HAJDUK je ispao iz Europe porazom 0:1 od slovačkog Ružomberoka na Poljudu. To je apsolutni debakl, ali nije ni šok ni iznenađenje, nego logičan slijed događaja u posljednja četiri mjeseca. Hajduk je protiv momčadi koja vrijedi 6.75 milijuna eura (za usporedbu, to je manje od Šibenika koji je do jučer bio drugoligaš) čak odigrao sasvim dobru utakmicu, ali to je valjda neki minimum koji se očekuje od ekipe koju se plaća 12 milijuna eura po sezoni kad igra protiv pete momčadi Slovačke.
Pogrešno bi bilo zaključiti da je samo nedostajao gol ili da nije bilo sreće. Ispadanje od nogometnih liliputanaca nije više nikakvo iznenađenje, anomalija ili dokaz postojanja izvanzemaljaca. To je normala, a anomalija je kad se izbaci Vitoria Guimaraes. U posljednjih 30 godina Hajduk je imao jednu iole relevantnu europsku sezonu kad je ušao u grupu Europa lige. Nije slučajno. I naravno da je tada smijenio Stanka Poklepovića jer to je ono što Hajduk radi, živi u deluziji i puca sebi u noge.
Hajduk nije proklet, samo ne zna
Sam trener Gennaro Gattuso je uoči prve utakmice rekao da je ovo dvoboj od 180 minuta. U prvih 90 Hajduka nije bilo nigdje, a sinoć je odigrao jako dobro jedno poluvrijeme. To je sve. Hajduk nije imao sreće jer nije napravio preduvjete da bi zaslužio imati sreće u ključnim trenucima. Gosti su zaslužili imati tu sreću jer su napravili svoj maksimum i iskoristili sve svoje, vrlo ograničene snage.
Zaista smo sinoć vidjeli najbolje poluvrijeme Hajduka od početka sezone, ali, ruku na srce, to nije bilo teško postići gledajući prethodne utakmice. Zato je ispadanje od Ružomberoka zapravo nebitno u širem kontekstu. Istina je da je sinoćnja utakmica vrlo lako mogla završiti dominantnom pobjedom Hajduka i da se ždrijeb otvorio kao nikada nakon što je armenski Noah izbacio AEK. Istina je i da bi se ovakav Hajduk u tom dvoboju mogao ugurati u skupine, ali sve je to skupa nebitno jer je na trulim temeljima.
Često se u kafanskim pričama čuje da je Hajduk jednostavno proklet klub. Bacaju se frazetine kako "cili život fali jedan gol", nabrajaju nesretna ispadanja i izgubljene utakmice. Ako ti se to stalno ponavlja, onda to nije nesreća, nego kontinuitet neznanja, nedostatka vizije i shvaćanja što je to nogometni klub, tj. kako on treba funkcionirati. Hajduk nije proklet, Hajduk samo ne zna. Sve preduvjete da bude uspješan ima, ali to nikako ne uspijeva. Razlozi za to nisu u vanjskim neprijateljima kojeg obožavaju vječni revolucionari koji se koriste nogometnim klubom za ispucavanje svojih frustracija i ideala, nego u njima samima. Što ti više treba od ždrijeba HB Torshavn, Ružomberok i Noah da bi ušao u skupine?
Evolucijski napredak
Krivo bi bilo svaliti krivnju za ovaj neuspjeh samo na leđa igrača i trenera. Imaju oni itekako krivice jer igrači u kontinuitetu igraju loše tko god im je trener. Njima stalno nešto ne paše, stalno pričaju da imaju mjesta za napredak, a realnost je da su preskupa nakupina igrača koje nitko drugi ne želi i nigdje ne bi mogli dobiti ugovor koji imaju u Hajduku. Ima tu krivice prošle uprave i sportskog direktora, iako gledajući većinu imena u ekipi, oni bi morali vrijediti i davati više.
Nikad u tekstovima nisam skrivao da sam podržavao rad Lukše Jakobušića i Mindaugasa Nikoličiusa. Nisu bili savršeni, imali su promašaja i loših odluka, ali su njihovi potezi imali smisla i napravili su sve preduvjete da Hajduk uspije. I relativno je uspio jer je osvojio dva trofeja, a dva puta naletio u Europi na moćnijeg protivnika. Nakon kaosa kraja prošle sezone kojem je kumovalo i dosta objektivnih razloga na koje nisu imali utjecaja, poput epidemije ozljeda, bilo je legitimno da ih Nadzorni odbor kluba na čelu s Aljošom Pavelinom smijeni koliko god se ja ne slagao s tim odlukama.
O načinu kako su to napravili i šutnuli ih po stepenicama Poljuda se pisalo i previše pa se nema smisla vraćati se na to, ali treba se sjetiti razloga koje je Pavelin naveo i obećanja koje je dao u travnju. Navelo se da je razlog smjene zbog sportskih rezultata i politike te se obećao "evolucijski napredak". Nije on prvi koji je obećavao evolucije.
