JEDAN od gostiju spektakularnog ulcinjskog Mundijala prijateljstva bio je legendarni Haris Škoro. Jedan od najboljih napadača YU lige osamdesetih u nogometnoj mitologiji bivše nam države ostao je najpoznatiji po čuvenom transferu iz Željezničara u Dinamo 1987. Zagreb je tih godina bio u pravom sportskom naletu.
Cibona je 1985. i 1986. na pogon Dražena Petrovića osvajala naslov prvaka Europe, a 1987. Kup pobjednika kupova. Te iste 1987. iz Partizana je u Mladost stigao najbolji vaterpolist svijeta Igor Milanović, što je bio preduvjet za građenje ekipe koja će dvije godine zaredom pokoriti Europu, a Zagreb je bio domaćin Univerzijade.
U takvoj, za današnje prilike nevjerojatnoj atmosferi, gdje je sport bio način života, a zagrebački klubovi bili su europski divovi, Ćiro Blažević je doveo Škoru. Za napadača Želje otimala se čitava Velika četvorka, no mudri lisac Ćiro Blažević uspio je uvjeriti Škoru da dođe na Maksimir.
Uz argumente svojstvene samo treneru svih trenera, Ćiro je Škori dao ponudu koja se nije mogla odbiti i napadač rođen u Vogošći tog 26. lipnja 1987. postao je najskuplji nogometaš u povijesti jugoslavenskog nogometa.
Škoro je za godinu dana u Zagrebu inkasirao za to doba nestvarnih 350 tisuća njemačkih maraka, dobio je stan na Trešnjevci, gdje mu je prvi susjed bio Dražen Petrović, a Ćiro mu je dao i skupocjeni Fiat Ritmo.
Sa Škorom smo sjeli nakon projekcije dva dokumentarna filma o Ćiri, koja je režirao šibenski redatelj Ivan Živković. U prvom Varoški Amarcord: Ćirina kronika gledamo posljednje dane velikog trenera koji se pred smrt vratio u svoj Travnik da se oprosti od rodnog mu grada.
U drugom imena Ćiro pratimo Blaževića koji nekoliko dana pred ključnu utakmicu baraža u kvalifikacijama za SP 2010. protiv Portugala, kao pravi rimski imperator, predvodi nogometnu euforiju koja je tada tresla BiH.
Kako su vam se svidjeli filmovi o Ćiri?
Sjajni su. Oba. Svaki na svoj način. Prvi je jako emotivan, a drugi ga pokazuje u njegovu pravom nogometnom svjetlu. Kako komunicira s ljudima, kako se ponaša pred utakmicu. To je bio pravi Ćiro i film daje odličan uvid u njegov život.
Koji vam se više dopao?
Sviđaju mi se oba. U prvom Ćiro zna da odlazi i film je sjetan i tužan. Ćiro pokazuje puno emocija, a detalj u kojem na ispovijedi kaže da nema što ispovjediti jer nema grijeha je genijalan. Ovaj drugi film je zanimljiviji iz sportskog rakursa jer pokazuje Ćiru u elementu. Pred utakmicu on je imao svoj način, vidjeli ste tu posebnu interakciju s publikom, s onima koji ga traže i vole. Ja znam kako se odnosio prema igračima. Uvijek je bio vedra i komunikativna osoba, šaljivdžija i zajebant.
Ćiro vas je doveo u Dinamo zadnjeg dana prijelaznog roka 1987. godine. Kako se to odigralo?
Toliko je inzistirao da dođem u Dinamo, toliko je bio uporan, da praktički nisam imao izbora. Uvjerio me da dođem, a način na koji je to odigrao dokaz je njegove genijalnosti. Mogao sam birati u koji ću klub doći, no on je izveo jedan trik nakon kojeg više nisam imao izbora.
Naime, u vrijeme kad sam pregovarao otac mi je bio teško bolestan, imao je rak pluća. Nazvao sam Ćiru i rekao mu to, a on mi je odgovorio: ''Sine, šaljem ti avionske karte i otac će ti dobiti najbolju liječničku skrb.'' Zagreb je tada imao najbolju plućnu bolnicu u bivšoj Jugoslaviji.
Ćiro je zaista sve organizirao, oca su pregledali najbolji liječnici. To nije bilo sve. Svaki je dan dolazio u bolnicu, pričao je satima s mojim ocem, nosio mu je novine i čak ga je brijao. Kad sam posjetio oca, rekao mi je: ''Ćiro Blažević je najbolji čovjek na svijetu.''
