ANTE i Antonio imaju Downov sindrom, ali što je još važnije, imaju europsku brončanu medalju. U štafeti s Marijom Pinjuh i Lucijom Mijolović ispisali su povijest na Europskom prvenstvu u plivanju za osobe s Downovim sindromom. Njihova priča dokaz je da granice ne postoje kad vjeruješ u sebe.
Do brončane medalje stigli su zahvaljujući godinama neumornih odricanja, ranom ustajanju i treninzima koji su često započinjali dok je većina još spavala. Njihova upornost bila je temelj uspjeha kojem je pridonijela i neizmjerna podrška obitelji koja ih je bodrila i vjerovala u njih i u najtežim trenucima.
Paraplivački klub Cipal drugi je dom Ante Jurina i Antonia Bošnjaka. U bazenu već godinama zajedno treniraju, grade disciplinu, a s njom raste i njihovo prijateljstvo. Sve što ih je trener Jure Benić naučio pokazali su u Portugalu, ostavivši srce u bazenu.
"Sretan sam i zadovoljan. Malo mi idu suze od radosti. Ovo nam je prvi put i ponosan sam na sve svoje prijatelje, posebno na Antu. Kad su nam stavili medalje oko vrata, skakali smo i pjevali. Svi su se s nama veselili", ispričao je 23-godišnji Antonio Bošnjak.
Slavlje se iz Portugala preselilo u Split, gdje su brončane paraplivače dočekali navijači, prijatelji i obitelj. Spektakularni doček uz pjesmu i baklje pamtit će cijeli život. A kad se slavlje završilo, Ante i Antonio nastavili su svojim dobro poznatim ritmom.
"Ponosan sam na cijelu ekipu, a osobito na Antu i Antonija. Sve što smo godinama uvježbavali oni su na natjecanju izveli upravo onako kako smo se dogovorili prije odlaska. Zahvaljujući disciplini i upornosti danas s ponosom nose medalje oko vrata.
Njihovi treninzi počinju već u sedam ujutro, a dolaze bez prigovora. Iako mogu trenirati i kasnije, njima je najdraže dan započeti u bazenu. S njima je uvijek zanimljivo jer su izrazito emotivni i često mijenjaju raspoloženje, ali tijekom treninga iznimno su koncentrirani i poslušni.
Oni vole plivanje i to je najvažnije. Dok sada razgovaramo, upravo su isplivali zadanu dionicu, a kako im još nisam rekao što dalje, sami od sebe ponavljaju vježbe dok čekaju", rekao je trener paraplivačkog kluba Cipal, Jure Benić.
Put Ante i Antonija nije bio jednostavan. Suočavali su se s preprekama koje mnogi nemaju, poput izazova u stvaranju prijateljstava zbog svojih teškoća. Unatoč tome, danas su svojim roditeljima i svima oko sebe priredili iznenađenje – izrasli su u vrhunske sportaše, uspješne ne samo u plivačkom, nego i u poslovnom i društvenom životu.
"Ante je veseo dvadesetogodišnji mladić koji voli život i živi ga punim plućima. Obožava trenirati plivanje, a najdraži su mu jutarnji treninzi jer mu dan tada počinje onako kako on želi. Radi kao barmen u kafiću i jako voli svoj posao, a poslijepodne se druži s prijateljima.
Vrlo je društven i živi jednako kao i svi njegovi vršnjaci. Danas kad ga gledam, pitam se zašto sam prolila toliko suza i bila toliko tužna kad se rodio. Mislila sam da neće imati društveni život ni prijatelje i da neće moći mnogo toga u životu.
Ispalo je puno drukčije. Sretan je i zadovoljan, i to je najvažnije. Često se kod kuće šalimo da on ima najdruštveniji život od svih nas. Iako nije uvijek lako sve organizirati, ništa nam nije teško. Život smo prilagodili tome da se on nikada ne osjeća zakinutim", priznala je mama Marijana Jurin.
Gdje su druženja, tu je i Ante sa svojom gitarom. Priznaje da najviše voli zapjevati sa svojim prijateljima.
"Sviram gitaru, a najviše volim Jelenu Rozgu, Petra Grašu i Dina Dvornika. Sve znam svirati i nije mi teško. Moji prijatelji u udruzi budu jako sretni, a voli to i moja cura. Ona me dočekala na aerodromu kad smo osvojili medalje", rekao je Ante.
Antonio Bošnjak, njegov plivački partner, otkrio nam je da već osam godina trenira nogomet uz plivanje, ali se ne može odlučiti što ga više ispunjava. Za njega je najvažnije što je okružen prijateljima s kojima dijeli radost uspjeha.
"Antonio već osam godina pokazuje ogromnu požrtvovnost, a posljednjih sedam mjeseci nije jeo kruh. Posljednjih mjesec dana zajedno s Antom je trenirao dva puta dnevno, svaki put isplivavajući po 25 bazena. To je ogroman trud praćen golemom voljom.
Šest je godina kapetan Hajdukova Special Power Teama. Osim sporta, svira više instrumenata i radi kao barmen u kafiću. Njegov je dan ispunjen aktivnostima od jutra do mraka, a kad ga pitamo je li umoran, samo kaže da sve odradi u čas posla.
Od same dijagnoze i rođenja borili smo se da mu ništa ne nedostaje. Sa samo šest mjeseci prošao je tešku operaciju, a već tada smo znali da je naš mali borac. Nevjerojatno je koliko se danas bori i koliko je postigao. Iako smo uvijek bili uz njega, sve je to ostvario zahvaljujući svome snažnom karakteru", ponosno je rekao otac Boris Bošnjak.
Upornost, trud i odricanje uvijek se isplate. Antu i Antonija već iduće godine očekuje nastup na Svjetskom prvenstvu, gdje će pokušati nadmašiti vlastite granice. Mama Marijana uputila je posebnu podršku svim roditeljima koji su sada u situaciji u kojoj je bila ona kad je saznala dijagnozu, poručivši im da nisu sami i da je svaki korak naprijed vrijedan borbe.
"Trebaju vjerovati u svoju djecu. Nema veze što imaju poteškoće u razvoju jer i oni imaju pravo na život, trening i druženje. Prihvaćanje dijagnoze zna biti vrlo teško, kao i velika odricanja koja nakon toga slijede, ali oni nam donose jedno drukčije svjetlo u život.
Ako mislite da nema izlaza, neka vam uspjesi naših paraplivača budu poticaj da ne gubite nadu i da slušate svoju djecu. Samo im podmetnite leđa kad im to zatreba kako bi se mogli ostvariti u životu. Na kraju krajeva, nisu bitna postignuća i medalje - najvažnije je da su djeca sretna i ispunjena", poručila je mama Marijana.