HAJDUČKA ljetna sapunica ove je godine doživjela nove razine bizarnosti. Prošlih smo godina imali tuče sa zaštitarima, promjene sportskih direktora, odstranjivanje dvojice stranaca iz momčadi pa vraćanje nakon priprema, pregovore od 20 dana za dolazak trenera pa sve do davnih dana igranja prijateljskih utakmica u markerima zbog financijskih dubioza. Sad je očito na red došlo da se Hajduk i Marko Livaja rastanu na pas mater, uz prigodan "zabavni" program.
"Odnos Garcije i Livaje je otrov unutar kluba. Nije pitanje hoće li se proširiti na sve u klubu, nego kada i koliko brzo. Hajduk se u posljednjih nekoliko sezona dovoljno puta urušio da bi se to već trebalo očekivati, a ne čuditi se tome ako se dogodi", nimalo su proročanske riječi autora ovog teksta iz prošlog prosinca. Klub je ovu situaciju davno morao riješiti, ali nije. Jer čeka dozvolu navijača da potjera kapetana.
Nije jednostavno potjerati ikonu kluba
"Marko Livaja danas se sastao sa sportskim direktorom, ali nije trenirao s momčadi, budući da je odbio ispričati se stručnom stožeru, a nije pristao ni odraditi trkački trening koji je trebao odraditi na Bledu. Zato je današnji trening odradio individualno u teretani.
"Za sutra je zakazan sastanak između Marka Livaje, trenera Garcije i Roberta Grafa, sa svrhom pronalaska najboljeg i konačnog rješenja, kako za klub tako i za igrača", pojašnjenje je kluba nakon što je jutros izašla informacija da se kapetan nije pojavio na treningu. Detaljno pojašnjenje na upit i nabrajanje svih (valjda) grijeha Livaje na pripremama u zadnjem od 100 priopćenja sigurno nije slučajno.
Hajduk je godinama pažljivo brinuo o ugledu svog kapetana, branio ga i kad je trebalo i kad nije trebalo, a ovim postupcima suptilno, ali vrlo jasno javnosti daje do znanja da to više neće raditi. Svaki korak odnosa s kapetanom u zadnjih godinu dana bio je kompromis, ali nakon posljednjih postupaka jasno je da mjesta nikakvom kompromisu više nema. Svakog navijača to emocionalno boli, ali Livaja mora otići.
Znaju to u klubu jako dobro, samo nije jednostavno tek tako riješiti se ikone kluba, a da iza sebe imaš realno neuspješan mandat na svim poljima. Dobar dio navijača bi najradije "potjerao" i predsjednika i nadzorni odbor i vlasnike, a sigurno nisu bez argumenata.
Međutim, velika je pogreška ovu situaciju pretvarati u sukob kapetana i kluba pa onda ocjenjivati tko je što donio prije. Bitno je držati se činjenica u svakoj pojedinačnoj situaciji. To što ljudi koji Hajduk vode posljednjih godina nisu s puno toga pokazali da zaslužuju to raditi i dalje, nema nikakve veze s ponašanjem kapetana i odlukama koje u tom smislu moraju biti donesene jučer, a ne sutra.
Koliko košta obraz? Jedno radno mjesto
Reakcije posljednjih dana dobar su podsjetnik na realnost koju Hajduk živi. Iako ih nije bilo puno, počele su se javljati "legende" kluba i nekad davno relevantni komentatori koristeći ovu situaciju kako bi tobože podržali kapetana, a zapravo napali tamo gdje ih najviše boli – što njih ili njihovih prijatelja nema u klubu, a što su tamo neki stranci. Koliko košta obraz? Točno jedno radno mjesto.
Garcia i Graf daleko su od idealnih nogometnih djelatnika. Imaju tisuću mana i svaka će im se istaknuti kako bi ih se u ovoj situaciji prikazalo kao debile, a zapravo se radi o ljudima koji se samo žele baviti nogometom. Njih dvojica nisu krivi što se nekim igračima godinama podilazilo ili što je netko spržio 2.5 milijuna eura na Gennara Gattusa i njegov stožer. Nisu krivi što je Hajduk već 25 godina u banani i pretvoren u karikaturu samog sebe. To su napravili domaći ljudi koji jako vole klub.
Mogli bismo do sutra nabrajati probleme koje je netko drugi osim ta dva stranca napravio, a zbog kojih se danas moraju dovoditi igrači koje se itekako mora guglati i nadati najboljem. Ali eto, ljudi rade, daju maksimum i ne kmeče nikome zbog klete sudbine niti traže alibije. To što neki isticanje realnosti situacije smatraju stvaranjem alibija, druga je priča.
Možda će ispasti bolje od očekivanja, možda neće, ali posao će biti obavljen uz maksimalnu posvećenost i vodeći se interesom kluba (to je interes njih samih jer gdje će raditi kasnije ako ovdje ne valjaju?). Njih dvojica se čak često ne slažu, ali pronalaze kompromis i konsenzus. To se zove profesionalizam, nešto što hajdučko stanje uma teško prihvaća. Tu se više voli zapivati u konobi.
Livaja se preračunao
Ne postoje nikakve strane u ovoj situaciji za koje se treba navijati. Postoji samo igrač (još i kapetan kluba) koji je izazvao novi incident zato što mu je trener dao nekakvu kaznu trčanja jer je s još sedam pajdaša umjesto u hotel otišao na pokoje pićence u noćnim satima kao da je na maturalcu, u onaj isti kafić gdje je prošlog ljeta udario zaštitara u nekom drugom pravedničkom pohodu.
