SVIJET se oprostio od Pelea. Njegovo puno ime Edson Arantes do Nascimento naučile su izrecitirati generacije nogometnih fanova rođenih debelo nakon njegovih igračkih dana, a ono će se sigurno učiti i dugo nakon njegove nedavne smrti jer Pele je još za života postao Rei, Kralj, i legenda koja se ne prestaje pričati. Svaka generacija i svaki pojedinac imaju svojeg najboljeg ili najvećeg igrača svih vremena, ali neosporno je da je Pele najutjecajniji nogometaš, ako ne i sportaš ikada.
Vižljasti sedamnaestogodišnjak 1958. Brazilu je donio prvo svjetsko zlato na prvom Mundijalu koji je prenosila televizija, postao je prva nogometna globalna zvijezda i krenuo mijenjati najpopularniju igru. "Prije njega deset je bio samo broj, nogomet samo sport, a on ga je pretvorio u zabavu i umjetnost, dao vidljivost Brazilu, crncima i siromašnima", odlično je u svom oproštaju od brazilskog Kralja objasnio Neymar, posljednji u nizu velikih igrača koji su u slavnom žutom reprezentativnom dresu imali čast naslijediti Peleovu desetku.
Čast igranja s Peleom iskusio je samo mali broj nogometaša s ovih prostora, a prvi od njih je Hrvat Mirko Liverić, u New Yorku poznat kao Mark. Upravo u tom gradu njegov se put ukrstio s Peleovim kada je Kralj kao trostruki prvak svijeta karijeru došao završiti u tamošnjem Cosmosu. Najveća sličnost između Pelea i Liverića je što su se svojim nogometnim umijećem spasili siromaštva. Pozadine su im praktički iste, iako početne stanice njihovih priča, brazilsko gorje Minas Gerais i dalmatinski krš, dijele tisuće kilometara.
Za razliku od svog suigrača, Liverić nije superzvijezda, a njegova priča je do ovog intervjua ostala neispričana i u Hrvatskoj, izuzev nekoliko izjava o danima s Peleom. Koliko god to iskustvo bilo posebno, usredotočiti se samo na njega značilo bi propustiti priču o životu čovjeka koji je, kao jedan od milijuna emigranata "preko bare", kruh zarađivao najtežim poslovima, da bi, unatoč svim teškoćama, od doseljenika koji nije znao jezik postao američki reprezentativac i izgradio karijeru koja se ispreplela s pričama o besmrtnim nogometnim velikanima.
Gdje ste rođeni i kako je izgledalo Vaše djetinjstvo i odrastanje?
Rođen sam u Zadru, a odrastao sam u malenom selu Zatonu, udaljenom petnaestak kilometara. Moja obitelj se bavila poljoprivredom te sam od malih nogu radio s majkom i ocem, održavao vinograde i masline, čuvao ovce. Radili smo cijele dane kako bismo si osigurali egzistenciju. Ljubav prema lopti razvio sam već u djetinjstvu pa sam slobodno vrijeme provodio igrajući nogomet za lokalni klub NK Goran Zaton.
Gdje ste imali najraniji kontakt s nogometom, jeste li ga krenuli igrati na ulici kao većina djece?
Da, loptu sam tukao već kao dječak na ulici prije nego što sam došao u klub.
Koji sportaš Vam je kao dječaku bio uzor?
S obzirom na to da sam već kao dječak navijao za Hajduk, uzori su mi bili Dragan Holcer i Pero Nadoveza.
Kako je teklo Vaše školovanje?
Uvijek sam imao trojku, haha. Osnovnu školu sam završio u Ninu, a poslije sam upisao srednju obrtničku školu u Zadru, smjer automehaničar.
Neki članovi Vaše obitelji su prije Vas emigrirali u SAD. Što ih je na to natjeralo? Kako je izgledao Vaš odlazak iz domovine?
Tako je, natjerale su ih neimaština i želja za boljim životom. Prvo su emigrirali moji teta Flavija i tetak Ive, a onda su pozvali mog pokojnog oca i mene, poslavši nam garantno pismo pomoću kojega smo dobili turističku vizu.
Mogu reći da je razlog našeg odlaska bio trbuhom za kruhom. Ja sam imao 18 godina kad sam napustio Zaton. Nekoliko dana prije nego što mi je stiglo garantno pismo od tete Flavije, dobio sam poziv iz Beograda da zaigram za Crvenu zvezdu, ali sam se odlučio za "obećanu zemlju".