Nažalost, zakasnili smo s pregledima, otac je već bio na kraju i umro je nakon nekoliko mjeseci. Ćiro me ljudski zadužio i više ga nisam mogao odbiti.
Divno od Ćire, ali i novac je bio dobar, zar ne? U tom trenutku ste postali najskuplji igrač koji je ikad igrao u YU ligi.
Svakako, iako morate znati da sam ja u tom trenutku mogao birati. Imao sam otvorene pozive Zvezde, Partizana i Hajduka. I svi su nudili otprilike isti novac. Iz Zvezde su poručili – dođi kod nas, dobit ćeš sve što ti nude u Dinamu. Ali meni na kraju nije žao što sam donio ovakvu odluku, jer u Zagrebu sam proveo sjajnu godinu. Igrali smo odlično, uživao sam, fenomenalno su me prihvatili i suigrači i publika.
Zagreb je tih dana bio sportski centar cijele Jugoslavije. Pretpostavljam da je bilo uzbudljivo živjeti u takvom okruženju?
Naravno, bilo mi je prekrasno. Dražen Petrović mi je bio prvi susjed, često smo se susretali na Trešnjevci. Nismo se mi u Dinamu mogli požaliti na podršku. Imali smo ''tonu'' navijača na utakmicama, momčad je bila vrlo dobra. Završili smo sezonu na trećem mjestu. Ma, perfektno mi je bilo u Zagrebu.
Zabili ste krasan gol Zvezdi nakon što ste prodali sombrero Iliji Najdoskom.
Tako je. Imao sam neki sitan nesporazum s Ćirom uoči te utakmice, ali nakon derbija me zagrlio i rekao: ''Sine, ti si najbolji igrač u Europi.'' Meni je Dinamo došao super, kao odskočna daska za ozbiljniji nogomet. Koliko god smo mi u Želji imali dobru momčad, ipak je to druga dimenzija. Dinamo je najveći hrvatski klub, veći klub i grad, ozbiljnija priča.
Kada spominjete Željezničar, epska je slika Ivice Osima koji u agoniji i očaju čupa kosu nakon tragičnog ispadanja od Videotona u polufinalu Kupa UEFA-e 1985. Kako je to izgledalo na terenu?
Strašan šok. Tek smo puno godina kasnije shvatili da je to bila utakmica naših karijera. Tada smo bili mladi, utakmici smo pristupili kao i svakoj drugoj, kao da igramo protiv Osijeka, a ne za finale natjecanja jačeg od Kupa prvaka. Mlad si, sve se brzo odvija.
Danas smo svjesni da je to zaista bila mala tragedija, jer mi smo ispali od slabijeg suparnika. Izgubili smo priliku igrati finale s Realom iz Madrida, za koji su nastupali Sanchez, Camacho, Michel, Butragueno... Imali smo jako dobru i uigranu momčad i odlične individualce. Mislim da bi ih pobijedili na Grbavici, na koncu, Rijeka je dokazala da je to bilo moguće, a u uzvratu tko zna... Šteta.
Zašto ste se u Maksimiru zadržali samo jednu sezonu?
Zato što je baš tada pao onaj zakon koji je igračima dopuštao odlazak u inozemstvo nakon napunjenih 28 godina. Ja sam tada imao 26, došla je izvrsna ponuda Torina i ja sam među prvim iskoristio tu mogućnost. Igračima se u međuvremenu produžio rok trajanja, više nije rijetkost da igraju do 35. ili 36. godine, ali u naše vrijeme se držalo da u kasnim dvadesetima potpisuješ posljednji veliki ugovor, tako da sam zatražio transfer čim je stigla ponuda.
Je li Dinamo dobro zaradio na tom poslu?
Je, jako dobro za ono vrijeme. Transfer je iznosio 1.2 milijuna dolara. I ja sam dobro zaradio, svi smo bili zadovoljni tim poslom. Da sam imao 23, ne bi mi se žurilo, ostao bih još sezonu ili dvije.
U to vrijeme Serie A je figurirala kao nogometni NBA. Vjerojatno je i taj detalj utjecao na priču?
