NAJVEĆE HRVATSKE POBJEDE Od oslobođenja Trsta do čuda u Krakowu

Foto: Getty Images / Guliver Images, Screenshot: Youtube
 
NEVJEROJATNI TRIJUMF hrvatske rukometne reprezentacije protiv domaćina EP-a Poljske ogromnom razlikom (37:23) koju nitko nije očekivao, ali u koja je novim velikanima hrvatskog sporta trebala ako žele proći u polufinale i u koju su itekako vjerovali, svakako ulazi među najveće pobjede u momčadskim sportovima od hrvatske neovisnosti. Prisjećamo ih se povodom slavlja rukometaša:

Hrvatska za početak neovisnosti opet "oslobodila Trst"
 
Kada već spominjemo neovisnost i samostalnost Hrvatske, u tom povijesnom kontekstu neizostavan je prvi kontinentalni naslov sportaša mlade države, kojeg su niti mjesec i pol nakon međunarodnog priznanja države, točnije 29. veljače 1992. osvojili vaterpolisti Jadrana pobjedom nad Savonom, u gradu za koji je tog dana u punom smislu vrijedilo "Trst je naš".
 
LEN nije dozvoljavao da se uzvratna utakmica finala Kupa prvaka igra u Splitu, a Talijani nisu htjeli ni u Zagreb koji je tih godina Splićanima bio domaći teren, pa je Jadran svoju domaću utakmicu s talijanskim klubom bio prisiljen igrati u Italiji. Kako li su se samo Talijani prevarili, jer u Trst su svim prijevoznim sredstvima - automobilima i autobusima preko Paga (jer Maslenica je bila okupirana) nakon 14 sati vožnje, te navijačkim brodom, nahrupile tisuće Splićana.
 
Split se preselio u Italiju i proslavio prvi europski naslov tek priznate države
 
U atmosferi poput one na matičnom Zvončacu ili Poljudu, Jadran s trenerom Nevenom Kovačevićem je golom Mislava Bezmalinovića nadoknadio zaostatak od dva gola iz prve utakmice, osvojio prvi naslov prvaka Europe ne samo za klub, nego i Hrvatsku. To stvarno nije bio samo Jadranov, nego "državni" trofej, jer za Splićane su igrala dva najbolja igrača najvećeg rivala zagrebačke Mladosti: Dubravko Šimenc i Perica Bukić. Ali, bilo je to vrijeme nezamislivo u ovom punom podjela, jer rat i agresija na Hrvatsku ujednili su cijelu zemlju, pa se zbog višeg cilja zanemarilo suparništvo sjevera i juga, točnije tada ga nije ni bilo.
 
Zagrebačka invazija na Graz
 
Kao što priliči najtofejnijim sportovima u zemlji, dva mjeseca nakon vaterpolista, narod su obradovali rukometaši. Zagreb Loto, kako se zvao Gopčev klub, izborio je finale Kupa europskih prvaka (tako su se zvala kontinentalna natjecanja kada su ih igrali isključivo prvaci država), ali usporkos Sarajevskom primirju, stanje više rata nego mira uvjetovalo je da ni oni domaće utakmice ne mogu igrati na svom terenu. 
Zagreb je zato Teku iz Santandera u prvoj utakmici 2. svibnja 1992. dočekao u Grazu, a poput Splićana u Trst, tako su i Zagrepčani u ništa manjem broju krenuli prema njihovoj šoping-meki, ali put im je bio daleko kraći i komforniji, jer klub je organizirao besplatan prijevoz do Štajerske. Od Doma Sportova krenuo je konvoj od 20 autobusa koji je nosio zagrebaše do pobjede od dva razlike (22:20) što je bio veliki uspjeh, ali pravu senzaciju napravili su na uzvratu. U ludoj atmosferi prepune male dvorane, domaćini na kraju ne da nisu nadoknadili minus, nego su poraženi s deset razlike!
 
Babić je već sudjelovao u čudu: Kao mladi i perspektivni rukometaš europskog prvaka
 
Druga europska kruna za klub iz samostalne Hrvatske djelo je zagrebačko-metkovsko-slovenske momčadi, jer uz Gudelja, Kljajića, Tomljanovića, Ćavara, Jelčića, ključni ljudi pobjede bili su Rolando Pušnik i pokojni Iztok Puc, a naslovom europskog prvaka okitio se i tada mladi i perspektivni 19-godišnjak Željko Babić. 
Do sljedećeg velikog uspjeha friško samostalne države čekali smo također samo par mjeseci, ali on je bio ne samo kontinentalno, nego i planetarno velik. Hrvatski košarkaši, sjajna generacija predvođena Petrovićem, Kukočem, Rađom, Vrankovićem, u zadnji tren je preko dodatnih kvalifikacija izborila nastup na Olimpijskim Igrama 1992. u Barceloni. Doista bila bi velika nepravda da tada daleko najboljoj europskoj reprezentaciji nije omogućeno da dođe u priliku igrati na OI.
 
Ne slavimo poraze, pa makar od Dream Teama i zato je ovdje dramatična pobjeda u Barceloni nad "Rusima"
 
Da za te Igre nisu promijenjena pravila, Hrvatska bi bila najozbiljniji kandidat za zlato, ali već u skupini čekao ih je jedini Dream Team, skup najboljih igrača u povijesti košarke. Naravno, Hrvatska je tu utakmicu izgubila (70:103), ali je do polufinala lako nanizala Brazil, Španjolsku, Njemačku, Angolu i Australiju.
 