Koje ste poslove radili po dolasku u New York? Jednom ste rekli da to ne biste poželjeli ni najgorem neprijatelju.
Otac je radio u restoranu, a ja sam radio svašta pomalo. Kao prodavač u trgovini, perač suđa po restoranima, utovarivao sam kamione. Bilo mi je teško, naravno. Otac i ja smo bili sami daleko od doma. Majka i mlađa sestra su ostale u Zatonu.
Utuvio sam sebi u glavu da moram raditi kako bih sebi i svojoj obitelji osigurao bolji život te da otac i ja moramo zaraditi dovoljno da bismo doveli majku i sestru u Ameriku. Najteže je bilo kada mi je otac iznenada i tragično preminuo od srčanog udara samo godinu dana nakon našeg dolaska, 1971. Sam sam morao organizirati sprovod sa samo 19 godina.
Jeste li u SAD-u osjetili da se na Vas gleda svisoka zato što ste stranac?
Naravno da jesam, što se tiče posla, odmah se znalo gdje ti je mjesto, emigrant, bez poznavanja engleskog jezika i bez papira, moraš raditi što ti se ponudi da bi zaradio malo keša, što je poslodavcima jako dobro došlo.
Jeste li u početku u New Yorku vrijeme uglavnom provodili s našim ljudima? Je li većina njih živjela teško?
Da, u početku sam živio u New Yorku, u kvartu Astoria. Moj pokojni otac i ja smo tu iznajmili sobu. U Astoriji se nalazila velika zajednica Hrvata, Talijana i Grka. Držali smo se skupa. Pomagali smo jedni drugima. Počeci su svima bili teški, prvenstveno jer smo svi mi došli u državu bez poznavanja engleskog jezika i preko turističkih viza, tako da je to bila prava borba za opstanak.
Valjda nas je sve držala nada za boljim životom koji nam je "obećana zemlja" mogla pružiti. Svi smo bili naučeni teško raditi na selu, što nam je olakšavalo poslove u Americi. Mogu s ponosom reći da se većina naših ljudi u konačnici lijepo snašla te svojim radom i upornošću došla do mnogih postignuća.
Ispričajte nam o nogometnom klubu Dalmatinac i kako je došlo do angažmana u Cosmosu.
Dalmatinac je bio hrvatski nogometni klub u New Yorku za koji sam ja igrao nedjeljom, više iz hobija. 1973. godine dolazi do obrata kada me trener Cosmosa Gordon Bradley otkrio te mi je ponudio ugovor s klubom. Gordona sam vidio nekoliko puta na tribini te sam primijetio kako me promatra. Prvo mi je kroz glavu prošlo da radi za emigracijski ured, nisam ni slutio da će mi se život promijeniti.
Nakon potpisivanja ugovora za Cosmos napokon sam bio u financijskoj mogućnosti dovesti majku i sestru u New York te dobiti američko državljanstvo. 1973. je također bila godina u kojoj sam odigrao svoje prve utakmice za američku reprezentaciju. Tadašnji trener reprezentacije Walter Chyzowski tražio je tri igrača iz Cosmosa i ja sam bio jedan od njih. Svoj prvi međunarodni gol zabio sam u prijateljskoj utakmici protiv Kanade.
Opišite nam sebe kao igrača. U ono malo članaka o Vama spominje se da ste imali odličan udarac iz daljine.
Igrao sam lijevo krilo. Da, imao sam veoma jak udarac. Jednom smo u Parizu mjerili udarce Michel Platini, Josip Katalinski i ja i izmjerili su mi udarac od 128 kilometara na sat.
Sjećate li na što ste potrošili novac od prve nogometne plaće? Jeste li si priuštili nešto što ranije niste mogli?
Jako se dobro sjećam. Za svoj gušt sam si odmah kupio automobil marke Corvette. To je bio auto o kojem sam do tada mogao samo sanjati. Život mi se kao nogometašu potpuno promijenio, ispričat ću vam jednu anegdotu. Kada sam bio dječak, na radiju se emitirao noćni program u 23:30, a ja i moji prijatelji smo svaku večer jedva čekali da slušamo Rolling Stonese.
Obožavao sam ih i s nestrpljenjem čekao emitiranje pjesama na radiju. Zamišljao sam Micka Jaggera kao velikog diva u svojoj dječjoj glavi. Nekoliko godina poslije upoznao sam ga u svlačionici Cosmosa jer je pomno pratio sve naše utakmice. Ostao sam šokiran koliko je bio sitan. Gotovo sam mu rekao: Nemoguće da si ti Mick Jagger!
