NAVIKLI smo da najtalentiraniji igrači rade razliku nevjerojatno mladi. Na terenima domaće lige, a ni onima najprestižnijima, ne nedostaje tinejdžera, čak i srednjoškolaca, koji plijene pažnju publike, koje se uspoređuje s velikanima i spominje kao aktere velikih transfera.
S druge strane, ako u svojim dvadesetima igrate niželigaški nogomet u Hrvatskoj, to u većini slučajeva znači da vam je posljednji vlak za dostizanje najviše razine u surovom nogometnom poslu već odavno prošao. Ali, naš današnji sugovornik dokaz je da postoje i iznimke.
Stanko Jurić je s 21 godinom "na leđima" igrao niži rang. Momak iz Splita bio je standardni prvotimac i kapetan obližnjeg Dugopolja. Prva naznaka da se radi o igraču koji bi mogao biti iznimka, a ne još jedna potvrda pravilu, došle su kada je na zimu 2018. potpisao za Hajduk.
Nije odmah priključen kadru prve ekipe, već B ekipe koja danas više ne postoji, a tada se kao i Dugopolje natjecala u drugom rangu. U bekavcima je nastavio igrati standardno i sezonu je završio kao drugoligaški veznjak koji je zabijao golove Varaždinu i Hrvatskom dragovoljcu.
Šansa u prvoj ekipi stigla je iznenada
Nekoliko dana uoči 22. rođendana stigla je neočekivana prilika u prvoj ekipi. U utakmici pretkola Europa lige u gostima kod bugarske Slavije iz Sofije Stanko je započeo na klupi, ali nakon ozljede Dina Beširovića trener Željko Kopić ga je već nakon sedam minuta ubacio u igru.
Samo 18 minuta nakon što je upisao debi za klub za koji je kao dečko sa splitskih Pujanki navijao cijelog života, Stanko je u maniri napadača trznuo glavom nakon ubačaja Tome Bašića i postigao prvi gol kao igrač prve ekipe Bijelih i prvi gol uopće kao prvoligaški nogometaš.
U iduće tri godine upisao je ukupno 93 nastupa. Treneri su se mijenjali kao na traci, ali Stanko je kod svakog bio standardan, što mu je u konačnici donijelo transfer od dva milijuna eura u Parmu. Stanko je ponovo postao drugoligaški igrač, ali ovoga puta u kultnom talijanskom klubu, dijeleći svlačionicu s jednim od najvećih golmana u povijesti nogometa Gianluigijem Buffonom.
Nakon nove dvije godine drugoligaškog nogometa u Italiji, preselio je u niži rang Španjolske, na posudbu u Real Valladolid. Klub je u njegovoj prvoj sezoni osvojio drugo mjesto i izborio promociju u La Ligu. Čelnici kluba na čelu s legendarnim Ronaldom Nazariom odlučili su otkupiti Stanka, koji je tako u 29. godini života dugim i zaobilaznim putem stigao do jedne od najjačih liga na svijetu.
Kako napreduju satovi španjolskog?
Dobro. Konstantno učim španjolski kako ga ne bih zaboravio. Jezik nije težak, naročito ako znaš talijanski, brzo naučiš i španjolski. Od odlaska iz Hajduka sam naučio talijanski i španjolski. Trener Paulo Pezzolano je Urugvajac i na treninzima koristimo španjolski, ali on govori i engleski. U Italiji su rigorozniji, dok ne naučiš talijanski, ne možeš pričat s trenerima.
I u Parmi i u Valladolidu su mi klubovi osigurali satove jezika, iako sam ih ja krenuo učiti samoinicijativno. S razlogom se kaže da si bogat onoliko koliko jezika znaš.
Kakva je infrastruktura na raspolaganju igračima u Valladolidu u usporedbi s Italijom i Hrvatskom?
U Parmi smo imali odlične uvjete što se tiče Italije jer sam čuo da uvjeti za rad tamo generalno nisu sjajni. Imali smo kamp u mjestu Collecchio koji je stvarno čudo iako je malo stariji. Ovdje nemamo kamp, ali pored stadiona imamo tri savršena terena.
Doslovno nigdje nisam vidio bolje terene. Naš teren je jedne godine bio proglašen za najbolji čak i u La Ligi. Ove sezone sam igrao i na Bernabeuu i mogu reći da je Valladolidov teren najbolji na kojem sam do sada igrao. Ne znam kako točno brinu o terenima, ali su vrhunski opremljeni za to. Imaju svjetla koja funkcioniraju kao umjetno sunce koje pale navečer.
Kakav je dojam o La Ligi nakon početka sezone?
Igra se puno brže nego u Italiji, što ima veze s odličnim terenima, intenzivno i dinamično. Ekipe većinom igraju prema naprijed, traži se napadački pristup i igra se otvoren nogomet. Individualna kvaliteta je, naravno, baš na visokoj razini.
Koje su ambicije i ciljevi kluba?
U prvoj godini je, naravno, najbitnije ostati u ligi. Većina ekipa koje uđu u La Ligu se u prvoj sezoni i bori za ostanak. To nam je glavni cilj.
Imali ste prilike igrati u gostima protiv Barcelone i Reala, od kojih ste doživjeli očekivane poraze. Kakav je osjećaj bio igrati protiv takvih klubova?
