TEŠKO je pronaći pravi pristup analizi utakmice koju je Hajduk odigrao u Velikoj Gorici. Za analizu je potrebna nekakva igra ili barem vidljiva ideja o tome kako će momčad pokušati doći do pobjede. Ovaj put od Hajduka nismo vidjeli baš ništa, a Gorica je zasluženo slavila 2:1 preokretom u završnici utakmice.
Prije reprezentativne stanke Istra je na Poljudu odnijela puni plijen golom u 101. minuti i tako prekinula Hajdukov niz od devet pobjeda zaredom u SuperSport HNL-u. Uz to, u Velikoj Gorici prekinut je i niz neporaženosti u gostima, koji je trajao šest utakmica, od čega su zadnjih pet bile pobjede.
Dva ligaška poraza zaredom Hajduk nije imao od početka ožujka ove godine, kada je teško stradao u Maksimiru protiv Dinama, a potom izgubio na Poljudu od Lokomotive. Te su utakmice bile prekretnica jer je Hajduk tada slavio dva puta u Gradskom vrtu protiv Osijeka (Kup i prvenstvo), a trener Ivan Leko pronašao sastav i sustav u kojem je splitski klub počeo sličiti na momčad koja može konkurirati za titulu prvaka. Protiv Gorice nismo vidjeli ništa od toga i te ambicije se u ovom trenutku čine kao dalek san bez uporišta u realnosti.
Hajdukov pritisak ne postoji
Početak utakmice odmah je pokazao kakva večer čeka navijače Bijelih. Nakon par minuta Gorica je preuzela loptu i iskoristila recept Istre iz prošlog kola. U otvaranju igre nisko su stajala oba beka domaćina i tako nudila stalne opcije dodavanja za svoje stopere budući da je Hajdukov pritisak na zadnju liniju bio potpuno neorganiziran i rubno amaterski.
Marko Livaja i Vadis Odjidja-Ofoe jednostavno ne mogu biti dva isturena igrača, a da se uz to očekuje da Hajduk uzima loptu u protivničkoj polovici ili barem natjera obranu Gorice na nerezonska ispucavanja. Krila su u toj postavci također previše nisko na terenu i protivnik vrlo lako izlazi dodavanjima u srednju trećinu terena.
Obrana Gorice je stalno dugim držanjem lopte provocirala igrače Hajduka da izađu u pritisak. Kada bi se Livaja i Odjidja-Ofoe digli visoko te potom krila i Filip Krovinović, koji je iskakao iz vezne linije, igrači Gorice bi kroz dva dodavanja bez problema izbacili iz igre praktično pola momčadi Hajduka. Tako bi iza ostajao ogroman prostor koji su domaćini koristili da konstantno bez otpora dolaze u zadnju trećinu, gdje zbog nedostatka kvalitete nisu mogli stvoriti ozbiljnije situacije pred golom Ivana Lučića.
Hajduk je izgledao kao momčad koja ne zna igra li presing ili želi ostati u srednjem bloku. Kao da je dio momčadi htio raditi jedno, a ostatak nešto drugo, što je na terenu rezultirali time da nisu odigrali baš ništa. I postavlja se legitimno pitanje - ako Leko nije mogao ukomponirati Nikolu Kalinića i Livaju u početni sastav, zbog čega sada pokušava igrati potpuno jednaku igru s Livajom i Odjidja-Ofoeom?
Nije greška bila u Kaliniću, nego Leko sada griješi, i to već treću utakmicu zaredom na isti način, što podsjeća na početak njegovog mandata kada je također forsirao nešto za što se odmah vidjelo da ne funkcionira. Tada je pronašao dobitnu formulu, a ostaje za vidjeti može li i sada ispraviti opasno nagnut bijeli brod.
Kadar Hajduka je izrazito nebalansiran
Već je pomalo dosadno stalno ponavljati da Hajduk na krilima nema kvalitetu koja je potrebna da bi konkurirao za titulu prvaka, ali to je notorna činjenica. Ivan Dolček očito je potrošio sve kredite koje mu je Leko dao i sada je trener u početni sastav uvrstio mladog Roka Brajkovića, a na drugom krilu je zaigrao Emir Sahiti.
Brajković nije pokazao ništa posebno osim što se dva puta lijepo s lijeve strane driblingom otvorio na šut desnom nogom, ali njegov start se ne može nazvati pogreškom uzimajući u obzir učinak krila do sada i to što Leona Dajakua uopće nije bilo u zapisniku.
Hajdukov kadar je nevjerojatno nebalansiran i ovaj prijelazni rok je jedan od težih za ocjenjivanje. Dojam je da je Hajduk doveo dobre igrače, da je kadar nikad širi i kvalitetniji, ali na ofenzivnim pozicijama je jako tanak. I to je odgovornost sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa, koji je smatrao pametnijim uložiti milijun eura u dovođenje Mihaela Žapera nego u kvalitetno krilo.