Pele je u Cosmos došao 1975. godine. Tada je već bio trostruki prvak svijeta. Kako ste se osjećali kada ste saznali da ćete biti suigrači? Kakav je bio izbliza?
Prvo nismo znali dolazi li Pele ili George Best. Kada sam čuo da dolazi Pele, bio sam presretan. 1970. godine gledao sam ga s divljenjem na Svjetskom prvenstvu u Meksiku, tko je mogao zamisliti da ću pet godina kasnije igrati s njim...
Pele je bio toliko pozitivan i susretljiv. Došavši u Cosmos, svima nam je pružio ruku i zagrlio nas. Bio je pravi profesionalac i dobar suigrač. Strpljiv i smiren na terenu, uvijek spreman pomoći. Divio sam se njegovim škaricama koje su za njega bile normalan udarac.
Naglasio bih da Pelea Peleom nije činilo samo ono što je on bio na terenu već i izvan njega. Naš odnos u to vrijeme bio je kolegijalan i prijateljski. Družili smo se i van kluba. 1980. Cosmos je u Brazilu igrao protiv njegovog Santosa. Nakon utakmice ugostio nas je u svojoj kući. Iza kuće je muzej koji je bio prepun poklona i suvenira iz cijelog svijeta.
Tog čovjeka su svi željeli upoznati, predsjednici, čak ga je i papa pozvao u Vatikan. Uvijek nam je svirao gitaru dok bismo putovali na gostujuće utakmice, posvuda ju je nosio sa sobom. Ponekad je nosio i svoju ribičku opremu. Jednom kad smo igrali u Seattleu Pele je s prozora hotelske sobe bacio udicu. Ulovio je tada ribu tešku bar tri kile, haha.
Uz Pelea u Cosmosu ste svlačionicu dijelili i s Franzom Beckenbauerom?
S Franzom sam igrao 1979. i 1980., kada sam se vratio u Cosmos. Tada je u Europi slovio za jednog od najvećih igrača. Skupa smo bili na turneji u Brazilu i zajedno s Peleom igrali protiv Santosa. Franz je bio jedan od najboljih obrambenih igrača na svijetu.
Liverić (lijevo) i Beckenbauer (desno).
Cosmos Vas je trejdao u San Jose 1976.godine. Opišite nam razlike između New Yorka i Kalifornije. Gdje vam je bilo ljepše?
Iako je u to vrijeme Cosmos dosegao veliku popularnost i bila je privilegija igrati za njega i u gradu kao što je New York, ja sam preferirao život u Kaliforniji, kvaliteta života je bila bolja. Klima baš po mojoj mjeri, sunce tijekom cijele godine i prekrasne plaže.
1975. je Cosmos igrao prijateljsku utakmicu protiv San Josea i tu me Milan Mandarić koji je u to vrijeme bio vlasnik San Josea uočio te mi je ponudio da prijeđem kod njih, a ja sam pristao jer su uvjeti bili jako dobri. Tako je došlo i do prijateljstva i kumstva s Milanom.
Zabijao sam gol u gotovo svakoj utakmici za San Jose. Milan i ja smo uvijek ostali u kontaktu. O njemu mogu reći samo pozitivno, pravi gospodin i veliki biznismen. Kroz šalu smo govorili da, gdje on stane nogom, tu dolari rastu.
Te godine ste odigrali najbolju sezonu u karijeri i uvršteni ste u All-Star ekipu s Peleom, Georgeom Bestom i Bobbyjem Mooreom? Opišite nam to iskustvo.
Tako je, te godine sam bio uvršten u jedanaest najboljih u ligi. Bio sam ponosan i uzbuđen, nisam mogao vjerovati da sam uvršten u ekipu s Peleom, Bestom, Moreom i ostalim nogometnim velikanima.
S Georgeom Bestom sam također igrao u San Joseu. Izuzetan igrač. Tad je već bio malo stariji i imao je povredu, ali i dalje je bio odličan na terenu. Sjećam se jedne utakmice protiv Bostona, sam je predriblao šest-sedam igrača i zabio. Njegova igra je bila zadivljujuća.
Nakon velikog nogometa u Americi ste zaigrali i mali, a svlačionicu ste dijelili i s legendarnim Slavišom Žungulom.
Tako je, igrao sam sa Slavišom u New York Arrowsima. Bili smo jako dobri prijatelji i skupa smo igrali 4 godine. Kad je stigao u Ameriku, jedno vrijeme je živo u mojoj kući. Bio je kralj maloga nogometa, najbolji strijelac.
