao je osposobiti sparing-partnere, a oni su ga na kraju istisnuli iz kaveza
To nije mogao sam, a kako je MMA bio vrlo mlad sport, nije bilo puno stručnjaka koji su obuhvaćali sve discipline. Trebali su mu vrhunski sparing-partneri, a kako ih nije mogao pronaći, odlučio ih je sam stvoriti. Osmislio je sustav kojim je u što kraćem razdoblju osposobljavao za svoj sport. U želji da sebi stvori što bolje uvjete za napredak, počeo je stvarati buduće šampione.
"Moja filozofija je uvijek bila da ću radije raditi s prosječnim borcima koji su vrhunski spremni nego s vrhunskim borcima koji su prosječno spremni jer ovim se sportom ne možeš baviti ako si mu napola posvećen."
Brzo se pročulo za Miletich Fighting Systems, a dvorana u malom Bettendorfu, u zabiti Iowe, s vremenom je postao svojevrsno svetište mješovitih borilačkih vještina, u koju su pohodili borci iz cijele zemlje, a uskoro i cijelog svijeta. Iako je ostvario san i zaista postao šampion, još značajniju karijeru ostvario je kao trener.
A prvi korak prema pojasu napravio je prihvativši poziv na UFC 16, gdje je svladao dvojicu protivnika i postao pobjednik turnira. UFC do tada nije običavao organizirati borbe u kategoriji do 77 kg, pa je ovo više bio eksperiment, posebno jer je UFC bio opsjednut sučeljavanjem različitih stilova i vještina, a Miletich ih je sve objedinjavao i bio potpuna avangarda. U TV-prijenosu nisu znali kamo bi ga svrstali pa su ga predstavili kao snažnog udarača i svestranog, iskusnog borca.
Srebrnog olimpijca u hrvanju iz Atlante 1996. Townsenda Saundersa pobijedio je podijeljenom odlukom sudaca nakon 15 minuta borbe, a u finalu ga je trebao čekati Mikey Burnett, no on je na putu do pobjede u drugom polufinalu slomio prst i nije se mogao boriti. Zamijenio ga je Chris Brennan, s kojim se Miletich već dvaput borio - jednom neodlučeno, jednom ga je pobijedio jednoglasnom odlukom sudaca - da bi ga ovaj put ugušio.
Kako je do pobjeda dolazio na različite načine, u grafikama su mu praktički iz borbe u borbu mijenjali opis i isticali mu druge vještine kao najveću snagu. Bilo je jasno da UFC, koji se brzo počeo širiti i popularizirati, mora pokrenuti velter kategoriju kako bi mu omogućio borbu za pojas.
Dogodilo se to u listopadu 1998. na eventu u Brazilu. Miletich je imao 20 pobjeda, dva neodlučena ishoda i onaj poraz od Humea. S druge strane mu je bio Mikey Burnett, s kojim se Miletich mrcvario 21 minutu prije nego što su mu suci podijeljenom odlukom dodijelili pobjedu i inauguralni pojas u velteru.
U sljedeće dvije i pol godine okušao se i u drugim promocijama u drugim kategorijama i gubio u lakoj i u catchweightu, ali i dalje je bio kralj veltera, u kojem je četiri puta obranio pojas - protiv Jorgea Pattina (jednoglasna odluka), Andrea Pederneirasa (liječnički prekid), Johna Alessija (poluga) i Kenichija Yamamota (gušenje).
Njegovu vladavinu konačno je prekinuo Carlos Newton na eventu UFC 31 u svibnju 2001., što je označilo početak njegova kraja. Ne zato što je on tako želio, nego jer je UFC tako odlučio.
"Imao sam u ugovoru klauzulu o revanšu ako dobijem još jedan meč. Prebio sam Shaunieja Cartera i dogovorio uzvrat. No istog dana su me nazvali i objasnili da mi zbog problema s rasporedom ipak ne mogu dati Newtona u idućoj borbi", pričao je Miletich. "Dali su mi da biram, da me zamijeni Matt ili netko drugi, a ja da se onda borim protiv pobjednika, ili da prijeđem u srednju kategoriju."
Matt je Matt Hughes, jedan od niza boraca koje je sam stvorio. Zapravo cijela je velter divizija postala puna njegovih učenika, priliku za vrh čekali su i Jason Black i Robbie Lawler. Nazvao je Hughesa i rekao mu da dođe u dvoranu jer mora početi pripreme za borbu za naslov.
"UFC mi je rekao da sam izbacio sam sebe iz divizije stvarajući toliko kvalitetnih boraca. Ja sam želio ostati barem 'gatekeeper' u velteru, ali inzistirali su da prijeđem u srednju kategoriju. Dali su mi Lindlanda, ali više me nije bilo briga", objasnio je Miletich, koji je tu borbu izgubio i povukao se iz UFC-a. "Shvatio sam da za mene tamo više nema mjesta."
Proizveo 11 UFC prvaka
Ali Hughes je priliku savršeno iskoristio, razbio Newtona i osvojio naslov koji je godinama držao njegov trener. Poslije je srušio njegov rekord i obranio taj pojas pet puta zaredom, prije nego što ga je izgubio, vratio, još dvaput obranio i konačno izgubio od apsolutne ikone UFC-a Georgesa St-Pierrea.
Hughes je bio samo početak trenerskih uspjeha. Iz Miletich Fighting Systemsa izašlo je ukupno 11 UFC-ovih prvaka, od kojih je najpoznatiji teškaš Tim Sylvia.
Iako je s UFC-om kao borac raskrstio, Miletich nije imao mira te je dvaput pokušao povratak, ali onaj prvi skoro ga je koštao trajnog invaliditeta nakon poraza od Renza Gracieja, člana poznate obitelji majstora brazilskog jiu-jitsua, koja je iznjedrila i prvog pobjednika UFC turnira.
Na pripremama je ozlijedio vrat, ali se ipak upustio u borbu i kad ga je Gracie počeo gušiti, Pat nije mogao izdržati. "Bio sam uvjeren da me se ne može ugušiti, ali moj vrat je mislio drukčije. Ozljeda se pogoršala, liječnici su mi rekli da sam bio na milimetar od toga da postanem kvadriplegičar. Ispada da ne možeš imati vrat u takvom stanju ako će ti Gracie tako dugo visjeti za vratom. Morao sam iznova učiti koristiti lijevu stranu tijela", rekao je.
Dana White mu se ispričao i uvrstio ga u Kuću slavnih
Ni to ga nije spriječilo da dvije godine poslije pokuša još jedan povratak. Protivnika po mjeri 42-godišnji Miletich nokautirao je u drugoj rundi i definitivno se oprostio s 29 pobjeda, dvije neriješene borbe i sedam poraza, ali samo četiri u svom velteru.
Dugo je bio ljutit na UFC-ova gazdu Danu Whitea zbog načina na koji ga se UFC odrekao, a stvari su se još pogoršale kad mu je White ponudio ulogu trenera u jednoj sezoni borilačkog reality showa The Ultimate Fighter, a onda je javno dodijelio nekog drugog bez da mu je prethodno javio.
White se godinama kasnije ispričao, a 2014. mu je ukazao najveću čast uvrstivši ga u UFC-ovu Kuću slavnih, iako tek četiri godine nakon njegova učenika Hughesa.
Dvoranu u Iowi prodao je prije nekoliko godina zbog prevelikih drugih obaveza. Radio je kao komentator MMA borbi na tri TV-mreže, ali i obučavao američke specijalce, proširio je i obitelj te želio više vremena provoditi s djecom, a danas je najpoznatiji po podcastu u kojem razgovara o teorijama zavjere.