Taj isti igrač i kapetan kluba drugi dan dolazi na trening, počinje čak i odrađivati kaznu, ali onda odlučuje da je idealan trenutak da izvrijeđa trenera i sportskog direktora (svjedocima događaja neugodno je prepričavati izgovorene riječi) i unese se u lice Grafu. Sportskom direktoru koji ga nije priključio javnom popisu otpisanih jer je vjerovao da Livaja klubu još može pomoći.
Tu se dogodio prijelomni trenutak jer taj neki Poljak ne odstupa i ne dopušta kapetanu da se istresa na njega. Jasno mu poručuje da začepi i odradi što mu je zadano, a što ostalih sedam pajdaša odrađuje bez problema jer znaju da su zajebali. Zamislite, morali su trčati. Nogometaši. Na pripremama. Strašno poniženje.
Kapetan nakon toga odlučuje da neće on to odraditi nego će radije igrati "ševe" s onima koji nisu kažnjeni. Odradio je nakon toga dva dodavanja pa podijelio još jednu porciju uvreda i demonstrativno poručio da ga Graf pošalje u Split i da "hoće papire". Vjerojatno je zadnje što je očekivao bilo to da će Graf navečer to zaista i napraviti. Preračunao se.
Klub je opet pružio ruku Livaji, ali od toga nema koristi
Klub je te večeri itekako bio spreman zauvijek rastati se s kapetanom, na neki najbezbolniji mogući način. Drugi dan se povukla ručna jer tema Livaja nosi ogroman pritisak sa svih strana. Tu ne pričamo o nekim uličarskim forama nego je Hajduk klub članova, važnih sponzora i dubokog političkog značaja i svi imaju neko mišljenje i svi imaju neki barem minimalni utjecaj. To je rak-rana kluba već godinama, ali je realnost. Klub čeka dozvolu okoline.
Neće to nitko nikada potvrditi, ali jasno je da zato klub sada polako i oprezno stvara uvjete da svi shvate da je rastanak jedina opcija. Klub griješi što čeka bilo što, ali je donekle razumljivo oprezno ponašanje. Hajduk ima i obveze prema igraču, ali to su sve prepreke koje sposobno vodstvo treba moći riješiti.
Klub je opet pružio ruku kapetanu, dovodio ga na sastanke, tražio bilo kakvo rješenje, ali tog rješenja nema. Na kraju mu je i Garcia opet dao ruku jer ono što će neki prikazati kao treniranje strogoće inzistiranjem da odradi kazneni trening koji je preskočio, posljednji je trzaj da se vidi može li kapetan progutati ponos i istinski se staviti na raspolaganje klubu, treneru i suigračima. Očito ne može.
Livaji se s razlogom puno toga toleriralo
Što bi sad klub uopće trebao napraviti u ovoj situaciji? U kojem to iole normalnom kolektivu može biti prihvatljivo takvo ponašanje? Činjenica da se radi o kapetanu, uvjerljivo najplaćenijem igraču i zaista zasluženo ikoni kluba ne znači da mu se treba opet progledati kroz prste, nego upravo suprotno.
Potrebno je voditi primjerom, a primjer je cuganje u jedan ujutro na pripremama i psovanje trenera i sportskog direktora. Krasan primjer klincima koji se spase kad se maknu od tog utjecaja, makar toga možda nisu ni svjesni pa mu daju podršku preko Instagrama. Gdje je ostalih preko 100 bivših suigrača iz kluba? Nitko nije osjetio potrebu podržati ga?
Nije tajna da se Livaji toleriralo puno više nego što bi bilo kojem drugom igraču, ali to je isto nogomet. Posebni igrači koji dominiraju i rješavaju utakmice uvijek imaju popust kod navijača, ali i trenera i suigrača. To je tako od vrha do dna nogometne piramide.
Neće smetati nikome izlazak ako pri tome skoro svaku utakmicu zabiješ ili asistiraš. Kad to prestane, a prestalo je, onda više nisi poseban. Ono što je bilo prije se cijeni, ali od jučer se ne živi. U "cost benefit" analizi, Livaja je sada prevagnuo na drugu stranu. Nije se promijenio on, nego okolnosti.
Preživio je Hajduk puno gore stvari od odlaska jednog igrača
Možda najgore od svega, iz navijačke perspektive, jest što je ovim postupkom dao za pravo svima koji su pet godina potrošili na njegovo blaćenje prvenstveno zbog boje dresa koji nosi. Zato ga neki i sada bezuvjetno brane jer misle da priznanje da je ova situacija nenormalna i da je kapetan potpuno u krivu znači priznanje da je npr. Zlatko Dalić bio u pravu nakon "slučaja Rujevica" kada je Livaja otišao iz reprezentacije. Ne znači.
Ova situacija je za svakog navijača Hajduka beskrajno tužna. Licemjerno bi bilo zaboraviti sve lijepo što se dogodilo otkad je Livaja došao u klub, sve golove i asistencije, spektakularne poteze i vjeru da se u Hajduku napokon događa nešto što klub vodi prema mjestu gdje, barem načelno, želi biti. Livaja zaslužuje posebno mjesto u povijesti kluba, zbog tisuću već odavno opjevanih razloga.
Mogli bismo jako dugo nabrajati sve dobro što je Livaja klubu donio, ali nitko u povijesti Hajduka nije napravio dovoljno da bi ga se stavilo iznad kluba. Hajduk je preživio svjetske ratove, pet država i državnih tvorevina, kapetane koji prodaju utakmice u Ligi prvaka, podređenost Beogradu, podređenost državnom projektu Croatiji, nebrojene smjene, poraze i domaće štetočine. Preživjet će i odlazak igrača, kako god se on zvao, a samo Livaja sada ima moć da rastanak napravi što lakšim.