Koji Vam je najdraži gol u karijeri?
Najdraži gol mi je bio kada smo igrali prijateljsku utakmicu protiv Rusije, tj. SSSR-a. Zabio sam im iz slobodnog udarca s 35 metara preko živog zida u same rašlje. Ruska reprezentacija je tada bila dosta jaka.
Najzanimljiviji gol koji sam dao je kada sam srušio prečku. Igrao je Cosmos protiv Tampa Baya na stadionu Giantsa. Jedan moj suigrač je pucao i lopta se odbila od golmana. Ja sam se zaletio i uspio je zakucati u gol tako jako da se nisam mogao zaustaviti zbog klizavog terena. Bilo je ili se zabiti u mrežu ili naći način za zaustavljanje. Skočio sam i rukama se uhvatio za prečku koja je pala.
Liverić ruši gol na 0:48
Je li istina da Vas je htio dovesti i Hajduk?
Istina je. Frane Matošić me htio dovesti u Hajduk 1973. godine, nakon što me vidio u prijateljskoj utakmici u New Yorku Hajduk protiv Dalmatinca. Ja sam u to vrijeme još igrao za Dalmatinac. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Imao sam kartu u ruci, avion u šest sati popodne i kofer na krevetu. Privatni razlozi su me spriječili. Jedina neostvarena želja mi je što nisam zaigrao za Hajduk.
Imali ste i manekenski angažman, kako je do toga došlo? Kako je u to vrijeme izgledao život nogometaša?
Jesam, do angažmana je došlo 1979., kad sam igrao za kanadski Edmonton. Jedna agencija me vidjela i zvali su me da reklamiram odjeću za njih. S obzirom na to da mi je bivša supruga bila manekenka, preko nje sam dobio još dosta modnih angažmana.
U to vrijeme u SAD su dolazili igrači iz cijele Europe jer se u Europi nije tako dobro plaćalo kao u Cosmosu. Ugovori su bili dobri. Mogu reći da je život igrača Cosmosa bio privilegiran i otvarao sva vrata. Često sam zalazio u kultni Studio 54.
Uvijek je bio pun, bez obzira na dan u tjednu. Tamo sam upoznao mnoge zvijezde, poput Sylvestera Stallonea, Roberta Redforda i Muhameda Alija. U svlačionici Cosmosa uvijek ste mogli zateći neku slavnu osobu s obzirom na to da su osnivači ujedno držali Atlantic Record i Warner Bros.
Liverić i Redford.
Nakon kraja karijere vratili ste se u rodni kraj. Na što ste najviše ponosni kada se prisjećate svog života?
Tako je, danas sam umirovljen i živim u svom Zatonu. Najviše se ponosim time odakle sam došao i što sam postigao. Igrati za američku reprezentaciju, igrati s najvećim igračima na svijetu, poput Pelea, Chinaglije, Beckenbauera, Georgea Besta, Neeskensa te brijnih drugih...
Dok dijelim ove uspomene iz svoje karijere, želim nadodati da me ponosim učinilo i gledanje hrvatske reprezentacije, koja me zadivila svojom igrom kojom je stigla do polufinala Svjetskog prvenstva. Zadivljujuća igra mladih momaka i iskusnog kapetana. Čestitke!
Jeste li nakon razdoblja u Cosmosu ostali u kontaktu s Peleom? O čemu ste razmišljali nakon što ste saznali da je preminuo?
Ne, nismo održali kontakt. Zadnji put sam ga vidio kada smo se slučajno sreli u jednom njujorškom restoranu 2008. godine. Za većinu onih koji su ga imali čast gledati on je najveći svih vremena, pa tako i za mene. Ali mene je najviše oduševilo to što je, unatoč nezamislivoj popularnosti, bio jednostavan i dobar čovjek.
Tu je bila njegova veličina. Od njega ste mogli učiti na terenu i van njega. U ovim danima nakon njegove smrti razmišljao sam o rečenici koju je napisao u autobiografiji: "Život je igra i prolazna stvar. Jedino je važno ono što ću ostaviti iza sebe i da budem primjer onima koji dolaze poslije mene."
Tako je i bilo. Cijelom svijetu je ostavio primjer kako biti veliki čovjek te je bio i zauvijek će ostati inspiracija milijunima. Meni je bila čast što sam imao priliku biti njegov suigrač. Počivaj u miru, Kralju.