Žaper je dobar igrač, koji će tek pokazati svoju vrijednost, ali njegovo dovođenje nije rezonsko ako istovremeno postoji ogromna rupa u napadačkoj liniji. Dovođenje Aleksandra Trajkovskog kao slobodnog igrača je samo flaster na otvorenu ranu i neće promijeniti baš ništa.
Promjena formacije nije donijela ništa
Vidjevši da momčad ne funkcionira, Leko se na poluvremenu prvi put ove sezone odlučio na totalnu promjenu sustava i formacije te pokušavao igrati bez krila. Iz igre je izvadio Brajkovića i poslao na teren još jednog mladića Filipa Čuića, a Hajduk je zaigrao u formaciji 4-4-2 s rombom u sredini, gdje je šestica bio Niko Sigur, osmice su zaigrali Krovinović i Sahiti, a na poziciji desetke je utakmicu nastavio Vadis Odjidja-Ofoe.
Iako bi se moglo pohvaliti to što je Leko time pokušao dobiti balans na terenu i što je imao ikakvu reakciju, opet ponavljamo da je to neplanirano rješenje, što samo pokazuje ili da je utakmica loše pripremljena ili da su se igrači potpuno pogubili u zamislima trenera. Nijedna od te dvije opcije nije dobra.
Hajduk time nije dobio ništa jer je nemoguće da igrači magično nauče mehanizme takve igre nakon jednog razgovora na poluvremenu. Gorica je nastavila pronalaziti načine da probije prvu liniju obrane, a Hajduk nikako nije uspijevao kontrolirati utakmicu te su se linije brzo raspale dok su igrači pokušavali igrati nešto što ove sezone nijednom nisu igrali.
I onda, praktično ni iz čega, Hajduk je poveo. Momčilo Raspopović napravio je nepotreban prekršaj na rubu kaznenog prostora, a nakon izvedenog slobodnog udarca loše je reagirao bivši kapetan Hajduka Mario Maloča i lopta se nekako odbila od Zvonimira Šarlije u gol za vodstvo Bijelih.
Šarlija je uvjerljivo najveće pojačanje koje je Hajduk doveo ovo ljeto i možda jedina pozitivna figura na ovoj utakmici. Osim što je zabio, deset minuta kasnije je na crti spasio Hajduk da ne primi gol iz dotad najbolje šanse Gorice. Općenito je stoperski dvojac Hajduka izgledao dobro i s vremenom bi Šarlija i Filip Uremović trebali biti samo sve bolji.
Potpuno lutanje i pad nakon vodstva
Formacija s rombom u sredini nije funkcionirala i Gorica je nakon vodstva Hajduka nastavila biti bolja momčad. Prije samog gola Leko je izvukao iz igre Odjidja-Ofoea i ubacio Yassinea Benrahoua. Ova izmjena nakon sat vremena je toliko učestala kod Leke da bi bilo čudno da se nije dogodila. Benrahou je do kraja bio izgubljen, strano tijelo na terenu.
Utakmica odlazi u potpuni kaos u 77. minuti, kada Leko vadi Sahitija i ubacuje Dolčeka te ponovno mijenja formaciju u 4-2-3-1. Sigur i Krovinović zauzeli su pozicije šestice, na lijevo krilo otišao je Dolček, na desnom je zaigrao Benrahou, dok je Livaja nakon dugo vremena postao desetka s isturenim Čuićem.
Nejasno je što je Leko očekivao da će dobiti time. Ako je poanta bila da se Hajduk obrambeno stabilizira, onda je trener trebao poslati u igru još jednog veznog igrača, a ne se vraćati formaciji s krilima koja nije funkcionirala u prvom poluvremenu ni tijekom sezone. Je li Leko nije želio izvaditi Čuića da ga ne bi mentalno ubio ili Livaju jer se to nikad ne radi, ostat će pitanje na koje vjerojatno nećemo dobiti odgovor.
Izmjene Leki na terenu nisu donijele ništa i loš Hajduk izgledao je samo sve lošije kako su se figure mijenjale. Može se napasti te igrače da nisu odigrali na razini, ali dojam je da nitko ne bi mogao unaprijediti Hajdukovu igru koja nije ni postojala cijelu utakmicu. Momčad je izgledala kao da ne zna gdje treba stajati, kada krenuti, kada stati, kojim koridorima uopće tražiti prilike, a to je isključivo odgovornost trenera. Nemoguće je da cijela momčad izgleda loše a da trener nije pogriješio u pripremi utakmice.
Komično povlačenje u završnici
Hajduk se u zadnjih deset minuta nije svjesno povukao, ako je vjerovati izjavi trenera nakon utakmice, ali bilo to povlačenje svjesno ili nesvjesno, izgledalo je amaterski. Previše su puta navijači Hajduka gledali utakmicu u kojoj Bijeli očekuju da će protivnik odustati nakon vodstva da ne bi znali kakva završnica nas očekuje.