Hajduk je sve promijenio i nastavio raditi iste stvari
Kad je Marin Brbić bio predsjednik u prvom mandatu, financijski najtežem u povijesti kluba i kad je taman doveo klub iznad granice utapanja, smijenjen je 2016. godine, a tadašnji Nadzorni odbor s predsjednikom Slavenom Marasovićem ga je smijenio jer je tražio "iskorak u upravljanju klubom". Dobio je iskorak kluba u provaliju borbe za peto mjesto, iz koje ga je tek Jakobušić izvukao i pokrenuo u dobrom smjeru. Povijest se sada samo ponovila.
Ponovit ću još jednom: smjena Jakobušića i Nikoličiusa je legitimna (iako je smiješno da su Nikoličiusa nagovarali da ostane nakon što su za razlog smjene predsjednika naveli sportski rezultat), ali onda se očekivalo da će Hajduk dovesti kvalitetniji kadar i raditi drugačije stvari. Za predsjednika je doveo Ivana Bilića, kojeg se zapravo ne može ni kritizirati jer nemamo pojma postoji li čovjek koji je predsjednik, a ne oglašava se ni o čemu u klubu. Osim kad se treba predstaviti Gattuso ili Ivan Rakitić, onda je tu.
Za sportskog direktora je postavljen Nikola Kalinić. Pisao sam ranije da je to odluka koja nema nikakvog smisla, ali kad je već donesena, onda ga treba pustiti da radi. No očekivalo se da će raditi nešto drugačije od prethodnika. A što se promijenilo? Ništa. Bivši su dovodili perišiće i igrače iz druge francuske lige poput Benrahoua, a novi dovode rakitiće (uz neizmjernu pomoć ljudi koji uopće nisu u klubu) i igrače iz druge francuske lige poput Sanyanga. Bivši su doveli Ivana Leku da uvede strog režim i disciplinu, novi su doveli Gattusa da uvede strog režim i disciplinu. Hajduk radi sve isto što je radio prije, iako je sve smijenio jer to prije (valjda) nije valjalo, a jedino što je zaista promijenio je da ima manje kvalitetnog predsjednika i sportskog direktora da te ideje provodi.
Gdje je obećani napadač?
Kalinić je u tu priču ušao naivno kao francuska sobarica misleći da su mu nekakve konekcije iz karijere dovoljne da obavlja tako važnu funkciju. Nisu dovoljne. Kalinić je ispravan čovjek i voli Hajduk, dao bi sve da može biti uspješan, ali ne može. Treba znati raditi taj posao. Treba znati prodati Janija Atanasova, Stipu Radića, Davida Čolinu itd. Kalinić prodao nije nikoga, riješio se Benrahoua i Dajakua koje klub i dalje plaća, poklonio par igrača za buduće postotke koje nikad neće vidjeti i doveo dva igrača od kojeg su jednog u klub doveli kum i generalni sponzor, a drugoga je Nikoličius pratio preko dvije godine.
U ekipi mu igraju igrači poput Mate Antunovića, kojem ugovor ističe za godinu dana. A kako je upravljao situacijom s Perišićem je tragikomično. U ključne utakmice sezone je klub ušao s tri ogromne rupe u momčadi. Lijevo krilo, šestica i napadač kojeg je sam najavio govoreći da je Livaja desetka, pritom se nadmeno izrugujući s onima koji su, eto, mislili da je devetka. Nije napravio ništa da pomogne treneru kojeg je sam doveo, a tek sad bi trebao donijeti drastične odluke.
Misli li itko da ova momčad može osvojiti naslov prvaka pored ovakvog Dinama? Samo vječni optimisti kojih je sve manje. Hajduk mora osvježiti momčad, riješiti se igrača poput Lovre Kalinića i Josipa Eleza koji su preskupi da bi bili na klupi, a to je samo početak. Može li to Kalinić? Možda, ali ničim nije pokazao da je zaslužio povjerenje da može. Smiješno bi bilo ga maknuti nakon par mjeseci, iako bi to realno trebalo napraviti.
Pavelin je htio pokazati da može jače i dalje pišati od Jakobušića
Kalinić bi kao figura u sportskom sektoru funkcionirao da je Nadzorni odbor ispunio barem jedno obećanje koje je dao, a to je imenovanje člana uprave za sport, kojeg su obećali prije četiri mjeseca. To mora biti osoba iznimnog iskustva i kvalitete kako bi balansirao Kalinićevo neiskustvo.
Ali oni to nisu napravili, nego su napravili potpuni kaos, koji je započeo s ludom idejom da će Josip Pavić biti predsjednik Hajduka, a nastavljeno s odlukama poput Bilića i Kalinića. Pavelin je htio pokazati da može jače i dalje pišati od Jakobušića, a u tom sajmu ega i taštine izgubio je samo klub, kao i uvijek.
Mislio je da sve zna, kao i Marasović prije njega, a pokazalo se da ipak nije tako i da je Hajduk voditi puno teže nego što je mislio. Cijeli ovaj saziv Nadzornog odbora treba otići iz kluba i trebaju se organizirati novi izbori. Izbori na kojem će kandidate predstaviti i ispitati neovisni mediji i koji će se morati izjasniti oko škakljivih pitanja, a ne samo o tome koliko vole klub i kad su prvi put otišli na utakmicu. Ako se ne dogodi zaokret u načinu kako se ti ljudi biraju i zaokret u razmišljanju kako se vodi nogometni klub, onda Hajduk neće živjeti vječno, nego će samo umirati vječno.