Tako je. Italija je baš bila top europskog nogometa, možda i više nego što je to danas Premier liga. Imali ste Inter s Matthausom, Brehmeom, Klinsmannom, Bergomijem. Milan s trojicom Nizozemaca plus Baresi, Ancelotti, Costacurta. Napoli s Maradonom, Carecom, Alemaom. U Romi je bio Rudi Voller, u Fiorentini su bili Dunga i Baggio. Svaka je utakmica 50-60 tisuća gledatelja, a zemlja luda za nogometom.
Kakva su bila vaša iskustva?
Odlična. U Italiji je nogometaš i inače ''zaštićeno govedo'', odlično zarađuje, uživa u ugodnom životu. Pogotovo onda kad je liga bila daleko najjača na svijetu. Bile su to tri prekrasne godine. Poslije se pojavila Švicarska, lakša liga, manji pritisak i prilika da zaradim još poneki ''dinar''.
Igrali ste protiv Maradone u njegovom primeu. Je li Diego najveći ikad?
Dva najbolja u povijesti su bez konkurencije Maradona i Messi. Vrlo su slični i građom, senzacionalni tehničari koji s loptom čine čuda. Messi je dao više golova, ali nikada nije bio vođa momčadi kao što je to bio Maradona. I premda ga ljudi vole, Messi nije obožavan kao Maradona. On je bio doslovce božanstvo, hipnotizirao je 70 tisuća navijača u Napoliju tako da su od prve do zadnje minute pjevali samo njemu. Zato mi je Diego najbolji ikad u povijesti.
Zašto vas Osim nije zvao na SP u Italiji, a zajedno ste pisali najslavnije stranice u povijesti Želje?
Bio sam na popisu za SP 1990., imate me na onim Paninijevim sličicama, ali nisam stigao do Italije. Uoči prvenstva sam imao mali verbalni duel s Osimom uoči prijateljske utakmice u Irskoj. Napravio sam to pred ostalim igračima i mislim da mi je Švabo to zamjerio i da je to razlog što sam ispao s popisa. Da sam nekoliko puta prešutio umjesto što sam reagirao, vjerujem da bih igrao, ali prošlo je toliko godina i ne žalim zbog toga.
Kako tumačite uzlet Hrvatske nakon raspada Jugoslavije? Imamo tri medalje sa svjetskih prvenstava, dok ostale zemlje u regiji nisu ni blizu.
Hrvatska nije samo regionalno nego i svjetsko čudo. Kao objektivno mala zemlja s četiri milijuna stanovnika Hrvatska godinama parira velesilama s velikom tradicijom, to je stvarno fenomen. Hrvati imaju talent za sport, pogotovo za nogomet, a osim toga hrvatski igrači daju bitno više utakmicama reprezentacije nego u Srbiji ili BiH.
S većim motivom igraju pod nacionalnom zastavom. A sretna je okolnost da su se nadopunjavale generacije talentiranih igrača, ona momčad sa Šukerom i Bobanom je dobila jednako kvalitetne nasljednike. Hrvatska stalno napreduje.
Koji je najveći problem BiH?
Nema kvalitete. Imamo Džeku, ali on ima već 37 godina, a u toj dobi igrač ne može biti budućnost jedne momčadi. Neću reći da su igrači mediokriteti, ali stvar je očita. Ako gubiš dvaput od Luksemburga, sve je jasno. One prilike koje su imali Ćiro protiv Portugala i Baka Slišković protiv Belgije, to je bilo najbliže velikom rezultatu, jer momčad je bila vrlo dobra.
Nije lako složiti ozbiljnu momčad. Manchester United svakog ljeta potroši na nove igrače 300 milijuna eura pa mu svejedno godinama ne ide.
Najbolji igrač s ovih prostora?
Teško mi je uspoređivati. Za mene je Safet Sušić bio uvjerljivo najbolji igrač u bivšoj Jugoslaviji, ali Luka Modrić je nadmašio sve. Nitko nema takav kontinuitet, nitko ne traje toliko na vrhunskoj razini. Nije isto biti najbolji u Realu ili Athleticu iz Bilbaa. Kapa do poda.
Na klupskoj razini čiji vas nogomet najviše oduševljava?
Guardiolin sam fan. Manchester City je momčad koju rado gledam. Barcelona me ove sezone razočarala, iako cijenim Xavija koji je bio veliki igrač, vjerujem da će u nastavku sezone stvoriti igru. Real Madrid u Ancelottiju ima inteligentnog znalca, koji stvar drži na okupu, ali Real sve teže prati Cityjevu razinu.