Čuić i Livaja su stajali visoko, potpuno odsječeni od ostatka momčadi, i Gorica nije imala nikakav problem da kontinuirano ulazi u polovicu Bijelih. Vezni red i krila povukli su se na svojih 30 metara, praktično u krilo svoje obrane, te je iza Livaje bio otvoren krater koji nitko nije branio. U takvoj igri će i momčad koja nema izraženu kvalitetu na samu količinu pokušaja doći do prilike za gol, što se i dogodilo u 87. minuti, kada je Dino Štiglec zabio za izjednačenje i hladan tuš za goste.
Kao i protiv Istre, Hajduk se nakon izjednačenja u samoj završnici previše otvara, a količina pogrešaka u zadnjoj trećini značila je da Gorica opet dolazi do prilika da zaprijeti na vrlo jednostavne načine. Po gubitku lopte više od pola momčadi Hajduka ostalo bi jako visoko, a čitav prostor između napada i obrane morao je pokrivati sam Krovinović te je bilo nemoguće tako igrati.
Gol Gorice za pobjedu, pri čemu je Ante Matej Jurić u srcu kaznenog prostora imao vremena da primi loptu, stane i potom puca, samo je ogledalo cijele večeri Hajduka i svatko tko je gledao ovu utakmicu ne može reći da pobjeda domaćina nije potpuno zaslužena. Hajduk je poveo ni iz čega, Sahiti je u prvom poluvremenu također ni iz čega imao priliku (grozan promašaj), a Gorica je imala ideju, pristup, odgovornost i želju za pobjedom.
Gdje je nestao Hajduk?
Grozna je ovo večer za navijače Hajduka, koji se s pravom mogu pitati gdje je nestala igra i momčad koja je startala u prvenstvo s pet pobjeda, među kojima su i pobjede protiv Dinama na Maksimiru te protiv Rijeke na Poljudu, gdje su potpuno izdominirali svog protivnika. Kako je moguće da momčad nakon stanke od dva tjedna izgleda daleko lošije nego prije te stanke?
Nije Hajduk nakon pet pobjeda bio savršena momčad, kao što ni sada nije potpuni odron nakon dva poraza, ali alarmi na Poljudu se moraju upaliti jer ako se ovako nastavi, samo je pitanje vremena kada će opet doći do smjena u Splitu i ponovnog pokušaja građenja priče.
Ovaj kadar je najskuplji u povijesti kluba, Hajduk je pokazao ambiciju da se želi istinski boriti za naslov prvaka, a igra (ili nedostatak iste) koju je pokazao je nedopustiva. Navijače najviše peče nedostatak kvalitetnog pristupa već drugu utakmicu u nizu jer se u igri Hajduka ne osjeti baš nikakva žurnost, a ostaje i dojam da se u međuvremenu nešto dogodilo u svlačionici što je poremetilo kemiju momčadi jer ona nije izgledala kao skup igrača koji se bore jedan za drugoga.
Hajduk se mora stabilizirati
Protiv Gorice baš ništa nije funkcioniralo, uključujući Livaju koji će za svoju predstavu dobiti kritike koje i zaslužuje, ali treba reći da zaslužuje i debelo najveći kredit među svim igračima. Odaje dojam izrazite nervoze, stalno maše suigračima gdje bi trebali stajati i kuda se kretati, što samo pojačava sliku kaosa na terenu.
Ne pomaže mu ni Leko time što ga uparuje s Odjidja-Ofoeom ni što s njim luta po svim pozicijama u napadu tražeći rješenje za sve probleme u napadačkoj liniji koje ima. Od Livaje ne treba očekivati defenzivni učinak jer ga nikad nije ni davao, ali zbog svoje efikasnosti i magije koju ima treba ga okružiti igračima koji su trkački moćni i odgovorni, što trenutno nije slučaj.
Floskule o učenju nakon poraza ne vrijede za utakmicu protiv Gorice. Jedino što su igrači Hajduka mogli naučiti jest da nikoga ne mogu pobijediti ako ne daju svoj maksimum, a tu lekciju su odavno trebali apsolvirati. Traženje alibija u lošem terenu ili sličnim okolnostima nema uporište u stvarnosti i nije dostojno renomea kluba.
Za tjedan dana Hajduk igra protiv Lokomotive na Poljudu. Do tada mora obaviti duboku analizu i utvrditi kako je došlo do ova dva poraza i, još više, kako je momčad tako naglo izgubila sve natruhe igre i ideje. Do prije dva tjedna mislili smo da je jedini problem Hajduka na krilima, a nakon ove utakmice čini se da je problem sve. Leko mora pokazati da može okrenuti momentum te pronaći kemiju i formaciju za momčad inače će ovakve utakmice postati pravilo, a ne iznimka.