Barcelona trenutno ne igra na Camp Nouu jer se preuređuje, ali igrati na Santiago Bernabeuu je poseban doživljaj. Individualna kvaliteta protivnika je nevjerojatna. Posebno su me oduševili Rodrygo i Valverde u Realu, a u Barceloni Lamine Yamal. Dojam mi je da Barcelona ove sezone više igra momčadski, odlično su posloženi na terenu, a kod Reala je više izražena individualna kvaliteta.
Jeste li se sreli s Lukom Modrićem?
Jesam. Nismo u isto vrijeme bili na terenu jer je on ušao kad sam ja već bio izašao. Ali nakon utakmice smo kratko popričali i poželjeli si sreću.
Dok ste bili u Hajduku, u krugovima oko kluba se govorilo o Vašem ozbiljnom pristupu treningu i da ste na svaki dolazili s bilježnicom u koju ste zapisivali bilješke. Zašto ste to radili?
To danas radi sve više igrača, nisam poseban po tome. U Hajduku smo radili i sa psihologom, a u bilježnici sam zapisivao stvari na kojima moram raditi i analizirao svoje nastupe u utakmicama. Treba biti svjestan svojih mana i raditi na njima, a pokušati ispoljiti vrline.
Tijekom treninga moraš najviše raditi na manama, ali kad dođe utakmica, moraš ih čim više sakriti. Mane na kojima sam radio, a i dalje radim, je brže donošenje odluka i snalaženje u malom prostoru između linija. Ono što mislim da fali meni i najvećem broju igrača je igrati što jednostavnije.
Rješenje ili više rješenja treba imati prije nego lopta dođe do tebe, u tome je Modrić najbolji na svijetu. Prije nego što mu dođe lopta ima rješenja koje nitko drugi ne vidi. To su stvari na kojima trebam raditi.
U Parmi ste imali prilike dijeliti svlačionicu s jednim od najboljih golmana ikada, Gianluigijem Buffonom. Kakav je osjećaj igrati s čovjekom koji je takav dio nogometne povijesti?
To je ogromno i pozitivno iskustvo. Buffon je na svaki trening dolazio nasmijan, veliki je profesionalac. Dok sam ja bio u Parmi, nije preskočio nijedan trening. Vidjeti čovjeka od 44 godine kako se svako jutro baca na treningu je nevjerojatno i samo po sebi veliki motiv. Uvijek bi bio u teretani prije i poslije treninga. On je veliki primjer i, osim toga, predobra osoba.
U Parmi ste zabili svoj možda najljepši gol u karijeri, ujedno i gol protiv najzvučnijeg protivnika, kada ste u kupu protiv Intera na San Siru Onani "skinuli paučinu" s 20 metara. Je li Vam taj gol najdraži u karijeri?
Taj gol je sigurno najljepši koji sam zabio, ali rekao bih da mi je najdraži gol protiv Lokomotive kada sam lijevom nogom zabio Ivi Grbiću. To mi je bio prvi gol na Poljudu i zato mi je najdraži.
Navijači Hajduka najviše Vas pamte po golu u pobjedi nad Rijekom i penjanju na sjevernu tribinu nakon utakmice. Kakve su vam uspomene na to?
Pobijedili smo rivale 4:0, zabio sam gol i to je zaista nešto posebno. Kada sam bio mali, sanjao sam o igranju za Hajduk i kada mi se to ostvarilo uz gol na posebnoj utakmici, penjanje na tribinu je došlo spontano. Definitivno najdraža pobjeda s Hajdukom.
U Valladolidu ste se imali prilike upoznati s još jednim nogometnim velikanom. Vlasnik Vašeg kluba je legendarni Ronaldo Nazario. Kakvi su dojmovi o njemu?
Povremeno dolazi pa ga viđamo. Veoma je opuštena i normalna osoba, jako pristupačan i voli se šaliti, ne ponaša se kako ljudi zamišljaju da se ponašaju najveće zvijezde.
Kako Vam se sviđa život u Valladolidu?
Valladolid je manji gradić u unutrašnjosti Španjolske, hrana je dobra i veoma je mirno. Rekao bih da se u Španjolskoj živi bolje i opuštenije nego u Italiji. Dosta sam proputovao po Španjolskoj kada imam slobodne dane jer je pozicija Valladolida jako dobra.
Obišao sam sve veće gradove i jako mi se sviđaju, ali meni se ništa ne može usporediti sa Splitom. Kad završim karijeru, sigurno ću živjeti u Splitu.
Pratite li utakmice Hajduka i jeste li u kontaktu s nekim bivšim suigračima?
Naravno da pratim. Najviše sam u kontaktu sa Stipom Biukom jer je pola godina bio sa mnom u Valladolidu. Period na početku sezone je bio uzburkan za Hajduk, nisam očekivao da će se ovako dobro stabilizirati.
Svaka čast treneru Gattusu i igračima. Digli su se i vratili na pravi način. To je klub koji najviše volim i jako mi je drago da je na prvom mjestu. Svake godine se ponavlja pitanje je li ovo baš ta sezona.
Ispravno je inzistirati protiv dizanja euforije. Samo neka ovako nastave i neka svaki igrač i djelatnik kluba rade svoj posao. Bit će ono što treba biti. Potajno se svi nadamo da možemo daleko dogurati.
Postoji li još neka ambicija koju biste voljeli ostvariti do kraja karijere?
Nemam dugoročne ambicije, uvijek idem korak po korak. Prošle sezone cilj mi je bio ulazak u La Ligu, sada je ostanak u njoj, što više igrati i sve više napredovati.