E tu je čekao prvi i jedini dostojni protivnik za osvajanje srebrene medalje (jer zlatna je već bila rezervirana), reprezentacija Zajednice Nezavisnih Država, kako je bilo privremeno ime unije okupljene oko majčice Rusije, a nakon raspada SSSR-a. 
Činilo se da "Rusi", kako smo ih zvali, uzimaju srebro na koje smo bili preplaćeni, jer na poluvremenu su imali deset, a u drugom dijelu i 12 koševa prednosti. S obzirom da u ovom tekstu ne slavimo poraze (pa makar i od Dream Teama), nego pobjede, do one najveće košarkaške reprezentacije Hrvatske, momčad je vodio Dražen Petrović, koji je bio ključ nadoknade minusa, a sa dva slobodna bacanja na samom kraju postavlja konačnih 75:74 i Hrvatskoj donosi veliku pobjedu.
 
Triujmf nad Italijom u Palermu nije jedan od onih koji je donio trofej ili medalju, ali je odjeknuo jače od mnogih titula
 
U ovom podsjećanju ne navodimo samo pobjede koje su donijele nešto opipljivo, poput medalje ili pehara (uostalom, i ova rukometna, koja je inspiracija za tekst, ne znači da će Hrvatska išta osvojiti na aktualnom EP-u) nego i one koje su hrvatskim momčadima i selekcijama značajno podigle ugled. Jedna od takvih svakako je pobjeda nogometne reprezentacije na gostovanju kod Italije u kvalifikacijama za EP 1996. 
 
Nogomet je najpopularniji sport na svijetu, a Italija je tek par mjeseci prije gostovanja Hrvatske u Palermu, naslov prvaka svijeta izgubila tek na penale od Brazila u finalu SP-a. Dva Šukerova gola nisu Hrvatskoj čak ni "širom otvorila vrata Eura", ali svakako su upisale nogometnu reprezentaciju ove zemlje na popis europskih i svjetskih hitova.
 
Atlanta: Hrvatsko prvo momčadsko olimpijsko zlato pod vodstvom neprežaljenog Kljuna
 
Ljeto 1996. donijelo je druge Olimpijske Igre na kojima je nastupila samostalna Hrvatska i na kojima je u Atlanti osvojila prvu momčadsko zlato. Naravno, to je djelo i zasluga rukometaša. Ćavar, Smajlagić, Perkovac, Jović, Puc uz vodstvo neprežaljenog i neponovljivog Kljuna. Nakon polufinalne pobjede nad Francuzima 24:20 (eto, bila su vremena i kada je Hrvatska slavila protiv njih), povijesno zlato izboreno je pobjedom 27:26 protiv Švedske.
 
Svi znamo gdje smo bili dok je padala Njemačka '98
 
Dva ljeta kasnije, cijela zemlja živjela je uz nogometaše, koji su osvojili broncu pobjedom nad Nizozemskom, ali kako znamo, ono što je definiralo tu generaciju i navodi se kao njihova najveća pobjeda, nije slavlje protiv sjajne reprezentacije za medalju, nego pobjeda nad Njemačkom u četvrtfinalu. 
Velikih 3:0 nad Njemačkom u Lyonu nije samo veliki sportski trijumf, nego dva sata za koje svatko od zna gdje smo ih proveli i kako smo slavili. Ne samo nogometna, nego priča o Hrvatskoj općenito, nije potpuna bez priče o pobjedi nad Njemačkom '98.
 
Sada već "prošla" velika rukometna era počela je senzacionalnim zlatom u Portugalu 
 
Za kraj: Dva veličanstvena rukometna trijumfa. Nova era u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji počela je SP-om u Portugalu 2003. Momčad koja sedam godina nije ništa osvojila je od Josipa Milkovića preuzeo Lino Červar. Ekipa bez Bašića, Ćavara, Saračevića, Bilića, ali sa novim zvijezdama poput Vorija ili Lackovića počela je svoj veliki put. Kad su rukometaši odlazili u Portugal govorilo se "samo da izborimo Atenu" (Olimpijske igre 2004.), ali i to se činilo kao preambiciozan plan nakon što je Hrvatska na startu izgubila od slabe Argentine.
Ali, od tamo do polufinala sa Španjolskom, Hrvatska je prevalila ogroman put, ne samo rezultatski. U tih desetak dana sazrela je i do neslućenih visina narasla kao momčad. Protiv Španjolske je na poluvremenu gubila sa šest razlike, ali je nadoknadila i produžecima izborila pobjedu i finale s Njemačkom, još jednom neporaženom momčadi.
 
Nijemce pobijedii u dva najveća finala zaredom: Drugi put do rukometnog olimpijskog zlata
 
Vlado Šola izluđivao je Nijemce obranama, a onda su suci dosudili nekoliko sedmeraca protiv Hrvatske za izjednačenje. Jović i Džomba zabijaju, a Lacković ponovo s posljednja dva gola postavlja konačnih 34:31 za prvo svjetsko zlato. Bio je to nevjerojatan uspjeh hrvatskog rukometa i hrvatskog sporta, koji je označio novo eru Line Červara i njegove momčadi. 
Godinu dana kasnije, Hrvatska nije bila senzacija, na Olimpijske Igre u Ateni došla je kao svjetski prvak i pokazala se u takvom, savršenom svjetlu. Osam utakmica i jednako toliko pobjeda, a u finalu je opet nastradala Njemačka (26:24). Junaci su bili prvi strijelac Džomba s devet golova i Kaleb sa tri pogotka u ključnim trenucima. 
 

To može samo Hrvatska!

Posted by Index Sport on Thursday, 28 January 2016
Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.